Cvjetnica
(Mk 11,1-10; Mk 14,1-15,47)
Počinjemo Veliki tjedan u proljeće kad priroda cvjeta. Danas smo pozvani sjetiti se velike drame koja se dogodila u Jeruzalemu pred dvije tisuće godina. To je drama patnje i smrti Isusa Krista. Naša vjera u toj drami gleda sve drame ljudske povijesti. Isus Krist nije za nas samo najveći i najdraži čovjek, nego je on ujedno Sin Božji koji je postao čovjekom. U njemu je Bog trpio; u njemu je Bog nadvladao moć zla i smrti zasvagda.
Ta drama u Jeruzalemu i njeno razrješenje u uskrsnom događaju je stožer cjelokupne svjetske povijesti. Pozvani smo ne samo sjetiti se toga što se dogodilo u Jeruzalemu, nego se s time sjediniti. Stoga smo najprije blagoslovili palmine i maslinove grančice i u procesiji ušli u crkvu. Učinili smo to svjesno kao da smo tamo bili kad je Isus u jednostavnom simboličkom držanju usred mnoštva ušao u sveti grad Jeruzalem jašući na magaretu, ne sa svojom kraljevskom moću, ali čašćen kao kralj.
Cvjetnica u sebi nosi početak i kraj. Za vrijeme ulaska u Jeruzalem Isus je frenetično pozdravljen kao kralj, ali je njegova sudbina već zapečaćena. Iza poklika “Hosana” uskoro slijedi “Raspni ga” kao što smo to slušali u Muci po Marku.
Isusov put postaje Križni put. Isusa susreću mračni ali i svijetli likovi. U mračne likove spadaju Juda Iškariotski koji ga je izdao; zjakala koja su bezosjećajna i promatraju kako trpi; podrugljivci koji mu se podruguju i nad njim se smiju; ali i rimski upravitelj Pilat kojemu je samo stalo do vlasti; Petar koji za vrijeme Posljednje večere želi dati svoj život za Isusa, a tada se pokazuje slabić u dvoru velikoga svećenika i zatajuje Isusa; učenici koji nakon što je Isus uhvaćen bježe i ostavljaju Isusa na cjedilu.
U svijetle likove ubrajamo Mariju, majku Isusovu koja zajedno s Ivanom stoji po križem; zaplakane žene koje suosjećaju s Isusom; seljak Šimun iz Sjeverne Afrike koji mu pomaže nositi teški križ; legendarna Veronika koja pruža Isusu rubac da obriše znoj i svoje krvavo lice.
Nama koji smo slušali o Isusovoj muci postavlja se pitanje bili bismo i mi tada bili među svijetlim likovima ili bismo bili kao slabići na drugoj strani.
Sjećanje na Isusovu muku potiče nas da mislimo na današnju patnju mnogih ljudi i čitavih naroda. To sjećanje želi probuditi našu sućut i našu spremnost za pomoć. Također želi u nama raspiriti otpor protiv svake nepravde koju ljudi uvijek iznova nanose drugim ljudima, jer svi ti patnici na neki način su slika i prilika, ikone trpećega Isusa, Sina Božjega i Sina čovječjega.
Sjećanje na Isusovu patnju konačno je također poziv koji nas opominje da se okrenemo iz slijepih ulica našega života, iz krivnje i grijeha koje smo natovarili na sebe. U jednoj pjesmi muke Gospodnje pjevamo: “Sva muka, Kriste, tvoja to moje breme bi; to krivnja teška moja, što trpiš, Spase, ti. Sirotan ja sam, Bože, što skrivih muku tu, al´ milost tvoja može oprostit krivnju svu”.
Danas počinje Veliki tjedan. On završava s pogledom na križ i grob Isusov. Naša kršćanska vjera nam kaže: križ i grob nisu kraj. Trećega dana nakon Velikoga petka je Uskrs. To znači: bilanca, zaključni račun Isusove povijesti nije smrt i bilanca svjetske povijesti neće biti smrt koja je raširena diljem svijeta. Ovaj proljetni dan i priroda koja posvuda cvjeta mogu nam biti slika i poredba za to.
Fra Jozo Župić
***********
Hosana, izraelskom kralju
„Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, kralj Izraelov!” Tim rječima pozdravljali su ljudi Isusa u Jeruzalemu, kad je dojahao na magaretu.
Tu je govor o kralju koji dolazi u ime Božje; to je dugoočekivani Mesija. Već su proroci govorili o njemu, kao na primjer Zaharija (9,9): “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća; pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magaretu, na magarcu, mladetu magaričinu.”
Ali kakav je to bio kralj, kojeg su ljudi očekivali? Najpobožniji među njima predstavljali su sebi zemaljskog vlastodržca, koji bi nadmašio kraljeve Šaula, Davida i Salomona u moći i sjaju!
Ipak na iznenađujući način taj se kralj zadovoljava time, da ulazi u Jeruzalem na mladetu magaričinu. Ipak: tu su mnogi ljudi, koji ga primaju s palminim granama. Gdje su kraljevi vojnici? Gdje je njegova vojska, s kojom on- kako se nada – treba istjerati omraženog rimskog okupatora iz zemlje? Tako misle ljudi; a planovi i putovi Božji su drukčiji.
Biblijski i povijesni pogled na Isusov ulazak u Jeruzalem događa se po križu i po Isusovu uskrsnuću. Tu se pokazuje, da je Isusovo kraljevstvo druge prirode nego li je to kraljevstvo moćnika i velikana ovoga svijeta. Isus će pred Pilatom odgovoriti: “Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.” (Iv 18,37) Ovome kralju nije do moći mača, nego do svjedočanstva istine. Bog sam poslao je svoga Sina u ovaj svijet, da ljudima navijesti, tko je stvarno Bog, što on daruje ljudima i kako trebamo odgovoriti na Božja obećanja. Taj kralj će trijumfirati, slaviti pobjedu na križu, a ne vojnom silom!
Sami Isusovi učenici još tada nisu razumjeli njega, kad je ušao u Jeruzalem i kad je na sebe uzeo patnju i smrt na križu. Tek kad je bio proslavljen, kaže evanđelist Ivan, tada se prisjetiše da je to o njemu bilo napisano i da mu baš to učiniše (Iv 12,16).
Također i za nas vrijedi, da uvijek iznova priznamo, kako nismo prozreli Božje putove. Ono što se broji je vjera i povjerenje u Božju dobru provindost. Mi smijemo priznati Isusa Krista kraljem neba i zemlje. Ne zaboravimo, da njegova uskrsna pobjeda nad smrću pretpostavlja put križa! Pozvani smo da idemo ovim putom zajedno s Isusom: tada će u našemu životu biti bistro i jasno, gdje nam se prije činilo da je sve tamno. Jer, život u Kristu je jači od smrti; ljubav Božja pokazuje se kao pobjednička, i mi vjerom u Krista, već sada smijemo u njoj sudjelovati.
Fra Jozo Župić
***********
Magare koje Gospodin treba
Ne može se ići u rat na magaretu. Jahačka vojska jahala je na konju. Konj je stoljećima bio jahaća životinja ratnika. I Winnetou-a možemo predstaviti samo na konju. Magare ne pristaje junaku. Zar Isus nije bio junak? Zašto je želio ući u Jeruzalem na magaretu? Je li on sebe želio učniti smiješnim? Zar nije bilo nikoga koji bi mu stavio na raspolaganje konja? Jesu li on i njegovi pristaše bili siromašni?
Magare Cvjetnice postalo je slavno. Ono je bilo dio folklora na Cvjenicu kao što su to bile palmine ili maslinove grančice. Ali zašto je ono bilo važno Isusu? Zašto je on dopustio da mu dovedu magare? Isus je time želio nešto izraziti. Evanđelist Matej daje objašnjenje. On kaže: “To se dogodi da se ispuni što je rečeno po proroku: Recite kćeri Sionskoj: Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak, jašuć na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” Te riječi iz proroka Zaharije Isus primjenjuje na sebe. Po njima daje razumjeti kako on shvaća svoj kraljevski život i svoje gospodstvo.
“Da, ja sam kralj!” Taj jasan odgovor daje svezani čovjek iz Galileje zastupniku cara, upravitelju Ponciju Pilatu. Ali kakav kralj! Ne kreće s velikom vojnom silom prema Jeruzalemu, nego neznatan, jašući na magaretu, kao seljak sa sela, koji nosi svoju robu u grad.
Među mnogim tisućama hodočasnika u Jeruzalemu, točno pred Blagdan, jedva da će izazvati pažnju, kad mala grupa Isusovih pristaša njega pozdravlja s poklikom i klicanjem “Hosana”. On stvarno nije bio vojna opasnost. On nije bio ni buntovnik ni fanatični borac. Ipak su ga se starješine bojale. Zavodi narod! Oni ga se boje. On unosi nemir u narod. Boji ga se rimska okupatorsaka vlast, jer ne želi nikakav gnjev zbog njega. Nekoliko dana kasnije Isus će biti uhvaćen i osuđen. Na križu je kao zločinac.
Ali Isusova poruka ostaje. Tada kao i danas on ne želi doći s moću i silom. On je miroljubiv i želi donijeti mir. Stoga je izabrao magare kao jahaću životinju. Tako nitko ne može imati sumnju u njegove namjere. Radije siromašan i miran na magaretu nego ratnički i nasilnički na konju!
Isusovo magare! Nije li ono simbol za naše vrijeme? Ne pokazuje li nam Bog, da bismo trebali biti skromni? Isus ne dolazi u naše vrijeme sa snagom medija, kapitala i vojske, nego u neznatnom liku onoga koji služi. Magare Cvjetnice je “nositelj Krista”. Sjetimo se sv. Kristofora što na grčkom znači Kristonosac. To je lijepa služba, smjeti Krista donijeti ljudima. Neka nas tješi to, da Isus za svoju službu nije tražio plemenitog konja, nego jednostavno magare.
Fra Jozo Župić