Presveto Trojstvo
Isus Krist, jedinorođeni Sin Božji, istobitan s Ocem
Poznata je legenda iz života sv. Augustina, u kojoj se kaže, da je jednom sv. Augustin šetao uz more. Zapazio je jednoga dječaka kako se igra uz obalu na morskom žalu. Prelijevao je morsku vodu u jednu rupicu. Na pitanje sv. Augustina, što radi, dječak je odgovorio: “Prelijevam more u ovu rupicu” . Augustin će njemu: “To ti neće uspjeti. To je nemoguće”. Onda mu je dječak odgovorio: “Prije ću ja preliti more u ovu rupicu, nego ćeš ti otkriti tajnu Presvetoga Trojstva”.
Ta zgoda iz života sv. Augustina jasno nam daje na znanje, da je Bog duboka tajna. On nije nikakav predmet kojeg bismo mogli utvrditi kao i druge predmete. Njega nema na način kao što ima stvari ili ljudi na svijetu. Biblija ga naziva skrivenim Bogom (usp. Iz 45,15), koji prebiva u svjetlu nedostupnu (usp.1 Tim 6,16). Mi kao prolazna bića ne možemo nikada obuhvatiti njega, beskonačnoga i svega drukčijega. “Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio” (Ps 139,6).
Sve što mi možemo kazati o Božjoj tajni, to su samo slike i poredbe. Po njima samo izdaleka dotičemo tajnu Boga. Tu vrijedi riječ apostola Pavla: “Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki…”(1 Kor 13,12). “Zrcalo” i “poredba” znače: naše slike i pojmovi mogu svakako izreći “nešto” o Bogu. Također Isus govori u poredbama i koristi svakidašnje događaje, da bi nam približio Božje djelovanje ljudima.
Mi ne možemo govoriti o Bogu drukčije nego govorom svijeta.
Ipak, ne smijemo zaboraviti da i s tako zornim slikama o Bogu, Boga nikada ne možemo dohvatiti. Veliki teolog srednjega vijeka Anselmo Kanterberijski je rekao: “Bog je onaj iznad kojega se ništa većeg ne može izmisliti, veći je od svega, što se može izmisliti”. Sveti Toma Akvinski to je formulirao negativno: “Svi naši pojmovi i slike u biti prije kažu što Bog nije, nego što on je”. Svi naši pojmovi i slike, kojima se mučimo o Bogu, samo su smjerokazne strelice. U nijednoj od njih “nemamo” Boga. Sve nas šalju puno više na put k Bogu. One su upućivanje u tajnu, kojoj se samo u stavu klanjanja udovoljava.
Stožer našeg vjerovanja u trojstvenoga Boga je vjera: Isus je Božji Sin. Ako je Isus Sin Božji, tada je on “Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen ne stvoren, istobitan s Ocem”, kako mi to kažemo u misnom vjerovanju. Kod označavanja Boga kao “Oca” i Isusa Krista kao “Sina Božjega” svakako treba paziti na to, da pojmovi “Otac” i “Sin” u odnosu na Boga i Isusa Krista ne razumijevaju se u biološkom, nego u metafizičkom, to jest u prenesenom smislu. Oni su slike odnosa kao i većina biblijskih slika. Oni su “metafore (slike) pripadnosti” (Jürgen Werbick).
Time se ne misli da oni nisu pravi izričaji za stvarnost. Naprotiv: oni nam izriču, da je Isus Krist na jedinstven i osobito bliz način u odnosu prema Bogu, da je on potpuno bio prožet Božjom stvarnošću. Zbog toga smo mi ljudi po Isusu i njegovom Duhu primljeni u taj odnos i smijemo se zvati “sinovi i kćeri”, “djeca Božja”. Ovdje se radi o Ocu, koji (kao u poredbi o “milosrdnom ocu”) daje sinu slobodu, da svoj život neovisno o njemu oblikuje, i koji kad se dogodi što se dogodilo, ponaša pun sućuti i nježnosti. Time se približava slika Boga kao oca jednoj drugoj slici Staroga zavjeta: Bog je kao majka koja ljubi. “Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti” (Iz 66,13).
Herbrejska riječ za majčino tijelo jezično spada u pojam ljubećeg milosrđa.
Konačno Bog nije ni čovjek ni žena, puno više nadilazi ukupne spolne kategorije. Zapovijed da se ne pravi nikakva slika Boga, zadržava svoju vrijednost i ujedno je stalno sjećanje i opomena. Mi se stoga kod našeg predstavljanja Boga ne smijemo zadovoljiti slikom. Mi moramo prihvatiti različite slike Božje, koje se uzajamno dopunjuju. Mi moramo takoreći sagraditi “Božju puclu” (Hermann-Josef Frisch) (To su slike od dijelova nepravilna oblika). Što su bogatija naša imena i predodžbe, što su bogatije naše slike i slikovne riječi o Bogu, time je bogatija i naša vjera, time su dublji naš odnos prema Bogu i naša molitva.
Fra Jozo Župić
************
Presveto Trojstvo
Ima nešto paradoksalno u povijesti religija: vjera u Boga može podijeliti ljude!I doista, čovječanstvo je podijeljeno u pogledu shvaćanja Boga, predodžbi i slika o Bogu. Živimo u svijetu u kojemu postoje različite religije. Spomenimo samo one najpoznatije: židovstvo, kršćanstvo, islam, pa religije dalekog Istoka, kao što su hinduizam, budizma, taoizam. Zbog toga nije dovoljno reći da postoji Bog. Odlučujuće pitanje glasi: Kakav je Bog? Je li dobrohotan, ravnodušan? Koji je njegov plan sa svijetom? O tome ovisi naš odnos prema životu, prirodi, prema sebi samima i drugim ljudima.
Prvi su kršćani uz pomoć grčke filozofije razvili učenje o Trojstvu kako bi izrazili ono specifično kršćansko poimanje Boga. Kršćanska vjera ispovijeda da je Bog zajednica ljubavi svete Trojice – Oca, Sina i Duha Svetoga. Tako je slika Oca putokaz do Boga koji je moj stvoritelj, kojemu zahvaljujem za dar život; Otac kojemu se obraćam s pouzdanjem i na koga se u vjeri oslanjam. Slika Sina putokaz je do Boga koji me susreće u Isusu iz Nazareta, kao moj brat i prijatelj, kao moj učitelj koji poziva na nasljedovanje. Slika Duha Svetoga putokaz je do Boga kojega mogu doživjeti kao nutarnju snagu i onoga koji me oslobađa i uspravlja; koji nam “doziva u pamet sve što je Isus rekao”, to jest aktualizira i ponovno otkriva dublji duhovni smisao Kristovih riječi.
Često mislimo da je tajna Božanskog Trojstva samo za svećenike i teologe, a ne za obični puk. I to je pogrješno. Kršćansku vjeru u Presveto Trojstvo treba praktično živjeti. Kako? Prvo, ako je Bog u sebi događaj ljubavi, zajedništvo u ljubavi, odnos, razgovor, prijateljstvo, ja i ti, primanje i davanje, tada svako uspjelo ljudsko zajedništvo, jest slika, sakrament, prispodoba Boga i njegove trojstvene ljubavi!Božansko Trojstvo model je vjerničke zajednice, Crkve. Što možemo naučiti od Trojedinoga Boga? Da nitko sebe ne stavlja u središte!Svaka od božanskih osoba upućena je u ljubavi na onu drugu.
Nadalje, vjera u Presveto Trojstvo poziva na stil života u međusobnom poštovanju i prihvaćanju. Ako je Bog u sebi jedinstvo u različitosti, tada smo i mi pozvani na prihvaćanje i poštovanje različitosti, po raznim osnovama: naciji, boji kože, vjerovanju, naravi, svjetonazoru i slično. Jedan od najvećih darova koji je Bog darovao čovjeku jest ljudska sloboda. No sloboda je, između ostalog, i naše pravo na različitost, pravo da budemo drukčiji, jedinstveni, neponovljivi. Sloboda je također pravo da zbog toga ne budemo odbačeni, obilježeni, čak prezreni.
Nažalost, danas vlada geslo: ‹Tko nije s nama i kao mi, protiv nas je!› Međutim, da je dragi Bog želio svijet istih, takvog bi i stvorio. No naprotiv, darovao nas je različitostima da bismo se međusobno obogaćivali. Iz različitosti se učimo strpljivosti, poštovanju, toleranciji, i na taj način izgrađujemo svijet novih odnosa utemeljen na civilizaciji ljubavi. Odatle proizlazi zadaća Crkve i kršćana da budu u današnjem svijetu znak i oruđe, sakrament jedinstva cijeloga ljudskoga roda.
Znak križa podsjeća na prisutnost Presvetoga Trojstva. I dok se križamo, zahvalimo Bogu što nam je po Isusu otkrio tajnu svoga života, dubine Božje. Vjera u Presveto Trojstvo najveći je misterij naše vjere. Misterij u kojemu se rađamo i u kojemu ćemo umrijeti. “U Njemu doista, živimo, mičemo se i jesmo!” (Dj 17, 28).
Fra Anđelko Domazet
************
Doživotno učenje
Mi ne prestajemo učiti. Nikada ne možemo kazati: ja više ne mogu napredovati u učenju. U svakoj životnoj fazi moramo skupljati novo znanje.
Isus kaže u današnjem Evanđelju svojim apostolima a preko njih i nama: “Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi”. Sve ima svoje vrijeme. Sve treba svoje vrijeme. Mi nećemo djecu opteretiti sa svim brigama nas odraslih. Oni to ne bi mogli nositi. Mnoge istine možemo tek malo-pomalo razumjeti. Tu očito treba životno iskustvo, da bi se njih moglo razumjeti. Neke vrijednosti kao što su vjernost, prijateljstvo, ustrajnost učimo tek tijekom godina ispravno cijeniti, prije svega ako smo bolno iskusili suprotnost.
Doživotno učenje: to vrijedi u svim područjima, u odnosima, u pozivu (kod vrlo brzog tehničkog razvoja moramo stalno učiti novo), u vlastitom, sasvim osobnom životu. Također u vjeri! I vjera je doživotno učenje. Moja dječja vjera nije dovoljna, da bi nosio mnoge teške situacije u životu. Moja vjera mora rasti, sazrijevati, razvijati se.
Kako učimo doživotno? Sam život je naš učitelj. Iskustva, kako dobra tako i bolna. Ali jesu li dovoljna iskustva? Ona mogu učiniti naš život gorkim i tvrdim. Mi možemo otupiti i odbiti novo učenje, izgubiti spremnost da se razvijamo. Isus nam je stoga obećao osobitog učitelja. Učitelja, koji može otvoriti tvrda i zlovoljna srca za učenje, koji nas vodi dalje, pomaže nam, da ne ostanemo zatvoreni.
Isus je obećao Duha Svetoga: “On će vas upućivat u svu istinu”. Doslovno se kaže u originalnom tekstu: “On će biti vaš “vođa puta”. Put života je često bogat zavojima, pozna stranputice i slijepe ulice. Stoga mi je potreban netko tko poznaje put i koji me kao vođa ne vodi na stranputice. Duh Sveti je taj tihi unutrašnji vođa na putu života. On je “unutrašnji učitelj”, koji ne djeluje na nas izvana, nego nam kroz svoje unutrašnje migove i upute pokazuje put.
Kako djeluje taj unutrašnji učitelj u doživotnom procesu učenja? Kako djeluje Duh Sveti? Tako kao svjetlo! Njega se ne vidi! Ali bez njega se ne vidi ništa. Samo kad ima svjetla možemo vidjeti. Samo kad u nama svijetli Duh Sveti možemo razumjeti istinu. Mnogi profesori pričaju da ih je fasciniralo kada su na licima studenata mogli vidjeti kako iz njih izlazi svjetlo, oni su nešto shvatili, njima je nešto zasvijetlilo.
Svako razumijevanje, svako shvaćanje u našemu životu moguće je samo ako Duh Sveti, taj unutrašnji učitelj dopusti da nam zasja istina.
Nijedno svjetlo nije jasnije, ljepše kao spoznaja Boga. Duh Sveti vodi nas putem uvijek dublje spoznaje Boga u našemu životu. Mnogo puta nam se čini da smo tek na početku toga puta. Ali vjerujemo Duhu Svetomu. On će nas voditi k cilju.
Fra Jozo Župić