1. korizmena nedjelja

Prepustiti se potpuno Bogu

Jedan mladi svećenik koji je studirao i magistrirao u Jeruzalemu pričao je, kako je u njegovom studijskom programu bilo predviđeno i putovanje kroz jordansku pustinju, a trajalo je deset dana. Veli da ta namjera nije bila ugodna studentima i da su pomalo bili skeptični na taj pustinjski izlet. Deset dana bez tuša, bez kreveta, uvijek u zajednici i u različitim situacijama upućeni na pomoć drugih. Ja se nisam uopće radovao tim danima, kaže on. “Prije sam imao osjećaj straha, neugodnost od nesigurnosti. Ali i danas znam, kako se taj pustinjski izlet duboko utisnuo u sve nas: apsolutna tišina, čisto zvjezdano nebo, život u nedodirnutoj prirodi. A iznad svega iskustvo da se može zadovoljiti i s puno manjim stvarima nego se misli. U radosnom očekivanju mi smo tada na kraju pustinjskog putovanja sjedili na brdu Nebo i gledali siluetu Jeruzalema na zalasku sunca. Ujedno smo bili duboko žalosni jer smo ponovno morali zamjeniti pustinju s hektičnim velikim gradom. U radosti očekivanja na Jeruzalem pomiješala se oproštajna bol: vrijeme u pustinji nije bilo tako loše, kako se očekivalo – sasvim suprotno.”

Na ovu prvu korizmenu nedjelju i mi idemo s Isusom usred pustinje. I ne samo deset dana nego puno više. Pratimo ga na tom mjestu i s njim smo u tom oskudnom krajoliku. Korizma je također u neku ruku vrijeme pustinje, u kojem ima puno odricanja, u kojem se stvarno ograničava na ono bitno u životu. Nije se čuditi da se skeptično gleda na to vrijeme do Uskrsa. Nije svakome taj post ugodan. “Uskrsno pokorničko vrijeme”: to upućuje na kajanje, napor, gorku samospoznaju. Odreći se puno toga nije nimalo jednostavno, i uvijek iznova suprotstavljati se napastima. Mora se razmisliti o vlastitim ciljevima i pokušati to izdržati do kraja. Nakon opuštenih dana slavlja karnevala teško je iznenada se uklopiti u sve to. Pokora, razmišljanje, tišina, oskudnost pustinje umjesto slavlja uz jelo, piće i glazbu duboko u noć. Napušta se cvjetajući život sa svim preobiljem i predaje se usred pustog i isušenog krajolika. Razumljivo je, da radost u korizmeno vrijeme nije uvijek povezana s velikim preobiljem. Stoga se prije svega gleda na to vrijeme suzdržano i oprezno. Netko bi možda već na Pepelnicu poželio da bude odmah Uskrs. Tih četrdeset dana pustinje izazivaju nas na razmišljanje: bavim li se mišlju da se nečega odrečem? Jesam li uopće sposoban baviti se samim sobom? Imam li hrabrosti upoznati svoje pogreške i promijeniti se gdje je potrebno? Tko se istinski upusti u pustinjsko iskustvo korizmenog vremena, taj će brzo zapaziti da se tu skroz radi o vlastitom biću . I pred tim se mnogi povlače. Oni doduše znaju što znači “korizmeno vrijeme” ali im nedostaje hrabrosti upustiti se u avanturu pustinje. Oni radije ostaju u svome raskalašenom životu i ostavljaju Isusa samoga u pustinji. Velik je njihov strah pred ovim područjem koje je tobože neprijateljsko za život.

Tko je već jednom bio u pustinji taj zna da se tu ne radi samo o prostoru bez vegetacije. Pustinja živi! Tu je spoznaju prenio na filmsko platno američki filmski producent James Algar 1953. godine. U svome dokumentarnom filmu on pokazuje mnogostrukost životinja i biljaka koje uspijevaju usred oskudnog krajolika. Mnoga živa bića protivno pustinjskim uvjetima prilagođavaju se i obogaćuju to područje svojom prisutnošću. Nakon duljeg sušnog vremena najednom zapljušti kiša i tada pustinja procvjeta. Žuto i suho pustinjsko kamenje najednom prekrije bogati biljni i cvjetni svijet. Ta sposobnost promjene čini pustinju fascinantnim mjestom.

Korizmeno vrijeme ne želi ograničiti, nego pripomoći da život procvjeta i da se ponovno bude velik i jak. Dakako da se može sa svom sumnjom gledati na korizmeno vrijeme i pitati se je li to vrijeme potrebno. Ali tko pustinju shvati ozbiljno, tko ima hrabrosti predati se pustinji taj će uskoro iskusiti: pustinja živi! Post i pogled na vlastiti život služe upravo tome, da se iz zalutale situacije ponovno nađe izlaz. Život u jednostavnosti pustinje daje mi osjetiti, kako mi je potrebno malo sredstava za život i kako su ipak važniji ljudski odnosi. Obraćenje može biti bolan proces. Ali samo tko se u to upusti, može ponovno naći život, može otkriti nove perspektive i horizonte. Post i odricanje prije svega ne zvuče lijepo, jer je teško četrdeset dana ne dotaknuti čokoladu ili nešto slično. Ipak u tome se skriva ono što oslobađa: tada se može osjetiti da čovjek ne treba puno da bi provodio sretan život. I puno toga što nam se činilo da je važno za preživljavanje, u stvarnosti je samo nepotreban teret što sam ga vukao uokolo.

Korizmena vremena možda na početku nisu lijepa vremena. Ali s veremenom tko se hrabro odluči biti usred pustinje, taj može otkriti njezinu pravu ljepotu. Taj osjeća kako puno tišine, puno jednostavnog života može sebi darovati. Kako se puno snage i radosti nalazi u odricanju mnogih stvari. Tako dani do Uskrsa nisu tjedni protiv života, nego vrijeme u kojem ponovno cvjeta život. Tako je korizmeno vrijeme prostor koji želi upraviti naš pogled na ljepotu pustinje i pokazuje kako se puno života upravo skriva u tom pustom kraju. Ako se na tom putu pustinjom prepustimo Kristu tada otkrivamo na rubu našega vidokruga već njegov Uskrs. Tada nam daleko na horizontu već svijetli silueta grada Jeruzalema koji je obasjan u sjaju uskrsnog jutra. Ili riječima sv. Pavla iz poslanice Rimljanima koju smo malo prije slušali: “Tko god u nj vjeruje, neće se postidjeti.”

Fra Jozo Župić

**********

Đavao ga je iskušavao

Pepelnicom ili Čistom srijedom započelo je korizmeno vrijeme koje nas poziva, da krenemo na put odricanja, žrtve i unutarnjeg prosvjetljenja, i tako se pripremimo za veliku svetkovinu Uskrsa. Ovo vrijeme pokore ne smije biti za nas teret, nego pomoć, da budemo slobodni za ono bitno: da ponovno nađemo Boga i da vježbamo ljubav prema bližnjemu u duhu Krista.

Isus Krist je Spasitelj, Otkupitelj: to nam svjedoči čitanje poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima: “Tko god prizove ime Gospodnje bit će spašen.” Zazvati ime Božje je stvar srca ali i vanjskog ispovijedanja. Zato prema riječima Svetoga pisma vrijedi, da srcem vjerujemo u uskrsnuće Isusa Krista od mrtvih i ustima ispovijedamo pred ljudima. Tada ćemo biti spašeni.
Vjera i ispovijedanje idu zajedno. Srce je bit i znak za čovjekovu nutrinu. Srce je sjedište ljubavi, snage. Ona ili on imaju “dobro srce”. Tek kad je vjera u Krista došla “u srce”, došla je u “pumpnu stanicu života”.

Znamo za izreku: “Čega je srce puno, usta o tome govore”. Za koga je Evanđelje stvarno “radost”, taj ne zadržava radost za sebe, nego je prenosi dalje.

Možda bismo mogli u korizmenom vremenu stvoriti nakanu: trudit ću se da što više svoju vjeru primim “k srcu” i predajem je ljudima u mojoj okolini, kako bi osjetili, da je evanđelje o Isusu Kristu radost.

Možete li čuti srce kako udara? Philipp Sendrak napisao je knjigu “Slušanje srca”. Radi se o siročetu u malom indijskom selu, koji je na nesreću i oslijepio. Njegova ga baka dovodi u samostan, gdje bi trebao odrasti. Tamo je stekao sposobnost na način, da je razvio osjetilo koje može čuti udaranje srca kod drugoga. Jedno od tih srdaca pripada uzetoj djevojčici i zajedno postaju nepobjediv tim. Djevojčica gleda za njega, a on nju nosi.

Neočekivano se u životu dječaka pojavljuje bogati ujak. On ga šalje u Ameriku. Obavlja skupe operacije, i opet mu se vraća vid. Studira i postaje bogat. Premda je sada zdrav i dobrostojeći, nije izgubio ono što je posjedovao. Slijedi svoje srce i vraća se u svoje selo.

Mnogo toga je protiv života. Ima puno ljudskih obzira, izgovora, ljudskog straha, kukavičluka! Tu je stvarno potreban Duh Sveti da nas jača, kao što je ojačao Gospodina Isusa Krista u njegovom čovještvu i vodio ga, kad je išao u pustinju, da tamo četrdeset dana moli i posti. Zatim ga je iskušavao đavao. Isus Krist je pravi i istobitni Sin Božji; on je i čovjek, i kao “Sin Čovječji” mogao je biti iskušavan, premda nikada nije sagriješio i nije mogao sagriješiti. Tri puta je pokušavao đavao pritisnuti našega Gospodina: prva kušnja je, da iz kamena načini kruh. Tom kušnjom htio je đavao, da se Isus odredi za lagodan život i uživanje. Dakako, to mu nije uspjelo, jer je Isus pokazao da čovjek ne živi samo od kruha. Postoje i više vrijednosti, kao prije svega živi odnos prema Bogu. U drugoj kušnji đavao je ponudio sva kraljevstva zemlje i vlast nad svijetom a ujedno je napasnik htio, svrgnuti Boga s prijestolja, a od Isusa traži da se njemu, napasniku pokloni. Nasuprot tome Isus potvrđuje, da se samo treba klanjati Bogu i njemu jedinome služiti.

Posljednja kušnja je, da se Isus baci s Hrama. Đavao je čuo Isusov odgovor: “Rečeno je, da se ne iskušava Gospodina, Boga svojega!”

Svi ćemo mi biti iskušavani na različite načine od Zloga: izvor kušnje može ležati u nama, kada su to nesređene sklonosti, koje nas navode na oholost, egoizam i putenost; ima također kušnja i zavođenja kroz lošu sredinu ili loše prijatelje, i konačno postoje mogućnosti prilično direktnog utjecaja od strane zlih neprijatelja. U svim tim kušnjama ne trebamo zdvajati, nego imati povjerenja u Boga, koji nas jača i pomaže. Bog ne će dopustiti da budemo kušani iznad naših snaga. Ako mu se povjerimo u poniznosti i dademo naš doprinos, da svladamo zlo, smijemo računati na njegovu pomoć.

Upravo je to put osvjedočenja ovdje na zemlji, ususret vječnome cilju. Mi molimo i Svetu Mariju Majku Božju, da nas prati na majčinski način u životnoj borbi i da nas jača po svome zagovoru kod Boga.

Stoga, prihvatimo korizmeno vrijeme kao dar, koji treba obogatiti naš život i za kraj postavimo nekoliko pitanja: Gdje mogu samom sebi darovati vrijeme, da bi postao senzibilan za nadobudne tragove u mome životu? Kada mogu drugima darovati pažnju, koja uspostavlja novo zajedništvo? Kako može započeti uskrsna radost, da se istakne u mome životu i u našoj zajednici?

Fra Jozo Župić

***********

Kušnja

Nitko ne živi bez kušnja, i one su mnogostruke, tako da nijedan dan ne prođe bez njih. Svi mi možemo popisati listu kušnja koje nam najviše zadaju muke. Teško je zamijetiti skrivene kušnje, i njih kao kušnje raskrinkati.

Očigledno kušnje ne trebamo posebno imenovati: zbog žeđi se pije, ili onda ako se osjećamo udobno ili nas pritišće osamljenost. Voziti brzo za mnoge je prava kušnja koja može imati smrtne posljedice. Očite su kušnje na području seksualnosti. One su danas svuda prisutne, u reklami, na televiziji, na internetu, na mnogim stranicama novina. Mnogi misle kada je o kušnji riječ, prije svega na seksualno.

Ali ima puno drugih, i one imaju često veliku težinu, ugrožavaju nas – i druge. Ja mislim na kušnju koja je duboko u nama, da se osvećujemo na pretrpljenu nepravdu. Ili kušnja, izvrtati istinu, da bismo same sebe u očima drugih učinili valjanima. Mnogo puta prijeti nam kušnja, da se obeshrabrimo, da se predamo. Ili obratno, kušnja, da budemo nestrpljivi, da se upletemo u tuču, da želimo iznuditi nešto.

Ono što čudi jest, da nitko ne može umaknuti kušnji. Zašto Bog to dopušta? Zašto smo mi iz tako ugroženog materijala? To je cijena slobode. Kušnje ima samo tamo gdje ima slobode, njoj popustiti, ili joj se suprotstaviti. Životinje u tom smislu ne poznaju nikakvu kušnju. Prijateljstvo se pokazuje i dokazuje u vjernosti, a vjernost znači, ne popustiti mnogim kušnjama.

Isus je ostao vjeran. To je smisao njegove kušnje kroz četrdeset dana u pustinji. Isus je bio nama u svemu jednak, također i u kušnjama. Samo je on za razliku od nas, izdržao kušnju. Koje su to bile kušnje-iskušenja?

Upada u oči, da u nijednom Evanđelju nije govor o tome, da bi se Isus borio sa seksualnim kušnjama. Zar ih on nije imao? Kao čovjek i kao muškarac? U svakom slučaju đavao ga nije napadao s te strane. Je li osjećao da Isus tu nema slabog mjesta? Vjerujem. Vjerujem, da je Isus bio pun ljubavi, da je on također kao čovjek sasvim ispunjen i bez “seksa”, bez kojega mnogi danas ne mogu predstaviti ispunjen život.

A ipak je Isus bio čitav čovjek. Nakon dugog strogog posta ogladnio je. Ali on zna da “čovjek ne živi samo od kruha”. Radikalne kušnje leže dublje: povećati zemaljsku moć, od nje očekivati svako spasenje. To je kušnja, steći moć nad drugima, umjesto da im se služi, kao što je to Isusov nalog.

Najdublja kušnja je treća: “Ako si Sin Božji…” Budi samostalan! Što će ti Bog? Uzmi sve u svoje ruke! Budi svoj Bog, a ne dijete Božje! Nije li korizmeno vrijeme prigoda da točno pogledamo gdje leže moje kušnje – i kako mi Isus pomaže da ih pobijedim?

Neka nam budu na poticaj riječi J.H. Newmana:

Gospodine, oživi svoju Crkvu i počni od mene!

Gospodine, ohrabri svoju Crkvu i počni od mene!

Gospodine, otvori svoju Crkvu i počni od mene!

Gospodine, obnovi svoju Crkvu i počni od mene!

Fra Jozo Župić