Žene u Isusovu grobu

„Žene u Isusovu grobu (Mk 16,1-8)“ naslov je knjige fra Domagoja Runje, profesora na KBF-u u Splitu i župnika u župama Lećevica i Radošić. Nakladnik knjige je Benediktinski samostan sv. Nikole u Trogiru, a knjigu je uredio fra Bože Vuleta.

Uvod

Tekst koji slijedi nastao je u okviru Biblijsko-benediktinske radionice koja se održavala jednom mjesečno od 19. listopada 2013. do 15. studenoga 2014. godine povodom 950. obljetnice ženskog benediktinskog samostana Sv. Nikole u Trogiru. Radionica je nosila naslov „Lice tvoje, Gospodi­ne ja tražim” (Ps 27,8), a sastojala se od dva radna dijela. Prvi dio odvijao se u zajedničkom čitanju izabranog biblijskog teksta, a drugi u čitanju Pra­vila Sv. Benedikta.

U ovoj knjižici skupljena su neka razmatranja iz prvoga, tj. biblijskoga dijela radionice, kojoj je is­hodišni tekst bio izvještaj o Isusovu uskrsnuću u Mk 16,1-8. Od toga teksta se polazilo i njemu se vraćalo na svim mjesečnim susretima, a izabran je prvenstveno zbog toga što se biblijsko-benediktinskom radionicom obilježava velika obljetnica jednoga ženskoga benediktinskog samostana, koji ni u jednom trenutku svoje devetstopedesetljetne povijesti nije bio bez žena koje su se po­svetile vjernom nasljedovanju Isusa Krista u posvećenom redovničkom životu. Stoga su i teme koje su izranjale iz odlomka Mk 16,1-8 bile često povezano s likom žene u Svetom pismu.

Tako je obdržavanje subote otvorilo temu uloge žene u obitelji, Crkvi i društvu. Tu smo se vratili na prva dva poglavlja Knjige Postanka, to jest na prve stranice Biblije gdje se upoznaje uzvišenost dostojanstva žene, koja se predstavlja kao potrebna (jaka) pomoć (slabom) mužu, da bi u Post 3 grijehom neposlušnosti došlo do poremećaja vrednota, što je kroz čitavu ljudsku povijest ne­opravdano služilo za opravdavanje raznih oblika diskriminacije žene.

Nadalje, tri su nas žene, Marija Magdalena, Ma­rija Jakovljeva i Saloma, koje idu na Isusov grob, podsjetile na tri žene iz Knjige o Ruti. Ruta je primjer ženske vjernosti i univerzalnosti Božje poruke spasenja. Ona kao tuđinka, Moapka, a zapravo vjerna žena, dolazi da se skrije pod krila jedinoga i pravoga Boga. Ne odustaje od svoga nauma čak i kad je dobrohotno upućena da se vrati svojoj kući, a to znači i svojoj poganskoj vje­ri. Naprotiv, ona ustraje u traženju pravoga Bož­jega lica, te u svojoj životnoj povijesti opipljivo osjeća kako je Bog vodi sve do toga da je postala prabakom kralja Davida, a time i uzornom ženom u rodoslovlju samoga Isusa Krista.

Dolazak žena na Isusov grob u sunčevu izlasku podsjetio nas je i na sliku žene odjevene suncem u Otk 12, gdje ta žena predstavlja Crkvu koja svijetu rađa Krista, a onda i samu Isusovu majku Mariju koja je u svom životu već ostvarila ono što Crkva tek treba postati.

Još više s likom Marije, Isusove majke, povezana je scena u grobu u kojoj žene vide mladića ogrnu­ta bijelom haljinom s porukom „Ne bojte se“, tj. istim onim riječima koje anđeo Gabriel upućuje nazaretskoj djevici Mariji kad joj je navijestio da će začeti i roditi Božjega sina. Marija je zapravo središnji ženski biblijski lik. Oiia je Bogorodica, puna milosti. Jednostavno bezgrešna. Međutim, to je ne čini osobom koja bi bila daleko od drugih ljudi i živjela u nekom drugom svijetu. Zapravo se Marija na poziv anđela Gabriela istovremeno i smela i započela razmišljati, te tako ušla u proces u kojem se Crkva neprekidno nalazi razmišljajući o otajstvenoj istini svoje vjere.

Jedan od načina razmišljanja O otajstvima vjere koji je duboko ukorijenjen u tradiciji Crkve, a u naše vrijeme doživljava svoj novi procvat, jest razmišljanje na temelju svetopisamskih tekstova na način koji se naziva Ledio divina.

Prema klasičnoj kodifikaciji koja se pripisuje kartuzijancu imena Guigo von Kašteli koji je živio u dvanaestom stoljeću, Lectio divina sastoji se od četiri koraka: 1. lectio (čitanje); 2. meditatio (raz­mišljanje); 3. oratio (molitva); 4-, contemplatio (sje­dinjenje).

U prvom koraku, lectio, tj. čitaflju, koje se izjed­načuje sa slušanjem, čitatelj prisna informaciju, ili grubo rečeno uzima materijal ^a daljnju obradu. Božja riječ u Svetom pismu izrečena je u ljudskoj riječi i stoga ju je potrebno nauditi prepoznati. Za to se nakon čitanja prelazi na drugi korak, medi­taciju ili razmišljanje. Tu se intenzivno uključuje razum. Čitatelj suočava pročitanu riječ s vlasti­tim mislima, znanjem, iskustvima i stavovima, te uočava kako se ljudske misli razlikuju od Božjih.

Razumije se daje u ovom koraku potrebno uloži­ti intelektualni i duhovni napor. Tu čovjek iscrpi sve svoje snage. Zato i ovaj korak ‘jedva čeka’ da se učini sljedeći, a to je oratio, tj. molitva. Radi se o usmenoj molitvi koja označava najjednostavniji oblik čovjekove verbalne komunikacije s Bogom. U naravi je riječi želja da se izgovori, a to se može ostvariti samo u komunikaciji s drugim bićem. Stoga se u ovom koraku čitatelj ne obraća samo biblijskom tekstu zaplićući se u njegovim mo­gućim značenjima, nego stupa u komunikaciju s njegovim božanskim autorom. U trećem koraku Lectio divina čitatelj razgovara s Bogom, a sadržaj njihova razgovora povezan je s pročitanom riječ­ju. No, molitva ne ostaje samo na teorijskoj ra­zini. Ona podrazumijeva i prikladno djelovanje. Stoga uz molitvu (oratio) dolazi i djelovanje (operatio) koje neki autori navode kao zasebni korak u Lectio divina, a benediktinsko geslo to izraža­va u neodvojivom binomu „Moli i radi”. Moli­tva kao razgovor s Bogom prethodi djelovanju, a ispravno djelovanje proizlazi samo iz molitve. Na taj način ovaj korak u Lectio divina proteže se na svakodnevni život i stvara mogućnost da se okusi plod kojemu je usmjeren čitav ovaj proces, a taj plod je contemplatio. Tu bismo riječ mogli različi­to prevesti, a u općoj jezičnoj upotrebi ona upu­ćuje na intenzivno duhovno iskustvo. Cesto je ta riječ opterećena i konotacijom nedostižnosti za prosječnog vjernika kao da bi bila rezervirana za redovnice i redovnike u klauzurnim samostani­ma. Međutim, contemplatio, kao sjedinjenje s Bo­gom, životni je cilj svakoga čovjeka, bez iznimke. Da bi stvar bila jasnija, možemo navesti i drugi latinski izraz povezan s ovim ciljnim korakom u Lectio divina, a to je familiaritas cum Deo. Fami­lijarnost ili bliskost s Bogom stanje je koje Bog daruje svakomu tko mu se hoće približiti, kao što je to darovao Mojsiju kad mu se ukazao u go­rućem grmu. Naime, kad je Moj sije vidio gorući grm koji ne sagorijeva i čim je učinio prvi korak da razmotri taj čudni prizor, Bog mu se odmah javio i rekao mu da se dalje ne približuje (usp. Izl 3, 3-9). Već prvi korak bio je dovoljan i susret s Bogom dalje se odvijao kao sam od sebe. Stoga je u Lectio divina najvažnije, a vjerojatno i najteže, učiniti prvi korak: uzeti Sveto pismo i čitati. Ali, kada to učinimo s vjerom, već smo se dovoljno približili Bogu s kojim na koncu postajemo toli­ko familijarni da živimo u zajedništvu s njime već u svakodnevnici ovoga zemaljskoga života.

Sto se tiče praktične upotrebe ove knjižice u od­nosu na Lectio divina treba istaknuti da se čita­telju, koji želi pristupiti Svetome pismu na način kako se to čini u Lectio divina, ovdje nudi pomoć u ostvarivanju prva dva koraka: lectio (čitanje) i meditatio (razmišljanje). Svrha ove knjižice ispu­njena je onoga trenutka kada čitatelj s čitanja i razmišljanja prijeđe na molitvu (oratio/operatio) koja vodi sjedinjenju (contemplatio) s Bogom čiju Riječ objavljenu i skrivenu tražimo u Svetomu Pismu.