Svetkovina Krista Kralja

Kralj pomirenja

Riječi “vladati” , “vladar”, “vlast” za mnoge ljude našega vremena nisu na dobrom glasu. Mi odmah mislimo na tlačenje, podjarmljivanje, samovolju i nasilje. Gdje netko vlada drugi biva podjarmljen, potlačen. Gdje se netko probio kao vladar, tu imamo pobjednika i pobijeđenog. Danas slavimo kraljevsko gospodstvo Kristovo. Mnogi će prigovoriti: to zvuči vrlo trijumfalistički. Krist kao kralj svega svijeta – želite li vi, da je opet sve kršćansko i da Crkva opet sve određuje? Možda je to također tajna čežnja mnogih kršćana: natrag u vrijeme, u kojem su Crkva i društvo jednako bili zaštićeni! Ali to bi bilo nerealno. To ne bi bilo poželjno. Jer i najbolja vremena Crkve nisu bila ona, u kojima je ona osobito bila moćna, budući da se često puta nije ponašala kršćanski i bila je nevjerodostojna. Naprotiv, što je bila bespomoćnija, što je više bila pritisnuta, da se osloni na samu snagu poruke i na unutarnju snagu kršćanske prakse života, tim više je zračila tu snagu. Pogled u povijest pokazuje: vladalaštvo Kristovo ne dolazi tamo gdje se Crkva ponaša kao vladarica. Crkva nije Božje kraljevstvo, nego je ona tu da upućuje na dolazeće Božje vladalaštvo i stoji u njegovoj službi. Papa Franjo uvijek iznova uvjerljivo ukazuje na to: Crkva nije tu da vlada, ona je tu da služi i liječi.

Poučno je, da svetkovina Krista Kralja nije uvedena u vremenu najvažnijeg trenutka crkvene moći, nego u prošlom stoljeću: 1925, osam godina prije nego je u Njemačkoj zgrabio vlast nacionalsocijalizam.

To nije svetkovina trijumfalne Crkve, koja prema vani razvija moć i sjaj, nego svetkovina Crkve u nevolji. To je sasvim na crti današnjega evanđelja: tu nam je pokazan Krist Kralj, ali ne kao pobjednik i vladar, nego u svome krajnjem poniženju. Bespomoćan visi na križu. I upravo tu se pokazuje, u čemu se sastoji njegovo poslanje: ovaj kralj je kralj pomirenja. Zločincu pokraj sebe kaže: “Danas ćeš biti sa mnom u raju.” Gdje je Krist prisutan, tu nema pobjednika i pobjeđenog, nego samo pomirenih.

To također znači: gdje se ljudi pomiruju, tu svijetli nešto od kraljevskog gospodstva Kristova. Tko gleda na kralja pomirenja, u svojoj svagdašnjici ima budne oči: gdje mogu doprinijeti sporazumu i pomirenju? Gdje mogu obraniti ljude o kojima se loše govori? Gdje bih mogao ja, ako netko govori o pogreškama drugoga, jednostavno pitati: Jeste li već to njemu samome rekli? I tražiti od njega da sam govori s tom osobom. Gdje bih se sam mogao priviknuti, da više razgovaram s drugima, a manje o njima? Tu doprinosim pomirenju.

Preduvjet za to je, da sam sam pomirljiv čovjek. Ja mogu uspostaviti mir, ako je u meni samome mir. Pomirenje u svijetu počinje time, da se ja izmirim sa samim sobom: prestajem se trajno uspoređivati s drugima, koji nešto bolje mogu ili bolje imaju nego ja. Ja se izmirujem s pogreškama koje imam. Ja se pomirujem sa samim sobom u pogledu na Krista koji je Kralj pomirenja i mene susreće ljubazno i milosrdno.

Fra Jozo Župić

***********

Kraljevstvo Raspetoga

(Lk 23, 35-43)

Engleski pisac John Tolkien u romanu “Gospodar prstenja” opisuje kraljevstvo u kojemu je prijestolje odavno ispražnjeno i bez nasljednika. Kraljevstvo se nalazi u velikoj opasnosti i metežu. I tada se iz šuma sjevera pojavljuje lik koji potječe iz kraljevskog roda. Ubrzo se pokazuje kao hrabar junak. Protjeruje neprijatelje koji su unijeli nered u kraljevstvo. Uklanja svaku bijedu i nepravdu.

Zatim zauzima prijestolje svojih prethodnika, na radost naroda. Tolkien opisuje idealni kraljevski lik. U mas-medijima često se opisuje život kraljevskih obitelji i njihovih članova. Riječ ‘kralj’ još uvijek ima u sebi neku magičnu privlačnost, jer ona dodiruje ljudsku čežnju za pravednim i mudrim vladarom. I Crkva završava liturgijsku godinu svetkovinom Krista-Kralja.

Kada se u religijskom kontekstu razmišlja o ‘kralju’, valja imati pred očima prastaru kušnju da se zloupotrebi naslov ‘kralj’. Tako su se, primjerice, kraljevi i vladari često predstavljali kao zemaljski zastupnici nebeskog božanstva. Pozivajući se na takvo ‘hijerarhijski’ i piramidalno shvaćanje Boga, sebe su vidjeli kao njegove zemaljske predstavnike koji su imali pravo tražiti od svojih podložnika bezuvjetnu poslušnost i podložnost. Slične zloporabe naslova ‘Krista-Kralja’ bilo je tijekom crkvene povijesti. U ime ‘Kristova kraljevstva’ vodili su se ratovi, a ljudima se oduzimala sloboda. Bilo je to vrijeme povezanosti između prijestolja i oltara.

Nasuprot svemu tome, današnje evanđelje povezuje naslov Krista-Kralja s mukom. Isusovo kraljevstvo jasno se razlikuje od kraljevstva silnika i moćnika ovoga svijeta. Svetkovina Krista- Kralja veže se uz Veliki petak. Naslov – kralj židovski – pričvršćen je na križ. To je čas posvemašnje nemoći Raspetoga. Jedina moć koju Raspeti imao u tom trenutku jest moć nad srcima ljudi. Ona se ne oslanja na oružje, već želi ljubavlju osvojiti ljude. I ta je ljubav istodobno svemoćna i nemoćna, ovisno o tome je li prihvaćena ili odbačena.

U današnjem evanđelju nalazimo prizor u kojemu je moguće prepoznati dva stava prema Raspetome. Prvi je onaj razbojnika koji Isusa grdi i izruguje. On vidi samo nemoć Raspetoga, izručenost onima koji su ga raspeli. Drugi koji je bio raspet s Isusom vidi u svemu što se događa nešto više. On u Raspetom vidi žrtvu ljudskog zla i sljepoće. Usprkos svemu, Raspeti je za njega kralj kojega moli: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!” Isus mu kaže: “Zaista, zaista, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju”. Raspeti ovdje ne oprašta grijehe dobrom razbojniku. On mu obećava vječni život.

Svetkovina Krista-Kralja kojom završava liturgijska godina prigoda je da prepoznamo Božju čežnju za ljudskom ljubavlju, ali uvijek samo u slobodi i iz slobode. Velika je napast htjeti ljudima upravljati nasilno, htjeti iznuditi ljudsku ljubav i privrženost dokidajući njihovu slobodu. Često se žudnja za vlašću nad ljudima može opravdati plemenitim ciljevima kao što su: htjeti dobro, uspostaviti pravedan poredak, zaštititi okoliš od devastacije i sl. Ruski pisac Dostojevski u romanu ‘Braća Karamazovi’ donosi prigovor koji Veliki Inkvizitor upućuje Isusu: ‘Da si dohvatio krunu i mač, svi bi ti se rado podložili. U jednoj te istoj ruci ujedinio bi vladavinu nad tijelima i dušama, i započelo bi kraljevstvo mira. Ti si to propustio… Nisi sišao s križa kada su ti podrugljivo vikali: Siđi s križa i povjerovat ćemo da si Sin Božji! Ti nisi sišao jer nisi htio preko čuda ljude učiniti robovima… Žudio si za slobodnom, a ne pomoću čuda iznuđenom ljubavlju…’.

Ozdravljenje današnjeg svijeta ne može se zbiti silom. Ono je moguće kada se ljudsko srce otvori Božjoj ljubavi koja je pokazana prema nama u Isusu Kristu. I ove nedjelje Krist-Kralj moli za našim euharistijskim stolom. Njegova predanost i bezuvjetna ljubav poziva nas da prihvatimo najizvrsniji, kraljevski put ljubavi čija moć uspravlja i oslobađa ljude, pobjeđuje nasilje i mržnju među njima. Tko njemu služi, čini to dragovoljno.

fra Anđelko Domazet

***********

Kralj na drugi način

Sa sljedećom nedjeljom već počinje advent ili došašće. Danas je posljednja nedjelja u crkvenoj godini. Nazvana je nedjelja “Krista kralja”. Mnogi također kažu “nedjelja vječnosti”, jer pogled seže do u vječnost, u Božje vječno kraljevstvo.

“Jesi li ti kralj?” pitao je Poncije Pilat, namjesnik moćnoga cara, čovjeka iz Galileje, koji je pred njim stajao svezan. Isus mu je jasno odgovorio: “Ti kažeš, ja sam kralj. Ipak je nadodao: “Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.” I objasnio je: “Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moji bi se ljudi borili za mene, da ne budem predan.”

Kraljevstvo – ne od ovoga svijeta. Kralj – čiji se ljudi ne bore za njega. Što se tu slavi? Kako se treba kraljevska vlast probijati u ovome svijetu? Ili tu uvijek iznova leži nesporazum? Kako taj kralj želi vladati? Želi li on to uopće? Što znači, ako je Isus označen kao “Gospodin”? Što za mene osobno znači, da ga označavam kao moga Gospodina? Što to znači, pripadati njegovom kraljevstvu?

Što to ne znači, povijest je uvijek iznova pokazala: kad se pokušalo u ime Krista uspostaviti svjetsku vlast. Isus nije želio za svoje kraljevstvo nikakvu vojsku niti je tražio zemaljsku moć, ni vlastitu državu ni osvajački vojni rat. Kakvo je to kraljevstvo o kojemu je često govorio i u koje je sve pozivao?

Jedan na smrt osuđeni zločinac prvi je “građanin” u Isusovom kraljevstvu. On je bio raspet uz izruganog “kralja židovskoga” i u svojoj muci pogledao je na njega i osjetio, da je taj raspeti koji visi zajedno s njime nedužan: “Isuse, sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo.” On zna, da će za njih obojicu uskoro svršiti strašna muka. Tada je i svakoj zemaljskoj moći kraj. Nijedan kralj, nijedan sudac, nijedan krvnik nema više što reći. Tada ostaje samo jedan kralj: vječni. Pred njim će biti svi isti. Pred njim se ne broji svjetska moć. On ne vlada novcem i oružanom silom.

“Desni razbojnik” , koji je bio raspet s Isusom shvatio je kako je taj koji s njime visi, pravi kralj. Okrenut prema njemu moli ga: Sjeti me se. Ne zaboravi me!

“Danas ćeš biti sa mnom u raju!” Taj Isusovo odgovor pokazuje njegovu pravu moć. Nijedan moćnik ovoga svijeta to ne može darovati, što Isus obećaje desnom razbojniku: raj. Ne umjetni kako se to ovdje nudi za novac, nego pravi, vječni raj.

Mi još nismo tamo. Još smo na putu. U životu nam je potrebna i svjetska moć, institucije i Crkva sa svojim ustanovama. Želimo već sada imati Isusa, da bude kralj naših srdaca, našega života. Dobro je biti u njegovom kraljevstvu.

Fra Jozo Župić

***********

“Ako si kralj židovski, spasi samog sebe!“

Riječi ‘Ako si kralj židovski’ podsjećaju na Kristov susret u pustinji: ‘Ako si Sin Božji, zapovjedi ovom kamenju da postane kruh’ (Mt 4,3). Vrijeme i prilike su različite, ali je značenje isto. Oba retka daju naslutiti da je križ nešto što treba odbaciti i da patnja ne može biti dio Božjega plana spasenja. Navedene riječi utemeljene su na premisi da kralj mora doći sa slavom i snagom da dokonča bijedu. To je bila poruka upravljena Kristu na Kalvariji.

Svaki čovjek pada i često lako upada u isti stav odbacivanja križa. Čovjek ne treba mnogo da bi jadikovao, čak i s gorčinom, kad bolest ili poteškoće naiđu u životu. Udobnost i pogodnost, uzete do krajnosti, mogu postati naši idoli. Svijet nam kaže da sve što bi nam moglo postati neugodno – treba odbaciti. ‘Spasi samog sebe’ – riječi su koje često govorimo sebi, a istovremeno savjetujemo drugima.

Takvom se stavu treba opirati, svakodnevno se boriti protiv stava ‘Spasi samog sebe’. Protulijek egoizmu (sebeljublju) je poniznost. Isus Krist je primjer poniznosti. On napušta sebe i svojim primjerom prihvaćanja križa i ljubavi prema drugome pokazuje kakav je stav ispravan.

“Isuse, sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo!”

Suočavanje s križem stavlja pred nas izbor: odbaciti ili prihvatiti križ. Rečeno je kako je u ljudskoj povijesti Kalvarija svijet u malom. U središtu je raspeti Krist, čovječanstvo ga okružuje. Dok mnogi glasom i nasilno odbacuju raspetog Spasitelja i kralja, ima i onih koji su otvoreni njegovoj milosti. Kao i na Kalvariji takvi su uvijek u manjini. Jedan od njih visio je na križu.

Taj dobri razbojnik nije provodio dobar život. U prigovoru drugom razbojniku, mnogo je rekao. Evanđelist Luka piše kako dobri razbojnik govori: „Mi smo ovdje po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili“ (Lk 23,41). Što je jednoga promijenilo, a drugoga nije? Oba su bili kriminalci i oba su visjeli na križu. Riječi ‘dobroga’ razbojnika pokazuju dva ključna elementa. Prvi je, on prihvaća svoj križ i prepoznaje sebe kao grešnika koji zaslužuje kaznu. Gledao je iznad patnje i prepoznao priliku za obraćenje, priliku da odbaci zlo koje je prije birao. Drugo, u raspetom Kristu je vidio nevinost i svetost, koji je govorio o kraljevstvu oproštenja, nade i vječnosti. Zbog toga on moli: Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo.

“Uistinu, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju!“

Gledati na križ i ne vidjeti uskrsnuće preko križa znači živjeti bez nade. To je razlog zašto ljudi odbacuju križ. Žrtva zbog žrtve nema smisla. Međutim, život pokazuje kako se ljudi često rado odriču nečega da postignu nešto veće. Udobnost i slobodno vrijeme mogu biti žrtvovani radi boljeg obrazovanja, ostvarenja posla ili pomoći nekom u potrebi. Što je veća žrtva to mora biti i veća želja za dobrom koje želimo postići preko odricanja. Prema tome, kao ‘dobri kradljivac’ moramo otkriti u raspetom Kristu naš izvor nade: nadu za dobro, nadu za oproštenje, nadu za radost, nadu za vječni život. Tek velika težnja za jedinstvom s Kristom pomoći će nam prihvatiti osobni križ.

Stoga, ne molimo Krista da od nas udalji križ nego da nam udijeli snagu da ga možemo nositi. Prihvaćajući križ, Krist će uistinu kraljevati u nama i mi ćemo moći autentično navještati: Krist je naš Kralj!