Sprovod fra Vice Lucića

Draga braćo i sestre u vjeri Kristovoj!
Izražavam kršćansku sućut – u svoje ime, u ime biskupa u miru Ante i svih svećenika Šibenske biskupije – najbližoj rodbini pokojnog fra Vice i ocu Provincijalu i braći franjevcima provincije Presvetog Otkupitelja.
Ispratili smo na vječni počinak fra Vicu, kojega ću pamtiti kao dragog starca, koji se susretu radovao i uvijek srdačno dočekivao i ispratio, prigodom druženja ovdje u samostanu na Šubićevcu.
Gotovo cijelo svoje svećeničko i redovničko služenje poklonio je vjernicima Šibenske biskupije i na tome zahvaljujemo Bogu i fra Vici moleći da mu Gospodin bude milostiv i da ga za svako plemenito djelo, ustranu molitvu, proslavljenu liturgiju, svaki podijeljeni sakrament i susret s vjernicima, obilno na nebesima nagradi.
Opraštajući se od fra Vice, suočavamo se sa svijećom koja je dogorjela, godine redovničkog života i svećeništva koje su se ispunile i mjera darivanja namirila. Bog ga je pozvao k sebi. Sve nas to čeka.
…
Fra Vicu je kroz život, njegovo redovničko služenje Bogu i čovjeku, nosilo ovo pouzdanje. I u strpljivosti starački dana i bolesničke tegobe, i još više u svemu onome što je kao redovnik molio i činio Bogu na slavu, a ljudima na spasenje. Ustrajao je na svom redovničkom putu služenja dok je hodio u vjeri, nadajući se konačnom gledanju lica Njegova u kući Očevoj. S pouzdanjem iseljen iz tijela da se naseli kod Gospodina. Trsio se da mu omili. Sada je pred sudištem njegove vječne Ljubavi da primi nagradu za sva učinjena dobročinstva i život posvećen Bogu. Njegovo životno došašće ispunilo je mjeru budnosti i iščekivanja. Svojim redovničkim životom želio je ispuniti volju Božju. Odazvao se pozivu i ustrajao.
…
Dok prikazujemo svetu misnu žrtvu za pokojnog fra Vicu, dok se molimo da mu Bog u svome beskonačnom milosrđu milostivo oprosti svaku ljudsku slabost i nedostatak, i sami smo pozvani svjesnije živjeti naše životno Došašće. Jasnije usmjeriti svoje zemaljske dane i korake, darovano nam vrijeme i sposobnosti – da pripravimo put Gospodinu da i nas može povesti k sebi kad ispunimo mjeru svoga služenja i predanja, da i nas zaogrne nebeskim prebivalištem. Amen.

Dragi oče biskupe Tomislave, braćo svećenici, redovnici i redovnice, poštovana rodbino, prijatelji i znanci pokojnog fra Vice, braćo i sestre u Kristu!
U posljednje vrijeme vijesti o smrti, vijesti o preminulim osobama kao da više i nisu nekakva osobita vijest, kao da smo se na njih naviknuli, makar se radilo o većem broju onih koji su napustili ovaj svijet. Sredstva društvenog priopćavanja vrlo ustrajno i uporno i po više puta dnevno izvješćuju svekoliku javnost o broju umrlih. A taj se broj, čini se, isključivo odnosi na one koji su umrli zbog ili s koronavirusom koji je pogodio čitavi svijet i, što je najgore, još mu se ne nazire kraj.
Mnogima takve vijesti ne sjedaju baš najbolje. Štoviše, mijenjaju program na televizoru, prebacuju se na neku drugu radijsku postaju, a list u dnevnim novinama na kojem su takvi podaci vrlo rado preskoče. Čini im se lakše ako te podatke ne znaju pa se onda time ni ne opterećuju. No time se vrata tjelesnoj smrti ipak ne mogu zatvoriti. Ona je tu, bez obzira na razlog ili uzrok njezina dolaska. Razlog znamo: svaki čovjek je podložan smrti, a uzrok se na neki način naslanja na razlog njezina postojanja. Pomisao na nju, na tu tjeskobnu stranu stvarnosti života, na taj misterij, izaziva u nama i tjeskobu i neizvjesnost od kojih, sve kad bismo i htjeli, ne možemo pobjeći. U svjetlu ljudske mudrosti postoje razna mišljenja o smrti koja „…izražavaju ljudsku nemoć da se čovjek sa smrću ozbiljno suoči i hrabro je nadvlada“. Ljudska mudrost nema uvjerljivog odgovora na strah od smrti. Zato nam valja posegnuti za ljubavlju i mudrošću Božjom te u tom svjetlu promotriti Isusov put, usvojiti Njegovo poimanje smrti u kontekstu poslanja koje je primio od Oca. Naime, Isus je cijeli svoj život doživljavao kao pripremu za smrt, a u toj se pripremi susretao sa smrću drugih, ali i s buntovnim reakcijama svojih učenika. U vlastitoj je smrti vidio vrhunac ispunjenja svojeg poslanja kao vršenja Očeve volje i prilike za otkupljenje cjelokupnoga ljudskog roda, jer se kroz Njegovu smrt i uskrsnuće za kršćane ostvario „epohalni događaj u kojem se dogodila smrt smrti“. S druge strane Isusov odnos prema smrti nekim je svecima postao uzor, primjerice svetom Franji Asiškom koji svoju smrt proživljava unutarnjim Kristovim stavom blagoslova i opraštanja. I zato s dubokom vjerom i u dubokoj povezanosti i proživljavanju Kristova otajstva spasenja sveti Franjo ju zove „sestra smrt“.
„Sestra smrt“ još je jednom pokucala na vrata naše redovničke zajednice, Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i prekinula ovozemaljski život našeg brata fra Vice Lucića kojeg smo maloprije pokopali na šibenskom groblju Kvanj. Okupio nas je zajednički osjećaj poštovanja i bratske ljubavi prema pokojniku. Zato smo i okupljeni u ovoj crkvi svetog Ante Padovanskog u kojoj je fra Vice proveo posljednjih deset godina svoga redovničkog i svećeničkog života kako bismo Bogu uputili molitveni vapaj i prikazali najuzvišeniju Kristovu žrtvu za pokoj njegove plemenite duše. Kao vjernici ne trebamo strahovati kojim je putem hodio pokojni fra Vice. Hodio je Kristovom stazom, Kristovim putem, i u poimanju vlastitog života i poslanja koje mu je po svećeničkom i redovničkom pozivu povjereno, kao i u poimanju vlastite smrti koja je prije tri dana pokucala na vrata njegova života.
Fra Vice je rođen 14. lipnja 1936. u Pokrovniku, Župa Mirlović Zagora, od oca Mate i majke Ike r. Štrkalj. Osnovnu školu pohađao je u Pokrovniku (1946. – 1949.), na Visovcu (1950.), Makarskoj (1951. – 1953.) i u Sinju (1952. – 1953.), a Franjevačku klasičnu gimnaziju na Visovcu, u Sinju (1953. – 1955.) i Makarskoj (1955. – 1957.) Godinu novicijata proveo je na Visovcu gdje je položio prve jednostavne zavjete (1955.). Teologiju je studirao na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj (1958. – 1963.) i diplomirao u Makarskoj 1963. godine. Tijekom teološkog studija bio je na dvogodišnjem odsluženju vojnog roka (1957. – 1959.) u Novom Sadu. Po povratku iz vojske nastavio je započeti studij i u međuvremenu u Makarskoj, u ruke tadašnjeg provincijala fra Jerka Lovrića, položio svečane zavjete (26. 4. 1961.).
Za đakona ga je u Makarskoj zaredio biskup Josip Arnerić (16. 12. 1962.), a za svećenika također u Makarskoj biskup Frane Franić (15. 4. 1963.). Samo šest dana nakon svećeničkog ređenja (21. 4. 1963.) u rodnom Pokrovniku proslavio je mladu misu.
Nakon svećeničkog ređenja prva služba koja je fra Vici povjerena bila je služba župnika u Drveniku (kod Makarske). Tu je službu vršio tri godine (1963. – 1966.). Sljedećih sedam godina bio je župnik u Prgometu (1966. – 1973.), potom je premješten u Samostan svetog Ante u Kninu gdje je kroz devet godina vršio službu gvardijana, župnika i dekana (1973. – 1982.). Uz spomenute službe u tom razdoblju, točnije posljednje tri godine, bio je i definitor Provincije (1979. – 1982.). Nakon toga je premješten za župnika Župe sv. Jure na Unešić i dekana Unešićkog dekanata gdje je ostao tri godine (1982. – 1985.).
1985. u fra Vicinu životu i pastoralnom djelovanju dogodila se svojevrsna prekretnica. Naime, od te 1985. do 1989. godine, dakle četiri godine, zbog zdravstvenih razloga fra Vice nije mogao vršiti nikakvu pastoralnu službu. U tom razdoblju proveo je tri godine u Drnišu (1985. – 1988.) i jednu godinu kao ispovjednik na Visovcu (1988. – 1989.), u nadi da će se njegovo zdravlje popraviti. Doduše popravilo se, ali samo dijelom, tako da mu je nakon toga povjerena služba župnog vikara u Župi Gospe van Grada u Šibeniku. No na toj službi ostao je svega dvije godine (1989. – 1991.), da bi potom u istoj župi kao ispovjednik proveo 21 godinu (1991. – 2012.). Fra Vice je u pastoralnim službama proveo 24 godine (1963. – 1985; 1989. – 1991.).
Od 20. kolovoza 2012. godine, skoro deset godina, živio je u Samostanu svetog Ante, u kojem je preminuo u utorak 11. siječnja 2022. godine u 86. godini života, 68. godini redovništva i 59. svećeništva.
Draga braćo i sestre, život je dar od Boga i On je gospodar svega što živi, što se miče i što jest. I zato s ponosom mogu reći: Bože, hvala Ti za dar života ovog čovjeka, hvala Ti za dar ovog svećenika i redovnika! Njegovom smrću, njegovim odlaskom s ovog svijeta siromašniji smo, ali ne smijemo zaboraviti i drugu dimenziju njegova života i djelovanja. Koliko je duhovnih plodova ovaj redovnik i svećenik posijao u duše vjernika koji su mu pristupili u ispovijedi, kojima je podijelio sakrament pričesti i kojima je podijelio druge sakramente, kojima je uputio lijepu, poticajnu i ohrabrujuću riječ koja ih je vratila u život, na pravi put, koja im je pomogla da lakše prihvate i podnesu poteškoće i probleme svoje svakodnevice.
Fra Vice je gradio i obnavljao materijalne i vidljive zgrade, ali je svojom riječju, primjerom svoga svećeničkog i redovničkog života, koliko god je mogao, gradio i obnavljao duhovne zgrade, tj. duše vjernika koji su mu po službama bili povjereni.
Uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime upućujem izraze najiskrenije sućuti fra Vicinoj braći Slavku i Mirku i članovima njihovih obitelji, obitelji pokojnog mu brata Ante i ostaloj rodbini i prijateljima.
Dragi fra Vice, opraštam se od tebe uime svih članova naše Provincije i u svoje osobno ime. Posljednji put sam te osobno posjetio ovdje na Šubićevcu 24. 11. prošle godine kada si zbog posljedica nezgodnog pada bio u krevetu. Tom prilikom s tobom sam izmijenio nekoliko riječi te izrazio nadu u tvoj brzi oporavak, koji se nažalost nije dogodio.
Hvala ti, fra Vice, za sve dobro koje si kroz svoj svećenički i redovnički poziv učinio na dobrobit Katoličke Crkve, u mjesnim crkvama kamo te je Providnost poslala, kao i za dobrobit Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja koje si bio vrijedan i častan član. Uvjeren sam da bi ti, kada bi me sada mogao čuti, potvrdio istinitost ovih riječi blaženog kardinala Alojzija Stepinca: „Kad bih se još jednom rodio, izabrao bih svećeničko zvanje. Tu je čovjek, na milosni način, najbliži Bogu… Stoga, krštenik ne može učiniti većeg dara svojoj obitelji, Crkvi i narodu svome, nego li svećeničkim služenjem“. Vjerujem, dragi fra Vice, da si za života po svom svećeničkom služenju i po redovničkom životu bio bliz Bogu, a sada si Mu, vjerujem i nadam se, još i bliži.
Počivaj u miru Božjem. Amen.

Preuzvišeni oče biskupe, mnogopoštovani oče provincijale, poštovana braćo svećenici, redovnici i redovnice, poštovana obitelji i rodbino pokojnog fra Vice, draga braćo i sestre u Kristu!
U svakoj svetoj misi molimo kršćanski zaziv: Tvoju smrt Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo. To je tajna naše vjere i temelj sprovodne svete mise i oproštaja, kojim u vječni život ispraćamo našeg brata redovnika-svećenika fra Vicu. Molitvom i svetom misom naviještamo, slavimo i iščekujemo taj slavni događaj. To je slika kršćanskog života i put naše vjere.
Fra Vice Lucić živio je zadnjih 10 godina u ovom Samostanu sv. Ante na Šubićevcu, gdje je svoje redovničke dane provodio u molitvi i brizi oko vlastitog zdravlja. Krasila ga je urednost, discipliniranost i točnost u svim samostanskim činima. Fra Vice je dugi niz godina bolovao od vrtoglavice, što ga je posljednjih godina udaljilo od vršenja svećeničke službe. Zbog istog problema, 23. studenog 2021., pao je u svojoj sobi, pri čemu je zadobio udarac u glavu. Fra Vicino stanje od tada se naglo pogoršava. Zadnjih dvadesetak dana oko njega se vodila intenzivna briga. Na Badnjak je dobio visoku temperaturu i završio u šibenskoj bolnici na internom odjelu gdje je ustavljeno da ima urinosepsu. Prije samog odlaska u bolnicu fra Vici sam podijelio sakrament bolesničkog pomazanja. Međutim, 3. siječnja 2022. u bolnici je dobio COVID-19, što je uzrokovalo i dodatne komplikacije te dovelo do same smrti 11. siječnja 2022. u jutarnjim satima.
Posebnu zahvalnost izričem njegovim nećacima Zoranu i Borisu za veliku brigu i ljubav koju su iskazivali sve ove godine fra Vicinog boravka u samostanu. Stalno su bili na usluzi i u dnevnom kontaktu sa svojim stricem te mu tako olakšavali životne brige i bili na pomoći oko njegovog zdravlja.
Posebno zahvaljujem medicinskoj sestri Jeleni Perković koja je zadnjih osam godina vodila medicinsku skrb i njegu o fra Vici, dolazeći dvaput tjedno u samostan, a posebno ove zadnje dane kada je trebalo i češće dolaziti.
Zahvaljujem kućnoj njegovateljici Slađi Janjić koja je pružila pomoć u ovim zadnjim danima oko fra Vice i tako svojom pažljivošću pružila dodatnu skrb za njega.
Zahvaljujem logopedici Hairi Wolf-Hasanović koja je vodila brigu oko fra Vicinog sluha koji ga je mučio i stvarao mu problem dugi niz godina. S problemom sluha posebno se teško nosio.
Zahvaljujem obiteljskoj liječnici dr. med. spec. obit. med Slavenki Vukšić Burić koja je dugi niz godina bila fra Vicina osobna liječnica. Iskrena hvala na njezinoj dostupnosti u svako vrijeme.
Neka Gospodin podari svima njima svoj blagoslov i nagradi ih za svako dobro djelo koje su učinili za pok. fra Vicu.
Braćo i sestre, pokojni fra Vice prošao je svoj put vjere i završio zemaljsko hodočašće. U ovom trenutku postavljamo sebi pitanje kako mi živimo to iščekivanje prije našega konačnog susreta s Bogom. Snaga kršćanskog života je u potpunom povjerenju u Boga, a nebo je naša domovina. Takva vjera učinit će da budemo ponizni i velikodušni dobročinitelji te prepoznatljivi svjedoci ljubavi i nade.
Molimo te, Gospodine Bože, daruj vječni život našemu pokojnom bratu fra Vici i oslobodi ga tame smrti. On je svojim radom kao svećenik i redovnik obogatio naše dane. A Ti otvori sada njegove oči svome svjetlu i podari mu radost svog spokoja. Nije na nama da Ti ga predstavljamo, jer ga Ti poznaješ bolje nego mi. Pogledaj sve ono dobro koje je učinio i sjeti se kako Te je u molitvi zazivao, budi mu blag i milosrdni sudac, a zaboravi i oprosti mu sve ljudske slabosti i podari mu vječni život.
Poštovanoj obitelji pok. fra Vice u svoje ime i uime sve braće koja žive ovdje u samostanu izražavam iskrenu kršćansku sućut: braći Slavku i Mirku s obitelji, obitelji pok. brata Ante te ostaloj tugujućoj rodbini i prijateljima. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

Poštovana rodbino našeg pok. fra Vice, poštovani oče biskupe i oče provincijale, poštovani svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjernici. Dva su razloga koja su me potakla i koja me nekako obvezuju da progovorim nekoliko oproštajnih riječi o fra Vici. Prvi je taj što potječemo iz iste Župe Mirlović Zagore, on iz Pokrovnika, ja iz Podumaca. Drugi je taj što mi je već duže vrijeme govorio da ću mu održati propovijed na njegovoj dijamantnoj misi koja se trebala slaviti u proljeće 2023. godine.

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u našoj Župi Mirlović Zagori bilo je mnogo djece i više duhovnih zvanja. Kad sam imao mladu misu 1971., u župi je bilo sedam mladih svećenika, članova naše Franjevačke provincije, a sada sam ostao samo ja, i to star. Nije li to donekle slika ne samo naše Provincije već i cijele Crkve i hrvatskog naroda? To nas potiče da mnogo više radimo i molimo za duhovna zvanja i za cijeli hrvatski narod.

Fra Vicu sam pobliže upoznao tek prije šest godina otkad smo zajedno živjeli u Samostanu sv. Ante na Šubićevcu. Radovao se mom dolasku u ovaj samostan. Često sam ga posjećivao u njegovoj sobi i razgovarao s njim, a i povezao bih ga negdje automobilom kada bi on to poželio. Uvijek bi bio vrlo zahvalan i uljudan. Spomenut ću još neke njegove vrline. Bio je čvrsti vjernik. Posebno je vjerovao u Božje milosrđe. Znao bi reći, osobito kad je bio teže bolestan: „Jedva čekan umrit’ i otić’ u nebo, u kuću Oca nebeskog“. Ja bih mu odvratio: „A šta je s čistilištem? Morat ćeš tamo provesti makar kojih stotinjak godina, ali šta je to prema vječnosti?“ On bi rekao: „To je ipak previše“. Kada zbog bolesti više nije mogao celebrirati sv. misu, molio je krunicu u čast Gospi prema kojoj je bio veoma pobožan. Kad bih ga posjetio, često bi rekao: „Upravo molim krunicu“.

Fra Vice je bio veliki rodoljub, Hrvat od glave do pete – kako se to kaže. Radovao se uspostavi hrvatske neovisne države devedesetih godina prošlog stoljeća i žalostio se zbog svega što se u njoj negativno događalo. Jednako je volio i svoju Franjevačku provinciju i Katoličku Crkvu.

Fra Vice je bio uredan i pedantan. Na sve zajedničke čine u samostanu, na molitvu i na objed, dok mu je zdravlje dozvoljavalo, dolazio je redovito i navrijeme. Njegova soba bila je uvijek čista i uredna i sanitarni čvor, stol i krevet. Nekad je bio beskompromisan, ono što je smatrao dobrim, žestoko je branio, a ono što je smatrao lošim, žestoko je kudio.

Fra Vice, od nas si otišao, ali čvrsto vjerujemo da si prispio u „kuću Oca Nebeskog“ kao što nam je Krist obećao te da ćemo se tamo opet susresti! Tvoju dijamantnu misu nismo uspjeli proslaviti ovdje na zemlji, ali nadam se da ćeš je još svečanije proslaviti u nebu, skupa sa svetima i anđelima. Bio sam ti obećao da ću ti za dijamantnu misu održati propovijed u stihovima, pa ću završiti ovaj svoj nagovor u deseteračkom stihu:

Dragi Vice, brate, prijatelju,
Ti poslušaj za te moju želju:
Bog ti dobri grijehe oprostio
I vječnom te srećom nagradio!
Amen.

11. siječnja 2022. godine preminuo je fra Vice Lucić. Oprostili smo se od njega u petak 14. siječnja kad u našem gradu završava božićno vrijeme, na svetkovinu Imena Isusova. Znakovito!

Uime župljana Gospe van Grada i naše Župe Sv. Ante Padovanskog ovim tekstom želimo se oprostiti od njega i zahvaliti mu za sve dobro koje je za života učinio i kao čovjek i kao svećenik.

Fra Vice Lucić, fratar, svećenik, Franjin brat, Božji pomazanik i njegovih 86 godina života, 68 godina redovništva i 58 godina svećeništva urodilo je plodnošću vrijednom divljenja.

Krasila ga je plahost i mudrost. Dugi niz godina bio je liječnik duša. Blagi osmijeh koji nije silazio s lica, donosio je osjećaj Božje blizine i Božje ljubavi koju istinski pomazanik nikada ne može uskratiti.

Upravo je to svjedočio naš dragi fra Vice!

Tih, nenametljiv, plemenit – čovjek i svećenik po Božju – revan i odgovoran u svome pozivu – do kraja vjeran svome Zaručniku.

I onda, kad je bio umirovljen i kad su njegove fizičke i mentalne sposobnosti slabile, srce mu je čeznulo za Gospodinom. Slavio je svetu misu stojeći po strani, ali svim bićem uključen. Ta radost gozbene ljubavi očitovala se na njegovu licu – djelovao je poput malog djeteta…

Potreban, a nemoćan osjećao je da se i dalje mora svome Bogu izručivati. Možda je upravo to vrijeme bilo vrijeme njegove najveće svećeničke i duhovne plodnosti!

Fra Vicino srce željelo se i dalje razdavati – dijeliti Božju i svoju ljubav. Njegovo oko tražilo je i nalazilo one koje je, prema njegovu mišljenju, trebalo poduprijeti. Od svoje neimaštine velikodušno je darivao – do mjere da je primatelje pomalo i opterećivalo. Ma, uzmi, kupi nešto djeci!

Eto, to je bio naš fra Vice – svećenik velikog srca. I takav će ostati u sjećanju svog puka – istinski Franjin brat!

Vjerujemo da je sad u izobilju Božje ljubavi – u krilu Majke Marije koja mu je zajedno sa svojim Sinom već pripremila vijenac slave.

Tako neka bude!

Skromna duša svjedočila je do kraja kraljevstvo Božje, a sad će ga u punini živjeti.

I to je ono što krasi redovnike – svećenike smeđeg habita – Franjinu braću – malenost koja gradi Grad na gori i ostaje i dalje svjetlost koja se ne da sakriti, svjetlost svima onima koji žele biti živo evanđelje Isusa Krista.

Dragi naš, fra Vice, počivaj u miru.
Sjeti nas se i zagovaraj pred licem Božjim.
Hvala na svemu!
Ostaješ i dalje dobri duh naše Župe i Župe Gospe van Grada.

Zbogom do susreta u vječnosti!