Jednom, dok je Franjo prolazio seocetom zvanim Nottiano, naišao je na neku staru zapuštenu crkvu, punu prašine i paučine. Obzirom na svoje znakovito štovanje crkvi zgrabio je metlu i počeo mesti. U tom je selu živio mladić imenom Giovanni ili engleski John (hrvatski Ivan). Ivan je orao na polju s volovima, pa je naišao u crkvu i zatekao Franju kako ju mete. Uzeo je metlu iz Franjinih ruku i dovršio posao. Ivan je bio veoma omiljen u tom kraju i poznat po svojoj jednostavnosti. Kasnije je Ivan Jednostavni rekao Franji da mu se želio pridružiti, ali nije znao kako. Ispričao je Franji da je bio spreman učiniti sve što bi…

Kao što je poznato, post je bio velik dio života sv. Franje. Održavao je nekoliko posebnih ‘korizmi’ uz redovnu Korizmu. Korizma se odnosila na razdoblje od 40 dana posta nakon Bogojavljenja, prije svetkovine sv. Petra i Pavla (29. lipnja), od te svetkovine pa do uznesenja, te od uznesenja do svetkovine sv. Mihaela (29. rujna). Kasnije u životu je shvatio da je njegov post možda bio pomalo pretjeran, ali to ne znači da je bio pogrešan. Naličje posta je slavljenje, a sv. Franjo je dobro znao kako treba slaviti. Zašto je sv. Franjo postio i zašto Crkva i dan danas traži povremen post? Jedan pokazatelj je vjerojatno tekst iz Ivanova evanđelja…

Do 1213. god. Franjina reputacija svetosti već se počela širiti. Jedan od onih koji su prepoznali njegovu svetost bio je veoma bogat i odan čovjek imenom grof Orlando. Susreo je Franju na festivalu i rekao mu je: ‘Brate Franjo, imam brdo u Toskani, veoma osamljeno, divlje i savršeno prikladno mjesto za nekog tko želi činiti pokoru, i koji teži pustinjačkom životu, na mjestu udaljenom od ljudi. Zove se La Verna. Ako se tebi i tvojoj subraći svidi ovo brdo rado ću ti ga pokloniti za spasenje svoje duše.’ Franjo je posalo neku braću da obiđu ovo mjesto i prihvatio je dar grofa Orlanda. Posjetio je ovo brdo nekoliko puta; zadnji…

Iako siromaštvo i pokora imaju zasigurno središnje mjesto u životu svetog Franje, drugi vid njegovog života, neodvojiv od prva dva vida, jest radost. Franjo je shvaćao da je jedan od najvećih neprijatelja đavla – radost. Govorio bi: ‘Tada se đavao posebno raduje, kad sluzi Božjem uzmogne ugrabiti radost duha. Sa sobom nosi prašinu kako bi je mogao ma i u najmanjoj mjeri ubaciti u savjest i tako uprljati bjelinu duše i zamazati čistoću života. No, kad duhovna radost ispunja srca, uzalud zmija izlijeva smrtonosan otrov. Đavli ne mogu naškoditi Kristovu sluzi, kad vide da je ispunjen svetom radošću. Kad je duh plačljiv, žalostan i turoban, lako ga obuzima žalost, ili…

U prosincu 1221. sv. Franjo je šetao s bratom Leonom jednog hladnog, maglovitog i kišnog dana blatnjavom cestom prekrivenom snijegom. Franjo je opisivao bratu Leonu potpunu radost. Najprije mu je ispričao što nije potpuna radost. Brate Leone, kad bi Bog dao da manja braća budu uzori svetosti i na duhovnu izgradnju cijelom svijetu, to ipak – zapiši i dobro zapamti! – ne bi bilo savršeno veselje.” Hodajući dalje sa svojim drugom, sveti Franjo reče po drugi puta: “Kad bi braća vraćala slijepcima vid, ozdravljala uzete, istjerivala đavle, vraćala gluhima sluh, hromima hod, nijemima glas, te kad bi uskrisivala i mrtve koji su već četiri dana ležali u grobu, zapamti, ni…

Jedna od najvažnijih lokacija vezanih za svetog Franju jest kapelica Porcijunkula. Ova skromna srednjevjekovna kapelica, sada smještena u prekrasnoj bazilici Svete Marije od Anđela jest mjesto koje je zasigurno moguće povezati s duhom svetog Franje. Naziv ‘Porziuncola’ znači ‘komadićak’. Kapelica je pripadala benediktincima no Franjo nije htio da mu ju daruju nego samo da ju iznajme njegovu Redu. Siromaštvo i jednostavnost Porcijunkule i svetog Franje imalo je dugu povijest i nastavlja se do danas u ljudima poput Majke Tereze. Čak i u Starom zavjetu vidimo da Bog koristi izraz ‘komad’ da udari temelje Kristovu dolasku i Crkvi koju je utemeljio. Bog je dao dvanaestorici Jakovljevih sinova (Izraelu) zemlju kanansku. Svako…

U svojoj knjizi Isus iz Nazareta, papa Benedikt XVI govori o Gospodinovim Blaženstvima u kontekstu Propovijedi na gori. Dok komentira prvo blaženstvo ‘Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko.’ Mt 5, 3 ili ‘Blago vama siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!’ Lk 6, 20, papa drži da je ‘Franjo Asiški do kraja spoznao obećanje ove riječi, da je odložio čak i svoje haljine i dao da ga (biskup) iznova odjene kao predstavnik Božje očinske dobrote koja poljske ljiljane ljepše odijeva nego što je bio odjeven Salamon (Mt 6, 28-29).’ Papa nastavlja i napominje kako je ova krajnja poniznost bila za Franju ponajprije sloboda služenja, sloboda za poslanje, potpuno pouzdanje u Boga.…

U Starom zavjetu čini se da je nada u dolazak Mesije prikazana u dva dijela. Nalazimo najprije na ideju o svjetovnom raju kao u Iz 11, 6-9: ‘Vuk će prebivat s jagnjetom, ris ležati s kozlićem…’. Drugi dio je ideja o trpljenju sluge Božjeg Iz 52, 13 – 53, 12. Dakako da je drugi dio ispunjen mukom i smrću Gospodina. Tu su oni koji odbijaju Krista jer zemaljski raj još nije došao. Ne vidimo da vuk mirno prebiva s jagnjetom, ni da su mačevi prekovani u plugove (Iz 2, 4, Mi 4, 3). Pa ipak možemo smatrati da je čak prvi dio mesijanske nade ispunjen u Isusu Kristu. Nakon Isusova…

U našem kršćanskom životu, molitva je naravno ključna stvar. Svi bismo trebali imati našu vlatsitu osobnu, jedinstvenu molitvu Bogu koja je rezultat naše molitve Ocu, s Kristom putem Duha Svetoga. U Otk 2, 17 čitamo: ‘Tko ima uho neka posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku ću dati mane sakrivene i bijel ću mu kamen dati, a na kamenu napisano ime novo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima.’ Bog zove svakog od nas imenom koje je samo između nas i Boga. To međutim nije sve. Treba nam također ‘škola molitve’ da naša osobna, jedinstvena molitva ne postane samo odraz nas samih. Uvijek postoji problem da ‘ne znamo moliti…

‘Dok on još govoraše mnoštvu, eto majke i braće njegove. Stajahu vani tražeći da s njime govore. Reče mu netko: ‘Evo majke tvoje i braće tvoje, vani stoje i traže da s tobom govore.’ Tomu koji mu to javi on odgovori: ‘Tko je majka moja, tko li braća moja?’ I pruži ruku prema učenicima: ‘Evo, reče, majke moje i braće moje!’ Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je i brat i sestra i majka.’ (Mt 12, 46-59). Ovaj odlomak nas podsjeća na dramatični prizor izvan biskupskog dvora u Asizu početkom 1207. kada je konačno riješen sukob između Franje i njegovog oca. Franjin otac,…

Većina oženjenih ljudi sjeća se svog prvog izlaska sa svojom/svojim suprugom. Franjo je također imao ‘prvi izlazak’ sa svojom suprugom, Gospođom Siromaštinom. To se desilo odmah nakon što je sve razdijelio, vratio svu odjeću svom ocu. Franjo je odlučio napustiti Asizi i dragovoljno prihvatiti izgnanstvo koje mu je otac htio nametnuti kao kaznu. Tako je u ožujku 1207. krenuo cestom iz Asizija prema Gubiju, gradu prijatelju Asiza. Ostavio je skupocjen baršunasti plašt svog biskupa iz Asiza, a umjesto toga je odijenuo neki jadni i otrcani ogrtač kojeg mu je darovao neki biskupov kmet. Franjo je prigrlio stanje siromaštva i potrebitosti. Franjo je ljubio Gospođu Siromaštinu jer su ju u to…

Do 1213. god. Franjina reputacija svetosti već se počela širiti. Jedan od onih koji su prepoznali njegovu svetost bio je veoma bogat i odan čovjek imenom grof Orlando. Susreo je Franju na festivalu i rekao mu je: ‘Brate Franjo, imam brdo u Toskani, veoma osamljeno, divlje i savršeno prikladno mjesto za nekog tko želi činiti pokoru, i koji teži pustinjačkom životu, na mjestu udaljenom od ljudi. Zove se La Verna. Ako se tebi i tvojoj subraći svidi ovo brdo rado ću ti ga pokloniti za spasenje svoje duše.’ Franjo je posalo neku braću da obiđu ovo mjesto i prihvatio je dar grofa Orlanda. Posjetio je ovo brdo nekoliko puta; zadnji…