Ivan Režić: Tišina (zbirka pjesama)

O nama

Odgojne ustanove

Pastoralno djelovanje

Sluga Božji o. Ante Antić

Izdavačka djelatnost

Riječ i Život

Franjevaštvo

Ivan Režić: Tišina (zbirka pjesama)

Zbirka pjesama „Tišina“, prva objavljena zbirka autora fra Ivana Režića, tiskana je u izdanju franjevačkog samostana sv. Franje Asiškog u Imotskom. Urednica zbirke je Sanja Bago, prof., a autorica likovnih priloga i naslovne stranice je Vesna Ujević.

Riječ autora

Kao što fotograf u objektiv hvata jedan djelićak stvorenoga, tako i pjesnik otima zagrljaju prolaza trenutak doživljenoga. I jedan i drugi to čine jer su prepoznali vrijednost i beskraj ljepote onoga što ih okružuje i što u nutrini prema svemu tomu ćute. Da uz Stari zavjet nije zapisan nijedan inspirirani redak u ljudskoj povijesti, to bi bio dovoljan zbir nadahnutog stvaralaštva.

No, i ovako svaki pjesnikov stih, koji je nastao poslije, predstavlja jedno proširenje i obogaćenje svekolikog bogoljudskog stvaralaštva. Svaka zbirka pjesama predstavlja ulaz u jedan novi i nepoznati svijet, u kome se srećemo s riječju onoga koji je prepoznao dani dar i sretan čas za obogaćenje drugoga. Sve je dar, jer sve primamo od Onoga koji jedini može darivati.

Sve veliko rađa se iz sabranosti i mira u suzvučju tišine koja dopušta da se ćute oni najnježniji zvuci duše. Jedna od pjesama u ovoj prvorođenoj zbirci nosi naslov Tišina, a to je pjesma čiji me nastanak podsjetio na dani i zaboravljeni dar. Zato upravo i priliči dati naslov ovoj zbirci „Tišina“.

Dragi štioče, predajem ti ove pjesme kao dar; kao dijete koje traži samo nježnost i prihvaćanje. I molim te da prema ovom „djetetu“ budeš nježan i pažljiv, a ako ti bude nemirno na rukama, spusti ga neka mirno sniva san tišine do nekog mirnijeg buđenja.

Tomislav Najev: Između slike doživljaja i viđenja slika prozračnosti

Pred prvom smo zbirkom stihova Tišina Ivana Režića. Dok zaziva unutrašnji svijet duhovne poticajnosti pjesnik kao da želi obuhvatiti sveprisutno, ono što ga opsjeda… Potrebito je osluhnuti kako nosi dane i godine intimno kazane, kao kod usmenog pjevača pružene prostranstvom stiha u dnevniku riječi zaustavljajući vrijeme, bilježeći sjaj jučerašnje zrake sunca, zavičajnosti koja ga i grije na vjekovnom ognjištu.

Pjesma postoji kao zasebna tvorevina i vraća se kao dio traženja tvorcu koji je svjestan sebe i sudbine svojega poslanja. Zajedno sa svojim željama i snovima, razmišljanjima kada je sam, razapet u prolaznosti između slika doživljaja i viđenja slike, pjesnik kazuje oko čega se kreće njegova misao:

/ Želim se vratiti okrilju Tvome/ Jer bez Tebe ja sam barka bez sidra/ Napukla vesla i prazne mriže/ Škripavi timun i skršena idra./ (Želim se vratiti)

Domovina, majka, krug je koji svijetli, kojim je okružen. Vjerovati u uzvišeno, pronaći svoju riječ, a opet ostati u sferi pokušaja uspostavljanja istinskog odnosa e da se bude u vremenu čije će traženje produhoviti naš izričaj kad tišina jest nadahnuta i nikad dovršena pjesma svjetla i sjene.

/ Osnaži u meni sve klonule moći/ Jarbole uspravi i zategni jedra./ Da zaplovit može brod iz ove noći/ Plavetnilom mora ispod neba vedra./ (Klonule moći)

I kad progovara na podlozi lirskih doživljaja bilježi se i prepoznaje vezanost pjesnika za radnje zavičaja, pojavnosti kraja i ljudi, kao svjedočanstvo i sakralizacija poetskoga govora.

Sanjamo li, ili život vidimo drugim i drugačijim očima

pa ga samo znatiželjno promatramo:

/ Danas je novi dan/ I u njem želim sanjati nove sne/

Sve staro neka ostane daleko iza mene./ (Danas)

kaže pjesnik, a njemu je neprestano tražiti i otkrivati,

putovati do nove obale, sanjati…

Fra Vjeko Vrčić piše autoru:

Pročitao sam tvoju zbirku pjesama. Nisam preletio, već se ustavio kod pojedinih malo više vremena. Ovisilo je o sadržaju. Mogu ti iskreno reći, da je čitava zbirka lirika jedne duše, koja je u versima iznila svoje iskrene osjećaje. Ti su iskreni i duboki. Razumljivo sve je svedeno u pjesme. Nisi mogao zadržati u sebi navalu plemenitih misli, koje su se krile u svojoj punini. Nužno je slijedila pjesma, u kojoj je sažeto sve ono lijepo, u versima blagim, koji nimalo ne umaraju već podižu dušu onog tko ih prati.

Na primjer Siječanjska pjesma kaže:

Bjelinom zavita osta
majka i patnica trudna.
Ljepotom ljiljana sja,
U oku joj čeznuća sva.
Mir, posvuda mir.

Lijepo si opisao Rič Hrvatska. Posebno mi se svidjela pjesma pod naslovom Želio bih. Dugo bi išlo, kad bih ovdje iznosio svaku pjesmu. Ove pjesme su odraz tvojeg bića. Tvoja vanjština otkriva pjesničku dušu. Meni sada, kad sam prošao ove pjesme, otkrivaju tvoje lice, da si pjesnička duša. Čestitam ti i preporučam, da slijediš i dalje veliki Božji dar. Koristit će i nama koji ćemo u pjesmama pročitati dosta toga lijepog izražena na plemenit način.

Stari fra Vjeko Vrčić

O AUTORU

FRA IVAN REŽIĆ, redovnik i svećenik, član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, rođen je 1. travnja 1978. na Maovicama kod Vrlike. Osnovnu školu pohađao je na rodnim Maovicama, u Dječjem selu kraj Makarske, Vrlici i Kaštel Sućurcu. Srednju elektrotehničku školu završio je u Splitu, u progonstvu, za vrijeme Domovinskoga rata. Godine 2001. dolazi u Franjevačku provinciju Presvetoga Otkupitelja želeći postati franjevac i svećenik. Nakon godine postulature i novicijata pohađa filozofsko – teološki studij na KBF-u u Splitu, na kojemu je diplomirao 2009. Svečane doživotne zavjete položio je 2007. u Vrlici, gdje je 2009. i zaređen za svećenika. Trenutno vrši službu župnog vikara u župi sv. Franje u Imotskom.

Već od osnovne škole bavi se pisanjem poezije, a intenzivnije stvara za vrijeme studija. Pjesme su mu do sada objavljivane u časopisima: Žarište, Naša ognjišta, Počeci, Odraz te nekim župskim listovima. Neke pjesme su i uglazbljene. Zbirka pjesama “Tišina”, prva mu je objavljena zbirka.

Sadržaj