Pokornički put sv. Franje

Na putu sa sv. Franjom Asiškim (2)

Piše: Prof. dr. Luka Tomašević

POKORNIČKI PUT SV. FRANJE

Otkriće brata čovjeka

Pred kraj svojega života sv. Franjo piše svoju oporuku koja je odraz njegove duše i njegova cjelokupnog razmišljanja o sebi i o svom pokretu. Svoje obraćenje i otkriće osobnog poziva lapidarno ocrtava: “Ovako je Gospodin dao meni, bratu Franji, da počnem činiti pokoru. Dok sam bio u grijesima, bilo mi je veoma mrsko gledati gubavce. I Gospodin sam dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I kad sam odlazio od njih, ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast. Nakon toga malo sam čekao i onda sam napustio svijet”.

Jasno se vidi da je susret s gubavcem za Franju sudbonosan i posebice važan, važniji od bilo čega drugoga u životu. Sve drugo zaboravlja, a to ističe. Zašto?

Prisjetimo se: 1203. god. izišao je iz zatvora u Peruggi i vratio se kući u Asiz. Ali se u njegovoj duši nešto promijenilo. On bi želio inapraviti velika djela, te se sprema se u rat protiv cara Fridricha II. Ali nenadano i snažno ulazi u njegov život, objavljuje mu se u snu, a u Spoletu ga izravno i pita:” Reci mu, Franjo, možeš li služiti gospodara, ako se stavljaš u službu njegovom sluzi?” “Gospodine, što želiš da učinim?”, pita Franjo i vraća se kući. Tako Bog u Franji priprema odluku za put svetosti i kršćanskog heroizma. I kod Franje to ide polako, teško donosi odluku baš kao i svaki drugi čovjek kad Bog naglo ulazi u naše živote i traži nešto. Ta, on uvijek traži nešto drugo od onoga što mi sami očekujemo i hoćemo. Tu je na djelu i drugi misterij Božje milosti: Bog zna čekati i ne objavljivati odmah put kojim nam je ići, već kao strpljivi pedagog stalno potiče i zove. I što je Božji poziv veći određenoj osobi, na početku je nejasniji. Baš kao i kod Franje.

Franjo ističući to svoje osobno iskustvo i svjedočanstvo svoga životnog raskrižja kada je donio odluku o svom načinu života, upravo nam svjedoči tu istinu. Istovremeno je to i svjedočanstvo provale milosti i njezine pobjede u njegovu životu koja ga rasvjetljuje i upravlja svim njegovim djelovanjem. Susrevši Krista u siromahu – gubavcu, u najjadnijem i najugroženijem čovjeku onoga vremena, on otkriva siromaštvo, bol i poniženje samoga Krista. To ga duboko potresa. Sav njegov svijet se ruši. Taj trenutak izljeva milosti Franjo nikada neće zaboraviti i to će duboko utjecati na njegovo poimanje Utjelovljenja, ali i na nasljedovanje Krista kao brata.

Bog je Franju dugo pripremao za taj korak i teško je reći koji je odlučujući trenutak milosti koji je bogatog trgovca pretvorio u malenog brata Franju i u slugu Boga Svevišnjeg. Dakako, znademo za san u Spoletu, za glas Raspetog s križa u sv. Damjanu, za poljubac gubavcu, ali i sam Toma Ćelanski, poslije negoli je ispričao događaj s križem u sv. Damjanu, ovako veli:” Ali, uistinu, budući da ni sam nije nikada uspio odgonetnuti nepogrešivu pretvorbu u samom sebi, treba da je i mi pokrijemo velom tajne” (2 Ćel, 10).

Sv. Franjo je dugo bio zbunjen tim djelovanjem milosti. Sam će napisati u XXVIII. opomeni:” Blago sluzi koji Gospodinove tajne čuva u svom srcu”. Iskustvo iz Spoleta i dani oko sv. Damjana, stvorili su u mladom Franji veliku prazninu, a kroz glavu su mu prolazile tisuće misli, sumnji i nezadovoljstava sa samim sobom i okolinom. Sve je to u njemu stvorilo nemir, ali nemir koji je pravi put iskrenog traženja i dubinskih želja. To traženje i tu muku vidimo u njegovoj iskrenoj molitvi pred Raspetim:” Svevišnji, slavni Bože, prosvijetli tamu moga srca i podaj mi ispravnu vjeru, sigurno ufanje i savršenu ljubav; smisao i spoznaju, Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinsku volju”.

Onaj koji ga vodi, koji pokreće sve u njemu i oko njega jest Duh Sveti:” Potaknut Duhom Svetim … Duh Sveti mu je dao da shvati”, to toliko puta u Franjinom životu naglašava Ćelanski, kao i Legenda Maior. I dosita, prisutnost Duha Svetoga u Franjinom životu je ogromno i u svim nnjegovim spisima. A Duh Sveti nije drugo do li milosni Božji dar ljudima, onaj u kojemu sve živi i bez čega je čovjek ništa.

Eto, taj Duh vodi Franju među gubavce. To ga toliko potresa da se prisjeća kako je odbio nekog siromaha kad mu je tražio milostinju u ime Božje. Stoga u svakom siromahu od tada gleda Krista i njegovo lice.

Istovremeno Franjo gubi svaki užitak u svjetovnom životu i u mladenačkim zabavama, dok mu u srcu sve više raste užitak da sa siromasima dijeli kruh. Pače, počinje uživati dok ih gleda i sluša. Kako je već bio u takvom duševnom raspoloženju, nije više mogao siromasima samo davati milostinju, već i sve što je imao. Taj korak čini u Rimu kad nekom siromahu daje svoje novo odijelo, a oblači njegove dronjke te s ostalim siromasima nastavlja tražiti milostinju. Tako on želi iskusiti stvarno siromaštvo, siromaštvo siromaha, koje je uvijek poniženje, emarginacija, rub društva, gubitak fizičkog i moralnog dostojanstva.

Ipak, odlučujuće iskustvo bijahu gubavci, smatra Franjo pred kraj svoga života, iskustvo koje je bilo prožeto snažnom milošću. Tijelo gubavaca je bilo puno otvorenih rana, smrada, krvi i Franjina plemenita, fina i pjesnička duša se je tome morala veoma opirati. Ali, upravo poljubac gubavcu je bio onaj konačni trenutak dokaza Kristu da ga potpuno voli, prihvaća i da želi slijediti njegovu svetu volju. Tada Franji postaje jasan njegov poziv na novi život, na obraćenje. Kod Franje se ne radi o obraćenju s grijeha na milost, jer je on uvijek bio vjernik, uvijek je poštivao i tražio Boga, uvijek je poštivao svećenike i uvijek mu je bila draga liturgija. Od samog djetinjstva je bio i velikodušan prema siromasima. Ipak u susretu s gubavcem, kako sam kaže, doživio je obraćenje. To obraćenje je otkriće siromašnog Krista kojega je odlučio nasljedovati upravo služeći siromašnima i gubavima. To je Franjin preokret za Boga, za čovjeka.

Otkriće Krista kao brata

To je Franjin put otkrića Krista kao brata: u najsiromašnijim i najbjednijim ljudima svoga vremena. To su oni maleni, odbačeni, prezreni, i tu se krije Franjino naglašavanje malenosti. Od tog trenutka Franjo s užitkom odlazi susretati i pozdravljati Krista u braći kršćanima kako je nazivao svoje gubavce. Za njega su oni postali žive slike trpećeg Gospodina jer su morali napustiti ljudsko društvo, živjeti sami, izolirani, zaboravljeni, odbačeni i puni bola, patnje i gladi. A Franjo naglašava kako ga je sam Gospodin odveo među gubavce, tj. među patnike da se tamo susretne s njim i prepozna u trpećem bratu Kristovo lice.

Tako, zapravo započinje Franjin pravi novicijat. Ne može više živjeti ni s ocem jer on od njega traži da živi i radi kao i svi drugi, a Franjo više nije kao i drugi. Franjo mu ostavlja sve, čak i odijelo, te slobodan odlazi pjevati hvale Gospodinu (na provansalskom dijalektu kojega uvijek upotrebljava kada mu je duša u ushitu, zanosu). Tek mu u Gubbiu neki prijatelj daje nužnu odjeću, tj. pastirsku kabanicu, te on sav radostan odlazi među svoje gubavce da im služi za ljubav Božju.

Zanimljivo je i to da Franjo i svoje prve drugove šalje kroz isti novicijat. Naime, bio je duboko uvjeren da se Krist objavljuje i susreće samo među siromasima. To otkrivanje Krista među siromasima za Franju ostaje sakrament Kristove prisutnosti kroz čitavi njegov život. Živeći s njima najbolje se nasljeduje siromašni i raspeti Krist, a ujedno je to i verifikacija istinskog franjevačkog poziva koji tako raste, raspoznaje se i jača.

I mi danas imamo svoje siromahe, prognanike i izbjeglice, gubavce našega vremena koji su oboljeli od AIDS-a, droge, alkohola? Da li ikada tražimo Krista preko čovjeka, tj. da li u licu brata čovjeka, patnika, gledamo Kristovo lice? Konačno, da li smo uopće spremni susresti Krista i zbog toga ostaviti sve?