9. nedjelja kroz godinu

(Mt 7, 21-27)

Što znači vjerovati? Je li kršćanska vjera stvar razuma? Vjeru shvaćati kao čin razuma, kao teorijsku spoznaju, kao držanje istinitim biblijskih tekstova ili crkvenih postavki? Ili je kršćanska vjera – napor volje? Vjeru shvaćati kao čin volje, kao voljnu odluku, kao slijepu odvažnost, kao neutemeljeni skok, kao ‚credo quia absurdum‘ (vjerujem zato što je apsurdno)? Ili je vjera zanos duše? Vjeru shvaćati kao čin osjećaja, kao subjektivno ganuće duše, kao čin vjere bez sadržaja vjere, gdje je važnije da se vjeruje nego što se vjeruje?

U prvom čitanju Mojsije kaže narodu: “Utisnite ove moje riječi u svoje srce i svoju dušu; kao znak ih privežite na svoju ruku; neka vam budu kao zapis među očima!” (Pnz 11, 18) Mojsije želi da narod bude ‚slušatelj Riječi‘, da ona uđe čovjeku u tijelo i krv, u glavu, srce i ruke. Važno je glas Božji, volju Božju slušati, poslušati, osluškivati, dobro čuti da bismo je onda što bolje i svestranije izvršili. I u tom glagolu izvršiti značajno je ono – sve do vrha. Ne iz straha, nego iz ljubavi. (B. Duda)

U evanđelju Isus slično tvrdi: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‚Gospodine, Gospodine!‘, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.” (Mt 7, 21) A sve to skupa za nas znači učiti vjerovati glavom, srcem i rukama, to jest čitavim svojim bićem.

Vjerovati glavom: čuti evanđelje budnim razumom, pozorno i kritično; biti znatiželjan i htjeti razumjeti Isusove riječi u našoj situaciji; razmišljati, diksutirati, argumentirati o tome zbog čega život u nasljedovanju Isusa donosi ispunjenje; zašto su vrline kao što su iskrenost, poštivanje, spremnost na pomaganje i sl., neophodne za zajednički ljudski život.

Vjerovati srcem: dopustiti da srce upravlja našim životnim koracima; znati se srcem uživjeti u situaciju drugih i srdačno im pristupati; spustiti Isusove riječi iz razine glave na razinu srca, osjetiti ih, dopustiti da nas evanđelje dotakne, pokrene.

Vjerovati rukama: potruditi se oko evanđelja; raditi rukama za ono što osjećemo i što spoznajemo da je vrijedno i ispravno; djelotvorno i energično pomagati, zasukati rukave gdje je naša pomoć potrebna; djelovati u Isusovom duhu, iskazivati duhovna i tjelesna djela milosrđa; praksom, a ne samo riječima, pokazati ljudima da smo kršćani. Netko reče: “O Kristu govori samo kad si upitan, ali živi tako da te se pita!”

‚Uvježbavanje kršćanstva‘ znači razmišljanje o Isusovoj poruci, istraživanje, uživjavanje, osjećanje Isusovih riječi ‚pod kožom‘; djelovati u Isusovom duhu i nakani. Učiti vjerovati glavom, srcem i rukom – tko to pokuša, veli Isus, taj je sličan mudru čovjeku koji sagradi kuću na stijeni, a ne na pijesku.

Fra Anđelko Domazet

*************

Svaki čovjek ima slobodnu volju i ona pripada “dostojanstvu čovjeka” i biti jednog ćudorednog čina, da svoj život oblikuje u slobodi. Čovjek vrlo dobro zna da je obvezan također i jednoj višoj volji, volji Oca. Stoje li zapovijedi i pravni propisi u suprotnosti prema životu u slobodi? Već zapovijedi Staroga zavjeta nisu željele biti okovi za čovječanstvo. Naprotiv: Bog je svome narodu darovao slobodu. Izlazak iz Egipta bio je za Savez naroda potvrda toga, da Bog želi slobodu čovjeku, da on oslobađa iz zatočeništva, jarma i ropstva.

Bog se objavio kao “Emanuel”, i želio je osigurati život u slobodi po daru zapovijedi. Bog nije želio novo ropstvo, on je želio život u slobodi.

Dobra namjera Božja pokazuje se na osobit način kod četvrte Božje zapovijedi: Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Jahve, Bog tvoj.”

Zapovijedi Božje trebaju dakle značiti blagoslov.

Ja vjerujem da to razmišljanje ima vrijednost i za naše vrijeme. Čovjek i danas čezne za slobodom i Božja zapovijed za sve nas osigurava život u slobodi. Kršćanska vjera osigurava našoj zemlji život u miru i slobodi, Crkva bi htjela do kraja zemlje biti Savez, bit u službi obitelji čovječanstva.

Vjerujem da bi ovo trebalo biti uvijek iznova bitni dio naviještanja i osvjedočenja svakoga od nas: ima smisla živjeti prema Božjim zapovijedima.

Bezgranična sloboda čovjeku ne čini ništa dobra. Sloboda mora paziti na slobodu drugoga. I čovjek u svojoj slobodi želi dobro, ako ona odgovara volji Očevoj. Za nas kršćane je ta volja obvezna, orijentacija i cilj.

U svakom “Oče naš” molimo: “Budi volja tvoja”. Pod tim se misli na povjerenje i na poslušnost; to molimo u osvjedočenju, da nam Bog želi uvijek najbolje; mi iskazujemo spremnost da svoj život vršimo prema volji Očevoj.

Bog želi da smo ljudi koji ljube. Ali ljubav ne znači bezgraničnu slobodu. Znadete li pjesmu: “Može li ljubav biti grijeh?” Nije svaka požuda ljubav! Bludnost, preljub, perverzija, silovanje-je li sve to ljubav?

Isus nam je uzornim življenjem pokazao što znači ljubav: “Dao sam vam primjer da i vi činite što sam ja činio vama.”

On je nama pokazao ljubav, vjeran do smrti: “Nema veće ljubavi nego kad netko dade svoj život za svoje prijatelje.”

Kršćanske vrijednosti su za nas putokaz; i u današnjem vremenu moramo imati hrabrosti, biti drukčiji! Mi u našem oblikovanju života ne slijedimo samovolju pojedinca ili većine, uspjeh neke ankete, naša orijentacija je jedino i samo Isus Krist. I s Isusom Kristom ne mislim samo na riječ Svetoga pisma, nego također zajedništvo Crkve. Ona je u današnjem vremenu živi Krist. Na našem životu treba biti vidljivo što je Isus rekao: “Ja sam put, istina i život”.

Isus je temelj našega života, on je čvrsto tlo, na kojemu gradimo naš život. Ta stijena čuva nas od strmoglavljenja, ona nam daje oslonac u olujnim vremenima. “Tko vjeruje, ne pada”.

U psalmu 31 molimo s povjerenjem i pouzdanjem:

“Budi mi hrid zaštite,

tvrđava spasenja,

jer ti si hrid moja, tvrđava moja,

radi svoga imena vodi me i ravnaj.”

Ako vjeru predajemo dolazećoj generaciji, onda to proizlazi iz iskustva, da je vjera za nas dragocjena. Osvjedočeni smo da ljudi i danas traže oslonac i trebaju oslonac, svaki čovjek čezne za ljubavlju i zaštićenošću, za životom u slobodi i miru.

Naša vjera je pomoć, da se sve ovo nađe. “Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je čovjek stvoren od Boga i za Boga. Bog ne prestaje čovjeka privlačiti k sebi. Samo u Bogu čovjek može naći istinu i sreću, za čim on neprestano traži.” Amen

Fra Jozo Župić