Uzašašće

Posljednje riječi

Posljednje riječi imaju osobito značenje. To najbolje zna onaj tko je izgubio dragu osobu u smrti. Riječi koje se čuju iz usta drage osobe, ne zaboravljaju se. Stoga Isusove riječi u današnjem evanđelju imaju osobitu težinu. To su posljednje riječi iz Isusovih usta koje nam predaje evanđelist, posljednji redci njegova evanđelja. Njegov dugi izvještaj o Isusovom životu počeo je Isusovim rođenjem, zatim preko njegovih djela, njegova naviještanja, njegove patnje, smrti i uskrsnuća i sve to završava riječima: “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.”

Nije li Uzašašće Gospodinovo uistinu blagdan napuštanja, konačnog oproštaja? Isus napušta svoje učenike, mladu Crkvu koju ostavlja na cjedilu. To je u biti isto gorko iskustvo koje moraju doživjeti mnogi ljudi: ostavljeni na cjedilu od ljudi kojima su vjerovali, koje su voljeli. Nije li to iskustvo djece kada se njihovi roditelji rastavljaju i osjećaju se da su od jednoga roditelja ostavljeni na cjedilu?

“Siročad rastave”. Isto je iskustvo među partnerima koji napuštaju jedno drugo. Ili kada jedan partner umire a drugi ostaje sam. Nije li uzašašće u tom smislu blagdan napuštanja?

To bi apsolutno bilo pogrešno tumačenje. Isus nas jednostavno ne ostavlja na cjedilu kao da mu je dosta ljudi i njihovih ograničenih briga i problema. Ako bi bilo tako, tada bi svaki govor o Božjoj ljubavi prema ljudima bilo prazno brbljanje. Naprotiv, jer on voli ljude, on sada mora ići. Kao što roditelji svoju djecu kad narastu, jednoga dana moraju pustiti, tako i Isus mora pustiti mladu Crkvu, da ona ide svojim putom, da može naći svoje poslanje. Isus vjeruje učenicima da su spremni njegovu stvar nositi dalje. On to izričito traži od njih i šalje ih: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!”

U čitanju iz Djela apostolskih anđeli, u slobodnom prijevodu, rekoše: “Ljudi Galilejci,što stojite i gledate u nebo? Na vama je da samostalno nastavite put kojim je Isus dosad išao!” (Usp. Dj 11,1) Da, Isus nas mora ostaviti same, da bismo njegovu stvar uzeli u ruke, njegovu poruku nosili među ljude, njegovu ljubav učinili osjetnom na taj način, da kao što ophodimo sa sobom, tako trebamo ophoditi sa slabima i nevoljnima. On mora ići, da bi poslanje bilo moguće i da ga možemo nastaviti u njegovo ime. On nam vjeruje! Stoga nas šalje! U tom smislu blagdan Uzašašća nije prije svega blagdan napuštanja, nego blagdan povjerenja. Isus se može vratiti k Ocu, jer nam vjeruje; jer nam je povjerio da njegovo djelo nastavimo na zemlji u njegovom duhu.

U isto vrijeme Uzašašće je blagdan koji nam kaže: vi niste sami! Ja vas ne ostavljam na cjedilu! To je poruka Matejeva evanđelja. Na kraju Matejeva evanđelja je Isusovo obećanje: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!” Također je poruka Uzašašća: čovjek je došao Bogu. U Isusu Kristu Bog je ljudima uvijek pred očima, on je na njihovoj strani. U Isusu imamo zagovornika kod Oca koji poznaje naše ljudske brige i nevolje, upravo bolest, patnju i smrt iz vlastitog iskustva. On se zauzima za nas, jer nas ljubi. U svome uzašašću Isus nam daruje u svojoj ljubavi svu slobodu koja nam je potrebna da nastavimo njegovo poslanje. Ostavlja nas i ujedno šalje na put, jer nam vjeruje da u njegovom duhu nosimo evanđelje svim ljudima. U isto vrijeme daje nam to veličanstveno obećanje: “Ja sam s vama!” Ne ostavljam vas na cjedilu. Kod Oca nas podupire za veliku zadaću koju traži od nas. Šalje nam svoga Duha Svetoga. U njemu nam je blizu, bez da nas nadgleda ili nam se nameće. To je istinska ljubav koja se pokazuje po njegovom uzašašću i po slanju Duha: ljubav koja omogućava slobodu.

Fra Jozo Župić

***********

Vlast Uzvišenoga

Danas slavimo ne samo da Isus živi. Čuli smo kako uskrsnuli kaže u Evanđelju: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.” On koji je bespomoćan umro na križu, izručen vlasti ljudi, živi sada s jednom vlašću koja nadmašuje sve druge snage. Ni u nebu ni na zemlji ništa nije nad njim. Dobro je da se Uzašašće češće naziva “Uzvišenje”. Radi se o događaju između Boga, svemogućega Oca i njegova Sina. Otac koji ima svu vlast, odgovorio je na poniženje Sina koje seže do smrti na križu njegovim uzvišenjem nad sve vlasti u nebu i na zemlji. On je njega, živoga – tako kaže slikoviti govor naše predaje – postavio sebi s desna, a to znači: sva Božja vlast dana je njemu. Otac je njemu sve prenio, da on u svoje ime i svojom snagom djeluje.

Da ne bi došlo do iskrivljavanja tih slika, moramo riječi “uzvišenje” ili “svemoć” povezati s tim što one misle kad je riječ o Isusu. Normalno je da kad je riječ o uzvišenju, da drugi budu potčinjeni. Može se dogoditi da nalog dan učenicima, da sve ljude učine učenicima, bude krivo shvaćen, da sve narode treba podložiti uzvišenome. Taj nesporazum je mnoge vodio do nasilnih misija. On je uzvišen, da bi ljude oslobodio od onih koji su ih podjarmili. Iz njegova uzvišenja nastaje misijski nalog, da se ljude zove u dostojanstvu njihove slobode. Učenici trebaju ići i naviještati kraj vlasti, koje nisu dopuštale da ljudi dođu do svoga istinskog života. U vezi s tim mora govor o “svakoj vlasti” u rukama Isusovim dobiti drugi prizvuk. Božja svemoć je njegova bezgranična snaga, da život spasi, ozdravi i uspravi.

Iz dana u dan doživljavamo nasilje i vlasti, koje nas sprječavaju u životu, uzajamno nas tjeraju da širimo nesporazume i nenaklonosti. Ispovijedanje Božje svemogućnosti stoji u tome, da sve te vlasti koje su neprijateljski raspoložene prema životu, nemaju posljednju vlast. I kada Isus u Evanđelju kaže: “Dana mi je sva vlast”, tada se u tom naviješta: taj koji je iz svoga poniženja uzvišen s desne Božje, ima vlast, da vas oslobodi za istinski život. Ta vlast djeluje već sada i ovdje u vjeri njegovih učenica i učenika. I ona će jednom konačno i potpuno obnoviti lice zemlje.

Mi moramo uvijek razumijevati Bibliju s pomoću Biblije. U Ivanovu evanđelju stoji izjava o Isusu koja se približva izjavi u našemu Evanđelju. Tamo se kaže da je Isus “znao da mu je Otac sve predao u ruke” (Iv 13,3). Što Isus čini s tom čitavom vlašću Očevom u svojim rukama? “On usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.” (4-5) Kad je bio gotov, poučio je svoje učenike o pravom učeništvu: Kao što sam ja vama učinio, “treba da i vi jedni drugima perete noge” (14). Kada slušamo u Evanđelju o poslanju, da svi ljudi trebaju biti Isusovi učenici, tada se time misli, da oni trebaju biti pozvani u slobodi, da se trebaju osloboditi od svakog oblika potčinjavanja drugih i jedni drugima služiti. Na temelju te prakse treba ljude krstiti. Gdje se ljudi zauzimaju prema svojim mogućnostima jedni za druge, za njih vrijedi obećanje “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” Tu oni izvršavaju ozdraviteljsku vlast koja je dana uzvišenom Isusu u ruke i koju on saopćava svojim svjedocima u vremenu.

To je kritička svetkovina koju slavimo. U Isusu vidimo ostvareno ono što je započelo, što je Veliča, Marijina pohvalna pjesma prigodom njezinog posjeta Elizabeti proglasila: “Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.” (Lk 1,52) Postaje istinito, što je sam Isus učio: “Tko god se uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.” (Mt 23,12) Na više načina suočavamo se s ljudskim samopredstavljanjem, u kojem ljudi sebe čine velikima. Na mnogočemu se smijemo, jer je smiješno. Puno toga nas žalosti, jer ljudsko samouzvišenje ide na trošak mnogih malih i bespomoćnih ljudskih života. Budućnost nemaju. To gledamo i slavimo u pogledu na raspetoga, koji je uzvišen s desne Ocu, i time je dobio vlast, sve sa svojih Duhom nanovo oblikovati.

Također i mi, učenice i učenici Isusovi, doživljavamo, kako nas jake vlasti mogu spriječiti u životu, kojeg želimo živjeti istinski i međusobno dijeliti. Ne jednom naša je Crkva predana oslobađajućoj vlasti Sina s desne Očeve. Ali jedno možemo i trebamo: područje Isusove vlasti tražiti u vjeri, da nas njegov utjecaj uvijek iznova i dalje želi i može uspraviti. Zato slušamo njegovu riječ, slavimo njegovu blizinu koja ostaje s nama i primamo u sudioništvu na njegovom Tijelu i Krvi Duha, koji je vlast, koji nas ljude čini po volji Božjoj i po našoj vlastitoj želji.

Fra Jozo Župić