57. Sv. Franjo i sultan
Aktualan sukob u Iraku podsjeća nas na jedan drugi sukob prije gotovo 800 godina. Bilo je to tijekom krvave opsade Damiette, mjesta na egipatskoj obali. Opsjedala ju je vojska kršćanskih križara od 1218. do 1219. god. U ljeto 1219., sv. Franjo je stigao u kršćanski logor. Bio je očevidac svih popratnih zala rata. Vidio je mnoge užasne bitke; malo su pobjeđivali kršćani, malo Arapi ali naposljetku su križari uspjeli okružiti grad, i nakon dugotrajne opsade, Damietta je pala u studenom 1219. god. uslijed bolesti i gladi.
Nakon pada Damiette, sv. Franjo je zatražio i prilično je teško dobio dozvolu da pokuša i obrati na kršćanstvo zapovjednika muslimanske vojske, sultana Malik-al-Kamila. Sv. Franjo je marširao prema logoru sultana Kamila s jednim od svoje braće, bratom Illuminatom. Izgledalo je da idu u susret svojoj smrti jer je sultan nudio zlato svakome tko bi mu donio glavu nekog kršćanina. Zašto je Kamil mrzio kršćane? Neki su križari bili sveti i odvažni, ali mnogi to nisu bili. Takvi su se pridružili križarima s motivima okrutnosti, pohlepe i pljačkanja. Pobjedničke kršćanske vojske u poraženom su gradu silovale stanovništvo, koristile su žene za prostituciju, odvodile su ljude u roblje. Budući da su i Arapi često činili isto, mržnja između kršćana i Arapa bila je užasna. Iako je vjera bila “linija razdvajanja” između dvije strane, prava se borba vodila oko materijalnih stvari ovoga svijeta.
Budući da sv. Franju nisu zanimale takve stvari, nije mrzio Arape, i bio je voljan ići k njima. Arapi su pretukli i izmaltretirali sv. Franju i brata Illuminata, a zatim su ih odveli sultanu Kamilu. Sv. Franjo je rekao sultanu kako namjerava spasiti svoju dušu propovijedajući mu evanđelje. Sultan mu je odgovorio da ne može slušati sv. Franju, ako ne budu prisutni njegovi sveti i mudri ljudi. Sv. Franjo se složio i tako su došli i sultanovi mudraci. Međutim, ovi „mudraci“ nisu željeli slušati sv. Franju nego su zahtijevali da se njemu i njegovom pratitelju odsječe glava budući da su govorili protiv Muhamedova zakona. Sultan nije poslušao svoje savjetnike. Divio se sv. Franji što je riskirao život i došao k njemu da mu spasi dušu. Čak je postupao prema sv. Franji i bratu Illuminatu kao prema počasnim gostima.
Drugog dana je sv. Franjo ponudio da će ući u vatru sa sultanovim mudracima kako bi dokazao istinitost evanđelja. Kada su odbili takav izazov, sv. Franjo je obećao da će sam ući u vatru. Ako se bude opekao biti će to zbog njegovih grijeha. Ako ga Bog poštedi, sultan treba priznati Krista kao Gospodina. Sultan je odbio prihvatiti i ovaj izazov jer se bojao reakcije naroda. Sultan i Franjo su se međusobno jako sprijateljili. Kad se sv. Franjo spremao na odlazak sultan mu je zajamčio sigurni prolaz kroz Svetu zemlju.
Zašto sultan Kamil nije odsjekao glavu sv. Franji kako su to preporučili njegovi savjetnici? Možda je želio spasiti svoju dušu. Možda je uvidio da nisu svi kršćani ubojice, pljačkaši i silovatelji kakve je viđao u kršćanskim vojskama. Možda se sv. Franjo ispričao sultanu za zla kršćana, baš kao što se i papa Ivan Pavao II nedavno ispričao za sva počinjena zla kršćana tijekom mnogih stoljeća.
Žalosno je što mnogi kršćani tog vremena nisu naučili ništa iz činjenice da su se sv. Franjo i brat Illuminato vratili u kršćanski logor zdravi i čitavi uz pratnju arapskih vitezova.
Mnogi ljudi u našem suvremenom društvu misle da su vjere, posebice kršćanstvo, odgovorne za sukobe u svijetu, posebno za sukob između islamskog svijeta i Zapada. Misle da trebamo malo „prigušiti“ naše kršćanstvo ili učiniti ga svojom „privatnom stvari“ pa će zavladati mir. Neumoljiva sekularizacija društva posljedica je ovakvog stava. Prije gotovo 800 godina, sv. Franjo je dokazao pogrešnost takve ideje. Uspostavio je mir sa čovjekom koji je trebao biti njegov ljuti neprijatelj, a da pri tom nije ni na koji način zanijekao ili kompromitirao evanđelje. Sv. Franjo nam je pokazao da ne moramo razvodniti evanđelje u našem susretu s drugim religijama. Treba samo živjeti evanđelje.