Jednom, dok je Franjo prolazio seocetom zvanim Nottiano, naišao je na neku staru zapuštenu crkvu, punu prašine i paučine. Obzirom na svoje znakovito štovanje crkvi zgrabio je metlu i počeo mesti. U tom je selu živio mladić imenom Giovanni ili engleski John (hrvatski Ivan). Ivan je orao na polju s volovima, pa je naišao u crkvu i zatekao Franju kako ju mete. Uzeo je metlu iz Franjinih ruku i dovršio posao. Ivan je bio veoma omiljen u tom kraju i poznat po svojoj jednostavnosti. Kasnije je Ivan Jednostavni rekao Franji da mu se želio pridružiti, ali nije znao kako. Ispričao je Franji da je bio spreman učiniti sve što bi…

Kao što je poznato, post je bio velik dio života sv. Franje. Održavao je nekoliko posebnih ‘korizmi’ uz redovnu Korizmu. Korizma se odnosila na razdoblje od 40 dana posta nakon Bogojavljenja, prije svetkovine sv. Petra i Pavla (29. lipnja), od te svetkovine pa do uznesenja, te od uznesenja do svetkovine sv. Mihaela (29. rujna). Kasnije u životu je shvatio da je njegov post možda bio pomalo pretjeran, ali to ne znači da je bio pogrešan. Naličje posta je slavljenje, a sv. Franjo je dobro znao kako treba slaviti. Zašto je sv. Franjo postio i zašto Crkva i dan danas traži povremen post? Jedan pokazatelj je vjerojatno tekst iz Ivanova evanđelja…

Do 1213. god. Franjina reputacija svetosti već se počela širiti. Jedan od onih koji su prepoznali njegovu svetost bio je veoma bogat i odan čovjek imenom grof Orlando. Susreo je Franju na festivalu i rekao mu je: ‘Brate Franjo, imam brdo u Toskani, veoma osamljeno, divlje i savršeno prikladno mjesto za nekog tko želi činiti pokoru, i koji teži pustinjačkom životu, na mjestu udaljenom od ljudi. Zove se La Verna. Ako se tebi i tvojoj subraći svidi ovo brdo rado ću ti ga pokloniti za spasenje svoje duše.’ Franjo je posalo neku braću da obiđu ovo mjesto i prihvatio je dar grofa Orlanda. Posjetio je ovo brdo nekoliko puta; zadnji…

Iako siromaštvo i pokora imaju zasigurno središnje mjesto u životu svetog Franje, drugi vid njegovog života, neodvojiv od prva dva vida, jest radost. Franjo je shvaćao da je jedan od najvećih neprijatelja đavla – radost. Govorio bi: ‘Tada se đavao posebno raduje, kad sluzi Božjem uzmogne ugrabiti radost duha. Sa sobom nosi prašinu kako bi je mogao ma i u najmanjoj mjeri ubaciti u savjest i tako uprljati bjelinu duše i zamazati čistoću života. No, kad duhovna radost ispunja srca, uzalud zmija izlijeva smrtonosan otrov. Đavli ne mogu naškoditi Kristovu sluzi, kad vide da je ispunjen svetom radošću. Kad je duh plačljiv, žalostan i turoban, lako ga obuzima žalost, ili…