67. Novac i sv. Franjo

Sv. Franjo je imao poseban stav prema novcu kojega bi mnogi smatrali ekstremnim. Osmo poglavlje Pravila njegove braće navodi: “I tako je zabranjeno svoj braći, bez obzira gdje jesu i kamo god išli uzeti ili primiti novac na bilo koji način ili u bilo kojem obliku, ili da ih netko drugi za njih primi, kao odjeću ili knjige ili kao plaću, ili kao neku drugu potrebu, osim ako se radi o žurnim potrebama bolesnika. Ne bismo smjeli koristiti ni poštivati novac, ni u kojemu njegovom obliku više od prašine. Oni koji misle da je vrjedniji ili koji za njim čeznu, izlažu se napasti da ih đavao prevari. Ostavili smo svu svoju imovinu za sobom. Moramo sada biti veoma oprezni da ne izgubimo kraljevstvo nebesko zbog takvih tričarija. Ako ikada igdje nađemo novca, ne smijemo misliti da je vrjedniji od prašine koju gazimo, jer on je oholost nad oholostima, vrhunska oholost.”

Sv. Franjo je shvaćao da je novac potreba općeg društva, ali je vidio i veliku opasnost novca za svoje fratre i za sve druge ljude. To zorno prikazuje čuvena priča kada su Franjo i jedan njegov drug pješačili cestom i našli pojas s novcem. Njegov ga je suputnik požurivao da uzme novac i dade ga siromasima. Sv. Franjo je odbio i tvrdio da je pojas s novcem đavolski trik. Franjo je vjerojatno točno prosudio. Iako je davanje siromasima dobro, ono može odvesti u i oholost. Budući da novac ne pripada Franji, nije to nikakva Franjina žrtva darovati ga siromasima. Budući da je Franjo bio čovjek duboke molitve, odmah je shvatio opasnosti koje drugi nisu uočili.

Prošli su pored pojasa, ali budući da se njegov suputnik nastavio prepirati, Franjo je naposljetku pristao vratiti se po pojas. Na povratku su vidjeli mladića kako sjedi na zdencu, a Franjo ga je pozvao da im se pridruži kao svjedok. Kada su stigli do pojasa s novcem, izgledalo je da je pun novca. Franjo im je zabranio dotaknuti pojas. Najprije se malko udaljio i počeo se moliti. Kada se vratio zamolio je svog suputnika da podigne pojas. On ga ne htjede dirnuti. Učinio je to tek kada mu je Franjo tako naredio. Kada je uzeo novčanik u svoje ruke iz njega je iskočila zmija.

Franjo je znao da je Pravilo vezano za novac nepraktično za opće društvo, ali je htio da on i njegova braća poučavaju društvo svojim načinom življenja. Vidio je kako su lako čak i dobri ljudi privučeni svim vrstama zala, i podalje od Gospodina. U naše doba možemo usporediti naše zakone o pobačaju, koji pokazuju koliko je malo vrijedan život najslabijih, s našim nevjerojatno složenim zakonima oporezivanja pa tako vidimo što je društvu najvažnije. Da su njegova braća živjela poput svih drugih ljudi, oni zasigurno ne bi mogli biti “svjetlost svijeta”, a Franjo je želio da to budu.

Trebali bismo također uočiti iznimku od Franjina Pravila. Novac se mogao upotrijebiti za žurne potrebe bolesnika. Očito je i u ono doba trebalo novaca da se dobije medicinska skrb. Franjo je znao sasvim dovoljno da dobrohotnost (caritas) stavi iznad ovog Pravila o novcu. Znao je da se ne može razdvajati ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Čak iako je novac nužan većini laika našega doba, uvijek valja imati na umu opomenu sv. Franje da s novcem budemo oprezni.