Samostan VISOVAC
22 324 Drinovci
Gvardijan: fra Marko Nimac
Samostanski vikar: fra Tino Labrović
Samostan Gospe od Anđela na Visovcu
Usred jezera rijeke Krke, nakon njezina mučnog proboja, smjestio se otočić i na njemu samostan – Visovac. Gore beskrajni obzor, plavetnilo u koje se zabadaju sive klisure, kamen protkan zelenim krošnjama stabala, a u sredini glatka plavozelena površina vode s odsjajem vrba, čempresa i jablana.
Nije čudno da se na tom osamljenom otočiću začela spokojna, usrdna molitva tihih eremita i priprostih franjevaca, koji su stoljetnim marom oplemenili svoje obitavalište, davši mu za uzdanje pečat duhovnog blagostanja.
Visovac, okružen mirnoćom i tišinom, kao da je stvoren za godinu kušnje, zato se novicijat od g. 1568., uz male prekide održava na njemu. Kroza nj je prošla legija mladih franjevaca, kasnijih župnika, lektora, skromne braće.
Ostatci Mitreuma i starokršćanske bazilike svjedoče o vjerovanjima u davnim vremenima, starohrvatski poganski grobovi o prvim tragovima Hrvata, a stara romanička crkva sv. Ivana Krstitelja o organiziranoj srednjovjekovnoj župi. Ta crkva s masivnim zvonikom na pročelju nagnula se i pocrnjela od udaraca stoljetnih kiša i vjetrova, ali još je tu…
Što je ostalo od slave i moći starih Bribiraca? Kamena akropola na kojoj su bile crkve sv. Spasa, sv. Ivana i sv. Marije uz franjevački samostan… Rimske i srednjovjekovne ruševine, zahvaljujući najviše arheologu Stjepanu Gunjači, otkapaju se i otkrivaju bujnost života na tom području… Danas je tu sa starom crkvom Svih svetih u Krkoviću.
Cijeli je kraj pun starohrvatskih spomenika. U Ždrapnju je nađen natpis na kojem se spominju graditelj crkve župan Pristina i nepotpuno ime kneza Branimira (ANIMER). Oko crkve je groblje sa stećcima, a nedaleko rimska villa rustica i ostatci starokršćanske bazilike – sve obraslo u žbunje. Arheološki trnokop trebao bi još kopati.
Selo Dubravice prvi put se spominje g. 1229. u darovnici bana Pavla u novoosnovanom franjevačkom hospiciju sv. Ivana Krstitelja u Skradinu. Župna crkva sv. Kate u svom zidu otkriva dosta ulomaka natpisa. Među njima je i renesansni natpis. “D.O.M.”
Kamena visoravan Miljevaca s kamenim ogradama, danas sve više zašumljena, ispunja oko željno poigravanja tla… Skromno se tu živjelo i teško radilo… Pa ipak, dvije kamene crkve podignute su na temeljima starijih. Škola “Stjepan Radić“ i župnik nastoje oplemeniti novi naraštaj koji niče u zaseocima i koji obnavlja krsni zavjet podignutim križevima.
U srednjem je vijeku Badanj s crkvom sv. Ivana Krstitelja bio središte naselja koje se za turske vladavine premjestilo na uzbrdito tlo današnjega Drniša. Kršćanski vjerski život i dalje se odvijao u Badnju. Kad je Drniš oslobođen od turske vlasti, franjevci su prebacili vjersko središte u varoš. Džamije su postale crkve, kasnije sagrađena je nova župna crkva i u njoj Meštrovićeva Gospa Petropoljska. Na blagdanima, kao na Dan sv. Ante, Velikog petka ili Euharistijskog kongresa zna oživjeti sve oko drniških crkava.
Smjena stanovništva odražava se na zelenilom odjevenom brežuljku, na kojem je župna crkva Gradca. Rimski sarkofazi svjedoče o carskoj moći Rima, ranoromanički ures o životu u starohrvatskom razdoblju, stećci o visokom srednjem vijeku. I u vrijeme turske vladavine tu se odvijao kršćanski kult, pa je bila čak i hodočasnička Gospina crkva, a neki elementi ukrasa ukazuju na muslimanski utjecaj. U 18. st. crkva je bila obnovljena, ponovno sagrađena s jednostavnim ukrasima pročelja – dokaz klesarskih pokušaja suseljana velikog Meštrovića.
U 15. stoljeću na Visovcu podignut je stari dio samostanskog klaustra s masivnim, kratkim stupovima iskošenih rubova. Godine 1640. franjevac Pavao iz Rovinja opisao je samostan sljedećim riječima: “Čini se grub, oblika je kućetine, diže se preko kamene stube i jedne daske. Ima oko 16 soba.”
U vrijeme Kandijskog rata i nakon njega (od 1648. do 1672.) franjevci su morali napustiti samostan koji je potom spaljen. U prvoj polovici 18. stoljeća podignuto je prvo krilo zvano Babuša, po graditelju fra Tomi Babiću. Godine 1755. podiže se bunar i trijem na četiri vitka stupa. Tek početkom 20. stoljeća sagrađeno je novo, monumentalno krilo samostana. Osamdesetih godina 20. stoljeća samostan i crkva temeljito su obnovljeni.
Crkva na Visovcu prvotno je bila sagrađena u gotici. Fra Pavao iz Rovinja opisao ju je kao srednje lijepu s jednostavnim zidnim slikama. Prigodom obnove pronađena je u Gospinoj kapeli iza oltara zidna slika Bogorodice s Djetetom. Pri kraju 17. stoljeća crkva je produljena i povišena, tako da je lađa dobila i oznake baroka. Vrata su jednostavno profi lirana, a završavaju otmjenim timpanom i kipom svetoga Franje, ispod kojega je godina gradnje, 1694. Sadašnji izgled crkva je dobila za gvardijana fra Pavla Nikolića 1725. godine. Uz crkvu je zvonik, sagrađen 1728. godine.
Unutrašnjost crkve zanimljiva je jer ima dva glavna oltara: Gospe od Milosti i Svetoga Križa. U crkvi je šest mramornih oltara, radovi mletačkih altarista. Tu su i vrijedne umjetničke slike: sveti Franjo, radionica Bernarda Strozzija; veliko barokno drveno raspelo, mletački rad, 18. stoljeće; stigmatizacija svetoga Franje, Giovanni Pitteri, 1746. godina. Uz oltar Svetoga Križa niša je s kipom svetoga Paškala iz 18. stoljeća. Iznad je apsida pjevalište s orguljama s jednim manualom i pedalom, graditelja fra Petra Nakića, iz 1771. godine.
Riječ je o svojevrsnom “Svetom razgovoru”. Bogorodica s Djetetom sjedi na visokom prijestolju ispred zastora, lijevo je sveti Ivan Krstitelj u kostrijeti sa
štapom i natpisom “Ecce Agnus Dei”, a desno sveti Franjo s raspelom i knjigom Evanđelja. Uz prijestolje kleči minijaturni lik darovatelja – redovnika koji gleda u Bogorodicu. S obzirom na preslike i potamnjeli lik, ne može se iznijeti pouzdanije mišljenje o njezinim stilskim osobinama. Dana 2. i 15. VIII. svake godine na Visovac se slijeva mnoštvo hodočasnika i moli za Gospin zagovor pred ovom slikom.
Osim bogate knjižnice i arhiva, u samostanu se nalazi i muzej, koji je otvoren za posjetitelje. U njemu su izloženi arheološki predmeti pronađeni u okolici Visovca, vrijedne knjige i umjetničke slike te dragocjeni, više stoljeća stari, primjerci liturgijskih predmeta i misnoga ruha. Sve ovo svjedoči o religioznoj i kulturnoj djelatnosti franjevaca ovog otočića kroz proteklih 6 stoljeća. Na Visovcu postoji mala ali vrijedna knjižnica. U samostanskoj kronici upisano je kako je mp. Ivan Vucić 1751. godine nabavio dosta knjiga raznih autora i darovao ih samostanu. Kasnije je o. Mijo Bilušić iz Promine (1781.) uredio već postojeću knjižnicu i stavio rešetke od žice na police. Kad je sagrađen novi samostan, uređena je zgodna prostorija u prizemlju gdje je smještena knjižnica s ormarima u staklu.
Među trima inkunabulama, što ih posjeduje knjižnica, ističe se poznat i veliki raritet: Ezopove basne (Aesopi fabulae, Brixiae, Boninus de Boninis de Ragusia, MCCCCLXXXVI) koje je štampao i ilustrirao naš štampar iz Dubrovnika Dobriša Dobričević rodom iz Lastova.
Knjižnica ima, uz strane vrijedne knjige, izdanja Matice hrvatske. Od ostalih hrvatskih rarite mogli bismo spomenuti više primjeraka Divkovićevih Besjeda/Besida (1616., 1704.), M. Orbinija Ogledalo duhovno (1628.), peto izdanje Judite Marka Marulića (1627.), Epistole i evanđelja Benedikta Zborovčića (1543.), brojne rukopise filozofsko-teološkog sadržaja, razne propovijedi na hrvatskom i talijanskom jeziku kao i spise drugog sadržaja. Tako su tu rukopisi G. Vinjalića, S. Zlatovića i P. Baćića, nekoliko rječnika i gramatika latinsko-talijansko-hrvatskih, razne crkvene kompozicije o. Petra Kneževića, nabožne pjesme istog Kneževića i o. Paškala Jukića, rukopisni brevijar napisan glagoljicom.
U arhivu ima dosta dokumenata važnih za povijest ne samo samostana nego i Dalmacije. Posebno valja istaknuti jednu od najvećih zbirki turskih isprava (620 brojeva). Na Visovcu postoji zbirka u kojoj je izloženo crkveno ruho, posuđe, umjetničke slike, rariteti iz knjižnice i staro oružje. Između crkvenog ruha posebna vrijednost jesu čipke.
Izložena su dva procesijska križa: jedan gotički a drugi barokni. Uz to ima više baroknih kaleža i oltarskih tablica. Od umjetničkih slika na prvom je mjestu originalna slika Gospe Visovačke, signirana s “P. F. F. 1576”. Prema tradiciji slika je donesena iz Sutjeske, a 1648. je prenesena u Šibenik gdje je ostala sve do 1876. kad je povraćena na Visovac. Uz tu je sliku izložen niz slika od kojih spominjemo: Posljednja večera na drvu, rad madonera iz 18. st.; Kristova glava i Bogorodica, kretsko-mletačka škola 17. st.; velika slika Krunjenje Gospino ili sveci u slavi, 18. st.; sv. Franjo (ili sv. Petar Alkantarski), španjolski barok 18. st.; sv. Dominik (18. st.), Dva sveca (sv. Petar i Juraj), 18. st. Uz izložene slike zanimljivi su radovi u sedefu, osobito vješto izrađeno Marijino Navještenje. U zbirci su izloženi već spomenuti rariteti iz knjižnice i arhiva, ferman cara Mehmeda IV. iz 1674. i katastarska karta Visovačkog jezera koju je napravio šibenski mjernik Filip Deff rateo (1739.). Uz te predmete zbirka ima i ostatke rimske cigle, uljanica i koplja. Osim toga izloženi su mačevi od kojih se posebno ističe sablja narodnog junaka Vuka Mandušića.
Izvor: Monografija – Gospodin vam dao mir, Split 2017.