Presveto Trojstvo

Granica naše jasnoće

Tko prakticira svoju kršćansku vjeru, za njega Bog nije nikakva nepoznanica! Pretpostavlja se da redovito molimo i to činimo u ime trojstvenoga Boga; na to nas podsjeća znak križa. Sudjelovanjem u svetoj misi nedjeljom a možda i svakoga dana isto tako nam zabliješti tajna trojstvenoga Boga, jer u liturgiji se molimo Bogu Ocu po Isusu Kristu u Duhu Svetom. Mi smo, tako se ukratko može sažeti, u biti upućeni na tu važnu vjersku istinu: samo je jedan jedini Bog i taj jedan i jedini Bog živi i egzistira u tri božanske osobe!

Dakako da je ovdje uza sva sadržajna utvrđivanja dosegnuta i granica naše jasnoće: jer Bog je “sasvim drukčiji” i mi ga ovdje na zemlji ne “gledamo” neposredno (što je tek u nebu slučaj), i baš zato on nam u određenom smislu uvijek ostaje stran i nepoznat. Da se Bog nije očitovao u svome Sinu Isusu Kristu, dakle učinio pristupačnim i saopćenim, mi bismo Boga slutili samo iz daljine i ne bismo ga iskusili kao Boga koji nas sasvim osobno ljubi i želi nam biti bliz.

U Starom zavjetu bilo je zabranjeno praviti bilo kakve slike o Bogu ili božanstvu. Nijedna stvorena stvarnost nije jednaka Bogu Stvoritelju! Pogani su izrađivali slike i kipove bogova iz drveta, kamena ili metala i tako su dospjeli u zabludu. Pravi Bog ne da se prikazati i obuhvatiti na ljudski način; zato je u Starom zavjetu postojala zabrana slika kako bi se osiguralo klanjanje i čašćenje jednoga jedinog Boga, stvoritelja čitavoga svijeta.

Doduše, kaže se u Starom zavjetu na prvoj stranici biblije u knjizi Postanka: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” (Post 1,26.27)

Zar to nije veličanstveno? Bog stvoritelj utiskuje svoju vlastitu sliku u čovjeka kojega želi uzdignuti nad ostala stvorenja. Ako uopće postoji Božja slika, tada je to čovjek. To je izjava Staroga zavjeta.
U Novom savezu što ga Bog sklapa s ljudima u Isusu Kristu, nama se po utjelovljenom Božjem Sinu očitovao Bog Otac u Duhu Svetom. Tako će poslanica Hebrejima kazati o Isusu Kristu u odnosu prema Bogu, njegovom nebeskom Ocu: “On je odsjaj Slave i otisak Bića njegova” (Heb 1,3). U Kristu dakle gledamo Oca. “Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla” (Iv 12, 44-45). Otkad je sam Bog postao čovjekom, on nam je donio vijest o tajni ljubavi u Bogu. Da, Bog nas ljubi; on nam nije dalek! On u Isusu Kristu svome Sinu dolazi k nama, da nas primi u svoju obitelj: kao kćeri i sinovi Božji pripadamo njemu, snagom svetoga krštenja.

Bog nije upućen na nas a ipak se u svojoj nedokučivoj ljubavi zauvijek vezao za nas postavši čovjekom. U Isusu Kristu, Sinu Božjem zasjala nam je ljubav nebeskoga Oca. Govorni znak za to je otvoreno srce Otkupiteljevo: vojnikovo koplje probolo je njegov bok na križu kako bi vojnik bio siguran da je Isus stvarno mrtav. Da, Isus je bio mrtav, jer je svoj život dao iz ljubavi prema ljudima, da bi nas otkupio od grijeha i vječne smrti. Iz probodenog srca Otkupiteljeva potekli su krv i voda koji simboliziraju izvor milosti u sakramentima euharistije i krštenja. Isusovo srce otvoreno je svakome koji traži zajedništvo s Bogom Ocem. Sin nam otvara pristup; u Duhu Svetom imamo udjela u Otkupiteljevoj milosti.

Fra Jozo Župić

*********

Presveto Trojstvo

Jedna moderna keramika pokušava prikazati Presveto Trojstvo. Tu su tri kruga koji se otvaraju prema četvrtom u sredini. Iz gornjega kruga spušta se u svijet ljudi Duh Božji kao plameni golub. U desnom krugu je Bog kao milosrdni otac okrenut prema bespomoćnom čovjeku i podupire ga. U trećem krugu Isus kleči kao Sin i ljubi čovjekove noge u četvrtom krugu. Tako se jedan Bog otvara na trostruk način prema čovjeku.

U liku Oca častimo Boga tako reći kao stvoritelja. Biblija nam to izražajno dokumentira u pripovijetkama o stvaranju svijeta. Priče izražavaju da Bog stvara čovjeku prostor. On ga miče u sredinu i daje mu mogućnosti za život. U pozadini su biljke i životinje. U isto vrijeme one su podloga za čovjekov život.

Biblijski pisci idu tako daleko da izjavljuju kako je čovjek slika Božja u svome oblikovanju kao čovjek i žena. “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka. Muško i žensko stvori ih.”Time je Bog u licu čovjeka i žene prepoznatljiv kao tjelesan i iskustven. Tek oboje zajedno su slika Božja i nitko ne može to samo za sebe tražiti.

Tako je Bog u liku oca personifikacija kreativnoga i stvoriteljskoga. Sve što se u umjetnosti, tehnici i znanosti razvija u prilog čovjeka, to je slika Božje fantazije. Tamo gdje nastaje život, jer su se ljudi pridodali u ljubavi; tamo gdje mržnja uzmiče pred opraštanjem i pomirenje je jače od smrti – tu se rukama dohvaća Božja fantazija. Tu je stvoriteljski duh na djelu.

Bog u Sinu sam kleči u spomenutoj keramici i ljubi čovjeku noge. Veliki Bog tjelesno je postao u malom betlehemskom djetetu jedan od nas. Kao Isus iz Nazareta on se posvetio poniženom čovjeku i nama je posvjedočio Božju stvoriteljsku ljubav. Njegov bezuvjetni nastup za dostojanstvo čovjeka išao je do kraja.

A da je taj stvoriteljski Bog s one strane naših vremenskih predodžbi spreman za život svega stvorenja, to nam je postalo opipljivo u Isusovom uskrsnuću. Njegov je život jači od bilo kakve moći svijeta. U Bogu Sinu vidljivo je, da Bog nije vezan vremenskim granicama. I mi smijemo sudjelovati na toj neograničenosti ako stupimo u vezu s Isusom. U njemu možemo nadići prostor i vrijeme.

Za to je uvijek potreban Duh. Duh Božji je tako reći vrijeme koje nadživljuje mogućnost njegove prisutnosti. On je u Isusu postao dio povijesti, time također i prolazan. U iskustvu Duha ipak je moguće njega još uvijek osjetiti, doživjeti i dohvatiti. Njegov Duh nam ga još i danas približava. On pokreće ljude i obnavlja svijet. Božji Duh je snaga, koju se ne da zatvoriti.

Gdje se ljudi ljube premda ima zatajenja i krivnje, gdje ljudi mogu odahnuti i uspravno ići jer se njih cijeni u njihovom dostojanstvu i pazi se na njih i kao čovjek i žena imaju svoje mjesto, tu je Bog prisutan sa svojim Duhom. Jedan dobri ili zao duh se ne vidi a ipak se doživljava. U njegovim djelovanjima on se gotovo može dohvatiti rukama.

Mi ipak govorimo o duhu društva, jedne tvrtke, jedne obitelji. Postoji životni fluid koji nije jednostavno vidljiv, a ipak svi znamo da je tu. To nije ništa drugo nego zajednički dah, “ekipni duh”, koji sve povezuje, za koji znamo da nadilazi vrijeme. On kojeg smo slavili na Duhove prožima svijet.
Riječi i geste ostaju pokušaj približavanja božanskoj tajni Presvetoga Trojstva. Možda to slikovito predstavljanje još bolje kazuje da je Bog zajednica i u tu zajednicu uzet je i čovjek, jer se Bog njemu okreće.
Hans Küng je tu tobože kompliciranu tajnu o Bogu u tri osobe objelodanio u jednostavnoj formuli. Presveto Trojstvo, kaže on, znači: Bog je kao prauzrok svega iznad mene; On je u Isusu Kristu sa mnom; On je u Duhu Svetome u meni. Bog je iznad mene – sa mnom – u meni: to je jedva moguće izreći jednostavno i precizno.

To što su kršćanski teolozi formulirali i razvili u kompliciranim riječima o Presvetom Trojstvu, nije ništa drugo nego to, što je već u Starom zavjetu objavljeno u Božjim imenima: naš Bog je Jahve, “Ja sam tu za vas” i Emanuel, “Bog s nama”. Mi smijemo vjerovati u jednoga Boga koji nas poziva u zajedništvo s njim, koji nam je omogućio da imamo pristup njegovom božanskom životu. On je Bog koji je ujedno iznad nas, s nama i u nama. To danas smijemo zahvalno slaviti.

Fra Jozo Župić

*********

Bog je tajna ljubavi

Danas slavimo svetkovinu Presvetoga Trojstva. To znači, klanjamo se jednome i jedinome Bogu koji živi u tri sobe: Ocu i Sinu i Duhu Svetom.

Mi ljudi ne bismo nikada iskusili tu unutarnju Božju tajnu, da nam se sam Bog nije saopćio u ljubavi. Bog nam se objavio u svome stvaranju, u djelu otkupljenja i u posvećenju ljudi.

U toku povijesti spasenja sve jasnije je bivalo, tko je uistinu Bog. Mislimo najprije na Stari savez: tamo je u božanskoj pedagogiji bilo posviješćeno ljudima da je samo jedan i jedini Bog. On je na osobit način izabrao svoj izraelski narod, i htio je da njegovo spasenje konačno dođe do svih naroda. Ljudi više ne trebaju štovati mnoštvo poganskih bogova ili snagu prirode, nego klanjanje i slavljenje, hvala i molba pripadaju jednome i jedinome Bogu!

S dolaskom Isusa Krista u ovaj svijet Bog se nama ljudima još jasnije pokazao: Bog šalje svoga Sina u ovaj svijet; vječni Bog stupa u blizi odnos prema nama ljudima; on sam postaje jedan od nas. Sin Božji, Isus Krist, rođen je od Djevice Marije kao čovjek. I kad Gospodin naš Isus Krist dovrši svoje spasiteljsko djelo na zemlji i nakon svoga uskrsnuća bude uzet na nebo, on nam od Oca šalje Duha Svetoga, da svi, koji vjeruju, budu ispunjeni njegovom ljubavlju. Duh Sveti uvodi nas u svu istinu.

U Duhu Svetom spoznajemo jednoga i trojstvenog Boga i klanjamo mu se. Mi spoznajemo, da je Bog tajna ljubavi. Ljubav nije samoća nego zajedništvo. Tako je Bog u samome sebi najviše i najblaženije zajedništvo koje postoji. Bog želi da i mi ljudi sudjelujemo u njegovoj radosti, i poziva nas da vjerujemo i daruje nam u krštenju božanski život.

Vječni, trojstveni Bog stanuje u našim srcima; ako ljubimo braću i sestre, tada imamo zajedništvo s Bogom, koji je “ljubav”. (1 Iv 4,8.16). “Ako vidiš ljubav, vidiš Presveto Trojstvo”, tako to formulira sveti Augustin.

Stoga možemo kazati: Boga nitko ne može shvatiti, obuhvatiti, a ipak nam je blizu. Mi smo u živom jedinstvu s njime, ako čuvamo u srcima vjeru, nadu i ljubav i naš život izručimo Bogu. Marija, djevica i majka Božja, to je na jedinstven način uzorno živjela.

Tada primamo sve što trebamo za naš život i što nam služi za spasenje. Čovjek nalazi trajnu sreću samo kod Boga koji nas je iz ljubavi pozvao na život i koji nas je pozvao na ljubav prema Bogu i ljudima.

Fra Jozo Župić

**********

Današnje evanđelje sadrži čudesnu poruku i cijeli niz zagonetki. Ta dobra poruka glasi: Bog je ljubio svijet te mu je dao ono svoje najvrijednije: svoga vlastitog Sina.

To je dobra vijest, da je Bog tako ljubio svijet. Svijet mu je mogao biti svejedno. Stara poganska božanstva malo su se brinula za svijet ljudi. Isus nam je pokazao, da se Bog brine za nas. Sve je njemu dragocijeno, vrapci, ljiljani u polju a još više život ljudi. Isus nas želi ohrabriti da vjerujemo u Božju ljubav. To je u svakom slučaju nešto lijepo, biti ljubljen. A prije svega ako nas Bog ljubi. To jednostavno čini dobro.

Koliko su lijepe ove Isusove riječi. Ali one su i zagonetne. Jer Isus govori i o velikim opasnostima. O tome, da bismo mogli i propasti. Ili da svijet treba spasenje, dakle ugrožen je. I konačno Isus govori o tome da postoji sud, i da nam se može dogoditi da propadnemo na sudu, doduše božanskom sudu, vječnom, a to bi značilo, vječno propasti.

Tako je to evanđelje ujedno radosna i prijeteća vijest. Privlači li prijetnja? Osjeća li se to danas kao opasnost, pasti na Božjem sudu? Pitanje o vječnom životu igra li stvarno još neku ulogu? Treba li svijet uistinu spasenje?

Spasenje je potrebno. Ali prije svega materijalno spasenje. Tako izgleda u najmanju ruku. Klimatska katastrofa zove u pomoć. I ratna stanja pozivaju da su potrebne mjere spašavanja. Ili poplave. Sve pod hitno traži spašavanje. Isus govori o drugom spašavanju, o spašavanju duše. I o drugim sredstvima spašavanja: On sam, Isus, Božji Sin je Spasitelj!

Bog ne želi da svijet bude osuđen na propast. Jer on ga ljubi. Njegovo spasenje ne predviđa prije svega da svi konflikti i katastrofe ovoga svijeta budu riješene. Ima nešto važnije, nešto što ima prednost: vjera! Bez vjere u Boga propadamo. Nikakvo blagostanje, nikakva sigurnost, nikakva materijalna sredstva ne mogu nas sačuvati od smrti. Na kraju se ne broji novac ni svjetske dobrobiti.

Ako jednom moramo dati račun o svome životu, broji se samo jedno: Kako si živio? Jesi li ljubio? Jesi li činio dobro? Slaže li se to sa životnom bilancom?

Tko sebi pošteno postavlja to pitanje, taj neće biti bezbrižan i neće mu biti svejedno očekivati Božji sud. Tko može sa sigurnošću kazati da u njegovom životu sve štima? Ako stvari tako promatramo, tada riječ spasenja drukčije zvuči: Ti, Bože, ne želiš da moja životna bilanca ispadne negativna. Ti apsolutno ne želiš da ja propadnem. Koliko je tebi stalo do mene pokazao si: svoga si Sina poslao u ovaj svijet, da nas otkupi i naše grijehe uništi. Ti si svoje srce, svoga Sina, stvarno žrtvovao za mene, da bih bio spašen. A sada od mene očekuješ samo jedno: da vjerujem Tebi i Isusu. Da vjerujem u Tvoju ljubav. Ni više! Ni manje! “Tko u njega vjeruje neće biti osuđen”. Nije li to jednostavno? Samo vjerovati i sve je u redu? Vjerovati znači imati povjerenje. I tada kada nam teško pada. I tada kada je mračno i ne vidi se izlaz. Njemu se povjeriti, to može biti veliki zahtjev. Isus kaže da vjera spašava. Bog nas konačno ne pušta da padnemo. Vjerujem li stvarno Njemu?

**********

Misterij Presvetoga Trojstva nadilazi ljudski um: mi možemo samo u vjeri ispovijediti da jedan i jedini Bog živi i egzistira u zajedništvu triju božanskih osoba.

Ipak nam je Bog sam objavio pristup ovoj tajni, u kojoj je vječni Otac poslao nama svoga Sina, koji nas u Duhu Svetom poziva u zajedništvo božanske ljubavi.

“Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu”. Ove riječi iz Evanđelja po Ivanu trebaju nam otvoriti srce za razumijevanje onoga što je Bog u svome spasiteljskom djelu učinio za nas ljude iz ljubavi.

Tko ne vjeruje u Boga, taj prepoznaje svijet i u njemu žive ljude kao više ili manje slučajni produkt slijepe prirode ili evolucije. Ta priroda i čovjek u njoj mogli bi sa svojim djelima i ostvarenjima biti veličanstveni: jednom je ipak svemu kraj i konačno ostaje –ništa. U očima ateista to je doduše žalosno, ali istinito. Oni se konačno ne nadaju ničemu od ovoga svijeta i također od ljudi, budući je jednom svemu kraj i nema savršenosti ni dovršenja.

S jednim takvim razmišljanjem koje mi kao vjernici naravno ne dijelimo, svjesni smo, kako bi svijet bio žalostan bez Boga:bio bi prepušten samome sebi i konačno izručen propasti i uništenju. Također za čovjeka koji vrlo čezne za životom i nutarnjim ispunjenjem, ne bi bilo nade. On bi se konačno izgubio i za njega ne bi bilo spasa.

Nasuprot tome slušamo radosnu vijest da ima izbavljenja i spasenja od Boga za ovaj svijet i u njemu žive ljude: Božji Sin, Isus Krist, poslan je od Oca u svijet, ne da sudi svijet i da izgovori konačnu smrtnu osudu, nego da ga spasi. Svi smo mi u Kristu pozvani na život: taj život je “život u punini”, u vječnom dovršenju. Tko to vjeruje, taj je uistinu već prešao iz smrti u život i za njega nema ništa što ga može uzdrmati, potresti. Apostol Pavao je svjestan ovoga: “Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu” (Rim 8,38.39).

Jedan i trojstveni Bog koji je u sebi tajna ljubavi i života, nije želio svoju vječnu sreću i svoju slavu zadržati samo za sebe, nego je stvorio svijet i u njemu žive ljude, da bi za njih pripremio vječni život u svojoj ljubavi. Bog Otac poslao je u svijet svoga Sina, i u Duhu Svetom primamo milost djece Božje, da jednom budemo baština neba. To je uistinu radosna poruka!

Možemo postaviti pitanje: Je li “svijet” i je li čovjek uopće zaslužio spasenje? Je li spreman da ga Bog spasi i otkupi? Shvaća li uopće da je potreban otkupljenja, ili misli, da svojom vlastitom snagom može bilo kada stvoriti “vječni raj”? Ova prakušnja postoji tamo gdje čovjek misli da može živjeti bez Boga. Ako bi netko u tom stanju duha trajno ustrajao u onome što Sveto pismo označava kao nevjera, tada bi se takav čovjek sam isključio iz spasenja. “Tko ne vjeruje, već je osuđen”, kaže se u istom Evanđelju. Nevjera kao svjesno uskraćivanje naspram ljubavi Božjoj, postavlja se dakle kao zapreka naspram “bespomoćnom” Bogu. Naravno da bi svemogući Bog mogao prisiliti čovjeka za svoju sreću, ali on to ne čini. Daje mu slobodu jer samo tako uzima čovjeka ozbiljno. I sloboda je temeljni uvjet ljubavi!

Današnja nedjelja Presvetoga Trojstva pokazuje nam dakle, da je jedan i trojstveni Bog, Bog ljubavi i života. Mi ne možemo trajno biti zadovoljni bez njega: “Jer u njemu živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17,28).

Mi želimo ipak upoznati ovu Istinu koja nam objavljuje spasenje i istinsku sreću.

Mi ne zaslužujemo otkupljenje, ali je ipak veliki Bog tako dobar da nam daruje vječni život u svome Sinu Isusu Kristu. Primamo ovaj dar i vjerujemo u jedinorođenoga Sina vječnoga Oca koji je stupio u naš svijet po svome utjelovljenju: začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice. Sin Božji postao je jedan od nas, da mi postanemo djeca Božja i sudjelujemo u zajedništvu trojstvenoga Boga.

Fra Jozo Župić