Božić (polnoćka)

Tko ima sina dobiva sve

(Iz 9,1-3.5-6 / Tit 2,11-14 / Lk 2,1-14)

Božić – to je svetkovina lijepih sjećanja i dirljivih priča. Jednu neobičnu priču želio bih podijeliti s vama.
Starac je bio milioner. Posjedovao je neizmjerno bogatstvo u svojim originalnim slikama i kipovima. Bio je strastveni sakupljač umjetnina. Sve bi to teklo bez problema da nije bilo sina. Taj je u mladosti nesretno umro i u životu starca ostavio je veliku prazninu.

Kad je starac umro, iza sebe je ostavio oporuku u kojoj je pisalo da sav posjed treba biti na dražbi budući da on nema baštinika. Trgovci, poznavatelji umjetnosti i milioneri došli su odasvud da sudjeluju na dražbi. Veliki prostor bio je ispunjen do posljednjega mjesta jer nitko nije želio propustiti takvu jednu prigodu u kojoj je svatko želio barem jedno umjetničko djelo. “Prije nego započne dražba”, počeo je dražbovalac, “tu je još jedan uvjet pokojnika i to u prvoj rečenici oporuke.” Dok je to govorio uzeo je iz mape sliku prerano umrloga sina. “Ta slika mora biti prva na dražbi.”

Naravno, nitko od prisutnih nije bio zainteresiran za tu manje vrijednu sliku. Nju je morao naslikati bilo koji nepoznati slikar pred koju godinu. Ali oporuka je oporuka, i dražbovalac je ustrajao u svome zahtjevu. Konačno se iz jednoga kuta javio stari sluga koji je služio kod jednoga milionera i rekao: “Ja sam poznavao mladića i želim se nadmetati za sliku”. Budući da nije bilo konkurencije kupio je sliku za par dolara.

Opet se oglasio dražbovalac: “Dame i gospodo, dražba je završena”. Ledena šutnja ispunjala je prostor. “Završena?”, čuo se jedan glas. “Pa ona nije pravo ni počela.”

“Moje dame i gospodo”, nastavio je dražbovalac, druga rečenica u oporuci pokojnika glasi: “Tko ima sina, dobiva sve.”

Pitanje: što tu priču čini da je ona i božićna priča?

Odgovor: posljednja rečenica – “Tko ima sina, dobiva sve.”

Mi imamo Sina kojega slavimo ovih dana. “Jer, dijete nam se rodilo, sin nam je darovan” , slušali smo čitanje iz knjige proroka Izaije (Iz 9,5). Te riječi tumačimo kao objavu Mesije, Spasitelja, kao upućivanje na Isusa i potvrđujemo to obećanje radosnom pjesmom: “Veselje ti navješćujem puče kršćanski jerbo se kralj u Betlemu rodi nebeski, on naš Spasitelj i Otkupitelj.”

Mi imamo Sina – u njegovo smo ime kršteni, u to vjerujemo. “Bog je za sve nas predao svojega Sina! Kako nam onda s njime neće sve darovati?” pita se sv. Pavao u poslanici Rimljanima i posvuda gdje propovijeda i osniva zajednice sam daje odgovor: da, u Isusu Kristu, Sinu, stvarno dobivamo sve što trebamo za život. I potvrđujemo Pavla kad u starohrvatskoj božićnoj pjesmi pjevamo: “O grešniče, to promisli, što učini Otac višnji: Sinak njegov, dijete milo, za sve nas se porodilo.”

Tko ima Sina, dobiva sve – a to su dragocjeni darovi koje dobivamo od Sina: nada, orijentacija, oslobođenje.
Nada, da je moj život dragocjen pred Bogom – usprkos svih nedostatnosti i pogrešaka, usprkos svih dosada i banalnosti, usprkos svih bolesti i patnja.

Nada, da smrt nema posljednju riječ – i da ništa nije izgubljeno od onoga što mi je važno, za što se trudim, što obilježava moj život.

Orijentacija po Isusovu primjeru na kojem mogu odčitati kako ljudi idu jedni drugima i kako mi mogli ophoditi jedni s drugima.

Oslobođenje od straha da dobivam manje, da nije dosta dobro, da ne udovoljavam zahtjevima drugih. Oslobođenje od pritiska da sve moram sam učiniti. Oslobođenje od prisila koje samima sebi namećemo – i od ladica u koje nas drugi postavljaju.

Nadu – orijentaciju – oslobođenje: to daruje meni onaj, čiji rođendan slavimo danas.

“Tko ima Sina, dobiva sve” – tako stoji u oporuci na koju se mi kao kršćani pozivamo u Novom zavjetu. I ako to ne bismo osjećali da je istina, ne bismo bili skupa slaveći svečanu svetu misu “Isusova rođenja”. Ako ne bismo predosjećali da je naš život po Isusu stvarno bogatiji i ispunjeniji, tada naša božićna slavlja sigurno ne bi bila lijepa, tako intenzivna, povezana s puno običaja i s puno radosti.
“Tko ima Sina, dobiva sve” – u to vjerujem ne samo na Božić…

Fra Jozo Župić

**********

Otac mira i djeca nemira

Lk 2, 1-14

Mir je središnja tema biblijskih spisa. Temeljno značenje riječi mir, (hebrejski ‘šalom’ znači: potpuno duhovno i tjelesno blagostanje), daleko nadilazi negativni pojam mira shvaćen kao odsutnost rata. Biblija na mnogim mjestima govori o čežnji naroda za mirom i okončanjem državnog (političkog) nasilja, o nadi u dolazak pravednoga kralja, ‘Kneza mironosnoga’ (usp. Iz 9,6).

Biblijski mir ne može značiti samo duševno stanje unutarnjega mira. Unutarnji mir se uvijek povezuje s izvanjskim društvenopolitičkim mirom. Biblijski mir zahtijeva ostvarenje pravednosti, otpor ekonomskom iskorištavanju, političkoj neslobodi i strahu. Izvještaj o Isusovu rođenju donosi anđeosku pjesmu: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim! (Lk 2,14) Bogu se oduzima ‹slava› svaki put kada se ljudi pripremaju na rat. Nijedan kršćanin ne može zaobići pitanja: Kakvo je moje kršćansko mirotvorstvo? Na koji se način odupirem nasilju u svakidašnjici? Jesam li nazočan među onima koji diži svoj glas protiv nepravde, nasilja i idolatrije novca? Je li mir tek ‹božićna idila›, romantičarski san, utopija a ne ostvariv zahtjev?

Za kršćane mir je dar Božji, ali taj dar ne pada s neba. Mir ima svoju cijenu. Treba htjeti mir, izabrati mir, zalagati se za mir. U tome nam je trajno nadahnuće Isusovo mirotvorstvo sadržano u Isusovim blaženstvima i u Govoru na gori. Neki kršćani to pokušavaju ‹razvodniti›. Mirotvorci se diskvalificiraju. Smatra se da su naivni ili da su ‘mali domoljubi’. Često se i Isusova izjava: “Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač” – iskrivljuje i pogrješno tumači. Ona nije uperena protiv mira i mirotvoraca, već protiv lažnoga mira i ‹miroljubaca›, to jest onih koji ne podnose ‹proročko uznemiravanje› vlastite neosjetljivosti, ravnodušnoga spokoja i kukavičluka.

Samo oni koji grade mir, slave Boga. Mir se gradi bez strasti i emocija, dijalogom i argumentima. Ako želimo biti mirotvorci, osnovno je poštivanje svake ljudske osobe. Lako je rušiti, ali je teško graditi. Treba poštivati svaki oblik identiteta kojega je pojedinac stekao za života. S drugima treba voditi miran, iskren i otvoren razgovor. Ako druge vidimo kao jednakopravne, nećemo dolaziti u iskušenje da se uzdižemo iznad njih. Danas sve religije govore o dijalogu, a zapravo vode monolog. Svi se diče svojom otvorenošću za dijalog, ali dijalogiziraju samo unutar svojih zajednica. Na vani to je samo monolog jer drugoga i različitoga nema ni blizu. Slušamo hvalospjeve o vlastitoj toleranciji, a u praksi nema ništa od svega toga.

Isus se rodio u nemirno vrijeme. Anđeoska poruka mira pokreće vrhovništva i vlasti ovoga svijeta koji ne žele mir. Jaslice simboliziraju mjesto mira. Svaki čovjek smije uzeti u ruke nebeski dar: Dijete Isusa. On je temelj nade i mira. Moć utjelovljene ljubavi ruši zidove. “Doista, Krist je mir naš, on koji… pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo (a ne neprijatelja!) razori u svom tijelu”. (Ef, 2, 15) Unesimo mir u naše ‘male svjetove’: u brak i obitelji, u društvenu i vjerničku zajednicu.

Fra Anđelko Domazet

****************

Zašto slavimo Božić?

Što je sadržaj Božićne svetkovine? O čemu se radi? Što slavimo i zašto?

Možda nam se čini suvišno i nepotrebno uopće postavljati ovo pitanje. Ipak ovdje se radi o bitnome. Ako na ovo pitanje ne znamo odgovoriti, tada ne možemo s tom svetkovinom ni početi ništa ili je ona za nas stvarno samo potrošačka svetkovina ili svetkovina trgovine.

Ako netko ipak dublje pogleda i kaže: Božić je svetkovina obitelji, darivanja, svetkovina povezanosti s bližnjima – tada je i ta izreka još bez posljednjeg temelja, jer nam je vjera ispala iz vida.

Odgovor na to, što slavimo na Božić i odakle sve dobiva svoj smisao, nalazimo u pogledu na jaslice i u slušanju Božićnog Evanđelja. Kratko sažeto: “Na Božić se rodio Isus Krist. To je svetkovina radosti za ljude.”

Uostalom, od rođenja onoga Djeteta u štalici u Betlehemu ovisi sve: Kao pastiri želimo poniznno kleknuti pred utjelovljenim Bogom koji je došao, da nas otkupi. Radost majke Marije i svetoga Josipa, poočima i zaštitnika djeteta Isusa neka također ispune naše srce!

Što nam kaže to Dijete? Ono nam još ne govori s riječima, ali nam govori po svome životu. Njegova poruka glasi: “Vjeruj, imaj povjerenja u Boga!” Ono misli dobro s ljudima. Ratovi i katastrofe mogu obilježiti tijek povijesti, može biti patnje na različite načine i prijetnja smrti: Bog je na strani čovjeka. Mir na zemlji svim ljudima miljenicima njegovim!

Dijete iz Betlehema zove nas: “Ne pravi se važan! Ne stavljaj sebe u središte, nego misli na druge. Imaj srca za svoje bližnje. Jer na kraju se samo ljubav broji.”

To su vrlo dobro shvatili pastiri. Oni su bili jednostavni a ipak ljudi koji su duboko razmišljali. Ono po čemu se oni odlikuju jest njihov pogled na bitno.

Zar i mi ne trebamo u dnevnim aktualnostima ponovno okrenuti naše srce tamo gdje ćemo naći ono što ostaje, što je stalno i neprolazno? Dijete u jaslicama pokazuje nam put. Ono nas poziva na veću ljudskost i veću povezanost s Bogom. Bog je postao jedan od nas, da bismo mi postali njegova djeca.

Vrijedi ponovno otkriti tu vjeru na Božić, u ovoj “Svetoj noći”. Ako je netko samo iz tradicije došao slaviti ovu svetkovinu, ipak ima mogućnost prodrijeti do biti vjere. Bog nam ne predbacuje nego nas po Djetetu iz Betlehema prima prostodušnom ljubavlju.

Primimo Dijete Isusa u naša srca i tada će radost ove Svete noći ostati kod nas i shvatit ćemo što to znači kad Bog kaže: “Gle, sve stvaram novo i darujem vam novo srce!”

Fra Jozo Župić