Što god vam rekne, učinite!
Pismo Generalnog ministra mladoj braći
u prigodi trećega Kapitula na rogožinama
Rim 2007.
1. Spremamo se slaviti III. Međunarodni kapitul na rogožinama za mladu braću Reda. Prvi smo slavili 1995. u Santiagu di Composteli (Španjolska), drugi 2001. u Canindéu (Brazil), treći će biti u Svetoj zemlji od 1. do 8. srpnja 2007. Koristeći tu prigodu želim se obratiti vama, draga mlada braćo Reda.
Činim to da nastavim dijalog što sam ga imao s mnogima od vas za vrijeme pohoda mnogim provincijama ili kustodijama našega Reda; činim to da vam kažem koliko vas ljubim, koliko u vas polažem nadu, koliko vas ljubi i u vas polaže nadu Red; činim to s čvrstom odlukom da se uprisutnim na vašemu putu. Volio bih odgovoriti na sva vaša pitanja i donijeti malo svjetla u vaše traženje, ali ako to ne učinim, barem znajte da se vaš brat Ministar i sluga ne osjeća dalekim od vaših pitanja ili izvan vaših traženja, nego s vama dijeli vaše radosti i nade[1], vaše borbe, poteškoće i radosti, jednako kao i vaše strahove i patnje u nasljedovanju Isusa.
Pišem ovo pismo misleći prije svega na vas, draga mlada braćo, ali ono što vama govorim to govorim i samom sebi i drugoj braći sveopćega bratstva. Pišem ga držeći u ruci i u srcu Sveto pismo kako bi Riječ, tj. sam Krist vodio vaše postojanje – vaše traženje i susret s Gospodinom, vaše nasljedovanje Isusa i vaše svjedočenje – propitujući vas, rasvjetljujući vas i preobražavajući vas kao u događaju učenika na putu u Emaus (usp. Lk 24, 13-35).
Vama koji ćete čitati ovo bratsko priopćenje vašega Ministra i sluge, upućujem svoj pozdrav riječima koje je Svevišnji objavio Franji: Gospodin vam dao mir[2]!
Stražari jutra
2. Draga mlada braćo, vi ste za Crkvu i za Red osobiti dar Duha, u životu Crkve i Reda predstavljate ono što je u ciklusu godišnjih doba proljeće. Kao što je procvali badem za Izraela bio znakom da Bog ispunja svoju riječ (usp. Jer 1,11), tako ste vi za braću znak da Gospodin ispunja svoje obećanje i da nas se sjeća (usp. Izl 6,5-8). Gledamo vas s ljubavlju, jer vas Bog ljubi; gledamo vas s nadom, jer imate milost Božju; gledamo vas sa zahvalnošću, je svoj život stavljate u službu Božjega kraljevstva. No gledamo vas i sa zabrinutošću, jer se zasigurno trebate suočiti s problemima težim od onih s kojima smo se suočavali mi, braća generacija koje su vas prethodile, i ponekad vidimo da ste za borbu koja vas čeka manje opremljeni nego li smo bili mi.
Poznajem vaše mogućnosti i vašu velikodušnost. Poznajem vašu žeđ za puninom. Znam da u mnogima od vas gori snažna želja za autentičnošću u nasljedovanju Krista i da, potaknuti ognjem Duha, u jednostavnosti tražite Boga nadasve ljubljena, da tražite radikalnost u vašem načinu življenja vrijednosti franjevačkoga života, da tražite puninu u vašem prianjanju Evanđelju, da tražite biti pridruženi prijateljima Gospodnjim, vjerni Kristu, suradnici svevišnjega Sina Božjega u naviještanju i ostvarenju Evanđelja. Znam da sanjate da izbližega slijedite stope Gospodina našega Isusa Krista kao što ste obećali na dan vašega zavjetovanja, bez da «ublažujete proročke riječi evanđelja kako biste ih prilagodili nekom ugodnom stilu života»[3].
3. Utemeljen na toj nadi ne oklijevam već sada tražiti od vas radikalni izbor vjere i života, da prihvatite poruku Isusovu u njezinoj cjelovitosti i u njezinoj radikalnosti, kako god bila zahtjevna i također kad je označena križem. Budući da vas poznajem i da vas ljubim, ne mogu ne tražiti od vas da se usudite živjeti Evanđelje na Franjin način. I tražeći sve to od vas ne oklijevam naznačiti vam, kao što je jednom učinio Ivan Pavao II. mladima cijeloga svijeta, lijep i čudesan zadatak: onaj da u Crkvi i u Redu budete “stražari jutra” (usp. Iz 21,11sl.)[4], u ovom vremenu u kojem, očiju uprtih u budućnost[5], želimo slaviti 800. obljetnicu utemeljenja našega Reda[6].
Slika stražara je u Pismu u različitim prigodama primijenjena na proroka. Budite proroci! I kad ne znate kad će se razdaniti, kao što je bilo u slučaju nekih proroka (usp. Iz 21,12), budite stvaratelji budućnosti, otvorite danas budućnosti, budite nadu.
4. Ako od vas sve to tražim, to je stoga jer sam siguran u vaše mnoge nade i osobito jer čvrsto vjerujem u snagu Duha koji prebiva u vama. Dajte da vas on rasvijetli, dajte da vas preobrazi i bit ćete sol i svjetlo, Radosna vijest onima koji vam se približe (usp. Mt 5,13-16). Svijet, Crkva, Red, a osobito mladi kao što ste vi, trebaju vašega svjetla, trebaju vaše soli, trebaju vas da vide i kušaju ono što vas je svevišnji Sin Božji pozvao da budete. Hoćete li imati jasnoću i odvažnost da budete ono što ste se zavjetovali da hoćete biti? Hoćete li imati jasnoću i odvažnost da budete ono što vas je Gospodin ljubazno poslao da budete? Hoćete li imati jasnoću i odvažnost da budete ono što se, za dobro svih, osobito za vaše dobro, svijet, Crkva i Red nadaju da ćete biti?
Predragi, kao što se svaki dan pitam što od mene traži Gospodin, kakav treba biti moj život da bih posve ispunio njegovu svetu volju, tako se pitam kakav treba biti vaš život da u svemu budete ugodni Gospodinu i da ispunite njegovu presvetu volju, što od vas traži Ljubav koja vas je pozvala, što od vas traži Red koji vas je s ljubavlju prihvatio.
Dopustite mi da vam budem blizu da vam pomognem razlučiti situaciju vašega života[7] i da, u svjetlu Božje riječi i riječi milosti koju je Gospodin nadahnuo našemu serafskom ocu Franji, pokušam vam pomoći u tome razlučivanju koje, kako nas podsjeća Izvanredni generalni kapitul 2006., treba biti trajno[8] jer, kako se kaže, kad znamo odgovor mijenja nam se pitanje i trebamo početi ispočetka.
Tražiti lice Gospodnje
5. Mogli bismo ovako reći: tražiti Boga jest temeljni ljudski projekt. Psalmist je to izrekao na mnogo sugestivniji i ljudskome iskustvu bliži način: za njega je traženje Boga odgovor vjernika na jeku koja trajno odjekuje, na beskonačno, unutar srca: “tražite moje lice… tražite moje lice”.
Čuje to u svom srcu: «tražite moje lice» i učenik osluškuje; čuje to u svom srcu i Mani brat kreće na put… «Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice božje gledati?» (Ps 41,2sl). Mi smo ovo: «prosjaci smisla»[9], tražitelji Boga. To traženje podržava naš život, hrani ga, opravdava ga. To traženje je odgovor na poziv koji uvijek odzvanja u srcu, poziv svih onih koji ljube i još ne uživaju prisutnost ljubljenoga. To je također naš poziv, onaj da budemo tražitelji Boga[10].
Boga susrećemo u svakidašnjosti
6. Pitam se, jer i vi se to pitate, kako tražiti Gospodina? Gdje se Gospodin nalazi? Sveto pismo nam pruža svjetlo da odgovorimo na ta pitanja.
Bježeći pred Izabelom prorok Ilija dolazi sve do gore Horeba, brda Božjega, i ondje ga Gospodin susreće (usp. 1 Kr 19,1sl). Prorok je ostao sam. Drugi su proroci Gospodinovi bili ubijeni. I njemu su prijetili smrću. Mogli bismo misliti da je u sličnim situacijama ono što je Iliji najpotrebnije da mu se Bog očituje kao spasiteljska moć. Slušamo kako mu Gospodin govori: «Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi ». I pitamo: čemu se nadaš, Ilija? Što tražiš od svoga Boga? Bijes uragana? Snagu potresa? Nezasitnu proždrljivost ognja? Pismo kaže: «Bi silan vihor, tako snažan da je drobio brda… ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru. Poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu. Poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe, i stade na ulazu u pećinu» (1Kr 19,11-13).
7. Bdijući naizmjence uz stado neki pastiri u okolici Betlehema pod vedrim nebom su provodili noć kad se rodi Isus. Pismo nam kaže da im se ukazao anđeo Gospodnji, da ih je slava Božja obavila svjetlom i da su osjetili sveti strah što ga čovjek kuša u Božjoj prisutnosti (usp. Lk 2,8s). Tim pastirima te noći bi navješteno čudesno evanđelje: «Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin» (Lk 2,11). Ako kažeš Krist, znači pomazan Duhom Božjim; ako kažeš Gospodin, znači spasiteljska moć samoga Boga. Što se nadate susresti, betlehemski pastiri? Što se nadate vidjeti u noći u kojoj vas Bog pohađa svojom slavom? Poslušajte, braćo, riječi anđela Gospodnjega: «naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama» (Lk 2,12).
8. To je također i iskustvo vjere Šimuna, onog pravednog i bogobojaznog čovjeka koji je iščekivao utjehu Izraelovu. Njegove su oči, rasvijetljene milošću, vidjele Spasitelja, promatrale su svjetlo koje je Bog upalio da rasvijetli narode, slavu koju je Bog podigao za narod Izraela. Njegove su oči vidjele slavu, svjetlo i spasenje i u svojim je rukama držao samo jedno dijete (usp. Lk 2,25-32).
To je bilo i iskustvo onih mudraca s Istoka koji su se predstavili u Jeruzalemu raspitujući se o kralju Židova koji se rodio. Oni se raspituju za kralja i svi znaju da traže Mesiju. I zvijezda, njihov anđeo Gospodnji, ih vođaše «sve dok ne stiže i ne zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete» (usp. Mt 2,1-11). Traže kralja i nalaze dijete; traže Mesiju i klanjaju s tek rođenom djetetu.
Od trenutka u kojemu se Riječ koja «bijaše kod Boga» (Iv 1,1), «utjelovi» (Iv 1,14), Bog je onaj od koga se ne može misliti ništa manje. Snizuje se u Sinu da bismo ga mogli susretati u svakidašnjosti života, sažimlje svoju veličinu u jednom djetetu koje možemo zagrliti u životu svakog dana. Redovito postaje mjestom traženja i susreta s Gospodinom jer, kako kaže Terezija, «Bog se kreće među loncima».
9. Živeći u društvu u kojemu se traži samo senzacionalno i vijest je samo ono što je izvan normalnoga i redovitoga, mnogi pretendiraju tražiti i naći Gospodina samo u izvanrednim događajima života. Svakidašnjost je, bez sumnje, mjesto koje Gospodin najviše voli da ga se susretne: Mojsije, dok je pasao stado svoga tasta Jitra (usp. Izl 3,1sl); Gideon, dok je vrhao žito (usp. Suci 6,11-24); Amos, dok je pasao svoje stado (usp. Am 7,15); prvi učenici, dok su spremali ribarili (usp. Lk 4,18-21); Samarijanka, dok je išla po vodu (usp. Iv 4,4); Matej, dok je sjedio za carinskim stolom (usp. Mt 9,9); Franjo u najmanjim i svakidašnjim znakovima jer svi naznačuju Boga[11]. Znakovito je da pripovijesti zvanja Novoga zavjeta naznačuju Isusa koji prolazi (usp. Mk 1,16), tj. Isusa koji se stavlja na istu razinu s čovjekom da ga susretne na njegovom terenu.
10. Susresti Boga u svakidašnjosti, imati iskustvo Boga dana za danom, poziv je da napustimo sigurni prostor svojih kriterija i svoje ljudske mudrosti, da se prihvati živjeti projekt Boga koji “napušta” svoju slavu da stekne utjelovljeno iskustvo u našoj povijesti. Susret s Gospodinom u svakidašnjem životu zahtijeva ljudsku zrelost onoga koji živi usmjeren na sebe i otvoren prema drugima, prema svemu što Bog gleda i ljubi. Susresti Boga u svakidašnjem životu uključuje živjeti u jasnoj tami vjeri i u raspoloživosti za zalaganje koje, često, vodi na križ. Zahtijeva koncentraciju jer Bog nije vidljiv površnom pogledu niti se susreće u buci koja rastresa bliskošću i strastvenošću za svijet Uključuje umijeće da se prelazi od zaglušujuće buke u dijalogizirajuću šutnju, od raspršenosti u koncentraciju, od površnosti u dubinu, od individualizma u odnos koji stvara zajedništvo.
Dati kvalitetu svakidašnjem životu
11. Dragi mladi, bez vjere svakidašnjost je samo “strašna svakidašnjost”; s vjerom se pretvara u sakrament prisutnosti Božje i u sakrament prisutnosti pred Bogom. “Znakovi vremena”, koje ćete trebati dokučiti, redovito su oni svakidašnjega života. Bog se služi najmanjim događajima života da se očituje. Bog traži da vas susretne ondje gdje jeste, u onom što radite, u kontekstu vašeg svakidašnjeg postojanja. Ne idite dražiti Boga negdje drugdje. On je prisutan u susretima svakidašnjosti. Tražite Boga u liturgiji običnih dana. Tražite Boga u prašini, u krpama za čišćenje i u znoju svoje svakidašnjosti. Ne, ne tražite Boga u ekstravagantnosti i u senzacionalnom. Tražite ga u tihoj molitvi koja se često pokazuje teškom; u trenucima pustinje i kušnje koje vam život donosi; u svakidašnjem hodu života u bratstvu, toliko puta krivudavom i opterećenom poteškoćama; u svakidašnjosti svoga kućnoga posla, u studiju ili u apostolatu… tu ćete susresti Gospodina!
To, između ostaloga, pretpostavlja prepuštanje Onomu koji – jer se brine za ptice nebeske, za ljiljane poljske i za travu, koja danas jest a sutra nestaje – čini puno više za svakoga nas (usp. Mt 6,25-34). Pretpostavlja stvarno poznavanje samih sebe, bez kompleksa manje vrijednosti, ali i bez nadimanja iznad vlastitih mogućnosti. Pretpostavlja slobodu pred vremenom, bez pretjerane tjeskobe i nemira. Pretpostavlja da se dadne kvaliteta svakidašnjem životu. U svakidašnjosti, u malim stvarima koje, iz dana u dan, sačinjavaju naš život i naš svijet, stavlja se u igru život i stavlja se u igru ništa manje nego ljubav. U svakidašnjosti se obnavlja izvor srca: uči se ljubiti ne očekujući neposredna zadovoljstva, besplatno, i ljubi se osobe u njihovoj stvarnosti, bez pretenzija da ih preobrazimo na svoju sliku i priliku. U svakidašnjosti se dokazuje vjernost ljubavi. Istina je da svaki dan ima svoj križ, ali je također istina da svaki dan Gospodin za nas čuva novost koja daje smisao tom križu i stavlja ljepotu u poteškoće koje susrećemo.
Stavite na kocku vrijednost svakidašnjosti inače se upuštate u rizik da živite na rubu stvarnosti i da živite iskrivljenu duhovnost “bez tijela”, bez smisla, koja prije ili kasnije ostavlja otkrivenom egzistencijalnu prazninu na koju se oslanjala. Tražite izvanredno u redovitom. Dajte kvalitetu svakidašnjem životu.
Uvjeti da se traži Gospodina i da se s njim susretne
12. Nastavljam postavljajući si pitanja koja sam ponekad od vas čuo: Kako tražiti Gospodina? Koji su uvjeti da ga susretnemo? Nastavimo tražiti u Svetom pismu svjetlo koje nam je potrebno da odgovorimo.
Čitamo u Ivanovu evanđelju: «Kad Isus ugleda gdje Natanel dolazi k njemu, reče za njega: ‘Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!’» (Iv 1,47). Isus ocrtava Natanela kao pravog Izraelca u kojemu nema prijevare, tj. ocrtava ga kao čovjeka koji je vjeran istini i koji traži istinu, vidi ono što je primio i traži ono što još treba susresti. Traženje Gospodina i susret s njim mogu se ostvariti samo s ovim preduvjetima. Natanael je susreo Gospodina jer je imao srce raspoloženo da se dopusti da ga Gospodin susretne. Zakej je mogao ugostiti Isusa u svojoj kući (usp. Lk 19,1-10), jer je bio malen u svemu i želio je vidjeti ga (usp. Lk 9,3). Gospodina susreće tko se učini poput djeteta (usp. Lk 18,15-17), tko ima srce siromaha i glad i žeđ za životom u punini (usp. Mt 5,1ss). Susreće Gospodina tko ga traži u povjerljivoj i ustrajnoj molitvi (usp. Lk 11,5.13), u molitvi srca (usp. Mt 6,5-13). Susreće Gospodina tko sluša riječ Božju i vrši je (usp. Lk 11,28). Susreće Gospodina tko je kadar, kao Franjo, unići u “spilju” svoje nutarnjosti[12] i raspoložen je «nanovo se roditi» (Iv 3,3).
13. Tko, naprotiv, živi u laži i u licemjerju, kao farizeji (usp. Mt 23,1-33), prakticirajući religioznost bez duha i bez istine, religioznost sačinjenu od izvanjskih obreda koji ne diraju čovjekovo srce i ne mijenjaju njegov život (usp. Mt 6,5-18; 15,1-20); tko ima razdijeljeno srce (usp. Mt 6,24) i želi nastaviti živjeti u dvoznačnosti koju to uključuje; tko živi u lažnoj sigurnosti koja se rađa iz osjećaja da se je stiglo na cilj i da se posjeduje istine…, taj ne može susresti Gospodina i otpočetka je nepromočiv spasiteljskome djelovanju Isusove riječi i osobe.
Tko nakani tražiti Gospodina i susresti se s njime, treba razvijati neke temeljne stavove. Može se biti u zabludi, kao Pavao kad progoni sljedbenike Isusova nauka (usp. Dj 9,1sl), ali ono što si nitko ne može dopustiti je da mu srce oteža (usp. Lk 21,34), ne s porokom i pijanstvom, nego umorom života, profinjenim i moćnim uzicama koje će priječiti hod, bezbrojnim sitničarenjima koja će priječiti da se vidi. Stav onoga koji traži Gospodina treba biti stav učenika koji, «u dan nakon subote», trči da se susretne s Gospodinom života (usp. Iv 20,4).
14. Draga mlada braćo, za vrijeme traženja logično je postavljati si pitanja, kao što je ono Marije iz Nazareta pred prijedlogom anđela u navještenju (usp. Lk 1,34). Ali ono što vam ne smije nedostajati je raspoloživost srca da slušate, da poslušate, da u vlastitom životu načinite mjesto Riječi, da dopustite da Riječ živi i raste u svakome od vas kao sjeme u dobroj zemlji, kao dijete u utrobi majke, sve dok u svakome od vas ne donese plod u obilju koji je ta Riječ pozvana dati i da postignete da po vjeri budete braća, sestre i majke Gospodina našega Isusa Krista. “Sudbina” onoga tko traži, sudbina svakoga nas je da ne vidimo jasno. Stoga se rađa pitanje: «Gospodine, što želiš da učinim»?, kao u Franjinu slučaju[13], i njegova molitva: «Rasvijetli tmine moga srca…»[14]. Ono pak što ne smije nedostajati je «evo me», kao ono Marijino (usp. Lk 1,38), ili proroka Izaije (usp. Iz 6,8). Niti smije manjkati spremnost kojom Franjo prihvaća “objavu” koju mu je Gospodin objavio[15]. U traženje Boga i u susret s njim može biti uključen strah, jer se polazi ne znajući kako se ide (usp. Heb 11,9); netko se može smatrati nedostojnim (usp. Iz 6,5; 1 Kor 15,8sl), ali ono što se ne smije učiniti jest postavljati uvjete (usp. Mt 8,19-22) ili sumnjati u milost Gospodinovu (usp. 1Kor 15,10).
Kakvo je vaše traženje Gospodina? Kakva je vaša pripremljenost da ga tražite i susretnete? Koje su zapreke u vašemu životu da tražite i susretnete Gospodina? Što smatrate da vam nedostaje? Čega mislite da vam je previše?
Tražiti Gospodina: nikad dovršen zadatak
15. Kad je riječ o nasljedovanju postoji još jedno pitanje koje, bez sumnje, uznemiruje mnoge od vas: koliko vremena traje traženje Gospodina?
Odgovor je lagan, premda nije uvijek onaj kojega bismo očekivali i željeli. Traženje Isusa traje cijeli život. Gospodin je, kako kaže Jeremija, poput wadija, nestalnih i vodom nepouzdanih potoka (usp. Jer 15,18): tih dubokih dolina pustinje koje se za vrijeme oluja napune vodom, ali iz kojih, čim prestane kiša, voda nestaje. Gospodin daje da ga susretne tko ga traži, ali nikad se ne da uhvatiti. Stoga, kad netko to najmanje očekuje, on ponovno nestaje i traženje se treba nastaviti. Tako je uvijek, sve dok ga nećemo «vidjeti kao što jest» (1 Iv 3,2). Prestati tražiti ga znači izgubiti ga. I što se zanemaruje traženje, to je teže ponovno ga susresti ga. Može se dogoditi da vam u traženju Gospodina, kao djevicama u prispodobi, nadođe san i da zaspete. Probudit će vas glas onoga koji vas poziva na susret sa zaručnikom, ali bit će potrebno biti ondje kad on dođe i da vaše svjetiljke budu upaljene uljem ljubavi i plamenom želje kako se ne bi dogodilo da se vrata zatvore i vi ostanete vani, u noći, daleko od svečanosti i radosti (usp. Mt 25,1sl).
16. Dragi mladi, franjevački život, kao sav redovnički život, nije “stanje” ili “cilj”. Naš život je hod i u hodu susrećemo Gospodina, on nam govori i susreće nas, kao u slučaju učenika iz Emausa (usp. Lk 24,13sl) ili Pavla (usp. Dj 9.3). Krenite, jer će vam na putu Gospodin pokazati svoje lice[16] i ondje će biti dano da «bolje razumijemo vlastiti poziv»[17]. Kao Pavao, trudimo se da postignemo cilj, dajući da nas Krist osvoji (usp. Fil 12).
U momentima nesigurnosti kao što su naši ponekad nije najvažnije naći odgovore na možebitna pitanja, nego osjećati se braćom na putu, suputnicima i predstaviti se drugima, osobito mladima kao što ste vi, istinom i poniznošću vašega traženja, istinom i poniznošću vaših pitanja, istinom i poniznošću vaših strahova i nesigurnosti… ali, istovremeno, sigurni da Gospodin korača s vama i vodi vaše korake, premda u određenim trenucima vaše oči nemaju svjetlo koje je potrebno da ga prepoznate (usp. Lk 24,16).
17. Krenite, braćo moja, jer u svom životu, kako nas podsjeća Grgur iz Nisse, napredujemo «od početka u početak, kroz početke koji nikad nemaju kraja». Krenite, jer identitet nas kršćana i franjevaca je dinamičan i uvijek nepotpun. Usvojite riječi Ignacija Antiohijskoga: “premda zarobljenik, ipak nisam učenik… Kad moje tijelo nestane s ovoga svijeta, tada ću biti pravi učenik Isusa Krista».
Krenimo, braćo, sljedeći primjer brata Franje koji «je zbog bolesti nužno morao ublažiti nekadašnju strogost, govorio je: ‘Započnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu, jer do sada jedva da smo malo ili ništa napredovali’». Ako blaženi Franjo «nije smatrao da je postigao cilj i, neumorno ustrajući u nakani svetog obnavljanja, uvijek se nadao da će moći započeti ispočetka »[18], koliko više mi, koji se možemo hvaliti samo svojim grijesima, trebamo svaki dan s novim zanosom započinjati zadatak da služimo Gospodinu svim srcem!
Krenuti znači razumjeti život kao nikad završeni proces, kao projekt koga treba stalno usavršavati i vidjeti se protegnuti prema naprijed, bačeni naprijed silom Duha. Živjeti život kao proces i projekt pretpostavlja da naučimo živjeti ne u funkciji naše potrebe sigurnosti, nego prihvaćajući rizik autentičnosti i istine (usp. Post 12,1-9).
18. Kreće na put tko sluša riječ poziva Gospodinova kao što ju je čuo patrijarha Abraham u svojoj zemlji Uru Kaldejskomu (usp. Post 12,1); tko je pozoran na srce da spozna djela boja u sebi; tko nastoji svidjeti se Bogu u svemu što čini i ponizno priznaje da mu u svakoj stvari želi očitovati ljubav koju ima za njega, kao apostol Petar stigavši na Tiberijadsko jezero: «Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim» (Iv 21,17).
Draga mlada braćo, živite u trajnom razlučivanju, u procesu i u projektu. Živite na putu i u stalnom traženju, kao putnici i pridošlice (NPr 6,2; usp. 1Pt 2,11). U vremenima kao što su naša vremena promjene, tame i izgubljenosti, ponizno i ustrajno traženje je zahtjev kreativne vjernosti pozivu[19]. Budite neumorni tražitelji Boga.
Ostaviše sve i pođoše za njim
19. Logična posljedica traženja i susreta je nasljedovanje. Tražimo da bismo susreli, i kad smo jednom susreli onoga koga tražimo, pozvani smo slijediti ga: «slijedi me» (Mk 2,14), «slijedite me» (Mk 1,17). No, što uključuje nasljedovanje?
Zahtjevi nasljedovanja
20. Zasigurno su zahtjevi nasljedovanja Krista mnogi. Slijediti Isusa nikad nije bilo lako i nije to ni danas. Od onoga tko ga hoće slijediti Isus, danas kao i jučer, traži radikalnost. Radikalnost u odnosu na materijalna dobra: «idi, prodaj što imaš i podaj siromasima… onda dođi i idi za mnom » (Mt 19,21); «nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik » (Lk 14,33). Radikalnost sa samima sobom: «Hoće li tko za mnom, nekada se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom» (Lk 9,23). Radikalnost u odnosu na ono što se najviše voli: «Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik» (Lk 14,26). Isus nastavlja zahtijevati isključivost: «Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve» (Mt 8,22). Nastavlja zahtijevati konačni izbor: «Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje» (Lk 9,62). Budući da su poziv i dar Božji neopozivi (usp. Rim 11,29), jer se temelje na njegovoj snažnoj i vjernoj ljubavi u vijeke (usp. Ps 118,2), odgovor učenika ne može biti na određeno vrijeme. Nije predviđeno vraćanje vlastitim koracima. Sebedarje Isusu ne može biti nego apsolutno. Na kraju, od onoga tko traži da ga slijedi Isus zahtijeva da uđe kroz uska vrata jer su jedina koja dovode životu (usp. Mt 7,13s). Biti učenik znači slijediti Isusa, njegova stope, koračati njegovim putem. Učeniku nije dopušteno ići drugim putem.
21. «Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio» (Mt 8,20). Kao što junak izlazi iz šatora da krene na put (usp. Ps 18,6), tako se od učenika traži da napusti jazbinu, tj. svaku sigurnost, da se izloži riziku, da nadilazi, da se izlaže nepogodama i da sve svoje povjerenje stavi u Gospodina. Učenik se treba odreći i gnijezda: tj. treba se suočiti s tvrdoćom sraza sa svakidašnjim životom, s agresivnošću života, što je neizbježivo kad netko živi radikalnost svoga redovničkog posvećenja. Na taj je način učenik pozvan oko sebe stvoriti potpunu prazninu, pustiti da se osuše korijeni koji mu pružaju sigurnost kako bi dopustio da ga Gospodin osvoji i da mu Gospodin bude sve; njegova sigurnost, njegovo bogatstvo, njegovo dobro, sve dobro, jedino dobro[20]. Ako je istina da se nitko ne rađa kao učenik, nego to postaje, jednako možemo reći da čovjek postiže da postane učenikom samo kad napusti jazbinu i gnijezdo i kad se potpuno povjerava Gospodinu. Tada se rađa kao slobodan čovjek.
Takvi su zahtjevi nespojivi sa uvjetovanim nasljedovanjem, bilo na razini vremena – nasljedovanje na određeno vrijeme: « Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje» (Lk 9,62) –, bilo što se tiče radikalnosti sebedara: «dopusti mi da prije odem i pokopam oca»; «dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima » (Lk 9,59.61); «pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve» (Lk 9,60).
22. Nasljedovanje Isusa uključuje duboku želju da se živi s njim, za njega i kao on uvijek, u svakoj prilici i trenutku. Slijediti Isusa znači: s njim dijeliti njegov put i njegovu sudbinu, prihvatiti kriterije kojima se onda nadahnjivao, usvojiti njegove ciljeve i aktivno surađivati u njegovu poslanju. Slijediti Isusa znači prianjanje cijele osobe jedinome koji ima riječi života vječnoga. Isusa se ne može slijediti samo na razini osjećaja. Slijediti Isusa ne znači također jednostavno intelektualno prihvaćati doktrinu ili nauk, nego konkretno izabrati Isusa: to je život, praksa. Tako učenikov život postaje autentični rizik. Apsolutni rizik. Rizik stvarnog egzistencijalnog siromaštva koje prisiljava da se prizna samom sebi da bez Boga Evanđelja nema mogućnosti nade.
23. Znači li to da u projektu franjevačkoga života nema pravoga mjesta za zemaljski užitak? Nijekati mjesto koje pripada zemaljskome užitku u našem životu bilo bi posve suprotno evanđeoskom projektu života kojeg ste prigrlili. Vaš izbor života nije jednostavno predvorje budućega života. Oblik života koji ste prigrlili, štoviše, traži od vas da dadnete smisao punine svome svakidašnjem životu. Kao posvećeni, vi ste, dragi mladi, pozvani da tražite sreću čiji je korijen u spoznaji da pripadate Isusu i neka prvi rezultati toga budu da suncem ispune zemaljski dan, bez da tražite nadomjestke, bez da napustite «izvor vode žive», kako biste iskopali «kladence ispucane što vode držati ne mogu» (Jer 2,13), ali niti da se vašem životu zaniječe ona radost čija se čaša prelijeva u svom istinskom izvoru: slijediti Isusa na putu kojeg je on sam zacrtao svojim učenicima: «Hoće l tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom» (Lk 9,23).
Znam veoma dobro da sve to nije lako jer zahtijeva kvalitativni skok u vlastitom životu. I sam u svom tijelu osjećam kušnju da si stalno natrag uzimam sigurnost koju pružaju jazbina i gnijezdo, ali skok je moguć. Učinili su ga učenici, Franjo i Klara. Učinili su ga tolika braća i sestre u ovih osam stotina godina povijesti Bratstva. Nastavljaju ga činiti mnogi drugi, mladi i stari. Jesi li spreman učiniti taj skok? Kako?
Vjera kao konačni temelj nasljedovanja Isusa
24. Ne može se slijediti Isusa bez ispravne vjere; ne može se prihvatiti radikalnost koja sačinjava «slijediti izbližega Evanđelje i stope Gospodina našega Isusa Krista»[21], bez vjere koja uključuje sve što jesmo i pretvara se u «izvor naše radosti i nade, našega nasljedovanja Isusa Krista i našega svjedočenja svijetu»[22]. U srcu franjevačkog projekta života je izvorno iskustvo vjere u Boga, «ostvareno u osobnom susretu s Isusom Kristom»[23]. Projekt života što nam ga je Franjo ostavio u svojoj cjelovitosti se izgrađuje oko žive sigurnosti da se isplati potpuno riskirati život za Isusa. To upućuje na potrebu da se vjeruje do kraja; da se prianja uz Boga jedinoga i istinitoga, koga je obznanio i objavio (usp. Iv 1,18) na konačan način Isus (usp. Iv 14,6.9); da se dade ispitivati osluškujući “Boga koji govori” i propitkuje, koji poziva čovjeka zahvaća u povijest poznaje se po svojim djelima koja mu jedina daju ime.
Vjera je jedini čvrsti temelj na kojemu se može graditi život u duhu molitve i pobožnosti, bratstva, malenosti, siromaštva i solidarnosti; samo polazeći od vjere možemo odgovoriti na svoj poziv da ispunimo zemlju Evanđeljem Kristovim[24]. Vjera pokreće brda (usp. Mt 17,20sl). Vjera preobražava ono što se čini apsurdnim u lijepu stvarnost i ono što se čini nemogućim prestaje biti takvo (usp. Lk 5,1-7). Ono što bi bilo nemoguće za čovjeka, nije za Boga (usp. Lk 18,27). Naš Bog je Bog nemogućega (usp. Lk 1,37) i ništa nije nemoguće onom koji vjeruje i ima povjerenja u njega: «Sve mogu u Onome koji me jača« (Fil 4,13).
25. No vjera o kojoj govorimo nije rezultat čisto intelektualnoga čina niti moralnoga zalaganja: ona je potpuno prianjanje uz osobu Isusovu. Ona je, prije svega, bezuvjetna otvorenost osobnom odnosu s Isusom. Vjera se temelji na slušanju riječi koja onoga koji je sluša otvorena i raspoloživa srca uvodi u odnos drugačijosti, simpatije, i koja vjernika smješta u zajednicu, u povijest odnosa koju svu treba izgraditi. Iskustvo Boga se izražava u susretu s Isusom i živi se u kontekstu saveza, koji je odnos drugačijosti i slobode. Stoga vjerovati znači otvoriti se, imati povjerenja, riskirati, založiti se s drugim. Vjerovati je lijek za strah i za proračunatost. Vjerovati znači, kao za Abrahama, izići iz vlastite domovine, iz očinskog doma, i zaputiti se prema zemlji koju će Gospodin pokazati (usp. Post 12,1), premda ne znamo kamo će nas Gospodin dovesti (usp. Heb 11,8).
Stoga se vjera očituje u nasljedovanju: «Ostaviše sve i pođoše za njim» (usp. Mk 1,18.20; Lk 5,28). Vjerujmo mu i slijedimo ga, imajmo povjerenja u njega i ne pitajmo ga kamo nas vodi; poznajemo njegovu ljubav i ljubimo ga i nemamo potrebe procjenjivati rizike da se s njim zaputimo. Sve je bilo veoma jednostavno: pozvao nas je, kao Abrahama, svoga prijatelja; privukao nas je kao zaručnica iz Pjesme nad pjesmama, svoju ljubljenu; zaveo nas je kao Jeremiju, svoga proroka. Njegove su riječi bile plameni ognja: «Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom » (Mk 8,34) i dali smo se privući od njegova svjetla i njegove topline: «odmah pođoše za njim» (Mk 1,18; usp. Mt 4,20.22; 8,18-22).
26. Draga mlada braćo, ne zatvarajte se njegovoj ljubavi, u obmanu nemoguće samodostatnosti (usp. Post 3,1-7)[25]. Pustite da Isus uniđe u vaš “životni prostor”[26]. Kao Samarijanka iz Evanđelja, prikažite mu ono jeste, ono što imate, svoju istinu bez sužavanja. Samo on će konačno nasititi vašu žeđ za puninom[27].
Pred rizikom trenutačne i prigodne vjere, koja ne dovodi do objedinjenja života, ili pred rizikom djelomične pripadnosti, koja se ne ulijeva u iskustvo pravoga učeništva, trebate se sjetiti, dragi mladi, da vjerovati znači uključiti se u Božji projekt, imajući povjerenja u njegovu vjernost, vjerujući njegovu obećanju, čvrsti na stijeni njegove dobrote i milosrđa. I budući da je povijest spasenja dostigla svoju puninu u Kristu, vjerovati znači slijediti Isusa, staviti Isusa u središte vlastitoga života, učiniti Isusa temeljem naše sadašnjosti i naše budućnosti. Pred rizikom duhovne i unutarnje razlomljenosti i šizofrenije, Isus je ljubav koja daje jedinstvo vašem putu, vašoj povijesti; Isus je jedini koji vas može dovesti do jedinstva, koji vas može dovesti na izvor savršenoga zajedništva.
Obećaj mi, dragi brate, da ćeš se upitati: što misliš o svojoj vjeri? Kako je hraniš? Koje su zapreke koje susrećeš na svom putu da i stvarno vjerovao? Tko je Isus za tebe? Koje mjesto ima Isus u tvom svakidašnjem životu?
Susresti blago olakšava put
27. Susret prethodi nasljedovanju. Učenici slijede Gospodina samo pošto su se susreli s njim. Isto se dogodilo Pavlu. U oba je slučaja bio susret s Isusom i jedna riječ s njegove strane; tko ju je čuo i prihvatio u svom srcu osjetio se «osvojenim» (Fil 3,12), «izabranim» (Rim 1,1), «pozvanim» (1Kor 1,1) «ljubljenim» (Gal 2,20). Isto se događa danas. Da bi se slijedilo Isusa treba ga susresti, vjerovati u njega, slušati ga, slijediti ga i umrijeti s njim da bi se s njim moglo uskrsnuti.
S druge strane susret daje smisao nasljedovanju u njegovim najradikalnijim zahtjevima. Nešto se ostavlja jer se nešto susreće; ostavlja se sve, jer se susreće sve, ili bolje, Onoga koji je sve[28]. Značajno je da se u pozivu prvih učenika odvajanje, odricanje izriče kroz dvostruki pokret rastavljanja i približavanja: ostavljaju sve (usp. Mk 1,18.20) i približavaju se njemu (usp. Mk 3,13). Tolika je radost otkrića da opravdava prodaju svega, da bi se postiglo blago (usp. Mt 13,44).
28. Dok žalost blokira, radost motivira odluku da se slijedi Isusa. Radost otkrića, otkrića koje je uvijek besplatno i iznenađujuće, strast za “skrivenim blagom”, ljubav za Isusa čine da odreknuće svega što netko ima ne ispada herojski čin, izvanredna žrtva ili krajnje lišavanje, nego je posljedica susreta s Onim koji može ispuniti najviše težnje i sam život neke osobe. Za onoga tko poznaje Isusa – za onoga tko susreće skriveno blago – Isus je jedino potrebno, sve drugo je drugotno. Ne zato što bi sve drugo izgubilo značenje, nego jer na kraju sve biva smatrano gubitkom samo da bi se njega zadobilo (usp. Fil 3,7.12). Učenik sve ostavlja da bi se približio Onomu koji je sve: «Da možda i vi ne kanite otići? … Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga» (Iv 6,67sl). Učenik se oslanja na bitno a bitno je samo u onom tko ima riječi života vječnoga. Učenik nema ikakvo veće dobro od njega (usp. Ps 16,2). Učenik je, kao Pavao, bio zahvaćen od njega (usp. Fil 3,12), dotle da je mogao reći da je on njegov život (usp. Fil 1,21; Gal 2,20). Biti učenik ne mjeri onim što netko ostavlja – makar morao ostaviti mnoge stvari – nego onim što susreće.
I u ovom slučaju želim te upitati: Jesi li se stvarno susreo s Isusom? Kako? Kada? Učenici se toga točno sjećaju (usp. Iv 1,39). Kako hraniš taj prvi susret?
Vrijeme je vjernosti
29. Nije dosta tražiti susret, potrebno je odlučiti se. Tko želi imati nogu u dvije cipele, ne može hodati. Vrijeme da odlučno izaberemo Krista, da ga, potaknuti vjerom, slijedimo bezuvjetno. Nije čas da se teži za popustom u kršćanskom, redovničkom i franjevačkom životu. Nije vrijeme osrednjosti. Nije nikad ni bilo i nije ni danas. Vrijeme je, kako kaže Klara «da se svim srcem prione uz onoga, … koga ljubiti usrećuje, koga motriti odmara, čija dobrostivost ispunja, čija slatkost hrani, čiji spomen rasvjetljuje»[29]. Vrijeme je da se cijelo srce dadne za onoga i onome koji je «Kralj kraljeva» i «Gospodar gospodara»[30]. Vrijeme je vjernosti.
Sjećam se ovdje da su me u nekim susretima, koje sam ovih godina imao s vama, pitali: što je to vjernost? Iz onoga što sam vas slušao govoriti činilo mi se da vjernost, za neke , znači zatvoriti se novosti, odbijati promjenu, ostati na svom mjestu, samo da se može reći da se je ostalo ondje gdje se je uvijek bilo. No, vjernost je nužno dinamična, aktivna, kreativna[31]. Niste primili samo početni poziv, Bog nastavlja pozivati vas neprestano i u svakom trenutku vas poziva da mu odgovorite obnovljenom vjernošću. Držite živom svijest poziva i vaša će vjernost uvijek biti mlada. Sjetite se svakog dana svoje odluke[32] i bit će vaš trk brz, korak lak, nezapriječenih nogu[33]. «Izvršujte što ste mu dobrom i čvrstom odlukom obećali»[34]. «Poslušajte glas Sina Božjega»[35]. Ne dajte se obaviti «maglom gorčine»[36] da mognete s više sigurnosti koračati «putem zapovijedi Božjih»[37] i «slijediti volju Gospodinovu i svidjeti se samo njemu»[38].
30. Tako shvaćena vjernost se sastoji u ostvarenju potrebnih promjena u svakom trenutku života da se kroz cijeli tijek života ostane čvrsto usidreni u vrijednosti koje nas određuju kao Manju braću. Vjernost nije stabilnost mjesta, nego srca, sve dotle da se s psalmistom može reći: «Nek se vojska protiv mene utabori, srce se moje ne boji» (Ps 26,3), «postojano je srce moje, Bože, postojano je srce moje» (Ps 56,8). I jer je o srcu riječ, sjetite se da je vjernost uvijek u stisci i zato je treba pažljivo čuvati. Ništa nije krhkije i ugroženije od vjernosti. Nestaje u trenutku kad je prestanemo njegovati. Zvanja i brakovi se lome zbog nemara.
Biti vjeran, dakle, zahtijeva disciplinu, rad sve do kraja života, ne pretpostavljati ništa kao sigurno, i boriti se poput sportaša dok ne završi utakmica i ne postigne se nagrada (usp. 1Kor 9,25). Vjernost zahtijeva budnost, da vas vrijeme poteškoća ne iznenadi kao tat. Vjernost nije takva dok je se ne stavi na kušnju. Vjernost iziskuje trajno razlučivanje da se shvati «ono što je milo Gospodinu» (usp. Ef 5,8-10). Vjernost zahtijeva također ustrajnost da se ne klone pred poteškoćama ili “progonima” (usp. Mk 4,17), da se ne podlegne: «nema neuspjeha – kaže Kin Hubbard – osim to da i ne pokušamo. Nema puta osim onoga koji si nametnemo. Ne postoji nesavladiva zapreka osim naša slabost u odnosu na odluku». No, na nama je, parafrazirajući pjesnika Hölderlina, da stojimo otkrivene glave pod olujama Božjim da bismo rukama zgrabili zraku sunca.
31. Ustrajnost je sestra strpljivosti da ne klonemo pred vlastitima bijedama, pred bijedama Reda i pred grijehom koji zatamnjuje lice same Crkve. Onaj koji vas je pozvao je «milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću» (Izl 34,6). Budite pomagači u povijesti Božjeg milosrđa s čovječanstvom ranjenim grijehom (usp. Iz 54,10). Uvijek imajte na umu da zvijezde vidi samo tko ustrajno bdije u noći. Vjernost treba vjeru koja nas povezuje s transcendentnim i prožima naš život dotle da ga više ne možemo zamisliti bez nje. Tu vjeru treba njegovati, prikladno hraniti, jer nevjerovanje je u zasjedi, u zraku je koji udišemo.
Držite se vjerni i čvrsti u odluci, draga braćo, i život će biti čudo što se događa svakim danom. Budite vjerni sve do smrti i Gospodin će vam udijeliti vijenac života (usp. Otk 2,10). Odvažno se suočavajte s kušnjom sjećajući se vjernosti Boga čije milosrđe i smilovanje nemaju kraja, nego se obavljaju svakog jutra (usp. Tuž 3,21-25). Uvijek se odlučujte za ljubav (usp. 1Kor 16,14). Bernanos je govorio «da bi neka soba bila topla, potrebno je da peć dobro gori». Treba da se odlučujte za žarku i strastvenu ljubav za Gospodina, za čovječanstvo koje Gospodin ljubi, po primjeru Franje i tolike braće koji su nas pretekli u ovih osam stotina godina.
Draga braćo, jeste li spremni potpuno se predati Isusu, slijediti ga nepodijeljenim srcem? Jeste li spremni suočiti se s kušnjama koje uključuje nasljedovanje Krista?
Ponovno oživjeti sjećanje
32. Prošlo je već nekoliko godina otkako je svatko od vas poslušao poziv Božji. Tada ste, kao što je Elizej slijedio Iliju i stavio mu se u službu (usp. 1Kr 19,21), kao što obećana zaručnica slijedi svoga budućeg zaručnika (usp. Jer 2,2), kao što stado slijedi pastira (usp. Ps 79,2) i narod svoga kralja (usp. 2Sam 15,13;17,19), vi pošli za Gospodinom. Prošlo je nekoliko godina i, dok veći dio svaki dan izbližega slijedi stope Isusa Krista, može se dogoditi da nekome malakše zanos početka i više nego jedan počinje računati: sve sam stavio da bih slijedio Gospodina i sada? (usp. Mt 19,27).
Dragi mladi brate, pozivam te da ponovno oživiš sjećanje na onaj dan kad je Gospodin, prolazeći kraj tebe, upro svoje oči u tebe i ljubeći te (Mk 10,21) rekao ti: slijedi me. I pozivam te da se sjetiš onoga dana kad si s punom raspoloživosti, kao prorok i kao Marija, odgovorio «Evo me» (Iz 6,8; usp. Lk 1,38) i sa svom velikodušnošću, kao prvi učenici, ostavio sve da bi ga slijedio (usp. Lk 5,11).
33. Dietrich Bonhöffer se je pitao ne duguje li se gubitku sjećanja gubitak svih povezanosti, ljubavi, braka, prijateljstva, vjernosti? Rajmund Lullski već je bio odgovorio kad u Knjizi Prijatelja i Ljubljenoga, napisa: «Upitaše prijatelja odakle dolazi ljubav, od čega je živjela i zašto je umrla. Prijatelj odgovori da se ljubav rađala u sjećanju, živjela je od inteligencije i umrla je zbog zaborava». Danas se čini da nema ničega što traje, ništa što se duboko ukorjenjuje. Sve je kratkoga vijeka, kao kratki dah. Bez sumnje, danas kao i jučer, svi veliki odnosi zahtijevaju vremena, čvrstoće, “sjećanja”. Tko nije raspoložen uzeti na sebe odgovornost za prošlost, za danu riječ i dati oblik budućnosti, imajući na umu tu riječ, on je kao “rastresenjak” koji će se teško moći suočiti sa sadašnjošću i budućnošću. Vjernost je bitna krepost za bilo koji međuosobni odnos i ustrajnost je krepost vlastita vremenu. Ne postoji vrijednost ili krepost bez ustrajnosti i bez vjernosti! Vjernost prestaje biti apstraktna kad se ne ograniči da oblikuje moment ili etapu života neke osobe, nego kada obiluje cijelo njezino postojanje sve do smrti.
34. Prolaze godine i vjernost Gospodnja ostaje kao što je pozvan ostati vaš odgovor. Prolaze godine i Gospodin je, danas kao i jučer, ljubomoran na vas. Po Isusu ste njegovi učenici (usp. Mc 4,34). Prolaze godine i Isus od vas traži i zahtijeva spremnost (usp. Mk 1,18.20; 2,14; Lk 9,59-62). Prolaze godine i, premda danas to nije u modi, Isus zahtijeva konačno opredjeljenje (usp. Lk 9,62). Prolaze godine i, kao Petru, Isus vam obnavlja poziv: «slijedi me» (Iv 21,19).
Sjetite se da zadatak učenika nikad ne završava. Njegov je poziv za sav život, to je projekt, to je proces. Ako je konačni cilj učenika da se posve suobliči Kristu, postižući da imaju iste njegove osjećaje (usp. Fil 2,5), tada se onaj koji slijedi Isusa nikad ne može smatrati potpuno ostvarenim, dovršenim. Nikad se ne prestaje biti učenikom, to se neprestano čini, ili radije pušta se da nas čini, «dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove» (Ef 4,13). Nasljedovanjem počinje doista nova povijest: povijest našega hoda stopama Isusovim i s Isusom.
Izvesti na pučinu
35. Gledajući zahtjeve nasljedovanja Isusa neki od vas bi, možda, mogli pomisliti, a da to otvoreno i ne kažu, da oni nisu prihvatljivi za današnjega čovjeka. Doista, u našim danima, osobito među mladim generacijama koje su redovito osjetljivije na utjecaj okoliša u kojemu žive, koje su prijemljivije i, stoga, ranjivije, ima mnogo onih koji žive u znaku emocije i provizornosti i daju njima ovlada diktatura relativizma po kojoj je sve sumnja, sve je uvijek nagodivo i što, u mnogim srcima, hrani osjećaje neodlučnosti, nesigurnosti i nestalnosti. Mnogo je žrtava sustavne sumnje koje su prisiljene pribjeći svakidašnjosti i svijetu emotivnosti. Mnoge je zavela kultura part time i zapping, koja dovodi do toga da se ne preuzimaju dugotrajne obveze, da se prelazi s jednoga na drugo iskustvo, bez produbljivanja ijednoga. Mnoge je zavela kultura light, koja ne dopušta prostor za utopiju, žrtvu, odreknuće. Mnogi su zavedeni od kulture subjektivizma, za koje je pojedinac mjera svega i sve se gleda i vrednuje u funkciji samih sebe, vlastitoga ostvarenja. Taj postmoderni mentalitet rada, osobito u novim generacijama, proizvodi nesigurnu osobnost, nedorečenu, koja komplicira razumijevanje i onoga što je već po sebi teško: radikalne zahtjeve nasljedovanja Krista.
U susretima koje sam imao s vama, dragi mladi, susreo sam ne malo žrtava svega toga: braće zaražene sustavnom sumnjom i pretjeranim subjektivizmom; braću za koju se čini da su učinili jasan izbor za život light i s popustom; braću koja pripadaju tzv. generaciji “odmah”, koji su prestali sanjati budućnost, zavedeni od vječnoga sada i s velikim poteškoćama da prihvate obaveze za život; braću koja su izgubila prvi zanos, rođen iz svijesti poziva i bez kojega je nemoguće živjeti franjevačku karizmu. Da, i među vama mladima sam susreo braću umornu, bezvoljnu, frustriranu; braću koja ne idu naprijed ili se zaustavljaju ne znajući zašto.
36. Ipak svi možete biti kao Franjo Asiški; svi ste pozvani biti kao Franjo Asiški. Vidim da ste spremni s radošću, spremnošću i radikalnošću preuzeti evanđeoske zahtjeve nasljedovanja Krista. Vidim u vama braću koja strastveno traže nove načine da žive Evanđelje s autentičnošću i kreativnošću u ovoj postmodernoj kulturi; vidim u vama braću koja, imajući povjerenje u riječ Gospodnju (usp. Lk 5,5), s radošću prigrljuju nesigurnu budućnost našega života; braću koja, kako je govorio sv. Augustin, pjevaju Aleluju također i usred poteškoća ovih vremena; braću koja žive s velikom odvažnošću svoju strastvenost za Krista i za čovječanstvo.
More u kojemu trebate ploviti je uzburkano (usp. Lk 8,23). Da biste slijedili Isusa trebate se suočiti sa složenim i dvoznačnim kontekstom koji posvećeni život prosuđuje od vrha do dna, kao što se gleda stari kaput izišao iz mode. Trebate se suočiti s kulturom u kojoj se promjena cijeni kao izraz dinamizma, napretka i kreativne sposobnosti i koja, naprotiv, obezvrjeđuje i sumnjivo gleda na stabilnost i na ono što je trajno, također i kad se radi o nečemu što daje temelj, čvrstoću i smisao života. Trebate se suočiti s kulturom koja sakralizira “nered duha” i koja dovodi da se divi fleksibilnosti i lakim nagodbama umjesto uvjerenju i odlučnosti u onom što je bitno. Trebate se suočiti s kulturom koja rađa veliki “ljubavni nered”, kojim je teško upravljati, koji učestalo prekida dijalog ljubavi i može lako završiti u najokrutnijem egocentrizmu. Trebate se suočiti s kulturom zasićenom “znanjima”, ali koja u mnogim slučajevima ne zna mudrost bitnoga; s kulturom koja dovodi da se osjeća kao “osamljeno mnoštvo” velikoga grada, u napasti onog individualizma koji gasi radost pripadnosti, nagriza identitet i rađa “kukavičkim” postojanjem, u kojemu se napetosti zatomljuju pred televizijom, pred glazbenim nadražajima ili pred računalom. Trebate se suočiti s kulturom u kojoj prevladavajuća riječ «ništa dugoročno« narušava povjerenje u vlastite sposobnosti, odanost i konačno zalaganje, proglašava iluzornim bilo kakav hod budućnosti koji bi nadilazio danas koji se može provjeravati i povećava narcisističku tendenciju da se uživa sadašnjost bez veće odgovornosti i bez nade u budućnost. Trebate se suočiti s kulturom koja kroz sredstva priopćivanja teži za “kolonizacijom duha”, stavljajući vas potpuno, kao neke vrsti neodoljivog narkotika, u umjetni svijet u kojemu je teško razlučiti ono što je stvarno od onoga što to nije.
37. Dragi mladi, izvezite na pučinu (usp. Lk 5,4)! «Muževi budite» (1Kor 16,13)! Želite li slijediti Isusa trebate biti pripravni boriti se sa svim tim očitovanjima postmoderne kulture; trebate biti spremni ići protiv struje i protiv vladajuće kulture. Slijediti Krista danas pretpostavlja da se prihvati kontra-kulturalni projekt utemeljen na čvrstom i dubokom iskustvu Boga i u evanđeoskoj radikalnosti. Nasljedovanje Krista nema ništa zajedničkoga s ideologijama u modi ili sa susljednim izmjenama filozofija. Još manje je osrednje, ne dopušta popuste. Isus traži sve, «Gospodin od tebe traži sve»[39], jer ti je on prije sve dao. Ljubio nas je prvi. Zavjeti su samo očitovanje te potpune i bezuvjetne ljubavi prema Isusu, evanđeoska alternativa života modelu života koji nam predstavlja postmoderna kultura, alternativa koja rađa različit svijet. Pred hedonizmom i konzumizmom vi ste izabrali siromaštvo kao solidarnost i besplatnost; pred degradacijom ljudskih odnosa i pred “erotizacijom” okoliša vi ste izabrali čistoću kao sposobnost da ljubite i stvarate istinske i na jednakosti osnovne ljudske odnose; pred individualizmom i traženjem moći vi ste izabrali posluh u slobodi, razlučivanju i dijalogu.
38. Onima od vas koji se osjećaju motiviranima da radikalno slijede Krista kažem: imajte povjerenja u Gospodina i bit ćete sretni; proglašavajte divote koje Gospodin čini u vama i uvijek govorite: «velik je Gospodin» (Ps 38,17); neka njegove zapovijedi budu vaša naslada; imajte uvijek povjerenja u njegovu riječ i uvijek vršite njegovu volju (usp. Ps 118,41-48). Ne umarajte se činiti dobro i ne obeshrabrujte se jer ćete samo tako moći žeti u prikladno vrijeme (usp. Gal 6,9; 2 Kor 4,8).
Onima od vas koji su, u sebedarju, kušani od osrednjosti ili, ponekad, od misli da pogled okrenu unazad i da odu, snažno: Gospodin kuca na vrata vašega srca. Pustite ga da uniđe! On, kao što često ponavlja Benedikt XVI., ne uzima ništa i daje sve. Dajte mu, ili još bolje, dajte si još jednu priliku. On vas negdje čeka, na nekom podnevu vašega svakidašnjega života, kao Samarijanku (usp. Iv 4,1sl.), upravo dok koračate utopljeni u tolike brige. Dopustite mu da vas upita koliko “muževa” imate, kolikim se “Baalima” klanjate i kolikim ste “idolima” predali svoje srce, s kolikim ste stvarnostima, koje vas odvlače od “prve ljubavi”, došli do kompromisa. Zaustavite se na tren i razmišljate: je li možda moj “konformizam” koji me dovodi da se prilagodim na ono što jest, bez imalo kritičkog osjećaja? Ili muž “neoliberalizma i konzumizma” koji čine da prihvatim lagodnost kao stil života, gaseći “iskru ludosti” – ludosti ljubavi – koja je pokrenula moj život u nasljedovanju Krista? Možda će muž biti “individualizam” koji me malo po malo dijeli od drugih i zatvara me u mene samog. Ili muž “sekularizma” koji me udaljava od zdenca vode žive, od susreta s Gospodinom i vodi me da posjećujem “zdence ispucane”, koji ne gase žeđ srca i čine ga nesposobnim za duboko duhovno i preobražavajuće iskustvo? «Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla» (Iv 4,17sl.).
Komu predajete svoje srce? Je li Bog stvarno neosporno afektivno središte vaših života?
39. Ulazeći u vaš život Gospodin će od vas tražiti nešto veoma jednostavno kao što je malo vode: «Daj mi piti» (Iv 4,7). Sretnog li izgovora! Poslušajte ga! Štoviše, govorite s njim, kao što učini Samarijanka, i zasigurno ćete se vratiti kući bez vode i bez vrča, ali sa žeđi dotada nepoznate da se k njemu cijeli privučete (usp. Iv 4,28sl.). Prihvatite iznenađujuću riječ da vas Otac traži i da čeka odgovor vašega klanjanja i sigurno ćete sa psalmistom i vi reći: «Ljubav je tvoja bolja od života» (Ps 62,4). Tada će se vaša ugašena žeđ pretvoriti u navještaj[40].
Jedne i druge, jake i slabe, podsjećam da niste sami. Onaj koji vas poziva daje vam milost da ga slijedite. U pozivu je milost da ga slijedite. Naš Bog je Bog nemogućega (usp. Lk 1,37) i, imajući povjerenja u njega, neće biti ništa nemoguće ni za vas (usp. Fil 4,13). Nemojte se pouzdavati samo u svoje snage. Pouzdajte se u Gospodina i bit ćete kao stablo zasađeno uz vodu koje svoje korijenje pruža do rijeke i ne boji se vrućine (usp. Jer 17,8). Uzdajte se u Gospodina i on će se za vas brinuti. Otkrijte razloge da idete naprijed. U svakom trenutku budite pripravni opravdati vaše izbore poziva. Budit vjerni svojoj prvoj ljubavi (usp. Hoš 2,9). Gradite jedinstvo života oko Božjeg primata i ostalo će vam se nadodati. On biti za vas, kao što bijaše za Franju dobro, sve dobro, najviše dobro, koje nadvisuje svako dobro: on će biti ljepota koja stalno privlači vaš pogled; bogatstvo koje siti vašu žeđ za puninom; sigurnost koja vas čini odvažnima[41]. Ništa ne pretpostavljajte ljubavi Kristovoj i uvjeravam vas da ćete, unatoč slabostima i klonulostima, ostati vjerni obliku života – forma vitae koji ste zavjetovali. Budite vjerni Bogu koji je s vama učinio vječni savez i koji ne prestaje činiti vam dobro (usp. Jer 32,40).
Pozvani da budemo poslani
40. Poslanje-evangelizacija bitna je sastavnica našega poziva. Postojimo poradi poslanja-evangelizacije. Govoriti o poslanju-evangelizaciji znači stoga govoriti o našem pozivu i našem razlogu postojanja u Crkvi i u svijetu. Pozvani, kao prvi učenici, da budemo s Učiteljem, u isto smo vrijeme poslani (usp. Mk 3,14sl.) naviještati riječima i djelima da «nema Svevišnjega osim njega»[42]. Tako ćemo ispuniti zemlju evanđeljem Kristom[43].
Nova vremena, nova poslanja
41. Mnogi su znakovi koji nas dovode do uvjerenja «da smo uronjeni u značajnu promjenu koja nudi nove paradigme i kategorije koje uključuju ozbiljnu preinaku našega poslanja[44], «da s poniznošću i istinom provjeravamo sav svoj život, svoje ustroje i djelatnosti evangelizacije kako bismo utvrdili svjedoči li na znakovit način duh blaženstava; surađujemo li u preobražavanju svijeta po Božjem naumu»[45].
Nova vremena: nova poslanja, nova evangelizacija, nova pitanja, novi odgovori da se obratimo u «ponizne, jednostavne znakove one zvijezde koja nastavlja sjati usred noći naroda, vodeći sve prema središtu života»[46]; da nastavimo biti «svjetionik nade, velikodušni prinos vjere i zajedništva»[47] za «naš podijeljeni, nejednaki i smisla gladan svijet», po primjeru Franje i Klare[48].
42. Kad se je u 13. stoljeću kršćanski svijet osjetio ugroženim od islama, Franjo poduze novu misijsku akciju. Slušanje evanđelja o poslanju nije ga ostavilo ravnodušnim pred novom situacijom[49], kao što ga nije ostavilo ravnodušnim razmatranje otajstva utjelovljenja: Krist poslan od Oca, Riječ po kojoj je sve stvoreno, postade tijelom i ušatori se među nama (usp. Iv 1,14). Motreći snishodljivost Kristovu, njegovo slobodno i dragovoljno izvlaštenje, motreći beskrajnu ljubav koja dovodi Riječ da nam u svemu postane slična, poslanu u tijelo slično onom grešnom (usp. Rim 8,3), Franjo postaje misionarom. Povijest Samarijanke ponavlja se u duhovnom iskustvu Franje (usp. Iv 4,28); Franju također susret s Kristom i s Evanđeljem čine misionarom.
U našim je danima na području poslanja/evangelizacije postalo žurnim izabrati kreativnost: da se misionari, prije nego evangeliziraju, daju evangelizirati, tj. da oni sami na prvome mjestu prihvate radosnu vijest da bi onda oni postali radosna vijest, «življeno evanđelje»[50]; da si stvore prostore za duboko iskustvo Boga, mjesta gdje bi bilo moguće nasititi želju da se «ima Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje»[51]; da misionari budu putujući, ljudi na putu kao «putnici i pridošlice» (1Pt 2,11), da idu ususret “gubavcima” našega vremena i da im naviještaju Radosnu vijest (usp. Lk 4,18-19); da ulaze u dijalog sa kulturom fragmentaranosti po pozitivnoj viziji sadašnjega svijeta i po reviziji naših načina govora koje ljubav treba učiniti delikatnima da se obraća drugima i svijetlima da se razgovara s drugima; da se otvori ovim areopagima u kojima treba odjekivati riječ Evanđelja[52]; da se s poštovanjem sluša druge, priznavajući drugom njegov identitet[53]; da se primiče inkulturacija i međukulturalnost[54], kako bi misijsko i evangelizatorsko djelo nastavilo utjelovljenje navještaja Isusa Krista u povijesti različitih kultura.
43. Nije riječ o tome da se kvantitativno pojača poruka, nego da se učini kvalitetnijom, komunikativnijom, učinkovitijom i zaraznijom. Ako je posvećeni život kao takav, a franjevački život osobito, život koji poučava snagom prispodobe, u smislu da živi ono što govori, ili još bolje govori živeći, možemo tvrditi da, kao redovnici i franjevci, imamo osobitu snagu i odjek da se u srcima naših suvremenika ostvari obnovljena sjetva Evanđelja. Da to, pak, učinimo poslanje treba biti osloboditeljsko i u dijalogu sa suvremenim svijetom, obnovljeno i uvijek usredišteno na osobu Isusovu.
Poslije dvadeset stoljeća kršćanstva, unatoč svih ostvarenih napora, velik dio čovječanstva još ne poznaje Krista. S druge strane, praktični ateizam i materijalizam brzo napreduju u zemljama drevne kršćanske tradicije i kulturni i društven prostori “nedotaknut” evanđeljem se stalno proširuju. Ono što je gore je da poganstvo i sekularizam nisu samo izvan nas, nego u nama samima, u našim bratstvima, kao vampiri – da upotrijebim Kierkegaardov izričaj – koji nam sišu krv i ubrizgavaju otrov sna. Ovo je veliki problem današnjice: što vjernici, mi također, malo vjerujemo, veoma često smo dio uspavane zajednice.
44. Draga mlada braćo, što vam govori ova situacija koje je istovremeno stara i nova? Za našu vjeru je sigurnost da Krist nastavlja ljubiti svijet i želi mu dati život. Koga će poslati? Kralj treba glasnika, Gospodin treba nositelja poruke. Krist treba misionara u punom smislu te riječi. Treba ljude, učenike koji će, izlazeći iz sebe, ići ususret drugome[55] i pomoći mu da otvori vlastito srce Bogu, Duhu Gospodnjem. Ljude koji će se, pošto su nasitili vlastitu žeđ za puninom, kao Samarijanka, pretvoriti u apostole za sve ožednjele[56], blize i daleke. Ljude, učenike koji, otvorivši se logici dara koji je Bog[57], imaju sposobnost da se besplatno darivaju «po djelovanju sličnom neutrnjivom sebedarju Božjem»[58]. Ljude, učenike koji su, priznajući da im ništa ne pripada i da je sve dobro koje primaju, spremni uzajamno dijeliti i uzvraćati sve ono što su primili od Gospodina[59]. Ljude, učenike koji, čvrsto ujedinjeni s Kristom, imaju «hrabrost da započnu nove putove evanđeoske prisutnosti i svjedočenja » prigrljujući rubna mjesta i prebivajući na rubovima[60]. Ljude, učenike koji, živeći od Krista i za Krista i po Kristu, služe ga, služe ga u drugima «probijajući se do izbočenih položaja poslanja, pa i preuzimajući najveće rizike»[61]. Ljude, učenike koji, zavedeni od kontemplacije misterija kenoze Onoga «koji oplijeni sam sebe uzevši lik sluge» (Fil 2,6-11), proširujući prostor vlastitoga šatora (usp. Iz 54,2) i usvajajući radosti i tuge najsiromašnijih i onih koji trpe, daju se «zavesti od zaboravljenih samostana, od neljudskih samostana gdje su ljepota i dostojanstvo osobe stalno zatamnjene»[62]. Ljude, učenike koji, utemeljujući vlastito život na Evanđelju[63], «zajedno sa svjetovnjacima, s muškarcima i ženama, mladima i starima»[64], rade da budu «svjetionici nade» u mjestima u kojima «teškoće stvarno velike, do te mjere da dovode u opasnost svaku slobodu»[65]. Krist treba ljude, učenike s jasnom sviješću da budu poslani svijetu, “prostranom samostanu” svakoga franjevca, koji se hrane središnjošću iskustva Boga[66].
Krist i svijet trebaju sve nas, osobito vas, draga mlada braćo. Isus vas je pozvao da vas pošalje, da budete njegovi misionari. Jeste li spremni izaći iz soje domovine, iz svoje očinske kuće (usp. Post 12,1), iz sebe samih? Jeste li spremni prelaziti granice, da pođete ususret drugima? Jeste li svjesni da smo utopljeni u epohalnu promjenu koja ima nove paradigme i kategorije koje uključuju ozbiljnu reviziju našega poslanja, «vrjednovanje naših službi i u prilikama u kojima treba dati odgovore pred kulturom koja se mijenja i pred društvom koje nas okružuje »[67]? Što vam govori situacija u kojoj žive mnogi mladi kao što ste vi, udaljeni od vjere, lišeni poznavanja Isusa Krista? Koje odjeke imaju u vama misijski projekti Reda: Sveta zemlja, Maroko, Rusija/Kazahstan, Mianmar, Sudan, Tajland…? Koji su otpori koji vas priječe da budete misionari danas?
45. Draga braćo, ne povlačite se olako u “uobičajeno”, ne zatvarajte srce pozivu Gospodnjem koji vas poziva da “iziđete”, da “idete” ususret drugome. Neka se ne rekne da je stari Abraham imao vjeru mlađu od vaše, ili da je vaša odvažnost manja od njegove. Želim vas vidjeti u pustinji, u periferiji, na granici, u onim mjestima gdje se, doista, ne sluša jaka i osloboditeljska riječ Evanđelja. Želim vas slobodne kao Franjo, siromašne kao Franjo, glasnike velikoga Kralja kao Franjo.
Otvorite se pozivu Gospodnjem koji vas poziva da budete njegovi suradnici i da otvorite srca mnogih daru Božjemu, dugu Gospodinu. Iziđite iz sebe samih, otvorite se poslanju i poslanje će preobraziti vaše živote. Strah što ga mnogi od vas osjećaju promijenit će se u odvažnost da hrabro svjedočite Krista (usp. Dj 2,4). Nije riječ o tome da budete avanturisti, nego da odgovorite na poziv koji ste zasigurno primili: poziv da budete misionari. Pustite da vam u srcu odjekuje riječ Gospodinova: «Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas» (Iv 20,21); «Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode» (Mt 28,19); «Postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane» (Iv 15,16). Ne čuješ li da Gospodin šapće tvome srcu i kaže ti, kao Franji: «Idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sva ruši»[68]?
Molim da i vama, kao Franji i njegovim prvim drugovima, Gospodin udijeli «riječ i duh sukladan vremenima i prilikama», da mognete izgovarati «riječi sposobne da prodru u srce mnogih slušatelja, i osobito mladih više nego starih»[69].
Načini poslanja sukladno Franji
46. Za Franju se poslanje ne sastoji samo niti prvenstveno u propovijedanju nauka, nego u aktivnom sudjelovanju u trajnom pokretu ljubavi koji se utjelovljuje da oslobodi ljude. U tom pokretu otkrivamo tri temeljna načina: trideset godina šutljive prisutnosti, misterij Nazareta; tri godine javnoga očitovanja sa znakovima i riječima na putovima Palestine; tri dana dovršenja sebedara, sve do smrti križa u Jeruzalemu.
Za Franju su ta tri momenta, neodjeljiva od poslanja Sina, također neodjeljiva u poslanju svakog misionara. Navještaj Evanđelja, poslanje, je produženje otajstva utjelovljenja Sina. Ako je cijèli Isusov život radosna vijest očitovana djelima, prije nego samim propovijedanjem, također za Franju život Manjega brata treba biti življen kao poslanje i polazeći od poslanja. Zbog toga u Pravilu prevladava poslanje njegove braće sa istim načinima poslanja Sina[70]. Za Franju misionar treba nanovo živjeti misijsku Isusovu egzistenciju.
47. Kraljevstvo Božje nije zbilja koju treba dokazati, nego “skrivena zbilja” koja se očituje životom. Zbog toga «svjedočenje jednostavne franjevačke prisutnosti»[71], «svjedočanstvo života ili tiho naviještanje kraljevstva Božjega na neki je način početak i prvi način evangelizacije»[72]. Poslanje se ne sastoji toliko u govorenju o Kraljevstvu, nego osobito u življenju Kraljevstva i za Kraljevstvo, što pretpostavlja, između ostaloga, da se živi kao ljudi Božji, «srcem okrenutim Gospodinu»[73]. Nije moguće biti misionarom, evangelizatorom, a da se osobno ne susretne s Onim koji je Radosna vijest, Evanđelje Očevo za čovječanstvo. Kao Pavao, tako misionar, evangelizator, treba biti osoba koju je Evanđelje dotaklo, preobrazilo i motiviralo.
Ako evangelizirati znači osobito ispovijedati Evanđelje, onda, također u poslanju život ima prvenstvo pred bilo kojom drugom apostolskom aktivnošću, kako god bila važna i potrebna. Svojim nam primjerom Franjo pokazuje kako je život prvi oblik evangelizacije. Znakovito je u tome smislu da ono što ga zavodi u evanđelju poslanja nije prije svega izričito propovijedanje apostola, nego njihov evanđeoski način življenja. Stoga, pošto je čuo Evanđelje, ne oklijeva promijeniti način oblačenja. Franjo ima potrebu živjeti ono što je čuo, iskusiti ono što kaže Božja riječ[74]. Iskustvo od nas čini svjedoke, a svjedoka najviše treba današnji svijet, osobito svijet mladih. Sam život misionara je živa riječ koja naviješta i ostvaruje Kraljevstvo.
48. To svjedočenje životom u mnogim je slučajevima dovelo do mučeništva, slijedeći tako Dobroga Pastira «koji je, da spasi svoje ovce, podno muku križa»[75]. Naša osamstoljetna povijest je puna svjedočenja tolike braće i sestara koji su, počevši od Berarda i njegovih drugova, dali život «slobodno i svjesno, u vrhunskome činu ljubavi, da posvjedoče svoju vjernost Kristu, Evanđelju» (Benedikt XVI.). Oni su bili i nastavljaju biti najsigurniji znak životnosti našega franjevačkog života. Oni, više nego bilo tko, izražavaju vjernost Reda Manje braće poslanju primljenom od Crkve; zbog toga Franjo ne sumnja da prvomučenike našega Bratstva može opisati kao «pravu Manju braću«.
Ako je izvjesno da je svjedočenje životom konstitutivni element našega misijskoga i evangelizatorskog poziva, na isto je to način navještaj Riječi: «kad vide da se to Gospodinu sviđa, neka naviještaju riječ Božju»[76]. Magna charta poslanja, što ga je Franjo čuo u Porcijunkuli (usp. Lk 10,1sl), tako ga je snažno pogodila da ga je, osim što ga je dovela da promijeni život, također dovela da se okrene u putujućega propovjednika Riječi, sve dotle da je sa svojim drugovima oblikovao apostolsko bratstvo, bratstvo propovjednika evanđelja na putovima svijeta[77].
49. Dva elementa od početka označuju putujuće poslanje Manje braće: bratstvo i malenost. Franjevačko poslanje ne može bez tih dvaju elemenata koji ga odlikuju i kvalificiraju. Otkako je Gospodin Franji dao braću [78], život u bratstvu je sam po sebi. Kako je ustvrdio fra Hermann Schalück: «Izvorni oblik naše evangelizacije ukorjenjuje se u svjedočenje bratstva»[79]. Ne može se zamisliti franjevačko poslanje na rubu bratstva. Ne može se zamisliti samoga franjevca. Franjevački misionar polazi iz bratstva u misije, živi poslanje u dubokom zajedništvu s bratstvom i iz poslanja se vraća bratstvu. S druge strane iz kontemplacije otajstva utjelovljenja, Isusa koji postaje “slugom” (usp. Fil 2,6-11), mi, Manja braća, pozvani smo da budemo u svijetu kao «manji među manjima zemlje»[80], «podložni svakome ljudskom stvorenju iz ljubavi prema Bogu»[81]. Franjo je duboko uvjeren u misijsku plodnost siromaštva, poniznosti, malenosti, jer to je pokret Sina Čovječjega koji se je utjelovio da nam dadne život. Ljusko se srce ne otvara daru Božjemu, konačnom cilju poslanja, ugledom, snagom ili moću ljudskih sredstava, nego neodoljivom snagom ljubavi besplatno ponuđene. To proročko shvaćanje poslanja Franjo je shvatio veoma dobro, kao što nam to pokazuje njegovo poslanje kod Sultana.
Draga mlada braćo, kako njegujete kvalitetu života, osobito kad je riječ o iskustvu Boga, o bratstvu i malenosti, kao prvom obliku poslanja? Je li vaš život navještaj Radosne vijesti? Ne zatamnjuju li sredstva mnogo puta snagu koja se skriva iza prividne slabosti Evanđelja? Kako se pripremate za izričiti navještaj Evanđelja?
Projekt života s različitim pažnjama
50. U pismu sam vas već pozvao da živite u stavu postupka. Taj je stav u temelju svega projekta osobnog i bratskoga života. Projekt koga bih nazvao ekološkim projektom života, tj. koji predviđa vrijeme za Gospodina, vrijeme za druge i vrijeme za nas same; projekt pažljiv da osoba uvijek bude protagonist vlastite povijesti, razlučujući i utvrđujući ciljeve na kratku, srednju i na dugu stazu, s konkretnim posredovanjima. U prethodnim razmišljanjima sam vam predložio projekt označen radikalnošću, onako kako je predstavljen u nasljedovanju Isusa u Evanđelju i kako ga je živio naš otac i brat Franjo. U našemu projektu evanđeoskoga života ima nekih elemenata, ili posredovanja, kojih se ne možemo odreći, da budemo povlaštena mjesta susreta s Kristom, i koji će nam, ukoliko budemo takvi zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga, pomoći da se preobrazimo u učenike, u Manju braću.
Euharistija
51. Slavlje Euharistije je povlašteno mjesto susreta s Gospodinom: on se u njoj uprisutnjuje među učenicima, tumači Pismo, čini da naše srce gori i rasvjetljuje um, otvara oči i daje se prepoznati (usp. Lk 24,13-35). Zbog toga Euharistija, otajstvo vjere i agape, «sakrament ljubavi»[82], jest srce života Crkve, njezino «životno središte»[83], izvor i vrhunac njezina poslanja; srce i životno središte života i poslanja svih vjernika i, osobito, nas posvećenih[84]; jest izvor iz kojega izvire snaga da pratimo svoju braću, ljude, i da možemo slijediti Krista sve do mučeništva, ako je potrebno.
Euharistija je mjesto zajedništva Crkve navještaj zajedništva među ljudima; «to je sakrament sinovstva, bratstva i poslanja»[85]. U Euharistiji, sakramentu «Presvetoga tijela i krvi Gospodinove»[86], sam Gospodin «čini se hranom za čovjeka gladnoga istine i slobode»[87]. U Euharistiji zahvaljujemo Gospodinu za sve i za sve ljude, prikazujemo kao žrtvu svoj život i molimo za sve ljude. Približiti se Euharistiji znači približiti se ljubavi Boga koji nas privlači i priopćuje nam se, dostižući nas u našoj slabosti, u našemu grijehu; ali, istovremeno, zahtijeva da obnovimo zalaganje da dadnemo život jedni za druge u prihvaćanju i služenju, po primjeru Učitelja koji je oprao noge učenicima (usp. Iv 13,1sl). Svi smo pozvani da se obratimo u Euharistiji i to se događa u mjeri u kojoj u njoj sudjelujemo i dajemo se oblikovati njezinom logikom: logikom potpunoga dara za život svijeta.
52. Draga mlada braćo, usvajajući riječi Ivana Pavla II., kažem vam: «Susretnite ga, predragi, i motrite ga na posve osobit način u Euharistiji, slavljenoj i klanjanoj svaki dan, kao izvoru i vrhuncu postojanja i apostolskoga djelovanja»[88]. Sudjelujte aktivno, po mogućnosti svaki dan, u Euharistiji, tako da se vaš život svakodnevno oblikuje u euharistijskoj logici i da vaša posveta preuzme euharistijsku strukturu: potpuno žrtvovanje sebe, usko povezano s euharistijskom žrtvom. Neka euharistijsko slavlje bude središtem vašega duhovnoga života. Pustite neka vas sam Isus u Euharistiji pouči istinu ljubavi[89]. Koje mjesto u tvome životu ima euharistijsko slavlje? Kako se slavi u tvom bratstvu?
Riječ
53. U riječi Krist nije samo stvarno prisutan, nego kroz biblijski tekst Učitelj «propitkuje, usmjerava. Oblikuje življenje»[90] onoga tko mu se približava siromašnim srcem. Kroz Riječ se Krist «objavljuje i odgaja srce i um»[91] onoga tko je sluša čistim srcem. Kroz riječ sazrijeva vizija vjere, zahvaljujući kojoj učimo gledati stvarnost i čitati događaje očima Božjim[92], ako, kao Marija, sačuvamo riječ u svome srcu (usp. Lk 2,51). Poslušana i “preživana” riječ mijenja naše osjećaje u Kristove osjećaje (usp. 1Kor 2,16).
Oblik života kojega smo prigrlili izvire iz Riječi[93] i Pravilo koje zavjetujemo nije drugo doli izričaj te Riječi: «Pravilo i život Manje braće je ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista»[94]. Unutar onoga što bismo mogli nazvati “hermeneutikom kontinuiteta”, kao Franjo, i mi smo pozvani da prihvatimo i u srcu čuvamo Riječ, da nastavi biti svjetiljka našim koracima, svjetlo našoj stazi (usp. Ps 118,105).
54. Draga mlada braćo, čitajte Riječ, slušajte Riječ, suočavajte svoj život s Riječju, budite poslušni Riječi, naviještajte Riječ. Učinite molitveno čitanje Riječi svakidašnjom hranom svoga života i poslanja, svoje molitve svoga svakidašnjega života. Neka ne prođe nijedan dan bez slušanja, “preživanja”, i “očitovanja”, riječima i dobrim djelima, Riječi koju je Sijač položio u plodnu zemlju vaših srdaca (usp. Mk 4,1sl.). Ako ne uranjamo u Riječ, riječima koje izgovaramo nedostajat će značenje, temelj i nadahnuće.
Ta vježba, koja će od vas iziskivati veliku otvorenost milosti, djelovanju Božjem, i, istodobno, veliku mjeru samodiscipline, objedinit će vaš život, rasvijetlit će i voditi vaše poslanje, nadahnjujući u isto vrijeme duboku obnovu obadvoga, kako je već naznačio Drugi vatikanski sabor[95]. Riječ, Evanđelje, je «snaga Božja na spasenje svakom tko vjeruje» (Rim 1,16; usp. 1Kor 1,18). U trenucima tame, sumnje, nesigurnosti, kao Franjo i njegovi prvi drugovi, uzmite knjigu Evanđelja i tražite savjet od Krista[96]. Kad najdublje rane vašega srca ne prestaju krvariti i strah vas ukoči, približite se Evanđelju. Njegova ozdraviteljska snaga i osloboditeljska moć će vas liječiti od tih rana koje se izgledale nezalječivima i oslobodit će vas od svih vaših zarobljenosti[97]. Vratite se Evanđelju i vaš će život ponovno zadobiti svježinu početaka.
Tražeći od vas svakidašnji i svaki put življi i neposredniji dodir s Riječju, povjeravam vam također i poslanje u bratstvu, ono da pomažete braći starijoj od vas da čine isti hod: prihvatiti Riječ, meditirati je, živjeti je zajedno, komunicirati si iskustva koja iz nje izviru, da zajedno rastemo u bratskoj duhovnosti zajedništva, živeći svaki put s većom dosljednošću po Riječi. Na taj način, nahranjeni Riječi, u bratstvu i kao bratstvo, «naš će život ponovno zadobiti poeziju, ljepotu i čar početaka… Oslobodimo Evanđelje i ono će osloboditi nas»[98] i bit ćemo poslužitelji Riječi u zalaganju evangelizacije[99].
Jesi li familijaran s molitvenim čitanjem Riječi? Kako često to činiš? Čini li se to u tvom bratstvu? Kako pojačati tu praksu?
Molitva
55. Ako je istina da se molitva treba hraniti Riječju, jednako je istina da se Riječ može prihvatiti samo u ozračju molitve, koja je prostor zajedništva i intimnosti, svakoga od nas sa Gospodinom. Molitva se, pak, rađa i raste u međuosobnom odnosu s Gospodinom. Zbog toga je molitva prikladan prostor za sazrijevanje izbora zvanja i za njegovo svakidašnje obnavljanje, motreći Njegovo lice. U isto vrijeme molitva je prostor najdubljeg zajedništva s čovječanstvom, jer u njoj molitelj predstavlja Gospodinu radosti i nade, trpljenja i težnje ljudi. Istinski molitelj, otvarajući vlastito srce Bogu, nužno ga otvara također čovječanstvu, osobito onom koje trpi.
Naš život i poslanje ne mogu biti plodni bez svakidašnjeg susreta s Gospodinom, bez da naše srce bude trajno okrenuto prema Njemu, bez produženih momenata šutljivog razgovora s Onim za koga znamo da nas ljubi, da nas poziva i šalje: «Kao što loza ne može donijeti rod sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni» (Iv 15,4); «Bez mene ne možete učiniti ništa» (Iv 15,5). Bez molitve će naša vjera postupno oslabjeti i izlažemo se riziku da podlegnemo zavođenju nadomjestaka. Moliti neprestano (usp. Lk 22,40), naprotiv, tajna je istinskog i plodnog redovničkoga i franjevačkoga života u kojemu se otkriva ljepota nasljedovanja Isusa Krista.
U društvu kao što je naše, kojim vladaju aktivizam i buka, osobna molitva zahtijeva vjernost i, u isto vrijeme, samodisciplinu. Izlažemo se riziku da se toliko brinemo za potrebno da nemamo više vremena za bitno. Molim vas da pripazite da, kao što nas podsjećaju naše Generalne konstitucije, pretjerana aktivnost ne škodi duhu molitve i pobožnosti (GGKK 28,1). S druge strane izlažemo se riziku da imamo srce puno buke koje nas priječi da slušamo šapat glasa Gospodinova, a kao učenici trebamo, prije svega, naučiti moliti (usp. Lk 11,1) i stoga, kao i sam Isus, posvetiti se dugim vremenima samoće da motrimo lice Očevo.
56. Draga mlada braćo, vaš projekt života treba jasno predvidjeti vrijeme molitve. Ne možete ga ostaviti improvizaciji. U tu svrhu tražim od vas mnogo dosljednosti i istinitosti da razlučujete bitno od onoga što to nije, ostajući, čak i pod cijenu žrtve, vjerni osobnoj molitvi i, naravno, onoj bratstva. S druge strane, također vas molim za diskretnu upotrebu sredstava priopćivanja (usp. GGKK 28,8), s osobitom pozornošću na upotrebu interneta. Mnogi su mi od vas očitovali da imaju poteškoća u “diskretnoj” upotrebi toga sredstva koje se, premda tako korisno u vašoj formaciji, može preokrenuti u opasno oružje za vaš posvećeni život. Sjetite se da smo ono što jedemo.
I u tom slučaju, tražeći od vas vjernost u molitvi, povjeravam vam veliko poslanje: surađivati aktivno u izgrađivanju molitvenih bratstava koja neka budu istinske škole molitve gdje se promiče susret s Gospodinom kroz najrazličitije oblike molitve: molitve traženja, zahvaljivanja, pohvale, klanjanja, motrenja i slušanja. Bratstva toga tipa bit će prikladan odgovor raširenom zahtjevu za duhovnošću «koji se u velikome dijelu izražava upravo u obnovljenoj potrebi za molitvom»[100].
Bratski život u zajednici
57. Nas bratski život definira [101]. Za Manjega je brata bratstvo povlašteno mjesto u kojemu se ljubav konkretizira (usp. Iv 4,8) i gdje se Božja nježnost pretvara u geste. Bratstvo je mjesto da se ljubavi dadne lice prijateljstva, otmjenosti, finoće, besplatnosti[102], mjesto gdje se utjelovljuje iskustvo Boga koji nam se besplatno daje u Euharistiji, u riječi i u molitvi. Bratstvo je također mjesto gdje iskušavamo svoju sposobnost slušanja i prihvaćanja plodnosti Boga, otvarajući se različitosti drugoga[103]. Bratstvo je, doista, zajedništvo različitosti, mjesto u kojemu se pokazuje vjera i povjerenje koje jedan ima u drugoga, u različitoga. Stoga je bratstvo prvo mjesto evangelizacije (usp. Iv 13,35), «prvo svjedočanstvo za svijet«[104], prvo misijsko djelo braće, radosna vijest za sve, proročko djelo za naš podijeljeni i razlomljeni svijet[105].
58. Draga mlada braćo, braća su dar kojeg nam je Gospodin učinio pozivajući nas da budemo Manja braća[106]. Od onog dana više se ne možemo misliti niti se predstavljati svijetu bez braće. Naše samoostvarenje i naše poslanje nužno prolaze kroz bratski život u zajednici. Imajte «osobitu brigu» za bratski život[107], izgrađujte bratske prostore označene širokim prostorima koji olakšavaju duboku komunikaciju koja se rađa iz srca, bez ikakvih “ograničavanja”; komunikaciju koja vas dovodi da uzajamno dijelite svoju povijest poziva, radosti i poteškoće vašega bivanja braćom[108]; izgrađujte bratska područja u kojima će biti moguće bratsko ispravljanje, rođeno iz ljubavi[109], i pomirenje i praštanje, kad bude rana koje treba liječiti i negativnih iskustava, uzrokovanih prisutnošću grijeha među braćom[110]. Uvijek imajte na umu da se pravo bratstvo izgrađuje «uz cijenu pomirenja»[111]. Ne štedite napore da vaša bratstva postanu mjesta rasta za drugoga, zahvaljujući povjerenju kojemu se iskazuje[112], mjesta gdje se živi pravo prijateljstvo bez ikakvoga sprječavanja, i gdje se iskušava radost što smo ujedinjeni[113]. Dragi mladi, stvarajte zajednice života u kojima neka život svakoga bude dijelom života drugih[114]; bratske zajednice gdje se živi i izražava vjera, gdje se traži i susreće Bog[115]. Nemojte biti, dragi mladi, samo potrošači bratstva. Svakim danom budite malo više braća: gradite bratstvo i u njemu braći naviještajte da ih Bog ljubi, ponašajući se na način da oni to mognu vjerovati.
Kako se osjećate pred tim pozivom da budete graditelji bratstva? Hoćete li biti kadri da od bratstva učinite prvo mjesto evangelizacije? U konkretnoj situaciji u kojoj svatko živi, što nedostaje da bratstvo bude takvo?
Siromasi
59. Franjo živi u doba u kojemu novac postaje vladarom. Njim si priskrbljuje blagostanje, moć i časti. Kao posljedica društvo u kojemu živi rađa skupinu rubnih, gotovo izrabljeni proletarijat.
Franjo u godinama svoje mladosti upotrebljava i zloupotrebljava novac, ali jednoga dana, pohođen milošću Gospodinovom, susreće gubavca i u njemu sve isključene iz tadašnjega društva. Od toga se trenutka Siromašak ne ograničava na to da im nešto dadne, nego ide među njih, sluša ih i poslužuje. Postaje solidaran s njima, prigrljuje put siromaštva da bi slijedio siromašnoga Krista: «Sin Božji je od nas bio plemenitiji, a poradi nas je postao siromašan na ovome svijetu. Iz ljubavi prema njemu smo odabrali put siromaštva»[116]. Motrenje lica Svevišnjega objavljenog u Kristu Isusu, konkretnost njegove ljubavi očitovane u utjelovljenju Sina (usp. Fil 2,7), dovodi ga do toga da ga otkriva u svim siromasima i isključenima. Kristov put mu objavljuje put najuzvišenijega siromaštva[117]. Franjino siromaštvo nije jednostavno plod odluke da se ujedini određenoj društvenoj klasi, nego, iznad svega, koračati za Kristom. Upravo izbor da slijedi Krista siromašnoga dovodi Franju opredjeljenju za siromahe.
Franjo je to opredjeljenje živio bez da je osuđivao ili mrzio bogate. Jedna od oznaka njegova ponašanja i ponašanja njegovih prvih drugova bila je da nisu razvrstavali ljude na dobre i zle. Granice dobra i zla prolaze kroz srce svakoga. Jasno izabirući siromašne, Franjo, bez sumnje, nastavlja biti bratom svih. Tako je duša Franjina siromaštva ljubav. Što se više sjedinjuje s Kristom, to se više udaljava od onoga što nije Krist. Upravo stoga njegovo je siromaštvo radosno. Franjo je siromah koji pjeva.
60. Neki su me od vas, draga mlada braćo, ponekad pitali kako danas biti siromasi. Što učiniti da naš izbor siromaštva bude znakovit.
U svjetlu rečenog, i da vaše siromaštvo danas bude znakovito, molim vas na prvom mjestu da dadnete prvenstvo ljudskim odnosima. Siromasima se ne daju samo stvari, potrebno je s njima uzajamno dijeliti ili, još bolje, vratiti im što im pripada. To će vas dovesti da će staviti u raspravu materijalističke i konzumističke strukture, jednako kao i pretenzije sreće, utemeljene na imati i na trošiti više nego na stvarne potrebe osoba. Kao Franjo, stavite u središte osobu i dobra u službu odnosa s drugima i sa samim Bogom. Iz motrenja Boga ljubavi, čiji je život «vječno sebedarje»[118], živite logiku dara po kojoj «ništa nam ne pripada, sve je primljeni dar koji treba uzajamno dijeliti i uzvratiti»[119]. Živite franjevačku duhovnost – kao konkretni način življenja Evanđelja, rasvijetljen i oživljen od Duha – radeći za mir, za pravednost i slobodu svih ljudi. Franjevačka duhovnost ne može biti duhovnost bijega, nego put koji vas, dovodeći vas da se usredotočite na Boga, dovodi također da se usredotočite na čovjeka, osobito na one u kojima se lice Božje pokazuje vidljivijim: «njegovi predstavnici, siromasi i raspeti ove naše zemlje»[120]. Ljubite i služite Krista u svima njima[121]. Neka se vaše siromaštvo, kao i ono Franjino, rađa iz ljubavi, dovodi ljubavi i neka uvijek bude radosno. Evanđeoski rečeno, netko ne može biti siromašan ako ga ne ispunja radost koja se rađa iz prianjanja «u svemu uz stope onoga koji je za nas postao siromah, put, istina i život »[122]. Živite na način da ništa u vama ne prekida epifaniju drugoga, tako da « “izuvamo obuću” pred otajstvom drugoga u kojemu se objavljuje Otajstvo»[123]. Živite Evanđelje kao «kao manji među manjima zemlje»[124] i uvijek imajte na umu da siromasi nisu jednostavno predmet sažaljenja i javne pomoći. Oni nam govore o Evanđelju, o Radosnoj vijesti. Od njih trebamo razumjeti također smisao svoga života. Oni «nam daju snagu kako bismo se snašli u svome traženju»[125].
U društvu kao što je naše, utemeljenom na imati da bi se trošilo i na prividu, koja je vaša poruka? U društvu kao što je naše, ispunjenom isključenicima, koji je naš izbor? Možemo li reći da im idemo ususret i da smo s njima solidarni? Propitkuje li nas svijet koji krvari isključivanjem i isključenima?
Trajna formacija
61. Izvanredni generalni kapitul, dok je potvrdio «hitnost trajne i početne formacije koja će se založiti oko temeljne izgradnje osobe te oko poosobljenja vjere», smatra tu formaciju kao zahtjev našega poziva da budemo «oruđa u obnovi tog temeljnog tkiva uzajamnog povjerenja»[126], koje su ranile različite situacije i konflikti.
U tom kontekstu s pravom možemo reći da je trajna formacija pozvana, između ostaloga, da stvara nove odnose sposobne da rađaju uzajamnim povjerenjem. Ako je istina da je trajna formacija «hod kroz cijeli život, kako osobni tako i zajednički, u otkrivanju siromašnog, poniznog i raspetog Krista, u samima sebi, u braći, u služenju, u vlastitoj kulturi i u cjelokupnoj suvremenoj stvarnosti»[127], također je istina da je rast u sposobnosti uzajamnoga povjerenja bitan kao znak procesa obraćenja i osobnoga i duhovnoga rasta[128]. S druge strane trajna formacija koja se «ostvaruje u kontekstu svakodnevnoga života Manjega brata, u molitvi i u radu, u njegovim unutarnjim i vanjskim odnosima u bratstvu, i u odnosu prema kulturnom, društvenom i političkom svijetu u kojemu se kreće»[129], ima kao znak autentičnosti unutarnji preobražaj osobe po ljubavi, tj. kroz dar života (1Kor 13,2sl.).
62. Draga mlada braćo, zajedno sa sudjelovanjem u različitim inicijativama trajne formacije, programiranim u vašim jedinicama, koje su bez sumnje važne, ta dimenzija uzajamnoga povjerenja je bitna u sadašnjoj situaciji krhkosti mnogih naših jedinica i mjesnih bratstava u kojima individualne aktivnosti i prostori veoma ograničavaju mogućnost susreta i duboke komunikacije među braćom. U snazi toga iskustva, koje ste i vi sami sa mnom podijelili u različitim prilikama, pozivam vas da njegujete zagrijanost za trajnu formaciju, veoma pazeći na tu sposobnost odnosa i uzajamnog praćenja, duboke komunikacije u vjeri i u uzajamnom dijeljenju vizija i nada za naš život i poslanje[130].
Tako se trajna formacija neće svesti na neku jednostavnu intelektualnu formaciju-informaciju, niti na aktualizaciju sadržaja i na stjecanje novih profesionalnih i pastoralnih sposobnosti. Premda ta formacija sadrži i sve to, zasigurno ti elementi nisu oni odlučujući i bitni. Trajna se formacija sastoji, prije svega, u prihvaćanju odgovornosti da se živi na način koji odgovara obliku života (forma vitae) koji smo prigrlili. Trajna formacija znači dati neki oblik, ne samo informaciju. Ona je sloboda založena sa samim sobom da se živi trajni proces osobne preobrazbe prema onome što je neko izabrao kao svoj oblik života; to je slijediti Krista da se dade preobraziti od njega, u bratstvo braće pozvane na isti poziv i poslanje. U vremenima, kao što su naša, s određenom slabošću svih izbora života, sa ozbiljnim poteškoćama da se rekne “zauvijek”, ta čvrstoća trajne formacije je bitna želi li se ostati vjeran.
Kako njeguješ trajnu formaciju na osobnoj razini i što činiš da bratstvo u kojemu se nalaziš njeguje tu bitnu dimenziju našega života?
Osobno praćenje
63. Posljednjih se godina puno govori o potrebi osobnog praćenja. I sam o tome govorio mnogo puta kad sam vas susretao. Veoma dobro znam da je prva reakcija, kad se govori o praćenju, da se misli da je to oblik veće kontrole. Također se često misli da je to neki vrlo uski oblik duhovnoga “vodstva” ili vodstva u zvanju. U samom značenju riječi, ipak, praćenje (accompagnamento) se odnosi na com-pagno, tj. na cum-panis, na nekoga s kim se dijeli kruh životni, što je uvijek otvoren hod. Zbog toga se praćenje ne smije misliti samo u jednom smjeru, nego je kružni i uzajamni pokret: dok se prati biva se i praćen, i obrnuto.
Mogli bismo, dakle definirati praćenje kao službu duhovne brige i bratskoga čuvanja. Praćenje, dakle, izgleda kao stil života uzajamnog bratskog dijeljenja, prije nego li neka metoda, i, kao takvo, je vlastito svoj braći, a ne samo ministrima, gvardijanima, odgojiteljima[131].
U tom se kontekstu čini jasnim da je prvi zahtjev, da bi bilo mogućnosti za praćenje, duboka svijet uzajamne pripadnosti. Bez nje nije moguća duhovna briga i bratsko čuvanje o kojima smo govorili.
64. Naš dokument Ratio Formationis na osobit način govori o praćenju u prvih deset godina od svečanih zavjeta i pruža dvije staze da ga se dobro živi: tražiti vlastite metodologije i sadržaje; pratiti i animirati braću da usklađuju ideale početaka sa stvarnošću trenutka koji se živi[132]. Naime, razdoblje života u kojem se nalazite samo je po sebi kritično, «obilježeno prijelazom od do tada vođenoga života u situaciju pune djelatne odgovornosti»[133]. Ujediniti ideale sa stvarnošću i prihvatiti ljepotu i rizike odgovorne slobode, to je cilj kojemu trebate težiti u ovom momentu svoga života. Praćenje u ovom razdoblju ima za cilj da se integrira osoba i bratstvo, sloboda i odgovornost, studij i rad, muška i ženska dimenzija[134].
Kako živiš osjećaj pripadnosti i odgovornost duhovnoga vođe i čuvanja brata? Osjećaš li potrebu da budeš praćen?
Štogod vam rekne, učinite
65. Draga mlada braćo, u momentu potrebe i poteškoće, Marija se je uprisutnila u Kani Galilejskoj i, pošto je svom Sinu izložila delikatnu situaciju u kojoj su se nalazili oni mladenci, reče poslužiteljima: «Štogod vam rekne, učinite» (Iv 2,5).
Danas se Marija iz Nazareta uprisutnjuje u životu svakoga od vas, draga moja braćo, da vam s majčinskom ljubavlju rekne: «Štogod vam rekne, učinite», tj.:
Ø Obrati se i vjeruj Evanđelju (usp. Mk 1,15). Prihvati evanđelje kao Radosnu vijest srcem siromašnim i raspoloživim; srcem djeteta, ali upravljajući svojim životom kao odrastao; u njegovoj neposrednosti. Tvoj će se život radikalno promijeniti.
Ø Prodaj što imaš i podaj siromasima, a onda dođi i idi za mnom (usp. Mt 19,21). Ništa ne zadržati za sebe. Izvlasti se. Daj sve i daj se potpuno. Tada ćeš imati Onoga koji je sve; dobro, sve dobro, najviše dobro.
Ø Treba da se ponovno rodiš (usp. Iv 3,3) i prihvatiš šapate Duha. Ostavi osrednjost, započni novi život, živi u punini, bez pripitomljavanja proročkih riječi Evanđelja kako bi ih prilagodio lagodnom stilu življenja. Tada će tvoj život biti ispunjen smislom.
Ø Vrši moju Riječ i bit ćeš mi majka i brat (usp. Lk 8,21). Ne budi rastresen slušatelj Riječi. Poslušaj je, vjeruj joj, ostani u njoj, sačuvaj je u svom srcu i rađaj je, uzvraćajući je kroz svoju riječ i dobra djela. Tada će tvoj život biti plodan i sjeme posijano u tvom srcu dat će obilan rod.
Ø Daj mi piti (Iv 4,7). Primi me u svoj dom i, zauzvrat gostoprimstva, potpuno ću nasititi tvoju žeđ vodom života kojeg ti dajem u Duhu. Tada će tvoj život biti poruka drugima.
Ø Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj (Iv 5,8). Budi gospodar onoga što tobom vlada i prekini s onim što te veže, da živiš u istini koja će te osloboditi. Ako si ranjen ili nepokretan, dopusti da te moja Riječ ozdravi, ako si mrtav, pusti da te uskrisi. Moja riječ za tebe može biti život, snaga i sloboda.
Ø Bit ćeš blažen budeš li siromašan i krotak, budeš li gladan i žedan pravednosti, budeš li imao milosrdno i čisto srce, budeš li graditelj mira i zbog tog ćeš biti progonjen (usp. Mt 5,3-11). Tada će ti rasti novo tijelo novoga života i bit ćeš sretan i radostan, i razumjet ćeš tajne Kraljevstva objavljene jednostavnima, i tvoj će život biti puni život.
Ø Perite noge jedni drugima (usp. Iv 13,14). Ljubi ne isključujući nikoga iz svoje ljubavi. Služi ne gledajući koga. Daji se srcem i do kraja bratstvu i iskusit ćeš s radošću da ima više radosti u davanju nego li u primanju.
Ø Idite i poučite sve narode (usp. Mt 28,19). Posveti svoj život naviještanju Evanđelja, bez ograničenja prostora i vremena. Tada će tvoj život biti Radosna vijest svima onima koji te susretnu.
Ø Ne boj se (Lk 1,30) jer ja sam s tobom (usp. Mt 28,20). Ne boj se, svoj sam suputnik. Imaj povjerenja, dopusti mi da uđem, i ono što ti je nemoguće, mojom milošću neće to biti. Ne boj se, budi odvažan, ojunači se i, s jasnoćom i odvažnošću, slijedi me.
66. Draga mlada braćo, neka Duh Sveti, za koga je Franjo želio da bude pravi generalni ministar Reda, uvijek rasvjetljuje vaše korake i neka vam udijeli dar jakosti. Neka vam Marija iz Nazareta, vjerna Djevica, isprosi od Gospodina dar vjernosti. Neka otac Franjo uvijek bdije nad svim svojim sinovima. Sa svoje strane, sve vas grlim i blagoslivljam.
Rim, 27. svibnja 2007.
Svetkovina Duhova
Fr. José Rodríguez Carballo, ofm
Generalni ministar
[1] Usp. GS 1.[2] Usp. OR 23.[3] Sdp 2.[4] Usp. NMI 9.[5] Usp. VC 110.[6] Fr. José Rodríguez Carballo, Milost početaka, Roma 2004.[7] Usp. Spc 3.[8] Usp. Spc 35.[9] Spc 6.[10] Usp. Sc 80.[11] Usp. PS 4.[12] Usp. TD 6.[13] Usp. TD 6.[14] MpKr[15] Usp. 1Čel 22.[16] Usp. Spc 8.[17] Spc 10.[18] 1Čel 103.[19] VC 37.[20] Usp. PoBLel 3.[21] GG KK 5,2.[22] Spc 18.[23] NaPut 5.[24] Usp. 1Čel 97.[25] Usp. BenedIKT XVI., Pismo za korizmu 2007.[26] Usp. Spc 44.[27] Usp. Spc 17.[28] Usp. PBLe 3.[29] 4PAg 9-12.[30] 2PAg 1.[31] Usp. VC 37.[32] 2PAg 11.[33] 2PAg 12.[34] PBr 10.[35] PBr 6.[36] 3PAg 11.[37] 2PAg 15.[38] NPr 22,9.[39] Antonio da Padova, Sermone della XIII Domenica dopo Pentecoste.[40] Usp. Spc 17.[41] Usp. PBLe 1sl.[42] PBr 9.[43] 1Čel 97.[44] Spc 33.[45] Sdp 41.[46] Spc 9.[47] Spc 37.[48] Sdp 2.[49] Usp. 1Čel 22.[50] GGKK 86.[51] NPr 10,8.[52] IVAN PaVAo II., Redemptoris missio, 37.[53] Usp. GGKK 93,1.[54] Usp. Spc 37.[55] Usp. Spc 22.[56] Usp. Spc 17.[57] Usp. Spc 20.[58] Usp. Spc 22.[59] Usp. Spc 19.[60] Usp. Spc 33; usp. 36; Sdp 39.[61] VC 76; Sdp 38.[62] Sdp 37.[63] Usp. Spc 38.[64] Sdp 39.[65] Spc 37.[66] Usp. Spc 38.[67] Spc 51.[68] 2 Čel 10.[69] Anper 41.[70] Usp. NPr 16,5-7.[71] GGGG 84.[72] GGKK 89.[73] NPr 22,19-25.[74] Usp. 1Čel 22.[75] OP 6,1.[76] NPr 16,7.[77] Usp. Anper 18 e 44.[78] Usp. OR 14.[79] RT 86.[80] Spc 30.[81] NPr 16,6. [82] Sc 1.[83] Sc 2.[84] Usp. VC 95.[85] RdC 26.[86] OP 1.[87] Sc 2.[88] IVAN PaVAo II., Omelia del 2 febbraio 2001, in L’Osservatore Romano, 4 febbraio 2001.[89] Usp. Sc 2.[90] NMI 39.[91] RdC 24.[92] Usp. Spc 14.[93] 1Čel 22.[94] PPr 1,1.[95] Usp. PC 2.[96] Usp. 2 Čel 15.[97] Usp. Spc 14 e 15.[98] Usp. Cla 5.[99] Usp. RdC 24.[100] NMI 33.[101] Usp. GGKK 1,1.[102] Usp. OP 24; NPr 11,5sl.; OS 4; GGKK 39.[103] Usp. Spc 4; OS 85.[104] Spc 34.[105] Usp. Spc 26. 31.[106] Usp. OR Test 14.[107] Spc 31.[108] Usp. Spc 17. 31. 50-51. 53.[109] Usp. OP 25.[110] Usp. Spc 16. 31.[111] BratŽiv 26.[112] Usp. PBLe 1-4.[113] Usp. BratŽiv 28.[114] Usp. Spc 11.[115] Usp. GGKK 40.[116] 2 Čel 74.[117] Usp. 2P 5.[118] Usp. Spc 20.[119] Usp. Spc 19.[120] Spc 9.[121] Usp. Spc 5.[122] Priv 3.[123] Spc 28.[124] Spc 30; usp. 33.[125] Spc 5.[126] Spc 16.[127] RFF 107.[128] Usp. Isto.[129] RFF 109.[130] Usp. Spc 45.[131] Usp. RFF 92.[132] Usp. RFF 60.[133] VC 70.[134] Usp. RFF 96.