• Franjevački samostan
• 23 252 Karin
• Tel. 023/687-613
• Gvardijan i župnik: Fra Petar Klarić
  

Nedaleko ušća potoka Karišnice, u nizini gdje se cesta s Benkovačke visoravni naglo spušta prema morskom zaljevu, koji se zbog veličine zove Karinsko More, od pamtivjeka stoji dom osame i molitve, gostoljubivo sklonište umornih putnika, otvorena kuća svakome tko zakuca na dvorišna vrata... Samostan u Karinu danas stoji nekako postrance od vikendica koje niču i oživljuju kraj. Novi sadržaji kao da ne utječu na to staro zdanje ispred kojega, pred dvorišnim vratima, čuva stražu liburnski cippus, jer je sačuvalo svoje pravo značenje – u njemu se okupljaju okolni župnici, klerici i sjemeništarci na duhovnu obnovu i odmor..je pravo značenje – u njemu se okupljaju okolni župnici, klerici i sjemeništarci na duhovnu obnovu i odmor...

Kameni križ od pletera u zidu samostanskog hodnika svjedoči iz doba hrvatskih narodnih vladara i karinskih Lapčana. U tom kraju naseljuju se u 15. stoljeću franjevci. U doba turskih pustošenja samostan je upisan na zemljovid Mateja Pagana, naslikanom između 1522. i 1527. godine. Franjevci su ostali u Karinu i kad je taj kraj pao pod tursku vlast. Godine 1560. fra Blaž je dobio dozvolu od kliškog sandžak-bega da popravi „kloštar“ Sv. Marije kod tvrđave Karina. Na poćčetku Kandijskog rata (1645- 1669) samostan je razoren. Tek oko g. 1720. počelo se ozbiljnije misliti na njegovu obnovu.

Franjevci su pod turskom vlašću pastorizirali okolni kraj, a to su nastavili i kasnije. Širilisu pobožnost prema Mariji i prema sv. Paškalu, zaštitniku stoke. U samostanu su u prošlosti djelovale škole, te postoji mala, ali vrijedna knjižnica. Malo samostansko groblje mjesto je gdje se okupljaju redovnici, da se sjete onih koji su nalazili sebe u karinskoj osami.

Rimsko naselje, crkva Sv.Kuzme i Damjana u Ribnici, uz more gdje se vjerojatno dizao benediktinski stan, spomen sela g. 1222. u jednom spisu zadarske benediktinske opatije Sv.Krševana, kaštel Otišina krbavskih knezova koji je g. 1647. zauzeo knez Franjo Posedarski – to su svjedočanstva mijene vremena. Ovdje od turskog osvajanja duhovno djeluju fratri karinskog ili visovačkog samostana. Njihovim zalaganjem sačuvan je drveni oltar sv.Kuzme i Damjana uz crkvu oko koje pasu ovce... dok se u Kruševu podigla nova župna crkva...

Povijesno tlo, još nedostatno istraženo... slojevito ostacima ilirskog grada Asserije, tvrđave Šubića Perušića sa Šopotom i natpisom kneza Branimira, ostacima samostana templara u Podgrađu, koji su kasnije dobili Dominikanci, s grobovima iz ilirskog i starohrvtaskog razdoblja, s liburnskim cippusima, kamenjem koje pouzdano svjedoči o životu u prošlosti... a koje su u drugim vremenima upotrebljavali pri gradnju kuća i crkava, kao cippus koji je g. 1741. upotrijebio fra Filip Pilić za krstionicu...

Danas se na licima opaljenim burom i suncem ne zrcali samo plemenita prošlost nego i ponos vjere u sebe. Ona izvire iz Krista, kojega patničke noge, nakon službe Božje, svake nedjelje ljube čuvarice ognjište, obavijene rupcima.