Dr. Domagoj Runje

(Sažetak predavanja održanog za vjeroučitelje na Katehetskoj ljetnoj školi u Splitu 26. kolovoza 2010.)

.

Budući da svako čitanje Biblije treba uzeti u obzir dugu i složenu povijest nastanka i tumačenja biblijskih tekstova, nužno se odmah na početku ograditi od svake preuzetnosti koja bi pretendirala na to da je u jednom predavanju moguće iscrpiti sve što Biblija kaže o nekoj određenoj temi. Tako je i s temom braka i obitelji. Ipak, da bi nam pogled u to tematsko polje bio što širi i obuhvatniji, promatrat ćemo biblijsko shvaćanje braka i obitelji s dvije strateške točke biblijskog teksta, a to su početni tekstovi Staroga i Novoga zavjeta.

.

Stari zavjet (Knjiga Postanka)

- u središtu su muškarac i žena -

Temeljne odrednice biblijskog shvaćanja braka dane su u izvještajima o stvaranju prvoga ljudskoga para, Adama i Eve, koji se samorazumljivo smatraju prvim mužem i ženom. U prvom izvještaju o stvaranju čovjeka (1,26-31), ističu se dva temeljna elementa njihova bračnoga zajedništva:

1. Zajedništvo muškarca i žene ima svoj izvor u čovjekovoj sličnosti Bogu koji je sam u sebi komunikacija ljubavi: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ (Post 1,27).
2. Božji blagoslov na prvi ljudski par očituje se u daru potomstva, što podrazumijeva spolno zajedništvo usmjereno rađanju djece posredstvom kojih se Božji blagoslov prenosi na čitavu zemlju i na sve naraštaje: „I blagoslovi ih Bog i reče im: Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!“ (Post 1,28).

Kao svojevrsna nadopuna prvomu drugi se izvještaj o stvaranju čovjeka (Post 2,4-25) usredotočuje na međusobni odnos muškarca i žene, i na njihove posebnosti. U duhu vremena i mentaliteta u kojem je tekst nastao polazi se iz muške perspektive.

Tako je i u kronološkom redu stvaranja prednost dana muškarcu, ali se time zapravo ističe njegova nedovršenost i osamljenost. Ona je toliko velika da i sam Bog, čija bi prisutnost trebala u potpunosti ispuniti čovjekovu potrebu za drugim, kaže: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on“ (Post 2,18). Iako je Bog tu, čovjek nema nikoga tko bi bio u potpunosti kao on. Stoga iz čovjekova rebra Bog stvara ženu. U tom slikovitom opisu stvaranja žene izriču se daljne temeljne odrednice biblijskog shvaćanja braka:

• 3) Bog, kada je stvarao čovjeka, nije dvaput zahvatio praha zemaljskog, tako da bi prvi put stvorio muškarca, a drugi put ženu. Muškarac i žena satkani su od istoga tijela, i zapravo je od jednoga najprije sazdano dvoje, da bi kasnije dvoje postalo jedno.
• 4) Ambijent u kojem se opisuje prvi ljudski par takav je da pred Bogom imamo samo jednoga muškarca i samo jednu ženu. U kontekstu opisa stvaranja takva situacija razumljiva je sama od sebe jer drugih ljudskih stvorenja još nema. No, tu se ipak ne radi samo o pripovjedačkoj logici, nego se ukazuje i na posebnost bračne ljubavi, koja se idealno ostvaruje jedino s takvim životnim stavom po kojem za muža postoji samo jedna žena, a za ženu samo jedan muž.
• 5) Na prethodnu točku nadovezuje se druga karakteristika bračne ljubavi: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu“ (Post 2,24a). Drugim riječima, brak je jači i od krvne veze. Usto ovdje valja primijetiti da se u izričaju o ostavljanju roditelja govori o muškarcu, premda je redovito žena ona koja udajom ostavlja dom svojih roditelja. Očito je ovdje riječ o psihološkom senzibilitetu biblijskog pisca koji uočava da većina problema koji proistječu iz navezanosti na roditeljski dom dolaze s muške strane.
• 6) Premda se otac i majka u govoru o braku navode kao oni koje treba ostaviti, samim njihovim spominanjem biblijski tekst uvodi realnost koja u slučaju Adama i Eve zapravo još ne postoji. Stoga, spominjanje oca i majke već u kontekstu prvoga bračnoga para upućuje na složenost bračnih i obiteljskih odnosa koja će nastati kada se ljudi počnu množiti i napučivati zemlju.

Naime, dok su Adam i Eva živjeli u okolnostima potpune upućenosti jedno na drugo, stvari se iz naraštaja u naraštaj kompliciraju. S rađanjem djece pojavljuje se briga oca i majke za njihovu budućnost što uključuje i njihov budući brak. Postavlja se pitanje dopuštenih i nedopuštenih brakova s obzirom na krvno srodstvo i pripadnost vjerskoj zajednici. Pojavljuju se problemi neplodnosti, poligamije i rastave. Nižu se slučajevi nevjere, preljuba, vanbračnih odnosa i sl. Jednom riječju, ideal bračnoga života koji počiva na apsolutno monogamnoj vezi stavljen je na kušnju samim postojanjem drugih muškaraca i žena.

O čitavoj toj problematici Biblija govori na vrlo suptilan način. Uzmimo za primjer poligamiju. Ona se prvi put pojavljuje u Kajinovoj lozi tj. kod Lameka koji se oštrim riječima obraća svojim dvjema ženama Adi i Sili (Post 4,23-24), dok su praoci iz Šetove loze iz koje potječe pravednik Noa monogamni (Post 7,7). Praoci poput Abrahama, Mojsija i Jakova itd. imali su više žena, ali su njihovi poligamni brakovi uvijek povezani s problemima u obiteljskim odnosima. Možemo stoga reći da se u Starome zavjetu pojava poligamije jednostavno evidentira i naizgled ne osuđuje. Štoviše u sinajskom zakonu ona je, kao i rastava braka, legalizirana i regulirana (Pnz 21,15-17; 24,1-4). No, ni poligamija ni rastava time nije nipošto preporučena, nego je kroz čitav Stari zavjet uvijek kao ideal ostao monogamni brak u međusobnoj vjernosti jednoga čovjeka i jedne žene (usp. Mal 2,10-16, kao posljednju knjigu SZ-a). 

.

Novi zavjet (Evanđelje po Mateju – „Knjiga rodoslovlja“)

- u središtu je dijete - 

Dok je početak Staroga zavjeta obilježen stvaranjem prvoga ljudskoga bračnoga para, Novi zavjet počinje rođenjem djeteta. Točnije, Novi zavjet počinje evanđeljem po Mateju, a ono Isusovim rodoslovljem (Mt 1,1-17). Tako je rođenje Isusa Krista stavljeno u kontekst jedne konkretne ljudske obitelji, ali i s jednom velikom neobičnošću: ističe se njegovo djevičansko začeće. Josip, muž Isusove majke Marije, zapravo nije njegov biološki otac (Mt 1,18), a sama majka ostala je, kako to kažu kasniji teološki izrazi, djevica i prije poroda i u porodu i poslije poroda.

Takvi vjerski sadržaji i izričaji nadilaze uobičajeni način razmišljanja i ljudskog iskustva. No, teološko promišljanje uočava njihovu unutarnju logiku i posljedice za praktične životne stavove. Navodimo dva važna elementa.

1. U teološkom smislu činjenica da je Isus začet od djevice, koja „muža ne pozna“ (Lk 1,34) znači to da je njegov dolazak u svijet čin izravnog Božjeg zahvata u ljudsku povijest. U protivnom, to jest da ja Isus Krist začet redovitim putem od muža i žene, njegovo bi se rođenje moglo smatrati naravnom i nužnom posljedicom slijeda ljudskih naraštaja, što bi značilo da je ljudski rod sam od sebe sposoban 'proizvesti' spasitelja. U tom slučaju Bog bi bio isključen iz tijeka ljudske povijesti, a njegovo postojanje potpuno irelevantno za sudbinu cjelokupnog čovječanstva i svakog pojedinog čovjeka. 
2. Veoma važna praktična posljedica Isusova djevičanskog začeća za biblijsko shvaćanje braka i obitelji sastoji se i u činjenici da pojam majčinstva, a još više, i očinstva nije sveden na biološko roditeljstvo. Premda je na listi Isusova rodoslovlja odnos roditelj – dijete još uvijek određen glagolom roditi, što znači da prva i naravna dužnost brige za dijete proizlazi iz tjelesnog očinstva, međusobni odnosi na razini Josip – Marija – Isus bolje se izražavaju glagolom primiti kojim će kasnije sam Isus definirati evanđeoski odnos prema djeci. Naime, kada je Isus svojim učenicima rekao „I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima“ (Mt 18,5), zacijelo nije mogao a da ne pomisli i na svoj vlastiti slučaj tj. okolnosti s kojima je povezano njegovo rođenje u braku Josipa i Marije. 

Na koncu, u analizi biblijskog shvaćanja braka i obitelji, ne može se mimoići činjenica, da sam Isus nije bio oženejn te da nije zasnovao obitelj. No, to nipošto ne znači da je time umanjio vrijednost braka i obitelji. Naprotiv, upravo zdrave obiteljske odnose Isus uzima kao paradigmu zajedništva sa svojim učenicima: „I pruži ruku prema učenicima: "Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka." (Mt 12,49-50; par. Mk 3,31-35; Lk 8,19-21).