Vodič marijanskom Hrvatskom

Fra Petar Lubina uredio je prigodom 30. obljetnica vođenja i uređivanja Gospina lista „Marija“ i 50. Godišnjici njegova izlaženja „Vodič marijanskom Hrvatskom“ koji je tiskan na 280 stranica. U Vodiču je fra Petar obradio 107 marijanskih svetišta.

Predgovor

Nakon što sam g. 1982. preuzeo katolički mjesečnik „Marija“ i njegovo uređivanje, brzo sam naišao na poteškoću oko njegova omota. Dok je naslovnicu redovito resila koja Gospina slika, za zadnju stranicu uvijek je trebalo tražiti prikladno rješenje. Poslije duljeg razmišljanja, odlučio sam se g. 1986. na izvanjskoj strani omota donositi fotografije pojedinih Gospinih svetišta i marijanskih crkava, a na unutarnjoj njihov kratak opis. Tako će čitatelji, iz broja u broj, malo-pomalo moći upoznavati pojedina hrvatska marijanska svetišta i crkve te steći dojam o nazočnosti Majke Gospodinove na hrvatskim prostorima. Otada sam se dao na proučavanje hrvatskih marijanskih svetišta, da sam ih, osim Letnice, sva kao hodočasnik obišao i fotografirao, a usput i brojne crkve. Plod toga rada bila je g. 1995. „Marijanska Hrvatska“, monografija o Gospinim svetištima i crkvama među Hrvatima.

Hrvatska domovina razasuta je marijanskim svetištima. Ima ih većih i manjih, više i manje poznatih. Nekima se trag zameo, druga kao da se gase, neka doživljavaju razvoj i procvat, a nastaju i nova.

Od Trsata do Aljmaša

Ti si, Majko, snaga naša.

Od Poreča do Škrpjela

svetišta su tvoja bijela.

Sinj, Olovo i Tekije

svud nas tvoja ljubav grije.

Brijeg Široki i Kondžilo

Štitilo je tvoje krilo.

(Branimir Jelenić)

U Gospina svetišta hrvatski katolici uvijek su rado hodočastili. Bila su ona ognjišta na kojima su se pred likom „Odvjetnice Hrvatske, najvjernije Majke“ grijali u vjeri, jačali u nadi i krijepili u ljubavi prema Bogu i čovjeku. U Gospi su prepoznali „Početak boljega svijeta“ i vidjeli izlaz iz svojih nevolja. Ne samo za turskog zuluma nego i za komunističkoga bezbožnog režima koji je nastojao izbrisati svaki trag vjere i nacionalne svijesti, kao i tijekom obrambenoga Domovinskog rata kad su toliki morali sve ostaviti i bježati sa svojih ognjišta. Hrvatskom narodu „Gospina svetišta bijahu sjajna luč, zvijezda polarnica prema kojoj su se okretala srca našeg naroda: bijahu zalog sretnije budućnosti, znak u kojem će se pobijediti“ (fra K. Balić). To su i danas, u doba hrvatske samostalnosti i slobode, kad je čitav svijet postao globalno selo, a potrošačko društvo i sekularizacija ubiru svoj danak. Zato i danas hrvatski katolici rado u njih hrle ne samo ako su u nevolji nego i da preporuče sebe i svoje.

Zahvaljujući prometnim sredstvima, Gospina svetišta su bliža. U njih pristižu brojniji Marijini miljenici negoli u prošlosti. Ne odlaze samo u obližnja, nego i u udaljenija svetišta. Često organizirani, redovito pod vodstvom svojih župnika. Što o tim svetištima znaju, jesu li o njima imali od koga što čuti ili negdje nešto pročitati? To me potaknulo da za njih priredim i ovaj vodič.

U redoslijedu prikaza svetišta odabrao sam zemljopisnu podjelu po crkvenim pokrajinama u kojoj su obuhvaćena područja pojedinih biskupija i na kraju „Ostali krajevi“. U želji da čitatelju što više približim važnost hodočašća i duhovnu korist koju od njega može imati, u uvodnom dijelu donio sam osnovne pojmove o svetištima i hodočašćima.

Ovdje najljepše zahvaljujem dr. Dinku Aračiću koji je sve tekstove pomnjivo pregledao i pružio mi brojne stručne savjete s prijedlozima, kao i fra Nedjeljku Jukiću, koji je sa mnom ne samo obišao i fotografirao gotova sva prikazana svetišta, neka i više puta, nego me u njih i vozio.

O 30. obljetnici vođenja i uređivanja Gospina lista „Marija“ i o 50. godišnjici njegova izlaženja predajem ovaj vodič hrvatskim čitateljima, posebno hodočasnicima, da se još bolje upoznaju s marijanskom baštinom među Hrvatima te Gospinom nazočnošću u Crkvi i narodu Hrvata. Neka se preko marijanskih svetišta još više približe Majci Gospodinovoj, kako bi, poput nje, Gospodinu vjerno služili čitavim svojim bićem i s njome se na kraju našli u slavi!

U Splitu, na blagdan Gospe Karmelske, 16. srpnja 2012.

Fra Petar Lubina, urednik lista „Marija“

O svetištima i hodočašćima općenito

Po svojoj naravi, čovjek je lutalac. U neprestanu je hodu, uvijek je na putu. Želi upoznavati nove ljude i krajeve, obići nepoznate predjele, doći onamo kamo nije došao, vidjeti što nije vidio…

Iskustvo putnika proživio je i izabrani narod Božji, a i Krist Gospodin najizvrsniji je hodočasnik: došao je od Oca, prošao zemljom čineći dobro i otvorio nam put k Ocu, kamo je otišao „da nam pripravi stanove“ (Iv 14, 2). I njegova Majka Marija hodočastila je i napredovala na putu vjere. I kršćanin je hodočasnik na putu prema Bogu. Ne samo kao pojedinac nego i kao zajednica vjernika. Prema definiciji II. vatikanskog sabora, Crkva je „narod Božji na putu“, hodočasti prema vječnoj domovini.

Iako je Bog posvuda nazočan i možemo mu se klanjati u duhu i istini na svakome mjestu, rado hodočastimo na mjesta od osobite Božje prisutnosti, gdje Boga želimo susresti na poseban način. Biti na putu, hodočasnik, bitna je oznaka kršćanske vjere. Tijekom povijesti kršćani bi se zapućivali na mjesta, koja su spomen Kristova spasiteljskog djela, da bi na njima ojačali svoju vjeru. Išli bi u svetišta, osobito u ona u kojima se na poseban način časti Majka Isusova. Činjenica da je Krist po svom Duhu s nama u sve dane do svršetka svijeta ne umanjuje našu želju da hodočastimo na mjesta gdje je Isus živio i djelovao, umro i uskrsnuo, gdje su se zbili izvanredni događaji ili se čuva kakav spomen mučenika i svetaca.

Svetišta ili prošteništa

Gotovo u svim religijama i u svakom razdoblju ljudske povijesti susrećemo sveta mjesta kao ciljeve brojnih posjetitelja, a mi ih nazivamo svetištima. U njima vjernici na poseban način osjećaju Božju blizinu.

Pojam svetište, kao označnica hodočasničkog cilja, dolazi u hrvatski jezik prema latinskom pojmu, u kojemu se hodočasničko mjesto naziva sanctuarium, što će reći svetište, a ima određen odnos sa svetim.

Za ta mjesta imamo u hrvatskom jeziku i naziv proštenište, koji izražava jednu od važnih označnica zbog čega netko hodočasti u neko svetište. Sam naziv vjerojatno je nastao od glagola prositi, u značenju tražiti, moliti. Puk, naime, i hrli u neko svetište ponajčešće upravo iz potrebe da nešto od Boga isprosi ili izmoli, da postigne oprost, i to po zagovoru bl. Djevice ili sveca koji se u njemu posebno časti.

Zakonik kanonskog prava „nazivom svetište označuje crkvu ili drugo sveto mjesto kamo mnogobrojni vjernici, iz osobita razloga pobožnosti, hodočaste s odobrenjem mjesnog ordinarija“ (kan. 1230). Razlikuje se od običnih crkava (kan. 1214) koje su posvećene zgrade određene za bogoštovlje (kan. 1214) i drugih svetih mjesta (kan. 1205) koja se „posvetom ili blagoslovom … određuju za bogoštovlje ili pokop vjernika“ (kan. 1205), i to trajno, bez čega se pravno ne mogu nazivati svetim.

Kad se hodočasnici učestalo okupljaju na nekom svetom mjestu, u kojemu im se pruža pastoralna skrb, omogućuje sudjelovanje u svetim otajstvima i pristup svetim sakramentima, ta okupljanja redovito zatim odobrava mjerodavna crkvena vlast, a sama mjesta tako postaju svetištima.

Svetišta mogu biti međunarodna ako odobrenje za to udijeli Sveta stolica, narodna ako to odobri Biskupska konferencija (kan. 1231) i biskupijska ako to odobri mjesni biskup (kan. 1232)…

Svetišta su svojina vjerničke zajednice. U njih dolaze hodočasnici obnoviti i učvrstiti svoju vjeru. U njima se dijele sveti sakramenti, obavljaju pobožnosti i drže obredi, upriličuju vjernički susreti… I nad svetištima, stoga, budno bdije crkveno vodstvo, da bi se u njima hodočasnicima pružao zdrav nauk, skladno se održavalo bogoslužje i omogućivala istinska pobožnost, pa je za njih odgovoran mjesni biskup. Zbog toga je i hodočašćenje u neko svetište dopušteno jedino uz njegovo odobrenje. Na taj način zajamčena je istinitost „spomena“ na sveto koje dotično svetište čuva te se izbjegavaju hodočašća iz praznovjerja, fanatizma ili kojih drugih neutemeljenih motiva.

Ako u neko svetište više ne dolaze hodočasnici, ono postaje obična crkva, muzej ili kakva uspomena iz prošlosti.

Hodočasnici i hodočašća

Riječ hodočašće složenica je od imenice hodom i glagola častiti, a znači iskazivati čast i hvalu Bogu svojim hodom i onim što hod sa sobom nosi do svetog mjesta. Iz duhovne potrebe vjernik traži Boga, k njemu ide, želi se s njime susresti, da bi ga častio, hvalio i slavio, da bi mu se klanjao. To je jedan od najstarijih i najizvornijih oblika pučke pobožnosti.

I u latinskom peregrinari znači otići daleko od svog zavičaja, pa je hodočasnik zapravo peregrinus. Tako su nazivali stranca, tuđinca i beskućnika, doslovno onoga koji hoda po poljima, tj. izvan grada, i njih prelazi, ali i onoga što prelazi granice te mora pitati za pravi put u kraju u kojem se našao. Na Zapadu su hodočasnike prozvali prema latinskom, a u starini su ih slično nazivali i u hrvatskom stranac, tj. onaj sa zemlje (izvan grada), jer je strana nekoć značilo zemlja. Prema tome, hodočasnik je pobožni vjernik koji, iz religioznih pobuda, radi postizanja duhovnog dobra, svojim hodom do svetišta časti Boga te mu svoj hod i napor putovanja prikazuje kao molitvu i žrtvu.

Hodočašće je jedan od najstarijih oblika pučke pobožnosti, izvanliturgijski bogoštovni čin, zapravo pobožno pohođenje ili putovanje vjernika u neko svetište, u kojemu će ostvariti susret s Bogom po vjeri. Hodočasnici žele u svetištu uspostaviti što istinskije zajedništvo s Bogom. Hodočaste najčešće za pokoru, radi stjecanja oprosta ili molitve za duhovna ili materijalna dobra, na zavjet, zahvaliti za uslišanja i primljenu milost…

Kao oblik pobožnosti, hodočašća susrećemo gotovo u svim religijama. Povijest židovskog naroda prava je epopeja hodočašća. Muslimani svake godine hrle u Meku, Muhamedovo rodno mjesto. Hinduisti odlaze na rijeku Ganges i peru u njoj svoje grijehe uz popratne molitve. Budisti pohađaju mjesta koja podsjećaju na najvažnija zbivanja iz Budina života. Šintoisti zalaze u hramove usred šuma, gdje u šutnji mole… Kao izraz štovanja, hodočašćenje se ukorjenjuje i u kršćanskoj praksi te zahvaća sve slojeve društva. Iako ga Crkva ne naređuje, priznaje njegovu vrijednost.

Isus objašnjava Samaritanki kako „dolazi čas kad se neće klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu“, nego da će se „istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini…“ (Iv 4, 19-24). Nakon Isusova uskrsnuća, kršćansko štovanje usredotočeno je na Kristovu proslavljenu osobu. Ta činjenica kao da stavlja u pitanje bogoslovni temelj hodočašća, a prvi veći kršćanski mislioci za hodočašćenje ne vide uopće potrebe. Bez obzira na to, Crkva hodočašće uvijek drži istinskim iskazom vjere. Čovjekov životni put prijelaz je iz ovoga svijeta u vječnost, „jer ovdje nemamo trajnog grada, nego tražimo budući“ (Heb 13, 14). Tako je hodočašće tipičan oblik hoda vjere koji su pozvani proći Crkva i svaki njezin član. Crkva je hodočasnički narod Božji koji, pod vodstvom Krista Otkupitelja, putuje prema novom nebu i novoj zemlji (usp. 2 Pt 3, 13), a hodočašće je njegova slika.

Po uzoru na svoga Gospodina, i prva kršćanska zajednica rado dolazi na sveta mjesta, posebno ona u Jeruzalemu koja su posvećena njegovom mukom, smrću i uskrsnućem. Tijekom prvih triju stoljeća, dok traju progonstva, na Zapadu nema hodočašća. Ona u Svetu Zemlju razmahuju se osobito nakon što je sv. Jelena, majka cara Konstantina, g. 326. dala sagraditi crkve na mjestima Kalvarije i Isusova Uskrsnuća te Uzašašća, a zatim Isusova Rođenja.

Tijekom prvog tisućljeća hodočašćenje je povlastica imućnijih, a njegovu razvoju doprinosi pokornička praksa. Pri kraju prvog tisućljeća, naime, hodočašćenje je uvedeno kao sredstvo sakramentalne zadovoljštine u pokorničkom sustavu. Kao čin pokore za svoje grijehe, pokornik dobiva hodočašće u određeno svetište, a ti čini svrstani su prema dužini puta i poteškoćama na koje se na hodočašću nailazi. Za teže grijehe hodočastilo se u udaljenija, a za manje u bliža svetišta. Oproštenje se postizalo dolaženjem u određeno svetište. U 12. st. pokornici posebno hrle sv. Jakovu u Compostelu (Španjolska), a slično je i sa Svetom Zemljom.

Razvoju hodočašća doprinose i oprosti koje crkvene vlasti dodjeljuju određenim svetištima. K tome treba pribrojiti i uvođenje jubileja, počevši od prve jubilejske svete godine 1300. u Rimu, a kasnije i u drugim mjestima. U novije doba češćem i masovnijem hodočašćenju u udaljenija svetišta doprinosi razvoj prometnih sredstava. Njihovim korištenjem, hodočašća poprimaju suvremeni oblik. Najprije željeznička pruga, kasnije autobusi i zrakoplovi.

U hodočašću mogu sudjelovati pojedinci i skupine. Iako naoko izolirani, pojedinci se uklapaju u tijek zajedničkih čina koji ih preko euharistijskog slavlja sjedinjuju s braćom u vjeri i upućuju prema određenoj duhovnoj svrsi. Tako hodočašće nikad nije hod u samoći. Ono je zajednički hod u vjeri koji zbližava vjernike jer, tko vjeruje nikad nije sam.

Kad hodočaste skupine, organiziraju se unaprijed ili spontano na putu. Skupna hodočašća mogu biti obiteljska ili manjih skupina, kad se udruži više osoba. ®upna hodočašća od starine su jedan od osnovnih vidova župnog pastorala. Kad zajednički hodočaste vjernici iz različitih biskupija, riječ je o biskupijskim hodočašćima. Radi li se pak o skupu vjernika iz različitih krajeva i naroda, to su onda narodna i međunarodna hodočašća.

Hodočasnici putuju prema određenom, bližem ili udaljenijem mjestu. Mogu ići pješice, što je hodočašćenje u pravom smislu riječi, ili osobnim automobilom, autobusom, vlakom, brodom ili zrakoplovom, što bi se moglo nazvati vozočašćem.

Hodočašće je bilo vezano uz tegobe i nesigurnosti putovanja te opasnosti koje je po nepoznatim krajevima sa sobom nosilo, a danas ga doživljavamo drukčije, jer je turizam stvorio nov način obilaženja i razgledanja pojedinih mjesta i zemalja. Zato je i pojam hodočašćenja postao širi, a nerijetko nestaje i njegova pokorničkog vida. Može biti svojevrsna duhovna obnova, ali jednako tako turizam i razonoda. Stoga treba promatrati znakove vremena i u skladu s njima hodočašća pripravljati i tako ih organizirati da služe izgradnji i odgoju vjerničke zajednice.

Hodočašće u Svetom pismu

U povijesti naroda Božjega prisutna su hodočašća u sveta mjesta, vezana uza židovsku povijest. Puk rado dolazi sa željom da se u bogoštovnom ozračju u njima susretne s Bogom. Na Božji poziv prvi u povijesti spasenja na put kreće Abraham (Post 12, 1-5), kao Bogu poslušan hodočasnik. Nakon njega, hodočašćenje se nastavlja kamo je i on sam hodočastio, u Šekem (Post 12, 6), Betel (Post 12, 8), Hebron odnosno Mamre (Post 13, 18), Beer Šebu (Post 21, 33)… Budući da su u ta mjesta hodočastili Abraham, Izak, Jakov i njegovi sinovi, ona su postala sveta za sav židovski narod.

Kasnije se među svetištima spominju i Šilo, Mispa, Gilgal, Dan, Gibeon, Ofra i Sora, a s vremenom se hodočašćenje usredotočuje u pojedina od njih izabrana. Glavno je hodočasničko središte za jug Jeruzalem, a za sjever Betel. Posebno otkako je u nj smješten Kovčeg saveza, Jeruzalem se s vremenom sa svojim Hramom razvija u duhovno središte čitavoga židovskog naroda, postaje glavno i jedino svetište i hodočasničko mjesto. Svaki izraelski muškarac, koji je navršio 12. godinu života, dužan je hodočastiti u Hram o blagdanima Pashe, Pedesetnice i Sjenica (Pnz 16, 1-17). Hodočaste i žene, kao i cijele obitelji, osobito o blagdanu Sjenica…

Po povratku iz babilonskog sužanjstva, obnovljena su i organizirana hodočašća, koja malo-pomalo poprimaju i bogoštovne oblike te se vežu uz određene blagdane. Odatle i hodočasnički psalmi (Ps 120-134), koji odražavaju radost koju vjernici osjećaju hodočasteći u Jeruzalem. Starozavjetni vjernik „došljak je i pridošlica“ (Ps 39, 13; 119, 19) kao i očevi njegovi, a Bog hodočasnik na putu sa svojim narodom, prisutan je na svakome mjestu. Na gozbu na svojoj svetoj gori na kraju povijesti skupit će sve narode (usp. Iz 25,6). Radost hodočašća posebno se zrcali u hodočasničkim psalmima (120-134).

Blagdani se s vremenom obogaćuju duhovnim sadržajima, a hodočašća poprimaju različite bogoštovne oblike.

Kao vjeran član svoga naroda, i Isus hodočasti, o blagdanima „uzlazi“, „penje se“ u Jeruzalem (Iv 2, 13; 5, 1; 7, 14; 10, 22 sl; 12, 12). Rado obilazi svojom domovinom i naviješta Radosnu vijest (Mk 6, 6). Njegovo javno djelovanje postaje na taj način malo-pomalo trajno hodočašće od Galileje preko Samarije do Judeje, gdje će u Jeruzalemu biti razapet. Po tome je i sam hodočasnik u pravom smislu riječi.

Svoje učenike šalje Isus po svem svijetu da navješćuju Radosnu vijest (Mk 16, 15). Ojačani Duhom Svetim, na blagdan Pedesetnice kreću, idu od Jeruzalema do Rima, ulaze u različite zemlje i narode, propovijedaju evanđelje svakom stvorenju. Njihov put završava s drugu stranu zemaljskog obzorja, kao i Isusov. Djela Apostolska kršćanski život definiraju zato kao „put“ (Dj 2, 28; 9, 2; 16, 17; 18, 25-26…), a Knjiga Otkrivenja kao hodočašće prema nebeskom Jeruzalemu (Otk 21). Zato je i kršćanin svjestan da je ovdje na zemlji samo „putnik“, a domovina je njegova na nebesima.

Za apostola Pavla hodočašće postaje slikom kršćanskog života na zemlji, a Jeruzalem njegov cilj, slika „nebeskog Jeruzalema“, odnosno „nebeske domovine“ (Fil 3, 20) prema kojoj svi mi putujemo. Mi smo „putnici i pridošlice“ (1 Pt 2, 11) na ovoj zemlji. Građani smo neba, pa smo na zemlji privremeno. Nakon uskrsnuća, pozornost se usmjerava na Isusovu proslavljenu osobu. Time je lokalno štovanje nadiđeno i zahtijeva klanjanje u duhu, pa za Isusove sljedbenike ne postoji više neko obvezatno hodočašćenje. Stoga je za njih temeljno hodočasničko središte svake nedjelje crkvena, prije svega euharistijska zajednica. Ona je narodu Božjemu vrelo gdje crpe snagu za svagdanje putovanje prema konačnom odredištu. Uskrsnuli je nazočan i djelatan u takvoj zajednici kad se naviješta Božja riječ, kad se slavi spomen Isusove smrti i uskrsnuća, kad se provodi u djelo njegova zapovijed ljubavi.

Po uzoru na svoga Gospodina, i ranokršćanska zajednica cijeni hodočašćenje, rado dolazi na sveta mjesta koja je Gospodin posvetio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Ni uz jedno od njih kršćanska duša nije bila navezana kao na Jeruzalem. Taj grad postao je simbolom njihove vječne, nebeske domovine, ciljem njihova hodočašćenja kroz život na ovoj zemlji (usp. Gal 4, 26; Heb 12, 22).

Osim toga, veoma rano kršćani su počeli obilaziti grobove apostola i mučenika. Tako je Rim, mjesto koje čuva uspomene na apostolske prvake Petra i Pavla, postalo hodočasničko mjesto. Treće po redu i važnosti je hodočašće svetom Jakovu u Compostelu.

Gospina svetišta

Kršćani vjeruju da je Majka Gospodinova nakon tijeka ovozemaljskog života s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Stoga se do njezinih posmrtnih ostataka ne može doći, pa u kršćanskim počecima nemamo ni marijanskih svetišta. Iz putopisa pojedinih hodočasnika doznajemo da su na njih veličanstvene dojmove ostavljale crkva sv. Ane u Jeruzalemu, gdje je vjerojatno rođena bl. Djevica Marija, zatim Gospina kuća u Nazaretu i vrelo na koje je Marija dolazila po vodu. Slično je i sa sjećanjima na Gospu u Betlehemu i u Kani Galilejskoj, kao i s crkvama njoj posvećenim u Jeruzalemu na Sionu, u Jošafatskoj dolini i u Jerihonu. Narod Božji dolazi na ta mjesta, na njima se zadržava u molitvi, jer vjeruje da Majka Isusova, kao nekoć na svadbi u Kani, svome Sinu prikazuje molitve običnih ljudi. Tijekom svoga ovozemaljskog života bila je stalno u pokretu. Nije joj bilo teško zaputiti se na dalek put, u Judejsko gorje i biti rodici Elizabeti pri ruci u poodmakloj trudnoći. Marijina svetišta zapravo su znakovi vjerničke zahvalnosti.

Prve crkve posvećene Gospi susrećemo u 3. i 4. stoljeću. Njezino štovanje, koje se u prvim stoljećima kršćanstva izražava isključivo u sveopćem bogoslužju Crkve, susljedno se očituje i u štovanju njezinih slika i tobožnjih relikvija. One potiču vjernički puk da pohodi crkve u kojima se one čuvaju i časte, pa se razvijaju i hodočašća iz pobožnosti. Tako pobožnost prema Majci Gospodinovoj pokazuje težnju da se veže uz određeno mjesto i naziv te na određen način utječe i na gradnju marijanskih svetišta. Za kršćanski Zapad može se o tome govoriti na temelju povijesnih isprava tek od 11./12. stoljeća. Marijanska svetišta doživljavaju poseban procvat u razdoblju između 14. i 17. stoljeća. Nove granice s buđenjem nacionalne svijesti, neprijateljstva među narodima i ratovi, otežavaju hodočasnicima hod prema poznatim svetištima. Isusova domovina u osmanlijskim je rukama, pa je u nju gotovo nemoguće i doći. Razdiran različitim podjelama koje i papu tjeraju u Avignon, i Rim gubi svoj hodočasnički značaj. Sve to hodočasnike prisiljava da otkrivaju druga odredišta – nacionalna svetišta, posebno marijanska, a svaki i najmanji kraj dobiva svoje krajevno Gospino svetište.

Kao odgovor protestantskoj oporbi, u brojnim europskim krajevima tijekom 16. i 17. st. nastaju nova svetišta, u koja dolaze Marijini miljenici poradi iskazivanja štovanja, obavljanja zavjeta i molitve za potrebne milosti. Ona igraju veliku ulogu u očuvanju vjerskog života u to doba.

Krajem 15. st. otkrivena je Amerika. Uz propovijedanje evanđelja, u novootkrivenim krajevima misionari šire i pobožnost prema Majci Gospodinovoj. Gotovo svaka američka nacija ima tako vlastito marijansko nacionalno svetište, usko vezano uz njezinu kršćansku povijest. U meksičkom Guadalupeu Gospa se g. 1531. ukazuje domorodcu sv. Juanu Diegu (+1548.). Njezino ukazanje s porukama potpomaže nadilaženje sukoba između „otkrivača“ i urođenika.

Francuski veleprevrat g. 1789. ostavlja traga na socijalnim, političkim i vjerskim strukturama. Pogađa i mnoga svetišta na koja se već okomljuju jansenističke i prosvjetiteljske ideje. Zamiru hodočašća, iščezavaju oblici pobožnosti nastali tijekom srednjeg vijeka i gase se određena svetišta. Ruski veleprevrat g. 1918. prouzročuje gotovo nestanak brojnih marijanskih svetišta pravoslavne Crkve diljem Rusije. Na tolikim španjolskim svetištima odražavaju se posljedice građanskog rata. Mnoga svetišta nakon g. 1945. osjećaju posljedice političkog stanja zemlje u kojoj se nalaze. Bezbožna komunistička vladavina u tolikim državama htjela je nasilno izbrisati svaki trag kršćanstva, pa tako i štovanja Majke Gospodinove. Međutim, u isto vrijeme u nekim drugim krajevima svijeta primjećuje se procvat života i pokreta u središtima gdje se Gospa posebno štuje. Tako u Lurdu, Fatimi, Loretu, Chartresu, Einsiedelnu, Mariazellu, Altšttingu, Zaragozi, Montserratu, Mariji Bistrici, Pompejima i Guadalupeu ljetopisi bilježe rekordan prirast hodočasnika.

Hrvatska Gospina svetišta

O hrvatskim Gospinim svetištima, njihovu nastanku i razvoju možete čitati na stranicama ovoga vodiča. Slovenac, remetski pavlin Andrija Eggerer (+1672.), naziva Hrvatsku „uistinu marijanskim kraljevstvom“, a njezina marijanska svetišta „milosnim ljekarnama“. Ona su građena od samog početka i razasuta su diljem hrvatske domovine, što potvrđuje da su hrvatski katolici odani Gospi i da su njezini radosni hodočasnici.

Teško je otkriti kako sve nastaju Gospina svetišta među Hrvatima. Pisanih isprava o tome nema. Ili su nestali u požarima, usred ratnih vihora ili se za njih ne zna. Dio svetišta zahvaljuje svoj nastanak posebnim „ukazanjima“, a nerijetko je povod njihovu osnivanju našašće Gospina kipa ili slike. Oni su jednostavno izloženi na štovanje vjernicima, pokazuju milosno djelovanje i čudesnu moć te time nukaju puk na gradnju svetišta. U svojim župama pojedini svećenici promiču Gospino štovanje i s tom svrhom nabavljaju njezine kipove ili slike za crkve. Redovničke družbe redovito imaju u svome pravilu zadatak promicati Gospino štovanje pa njoj u čast grade crkve koje s vremenom postaju hodočasnička odredišta. I zahvala Gospi za izvojevanu pobjedu nad neprijateljima u određenim povijesnim trenucima stvara svetišta. Osim toga, neka svetišta nastaju zavjetom pojedinaca ili skupina vjernika. Brojne crkve, koje se s vremenom razvijaju u veća ili manja marijanska svetišta, često su plod zavjeta hrvatskih velikaša i moćnika ili se njihovom pomoću obnavljaju. Sva ta svetišta bila su i ostala „stjecišta i susretišta i odmorišta Božjega naroda, izvorišta novih zanosa i zamaha“ (fra Bonaventura Duda).

Hrvatski vjernici – hodočasnici

I Hrvati prihvaćaju hodočašćenje kao osobit izraz kršćanske pučke pobožnosti. Nakon što su oprani u vodi krštenja, susreću se po hodočasničkim središtima diljem katoličkog svijeta. Pritisnuti životnim teškoćama tijekom mukotrpne povijesti, posebno pouzdanje stavljaju u pomoć Neba. Dok u teškim trenucima vape za nebeskom pomoći, za uzvrat u znak prošnje i zahvalnosti hodočaste u Gospina svetišta.

U svom djelu Božanstvena komedija Dante Alighieri (+1321.) divi se u Rimu pobožnosti hrvatskih hodočasnika koju pokazuju prema relikviji rupca sv. Veronike što ga je pružila Isusu da obriše svoje lice, i njihov zanos uspoređuje s ekstazom sv. Bernarda:

Ko čovjek možda iz Hrvatske stati,

što zna, kad vidi našu Veroniku,

pa je se s glada ne zna nagledati,

veleć u sebi dokle motri sliku:

„Isuse Kriste, Bože istiniti,

to li si ti u svome pravom liku?“

(Raj, XXXI, 103-108)

Hrvatski katolici revni su hodočasnici u Gospina svetišta. Hodočašća su među njima osobito živa, jak su i proživljen izražaj hrvatske marijanske pobožnosti, pa i kršćanskoga života uopće.

Iako su hodočasnici u Svetu Zemlju posjećivali i mjesta vezana uz Majku Gospodinovu, a rimski hodočasnici crkvu sv. Marije Velike, tipična hodočašća u Gospina svetišta razvijaju se dosta kasnije. Među starijim europskim marijanskim svetištima najpoznatije je Loreto nedaleko od Ankone u Italiji, koje početkom 14. st. počinje okupljati Gospine miljenike s cijeloga europskog kontinenta. U zamahu crkvene obnove nakon Tridentskog sabora (1545.-1563.), posebno nakon bitke kraj Lepanta 7. listopada 1571., loretsko Gospino svetište postaje glavno hodočastilište čitavoga europskog kontinenta i hodočasničko odredište papa, svetaca, kraljeva… i svih koji su u zajedništvu s Rimskim biskupom.

Uz Rim, Loreto predstavlja najprivlačnije hodočasničko središte za vjernike iz hrvatskih krajeva, i to na poseban način u razdoblju od 15. do 20. stoljeća. S Loretom su Hrvati osobito vezani, jer je, prema predaji, u njemu od kraja 13. st. sv. Nazaretska kuća, koja je neko vrijeme boravila na Trsatu. Vjernici iz hrvatskih krajeva rado hodočaste u loretsko svetište i u njemu očituju svoju pobožnost prema Majci Gospodinovoj.

Često hodočaste i u Asiz, u crkvu sv. Marije Anđeoske, kolijevku Franjevačkog reda. Na franjevačke izvore marijanske pobožnosti vode ih najčešće njihovi duhovni predvodnici franjevci.

Hrvatski katolici iz sjeverozapadnih krajeva vezani su od davnina uz austrijsko nacionalno Gospino svetište u Mariazellu, čemu je pridonijela i niz stoljeća njihova pripadnost istoj državnoj zajednici. „Velikoj Majci slavenskih naroda“ hodočaste tako Hrvati već od 15. st., a u novije doba prvo veće hrvatsko hodočašće predvodi 13. svibnja 1967. kardinal Franjo Šeper (+1981.).

Novo doba donosi nova svetišta, ali i nov način hodočašćenja. S Lurdom hodočašća poprimaju suvremeni oblik. Tragove hrvatskih hodočasnika susrećemo ondje već krajem 19. stoljeća. Tako u Lurd hodočasti oko g. 1888. kasniji krčki biskup Antun Mahnić (+1920.), a g. 1902. provincijal riječkih franjevaca kapucina Bernardin Škrivanić (+1932.). Od 10. do 21. kolovoza 1908. u Lurd ide I. nacionalno hodočašće (400 hodočasnika) na čelu s krčkim biskupom A. Mahnićem. U svetištu ostavljaju zlatom okovano srebrno srce s imenima 4000 darovatelja na pergameni ispisanih.

Sudionicima Međunarodnoga hodočašću vojnika iz 24 zemlje, koje svoje početke ima g. 1958., pridružuju se prvi put od 14. do 16. svibnja 1993. i predstavnici svih rodova Hrvatske vojske te redarstvenih snaga Republike Hrvatske, predvođeni vojnim biskupom Jurjem Jezerincem. Tu praksu nastavljaju u zapaženu broju svake godine, a njima se od g. 1999. pridružuju i katolici iz redova vojno-redarstvenih snaga Bosne i Hercegovine.

Godina krunice 2002/03. bila je povod nekim hrvatskim biskupima da u lurdsko svetište organiziraju zasebna biskupijska hodočašća. Tako su pod vodstvom svojih biskupa u Lurd hodočastili vjernici krčke (30. kolovoza – 5. rujna 2003.) i požeške (18.-23. rujna 2003.) biskupije. Slično je bilo i za jubilej 150. obljetnice lurdskih ukazanja, kad je dosta vjerničkih skupina iz više hrvatskih biskupija pod vodstvom svojih natpastira u razdoblju od 8. prosinca 2007. do 8. prosinca 2008. pohodilo Gospino svetište u podnožju Pirinejskoga gorja.

Hodočašća u Lurd s vremenom se proširuju i na Fatimu. Tako od 11. do 26. svibnja 1968. kreće Prvo hrvatsko narodno hodočašće u Fatimu, koje je na povratku svratilo i u Lurd. Skupina od 640 hodočasnika, među kojima su i biskupi Frane Franić ( 2007.) i Celestin Bezmalinović ( 1994.), u 14 autobusa ide pod pokroviteljstvom kardinala F. Šepera, koji u fatimskom svetištu obavlja posvetu Srcu Marijinu. Kasnije u više navrata, pojedinci i agencije, upriličuju hodočašća u Fatimu, najčešće autobusom, a i zrakoplovom.

Za blagdan Velike Gospe g. 1968. franjevački samostan Gospe Lurdske u Zagrebu organizira prvo hodočašće u svetište na Jasnoj Gori kraj Czestochowe (Poljska), kamo I. hrvatsko narodno hodočašće (213 sudionika) ide g. 1974. iz Marije Bistrice pod vodstvom Josipa Mokrovića i pavlina Julija Kludziaka. U jasnogorsko svetište kasnije povremeno organiziraju hodočašća i redovnici pavlini iz Sv. Petra u Šumi, kojih su braća i čuvari poljskog svetišta.

Hodočašća iz Hrvatske kreću u novije doba i u Gospina svetišta Einsiedeln (Švicarska), Maria Wšrth i Maria Trost (Austrija)… Po završetku obrambenoga Domovinskog rata (1991.-1995.) iz Hrvatske počinju hodočastiti i u Guadalupeu (Meksiko), a od 30. studenoga do 8. prosinca 2007. prvi put u nacionalno argentinsko svetište Gospe od Lujana. Inače se iz Hrvatske organiziraju i prigodna hodočašća u povodu međunarodnih marijanskih kongresa: u Zaragozu (1979.), na Maltu (1983.), u Kevelaer (1987.), u Huelvu (1992.) i u Czestochowu (1996.).

Putujući u udaljenija svetišta, hrvatski hodočasnici usput često navraćaju i u ostala u svijetu poznata marijanska svetišta. Tako, na putu u Fatimu, svrate u Montserrat i Zaragozu (Španjolska), Lurd, Loreto… Hodočasteći u Lurd, svraćaju u Pontmain, Notre Dame de la Salette, Rue du Bac u Parizu (Francuska), Einsiedeln… Prolazeći Italijom u Pompeje, svraćaju u Loreto, Rim, Padovu…

Hodočašće danas

Smisao hodočašća i njegova vjerskog značenja s vremenom se mijenjalo, ovisno o shvaćanju bogoslovlja, duhovnosti, odnosa između čovjeka i Boga. Stoga se različito i vrednovalo u raznim zajednicama i kulturama. U doba obnove nakon II. vatikanskog sabora (1962.-1965.), hodočašća su pala pod udar kritike, da bi nakon kratka razdoblja ponovno oživjela. Tako ih i suvremeni naraštaj drukčije doživljava od prijašnjih. Neočekivano brz razvoj sredstava društvenog saobraćanja veoma je doprinio povećanju masovnog turizma i pojavi hodočašćenja unutar pojedinih zemalja i u tuđinu. U doba kad se čini da su mnogi oblici vjerskog života u krizi, hodočašća postaju sve popularniji način očitovanja vjere. Dok turizam ide za odmorom od svakodnevice, hodočašće ima kao svrhu susret s Bogom i zajedništvo s njime. Pod utjecajem turizma, ono, na žalost, može lako postati luksuzno putovanje, pohod muzeju, zbirci slika ili nabožnih predmeta, jer njegov pokornički značaj često iščezava uslijed modernih prijevoznih sredstava i gospodarskog napretka koji potiskuju napor i pokoru te put čine ugodnim. Na putovanju se nailazi na toliko zanimljivosti koje hodočasnika izazivaju, poremećuju njegov unutarnji mir, a time i pokornički, oprosni i zavjetni vid hodočašćenja. Dok su s jedne strane hodočašća prigoda za svojevrsnu evanđeosku obnovu i vrijeme prikladno za prenošenje kršćanskih vrednota, s druge strane mogu postati čisti turizam i razonoda, gdje se spaja vjerski doživljaj s težnjom za upoznavanjem novih krajeva, čemu pogoduje cijela industrija zabave, putovanja i hotelijerstva koje se razvija oko pojedinih svetišta. Budući da suvremeni način života zahvaća prastaru hodočasničku baštinu, potrebno je promatrati znakove novog vremena, njih prihvaćati i hodočašća organizirati na najbolji mogući način, nastojeći očuvati njihov religiozni značaj.

Po završetku II. vatikanskog sabora, crkveno vodstvo obnovilo je bogoslužne obrede i pastoralno djelovanje, a objavilo je i više isprava s pastoralnim uputama za organizatore hodočašća i upravitelje svetišta. U njima osvjetljuje narav, značenje, način i duhovne plodove hodočašća te ističe da je njegov duhovni plod u znatnoj mjeri vezan uz pripravnu katehezu i mudro animiranje kojima su hodočašća vođena i prihvaćena. Da bi hodočašće bilo vrijedno sredstvo za naviještanje evanđelja, duhovni rast pojedinca i zajednice te za promicanje ljudskosti, mora biti dobro pripremljeno i življeno duhom vjere, a ne jednostavno prepušteno voditeljevu improviziranju i njegovoj spontanosti. Za dobar uspjeh hodočašća, uz duhovnika je tako nužan pastoralno-liturgijski poticatelj i tehničko-logistička organizacija.

Povijesna hodočasnička baština veoma je bogata. Ona nas poučava razlikovati što pri hodočašćenju treba promicati, što je od presudne važnosti za daljnji kršćanski život, a što je tek prolazno. U hodočasnicima je nužno podržavati svijest da su na svetom putovanju i truditi se za trajanja hodočašća održati takvu razinu, za njih u svetištu upriličiti dostojanstveno bogoslužje, održati im prikladnu propovijed koja će istaknuti pravu vrijednost sakramenta pokore, da bi u njima oživjela želja za istinskim susretom s Bogom i kako bi se postigli duhovni plodovi. Da se ne bi dogodilo kako „se rijetko posvećuju, koji mnogo hodočaste“ (Nasljeduj Krista, I, 23,4).

Kršćansko hodočašće usmjeruje vjernika da odgovori na milosrđe i ljubav, koje doživljava u svetištu, gdje mu ih Bog velikodušno dariva. Zato vrijeme i mjesto hodočašćenja trebaju odisati suvremenom jednostavnošću. Nadalje, budući da hodočašće izgrađuje i odgaja crkvenu zajednicu, ono nije namijenjeno samo za izabrane, nego i za imućnije i za siromašnije, i za starije i za mlađe, i za muškarce i za žene, za čitav narod Božji. Kao plod hodočašća, očekuje se stvarno životno svjedočanstvo koje će hodočasnik pokazati u svojoj kršćanskoj zajednici. Hodočašće stoga ne bi smjelo biti neka obveza, nego pohod ispunjen radošću, kamo svi idu iz želje za susretom s Bogom i braćom.

Organizacija hodočašća

Hodočašće je slavljenje svoje vjere. Zato je kršćanin pozvan da ga obavi u skladu s tradicijom, s vjerničkim osjećajem i kao ostvarenje svoje pashalne opstojnosti. Tako se istinsko hodočašće u neko svetište sastoji se od više dijelova koji se međusobno nadopunjuju:

a) Priprava za hodočašće

Kad se odlučuje poći na hodočašće, obično se izabire u koje će se svetište ići, u koje vrijeme i s kojom svrhom. Budući da je hodočašće u životu vjerničke zajednice važno, njega treba svečano najaviti, iznijeti njegove razloge i svrhu. Prilikom priprave za hodočašće mogu se upriličiti susreti hodočasnika i uz pomoć audiovizuelnih sredstava na njima predstaviti svetište u koje se ide, njegovu povijest, značenje i poruku. Osim što su ti susreti bliža priprava za hodočašće, oni omogućuju sudionicima međusobno upoznavanje. Svakom hodočasniku treba dati u ruke program hodočašća, važnije upute, liturgijske i ostale tekstove. Pjesme su na hodočašću posebno sredstvo koje sjedinjuje, a ujedno i znak slavlja, svečanosti i zanosa. Nužno je uspostaviti vezu s upravom svetišta i u njemu dogovoriti vrijeme, liturgijske i kulturne aktivnosti.

Putovanje do svetišta zahtijeva od duhovnika i njegovih suradnika dosta pastoralne osjetljivosti, jer je to neposredna i izravna priprava na događaj toliko iščekivan s nestrpljivošću i radošću. Zato se kateheza, molitva, pjevanje, šutnja, prijateljski razgovori i obavijesti moraju usklađivati međusobno i s krajolikom koji se neprekidno obnavlja pred hodočasničkim očima.

Nema hodočašća bez napora i žrtve. Svetišta su, naime, nerijetko podignuta na brežuljcima ili na mjestima do kojih nije baš zgodno doći. Usprkos tome, njihov zemljopisni položaj, povijesna uloga kao i izobilniji prirast hodočasnika u njih ohrabruju vjernike i potiču ih da ne posustanu na putu.

b) Dolazak u svetište

Dolazak u svetište jedan je od najdirljivijih trenutaka čitava hodočašća. Sve ono oko čega je dotada uložen toliki trud, ondje mora doživjeti svoju krunu. U većim svetištima, u koja pristiže puk iz različitih krajeva i naroda, mogu se primijetiti raznovrsni oblici štovanja, tipični za određene krajeve i narode, prema čemu ih se lako može prepoznati.

Hodočašće koje se poštuje uvijek je hod obraćenja i pomirenja. Ne može se stoga izostaviti slavljenje sakramenta pomirenja, kojega će kakvoći pridonijeti i mistično ozračje samog svetišta kao i primjer drugih hodočasnika. Često hodočasnici očekuju u ispovijedi riješiti se određenih sumnji i žudnji, pitaju za potrebne savjete u vezi s osjetljivim stanjima, osobnim i obiteljskim, kako bi našli snagu i razumijevanje u svome tajnom trpljenju.

c) Pomirenje s Bogom i Crkvom

Hodočašće u neko svetište redovito je najiščekivaniji i najžuđeniji trenutak za pomirenje s Bogom i Crkvom. U svetištu se svakog dana ponovno uprisutnjuje prispodoba o dobrom Ocu ili o rasipnom sinu. „Jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se“ (Lk 15, 24 ). Ohrabren primjerom drugih hodočasnika različite dobi i staleža, u svetištu se hodočasnik predanije otvara milosti Božjoj u sakramentu pomirenja. Pomirenjem s Bogom i Crkvom u sakramentu ispovijedi odlaže staro i oblači novo ruho, dar spasiteljske ljubavi Boga Oca. Pomiren s Bogom i braćom ljudima iznova nalazi mir svojoj duši i spokoj svome srcu. Ponovno se vraća na put vjere i nade. Pobjedno slavlje Milosti najdirljivije je iskustvo i najdragocjeniji plod hodočašća, što najbolje mogu posvjedočiti pastoralni djelatnici po svetištima, mjestima spasiteljske Ljubavi Božje.

Osim što je u određenim povijesnim razdobljima hodočašće bilo pokornički čin, određivan pokorničkom praksom, kršćanstvo ga je držalo vježbom u kršćanskom savršenstvu, znakom pokore i kajanja za osobne slabosti i unutarnje priprave za obraćenje. Tko se osjeća da je u teškom grijehu i želi se pomiriti s Bogom, uzima na se tegobu hodočašća kao čin pokore i želje za korjenitim obraćenjem. I svojim hodom do svetišta želi posvjedočiti Bogu i vlastitoj savjesti žudnju za novim životom. Vjernici znaju hodočastiti i radi stjecanja oprosta, što je posebno važno za starija razdoblja crkvene povijesti.

d) Euharistijska gozba

Vrhunac hodočašća u neko svetište ostvaruje se u susretu oko zajedničkog stola, oltara. Misno slavlje glavna je točka hodočasničkog programa, središte čitave pastoralne djelatnosti svetišta. U euharistijskom slavlju u svetištu, u kojemu se sjedinjuju hodočasnici iz svih krajeva svake dobi, stavljeno je u puno svjetlo bogatstvo i karizma sakramenta Ljubavi, koji je „znak jedinstva, vez djelatne ljubavi“ (Sveti sabor, 47) i „vrhunac svega kršćanskog života“ (Svjetlo naroda, 11). Euharistija je s pravom nazivana „anđeoskom hranom“ (Posljednica, Tijelovo), jer je spomen žrtve Kristove, hrana, potpora, utjeha narodu Božjem, koji u tijeku hoda prema nebeskom Jeruzalemu, mora biti sredstvo naviještanja Radosne vijesti.

Posebno zajedništvo doživljava hodočasnik pred oltarom, u slušanju Božje riječi i u pristupanju na Gozbu Jaganjčevu. U zajedništvu oko oltara, naime, prepoznaju se svi kao velika Božja obitelj. Naravno, Euharistija je duša kršćanske zajednice i slavi se redovito, da bude stvarno izvor svagdanjeg života. U svetištima je ona trenutak od presudne važnosti i značenja: poziv da se osjetimo živim dijelom opće Crkve, da podijelimo s drugima „radosti i nade pa i žalost i tjeskobe“ (Radost i nada, 1).

Svečano euharistijsko slavlje, koje okuplja u zajednicu svećenike i vjernike svih uzrasta i podrijetla, povlašten je trenutak hodočašća. U suglasju duha i glasova, sjedinjeni u istoj vjeri i ljubavi, svi sudjeluju u žrtvi Kristovoj, Glavi Otajstvenog Tijela, da bi tvorili s njime Crkvu, narod Božji na hodočašću prema Kući Očevoj. Izvanredno je to iskustvo koje potiče svakog hodočasnika da ga ponovno ostvari i oživi u svojoj zajednici.

e) Ostale pobožnosti

Osim liturgijskih slavlja, hodočasnici mogu sudjelovati i u nekoj od pučkih pobožnosti koje se obavljaju u svetištu. Tako na križnom putu, u molitvi krunice… Jedan je od važnijih hodočasničkih pobožnih čina sudjelovanje u procesiji ili ophodu koji se najčešće održava u hodočasničke dane sa svetim likom koji se u dotičnom svetištu na poseban način časti. Ophod priziva hodočasniku u svijest da je i njegov život na zemlji hodočašće prema nebeskoj domovini. Na putu nije sam, nego je u vjerničkoj zajednici, a u njoj je Bog, prema kojemu je usmjereno i vjerničko ovozemaljsko putovanje.

U svetištu hodočasnik nalazi i trenutak za osobnu molitvu i pobožnost. I obilaženje oko svetog lika, nerijetko na golim koljenima ili bos, jedan je od hodočasničkih pobožnih čina u hrvatskim krajevima, koji obično čine tri puta. Sveta slika ili kip, naime, redovito se postave na prikladno mjesto, a hodočasnici polako kruže okolo izgovarajući nečujno svoje uobičajene molitve. Inače obilaze oko oltara na kojemu je sveti lik, a ponekad oko same crkve, čime žele iskazati počast onome koga sveti lik predstavlja. Taj običaj može se vidjeti i kod naroda drugih religija.

U nekim hrvatskim krajevima gotovo je neizostavan hodočasnički pobožni čin doticanje svetog lika ili predmeta koji se u nekom svetištu štuje. Njime iskazuje svoju želju da dio dobrote i svetosti dotičnoga prijeđe i na njega samoga te u njemu zauvijek ostane. Slično je i s cjelivanjem svetog lika ili predmeta koji se štuje, čime mu hodočasnik izražava blizinu, odanost, najveće poštovanje i težnju za što većom prisnošću s njime.

Svaki hodočasnik ima sigurno svojih tegoba koje želi riješiti, a možda i moliti za druge koji nisu mogli sudjelovati u hodočašću: zavjete koje treba obaviti, blagoslove za bolesne i djecu, milostinju i zavjetne darove, uspomene koje će ponijeti kući…

f) Zavjetni darovi

Nerijetko hodočasnik u svetištu u koje je došao ostavlja raznovrsne darove. Donosi ih najčešće kao znak svoga zavjeta (lat. ex-voto = za zavjet, iz zavjeta), pa ih i nazivamo zavjetnim darovima. Dolazeći u neko svetište, hodočasnik, naime, nudi svoj dar, a za uzvrat očekuje milost, uslišanje svoje molitve. Ostavlja dar uz oltar, uvjeren da će posredovanjem svetog zagovornika kojemu se utječe, zadobiti traženu milost. Ili će ostati kao znak zahvalnosti za milost koju je već dobio.

Zavjetni darovi najčešće su srebrne ili zlatne, odnosno pozlaćene figurice ili pločice s prikazima pojedinih dijelova ljudskog tijela o kojih se bolesti radilo. Kasnije su to i kamene ploče s ispisanom naznakom čuda i izraza zahvalnosti nebeskom posredniku kojemu se za zagovor utekao. Kao izraze čudotvornih izbavljenja, zavjetne darove nalazimo u svim drevnim kulturama i religijama sredozemnog područja. Njihovo darivanje najčešće je povezano sa životnim nezgodama. Brojni su nestali, a imaju povijesnu i nacionalnu vrijednost. Pripovijedaju o vjeri dotičnog naroda, njegovim bolestima i nesrećama, njegovu društvenom stanju i kulturi.

Hodočašća nema bez vjerničke žrtve i odricanja. Budući da moli za određenu milost, u znak zahvalnosti ili kao zavjet hodočasnik u svetištu daje da se na njegovu nakanu slavi sv. misa. Upalit će na doličnu mjestu i voštanicu, što je opet njegov dar. Nikad neće doći u svetište a da ne donese obilniju milostinju, pa i dar za siromahe. A prosjaci znaju biti pred svetišnim vratima ili negdje u blizini s ispruženom rukom i riječima: „Bog vam platio… Udijelite siromahu!“ I jedni i drugi svjesni su one Isusove: „Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 40).

g) Povratak u zajednicu

Na nekim svetim mjestima moguće je vidjeti vjernike kako izlaze iz svetišta licem okrenutim prema svetom liku ili predmetu u znak osobita poštovanja prema dotičnim svetinjama. Iako se hodočasnik rastaje sa svetištem, njegovo hodočašće time zapravo ne završava. Ono se nastavlja. Njegova svrha i plodovi u kojima moraju imati dijela i drugi, trebaju biti produljeni u vremenu. Nužno je stoga svakom hodočasniku vrednovati vjeru, obvezu za gorljiviji vjernički život, smisao za djelatnu ljubav, svijest pripadnosti Crkvi… za duhovni rast pojedinaca i cijele zajednice.

Povratak s hodočašća može biti i dragocjena prigoda za poduzimanje novih pastoralnih pothvata u vjerničkoj zajednici, organizirano bogoslužje, obiteljsku katehezu, posjet i pomoć starima i bolesnima, oživljavanje misionarskog duha, poticaj za duhovna zvanja… U svetištu se događa susret sa Svetim i prinosi dar, nakon čega slijedi povratak kući koji zatvara krug i ponovni pronalazak sebe. Tako je hodočašće na neki način odlazak i povratak hodočasnika samome sebi.

Prije odlaska iz svetišta hodočasnici redovito navraćaju pred sveti lik na kratku pobožnost i pozdrav. Po završetku hodočasničkog programa u svetištu, vraćaju se svojim kućama. Povratak je znatno opušteniji negoli dolazak, ali je hodočasničko ponašanje još uvijek drukčije negoli na običnim putovanjima. U svetištu je hodočasnik bio uronjen u ono božansko, koje ga preporađa i ohrabruje za daljnji život, za koji je mogao pronaći pravi smisao. Budućnost mu se sada čini manje nesigurnom, jer mu ljubav Božja, koju je otkrio za boravka u njegovoj nazočnosti u svetištu, ponovno pruža radost za život, unutarnji mir i nadu za bolju sutrašnjicu. Zbog toga se vraća u svagdanju životnu stvarnost vedrijeg pogleda.

No, povratkom kući hodočašće nije završeno. Ono i dalje traje u sjećanju. Na to posebno potiču kraj svetišta nabavljene uspomene, podsjećaju doživljaji koji su se doživjeli u prigodi putovanja i boravka u svetištu, pa i konkretna uslišanja i isprošene milosti. Sve to nuka hodočasnika da o tome pripovijeda i drugima, osobito u obiteljskom krugu, i time potiče na ponovno hodočašćenje i očuvanje hodočasničke tradicije.

* * *

U svijetu su danas marijanska svetišta veoma brojna. Ona su svjedočanstvo neprekinute životnosti vjerničkog puka, koja se očituje u veličanstvenim crkvama, u dragocjenim oltarima, u zlatom, srebrom i draguljima urešenim slikama i kipovima, u bogatim liturgijskim svečanostima, pučkoj pobožnosti… To su mjesta koja svjedoče o posebnoj prisutnosti Majke Gospodinove u životu Crkve.

SADRŽAJ

Predgovor

O svetištima i hodočašćima općenito

O SVETIŠTIMA I HODOČAŠĆIMA OPĆENITO

Svetišta i prošteništa
Hodočasnici i hodočašća
Hodočašće u Svetom pismu
Gospina svetišta
Hrvatska Gospina svetišta
Hrvatski vjernici – hodočasnici
Hodočašće danas
Organizacija hodočašća

ZAGREBAČKA CRKVENA POKRAJINA

Marija Bistrica – Majka Božja Bistrička
Zagreb – Majka Božja Kamenita
Zagreb – Majka Božja Lurdska
Zagreb – Kraljica sv. Krunice
Zagreb – Marija Pomoćnica
Zagreb – Sveta Mati Slobode
Sljeme – Majka Božja Sljemenska
Remete – Majka Božja Remetska
Stenjevec – Majka Božja Drnovečka
Čučerje – Majka Božja Čučerska
Kamensko – Majka Božja Kamenska
Dol/Pribić – Majka Božja Dolska
Trški Vrh – Majka Božja Jeruzalemska
Vinagora – Majka Božja Vinagorska
Lobor – Majka Božja Gorska
Belec – Majka Božja Snježna
Volavje – Majka Božja Volavska
Vukovina – Majka Božja Vukovinska
Kloštar Ivanić – Majka Milosrđa
Kutina – Majka Božja Snježna
Molve – Majka Božja Molvarska
Močile – Majka Božja Močilska
Sveta Marija – Sveta Marija Međimurska
Lepoglava – Gospa Lepoglavska
Nova Rača – Majka Božja Račanska
Križevci – Majka Božja Koruška

ĐAKOVAČKO-OSJEČKA CRKVENA POKRAJINA

Aljmaš – Gospa od Utočišta
Osijek – Gospa Osječka
Bapska – Majka Božja Bapska
Ilača – Gospa Ilačka
Sotin – Gospa Sotinska
Šumanovci – Gospa Šumanovačka
Dragotin – Gospa Dragotinska
Slavonski Brod – Gospa Brze pomoći
Voćin – Gospa od Utočišta
Pleternica – Gospa od Suza
Slavonski Kobaš – Gospa Kloštarska
Kutjevo – Gospa Kutjevačka
Velika – Gospa od Utjehe
Tekije – Gospa Tekijska
Morović – Gospa Morovićka
Srijemski Karlovci – Gospa od Mira

RIJEČKA CRKVENA POKRAJINA

Trsat – Gospa Trsatska
Gerovo – Majka Božja Svetogorska
Rijeka – Gospa Lurdska
Mrkopalj – Majka Božja žalosna
Krasno – Gospa od Krasna
Oštarije Ogulinske – Gospa od Čudesa
Baška – Majka Božja Gorička
Rab – Gospa od Čuda
Lopar – Majka Božja Loparska
Poreč – Bogorodica Porečka
Vižinada – Gospa od Božjeg polja
Pula – Gospa od Mora
Šijana – Majka Božja od Milosti
Hreljići – Gospa od Zdravlja
Beram – Sv. Marija na Škriljinah

SPLITSKA CRKVENA POKRAJINA

Sinj – Gospa Sinjska
Solin – Gospa od Otoka
Split – Gospa od Zdravlja
Split – Gospa od Pojišana
Split – Gospa od Dobrića
Kaštel Novi – Gospa Stomorija
Slatine – Gospa od Prizidnica
Omiš – Gospa od Skalica
Vepric – Gospa Lurdska
Imotski – Gospa od Anđela
Proložac – Gospa na Vrljici
Biskupija – Naša Gospa Biskupijska
Visovac – Gospa Visovačka
Vrpolje – Gospa od Vrpoljca
Tisno – Gospa od Karavaja
Šibenik – Gospa van Grada
Primošten – Gospa od Loreta
Rogoznica – Gospa od Kapelice
Vodice – Gospa od Okita
Jelsa – Gospa od Zdravlja
Donji Humac – Gospa Bračka
Selca – Gospa Karmelska
Podselje – Gospa od Velog Sela
Dubrovnik – Gospa od Milosrđa
Čara – Gospa od Čarskoga polja
Badija – Gospa Badijska
Orebići – Gospa od Anđela
Kuna – Gospa Delorita
Orašac – Gospa od Orašca
Lopud – Gospa Lopudska
Mljet – Gospa od Jezera
Perast – Gospa od Škrpjela
Otok Gospe od Milosti – Gospa od Milosti

ZADARSKA NADBISKUPIJA

Nin – Gospa od Zečeva
Pag – Gospa od Staroga Grada
Zadar – Gospa Maslinska
Zadar – Gospa od Zdravlja

SARAJEVSKA CRKVENA POKRAJINA

Olovo – Gospa Olovska
Komušina – Gospa od Kondžila
Šćit (Rama) – Gospa Ramska
Stup – Gospa Stupska
Gornja Tramošnica – Gospa od Anđela
Široki Brijeg – Gospa Širokobriješka
Međugorje – Kraljica Mira
Hrasno – Kraljica Mira

OSTALI KRAJEVI

Bač – Gospa Radosna…
Bunarić – Gospa Bunarićka.
Subotica – Crna Gospa
Doroslovo – Gospa Doroslovska
Letnica – Gospa Letnička

MARIJANSKI BLAGDANI

a) Svetkovine

b) Blagdani

c) Spomendani

Obvezatni spomendani

Neobvezatni spomendani

Blagdani Crkve u Hrvata

Marijanski blagdani u hrvatskim Gospinim Svetištima

Sadržaj

Adresa:

Fra Petar Lubina

Trg G. Bulata 3

21 000 Split

Tel.: 021/348-184

E-mail: [email protected]