Božić (danja misa)

Božja povijest u ljudskim riječima

“Ljudi su riječi s kojima Bog priča svoju povijest.”

S tom izjavom maloga dječaka počinje Edward Schillebeeckx, veliki nizozemski teolog prošloga stoljeća, jednu od svojih poznatih knjiga. Ta zanimljiva poredba pomaže nam da otkrijemo Božić kao dar i poticaj da otkrijemo nešto novo.

Bog nam je nešto rekao. Bog bi nam htio pričati povijest. U nijednom drugom vremenu kao što je to božićno vrijeme, ne osjećamo da Bog želi prekinuti smrtnu šutnju i da želi uspostaviti kontakt s nama. U nijednom drugom vremenu nismo tako senzibilni, tako osjetljivi za Božju povijest.
Ovih dana slutimo da je Božja povijest, povijest nade po kojoj nam Bog želi reći: “Imajte povjerenja da je vaš život više od borbe, žurbe i briga.” Osjećamo da je Božja povijest, povijest mira po kojoj nam želi reći: “Utisnuo sam vam u srce čežnju za mirom, za Bogom i obostranom pomoći. Ne jadikujte!” I mi shvaćamo da je Božja povijest, povijest ljubavi po kojoj nam želi reći: “Rado vas imam, važni ste mi, želim biti s vama.”

“Ljudi su riječi, s kojima Bog pripovijeda svoju povijest.”

Slavimo svetkovinu rođenja čovjeka koji je sebe potpuno shvatio kao Riječ Božju, koji je svoj udio u Božjoj povijesti ozbiljno prihvatio. Možemo kazati: u toj Riječi koja tijelom postade (Iv 1,14), u tom čovjeku iz Nazareta susreće nas naslov, ključna riječ povijesti koju nam Bog želi pričati. Bog u Isusovom životu na opipljiv i uspješan način predstavlja čovjekov život. U svemu što Isus govori i čini, zvuče teme koje bi nam Bog želio dodati. Na način kako Isus prilazi ljudima i s njima ophodi, otkrivamo odlučujuću poruku Božje povijesti: “Želim vam spasenje, želim vas osloboditi straha od života i smrti, i pokazujem vam put.”

Ali ta riječ koja je postala tijelo, tek je početak. To je doduše ključna riječ ali je ipak tek predokus cijele Božje povijesti.

“Ljudi su riječi, s kojima Bog priča svoju povijest.”

Tako dugo dok svi ljudi ne ispune svoje mjesto u Božjoj povijesti, tako dugo ona ostaje fragment. Tako dugo dok ne otkrijemo koja je riječ namijenjena nama u povijesti, tako dugo ona ostaje nerazumljivi, nepotpun tekst. Tako dugo dok naše dobre i pomažuće riječi ostaju neizgovorene, tako dugo je Bog nijem.

Možda Božja povijest puno puta djeluje rastreseno i rastrgano, možda ona u svijetu izgleda nespokojno jer još nedostaju mnogi veznici – ljudi, koji povezuju i zalažu se za pomirenje.

Možda Božja povijest puno puta zvuči dosadno i suho, možda doživljavamo Crkvu tako bezbojnu i nepokretnu, jer još nedostaju dražesne riječi – ljudi, koji nas izazivaju na vjeru i oduševljavaju svojim primjerom.

Možda se Božja povijest sluša puno puta tako žalosno i deprimirajuće, možda život u našim zajednicama nije tako radostan jer još nedostaju mnoge dirljive riječi – ljudi, koji nas potiču da radosnom viješću evanđelja obradujemo druge.

“Ljudi su riječi, s kojima Bog priča svoju povijest.”

Ključna riječ Isus daje nam naslutiti da će ta povijest usprkos svim nejasnoćama imati dobar svršetak.

Fra Jozo Župić

**************

Mistika i politika

Iv 1, 1-18

Što slavimo na Božić? Da je Bog je postao čovjekom. Što to znači? Može li se to uopće shvatiti? Pokušajmo. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama. Bog se rodio kao što se svaki dan rađaju stotine tisuće ljudskih bića na ovoj zemlji. Bog je postao embrij. Ovisan od drugima. Evanđelist Ivan svjesno bira izričaj: Riječ je tijelom postala. Četvrto evanđelje je nastalo krajem prvoga stoljeća. U to vrijeme bilo je rašireno mišljenje da je važno samo ono što je duhovno: nutrina, ideje, duša. Zemaljska stvarnost, tijelo, materija, politika i društvo, sve se to smatralo nečim drugorazrednim, neduhovnim, zlim. Ovo mišljenje bilo je prisutno i u nekim kršćanskim krugovima krajem prvoga stoljeća. To konkretno znači da Isusovo čovještvo, njegova ljudskost, nije važna. On je prividno uzeo ljudsko tijelo, tek izvanjski prihvatio ljudski lik. Više je lebdio nego hodao zemljom. Ivanovo evanđelje ustaje protiv takvoga razvodnjavanja Isusova lika. Riječ je tijelom postala. Bogu je važan ovaj vidljivi, zemaljski svijet. A sve to ima posljedice za našu pobožnost.

Često se vjerovalo da se prava pobožnost sastoji u tome da pobjegnemo od svijeta i potpuno se posvetimo Bogu, da okrenemo leđa ovome svijetu. Moderna verzija ove stare zablude glasi: “Politiku van iz crkve, brinite se samo o spasenju duše!” Politički angažman je prljav posao, kršćaninu je najbolje da se svega toga klone. Je li Isus to učinio? Je li se povukao iz povijesti, pobjegao od odgovornosti za svijet, u nutrinu, u privatnost? Da pojasnimo: nutrina, molitva, tišina, razmišljanje o Bogu, sve to jest i ostaje važno područje kršćanske pobožnosti. To je neotklonjivo. Ali ako želimo ozbiljno shvatiti Božje utjelovljenje, tada kršćanskoj pobožnosti bitno pripada okretanje ovome svijetu i zadaćama u njemu.

“Bog je postao čovjekom” u zemlji izmučenoj terorom, nasiljem, bijedom, u zemlji koja, kako danas tako i nekoć, nimalo nije ‹sveta zemlja›, već mjesto sukoba i mržnje. Postao je čovjekom u zemlju u kojoj se prolijeva krv do dana današnjega. No, Isus prolijeva vlastitu a ne tuđu krv. On iz ljubavi žrtvuje sebe, a ne druge. On gradi most između Boga i ljudi, između vjernika i nevjernika, most između rastrganih i posvađanih ljudi. Ako želimo postati ljudi po uzoru na Isusa, moramo graditi mostove ljudskosti. To znači da se ne bojimo suočiti s problemima koji pritišću društvo: nezaposlenost, siromaštvo, uništeni brakovi, osamljenost, bolest, smrt; briga za okoliš, zaštita manjina, mirotvorstvo i nenasilno rješavanje sukoba, borba protiv raznih predrasuda.

Isus dolazi svaki dan, i svaki je dan Božić za kršćane, ako se u njima rađa Bog i ako vide nevolju bližnjih. Zato je Božić zahtjevna svetkovina, ako je ispravno shvatimo. U isto vrijeme, Božić je i utješna svetkovina. Možda slavimo Božić zabrinuti za ekonomsku situaciju. Možda slavimo Božić sami, prvi put bez ljubljene osobe. U našim brigama i strahovima, u našim slabostima i bolesti, u našoj osamljenosti – u svemu tome Bog je i nama posve blizu. Emanuel – S nama Bog! Vjera u Novorođenom Djetetu spoznaje nazočnost Božju u našemu svijetu. Posred naše prolaznosti je neprolazni Bog.

Fra Anđelko Domazet