fra Rafo Kalinić

Život

Rođen je 6. studenog 1910. u Prugovu (Split) od oca Mate i majke Kate r. Bašić. Sakramenat krštenja primio je 7. studenoga 1910. u župnoj crkvi sv. Ante u Prugovu i dano mu je ime Ivan.

Osnovnu je školu počeo pohađati kod župnika fra Luje Plepela 1917., a nastavio kod fra Ivana Gančevića 1921. Uz pristanak roditelja odlazi u Franjevačko sjemenište u Sinj i upisuje se u Franjevačku klasičnu gimnaziju školske godine 1922./23.

Biskup Kvirin Klement Bonefačić podijelio mu je sakramenat sv. potvrde u župnoj crkvi sv. Jakova u Dicmu 25. lipnja 1925.

Nakon završenih pet razreda gimnazije odlazi na Visovac u novicijat. Od fra Stanka Borića 30. kolovoza 1928. godine prima franjevačko redovničko odijelo i uzima ime Lovre. Nakon godinu dana kušnje polaganjem jednostavnih zavjeta, 31. kolovoza 1929. uzima ime Rafo.

Poslije novicijata 1929. odlazi u Sinj na studij filozofije školske godine 1929./31., a 1931./32. upisuje studij bogoslovije u Makarskoj.
Red tonzure primio je u Baškoj Vodi 1932., red podđakonata u Splitu 11. ožujka 1933. i đakonata u Makarskoj 21. studenog 1933., a red prezbiterata u Splitu u biskupskoj kapeli 22. srpnja 1934. od biskupa Kvirina Klementa Bonefačića.

Mladu misu slavio je u rodnom mjestu Prugovu 29. srpnja 1934. Nakon mlade mise nastavio je studij bogoslovije u Makarskoj.
Bogoslovno školovanje završava 18. svibnja 1935., a nakon toga određen je za pomoćnika fra Boni Radoniću , magistru klerika u Sinju.
Kraljevska banska uprava Primorske Banovine u Splitu imenovala ga je za profesora na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. Nastava počinje 1. kolovoza 1936.

Studij matematike i etnografske skupine na prirodoslovnom fakultetu u Zagrebu upisuje 20. listopada 1938. Po želji direktora gimnazije fra Krste Kržanića siječnja 1941. postavljen je za profesora latinskog, grčkog i hrvatskog jezika na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju.

Fra Petar Bezina je vodio postupak prikupljanja dokumentacije o fra Rafi Kaliniću da bi se mogao započeti proces beatifikacije. U tu svrhu uređuje se i glasilo “Fra Rafo Kalinić – žrtva svog svećeništva.”


Duhovni lik fra Rafe Kalinića

Fra Rafo je sebe kao kršćanina počeo izgrađivati u svojoj obitelji, a nastavio u gimnaziji u kojoj je jačao poziv za svećeničkim životom, a u novicijatu i klerikatu već je bio krepostan redovnik. Tako izgrađen počeo je graditi duhovnu zgradu svog budućeg života.

U svojim Bilješkama govori o svojem načinu života, nazočnosti i prilagođivanju volji Božjoj. Veliko značenje pridaje ispitu savjesti i ispovijedi. Piše da mu je najveća briga provesti život što savršenije. U tančine je izvršavao naredbe starješina. Sve slobodno vrijeme provodio je u ispovjedaonici. Vršenje redovničkih propisa nije mu bila puka formalnost. Svakom činu davao je odgovarajuću sadržinu prožetu duhom Božjim. Svoj duhovni život ojačao je krepostima, vjere, ufanja i ljubavi. Duboko je bio uvjeren u istine katoličke vjere. Nikakvim činom nije pokazivao sumnje u ispravnost vjerskih istina. Svim srcem i umom prigrlio je ova sredstva da po njima postigne kršćansko i redovničko savršenstvo.

Za dobro svoje duše fra Rafo je znao činiti pokoru. U njemu je gorila želja da i svoje tijelo kroti kako bi što bolje služio Bogu. Zato nije čudo ako bi u tome ponekad i pretjerao.

Vršenje triju zavjeta nikada nije došlo u kušnju. Kršenje Pravila /Regule/ smatrao je rušenjem sustava redovničkog života. Priznaje da je primio od Krista sve što ima, da je sluga nekoristan, da je sam po sebi ništa. Otvarao se Božjoj milosti koju će Bog proslaviti. Zajedničku molitvu gotovo nikada nije propuštao, a privatna mu nije promicala. Kretao se sa svim svojim bićem u njenom ozračju. Uronjenost u Božju posvudašnjost, svijest o Božjoj očinskoj skrbi i ljubav prema ljudima, zračili su iz njegove duše. Svugdje i uvijek traži zgodnu priliku da otvori sebe Božjem milostivom pohodu i da raznim molitvama drži vezu sa svojim Ocem.

Posebna oznaka fra Rafine pobožnosti bila je pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Među svecima posebno je častio sv. Franju Asiškog.

U slavljenju mise bila je izražajna sabranost i točnost. Svaka mu je riječ bila bistra i jasna.

Posebna oznaka njegova života bilo je bježanje od grijeha. Nitko mu ne može pripisati da je bio sumnjičav. Strogo je svoje čine nadzirao i analizirao. U ničiji život nije zalazio s namjerom da otkrije njegovu negativnu stranu.

Karakteristika mu je bila velika točnost. Naredbe pretpostavljenih izvršavao je bez pogovora. Njegovo životno djelovanje bilo je obdareno darovima zdravog razuma, slobodne volje i kreposnim djelima.

Ostavljao je dojam da je svojim duhom zaokupljen nečim nevidljivim, da je svojom unutrašnjošću uronjen u nešto izvan dohvata ljudskog oka. Iz njega je žarila otvorenost, vedrina i toplina. Pokazivao se veseo, raspoložen i miran. Na njemu se nije primjećivala zabrinutost, strah, tjeskoba, neraspoloženje, očaj i slično. Katkada se činio povučenim, što je odraz njegove unutrašnje sabranosti iz koje je nerado izlazio. Bio je čovjek molitve. Stalno je živio u Božjoj nazočnosti, te se činilo da svojim duhom živi u dodiru s Bogom .To se posebno vidjelo prilikom pohoda Presvetom oltarskom sakramentu. To ga je izopćavalo iz dnevnih događanja. Činilo se da ne promatra stvari oko sebe, da se za njih ne zanima, jer živi u viziji nadzemaljskoga. Takvo stanje nije bilo plod prolaznog i kratkotrajnog duhovnog napora, već učinak dugotrajne i uporne vježbe i predanja milosti i djelovanju Duha Svetoga.

Fra Rafo je oko deset godina proveo u sinjskom samostanu. U slobodno vrijeme pomagao je u svetištu, ispovijedao, propovijedao, vodio sprovode. Pomagao je i po drugim župama Cetinske krajine. Nije bio pripadnik nikakve organizacije ni stranke. Uvijek je branio prava svoga hrvatskog naroda.

Kao redovnik fra Rafo nije imao materijalnih dobara. Ali ljubav je domišljata, pa je fra Rafo pun ljubavi prema Bogu i siromasima pronalazio brojne načine kako bi pomogao bližnjemu.


Zadnji dan života

Nakon pada Italije /8. rujna 1943./ u Sinj je počela stizati njemačka vojska. Vodila je borbe s partizanima, a posebno za vrijeme nadiranja glavnine njihove vojske preko Trilja u Sinj. Palili su mnoge kuće i ubijali veliki broj nevinih ljudi.

U Brnazama su se događale ratne strahote. Strava i užas bili su dana 24. rujna 1943. godine.

Izjutra u samostan došla je iz Brnaza, zaseoka Čarića, nećakinja Stipe Čarića. Tražila je svećenika za ispovijed i pričest ranjenom Stipi. Sakristan fra Luiđi Šimić o tome je izvjestio župnika fra Bernardina Topića. Odgovorio je da po svojoj savjesti u tako pogibeljnom stanju, ne može nikog poslati i da će netko od župnog osoblja doći kada se stanje malo smiri.

Bio je veoma uznemiren, jer je kao župnik bio odgovoran pred Bogom za vjernike svoje župe.

Fra Rafo, iako nije bio u dušobrižničkoj službi ni trenutka nije oklijevao. Dolazi fra Bernardinu Topiću govoreći: „Evo me, ja idem dobrovoljno.“ Dobiva dozvolu i blagoslov od župnika za polazak. U samostanu se od pomoćnika našao fra Lujo Šušnjara. Fra Rafo ga poziva da zajedno pođu k ranjeniku, ali fra Lujo negoduje govoreći da nema smisla da oba poginu. Nakon toga fra Rafo se pred njim ispovijedio, uzeo sv. ulje i svetootajstvo te se pješice uputio u Brnaze k ranjeniku. Time je, bez ikakve sumnje, pokazao najveći stupanj svećeničkog herojstva. Ne zaustavlja ga ratni vihor popraćen bombardiranjem, paljenje kuća, ubijanje pravednih ljudi, strah od očite smrti, niti urođena težnja za životom.

Na samom ulazu u selo vojska ga zaustavlja, ali fra Rafo se ne vraća već pred kapelicom Srca Isusova ostaje moleći. Nakon pola sata vojska ga ipak pušta i ubrzo dolazi ranjenom Stipi Čariću kod kojeg ostaje oko sat vremena. Ispovijedio ga je i pomazao svetim uljem.

S posljednim “zbogom” fra Rafo napušta Čariće i kreće prema kućama Malbaša. Nakon što je fra Rafo prošao dvadeset do trideset metara od Malbašine kuće, njemački je vojnik viknuo: ” Komme!” /dođi/ i mašući rukama tražio da se vrati. Provjerivši propusnicu, naredio mu je da izvrne džepove, rastvorio mu je tašnu s priborom za dijeljenje sakramenata. Kako bi fra Rafo na njemačkom protumačio namjenu pojedinog komada, vojnik bi taj komad uzimao, bacao pod noge i gazio: koticu-košuljicu, kesicu s kutijom u kojoj se nose posvećene hostije, pamuk za zadnje pomazanje. Taj čin uznemirio je fra Rafu. Problijedio je, dižući ruke i upirući pogled prema nebu, kleknuo je i habitom čistio prolilveno sv. ulje. Svjedoci tvrde da je vojnik, nakon što je oteo tašnu i posudicu, pucao u fra Rafu. Prema drugim svjedočenjima fra Rafo je prigovarao vojniku što ubija ljude i pali kuće. Svi se svjedoci slažu da je vojnik odveo fra Rafu prema kući Ivana Malbaše. Kako izjavljuje musliman Asim Zovnić iz Mostara, koji je tu bio nazočan, vojnik je fra Rafu zgrabio i bacio u goruću kuću. U njoj je fra Rafo izgorio. To se dogodilo 24. rujna 1943. u petak oko četiri sata poslije podne.

Fra Bernardin Topić izjavio je da je fra Rafo podnio teške muke. Poginuo je braneći sveto ulje i presveti oltarski sakramenat. Svijet je govorio:” Bio je svetac!”.


Posmrtni ostaci

Fra Bernardin Topić u subotu rano ujutro 25. rujna 1943. doznao je za mučeničku smrt fra Rafe. Pošao je u njemačko zapovjedništvo, zatražio informacije o smrti fra Rafe i dozvolu da može poći u Brnaze sakupiti njegove posmrtne ostatke. Na zapovjedništvu je primljen Ijutito. Nakon dobivene dozvole pošao je u kuću Ivana Malbaše i iste se večeri vratio neobavljena posla. U nedjelju navečer Ivan Vlajčević pronašao je ostatke izgorjelog fra Rafinog tijela. O tome je izvijestio fra Bernardina koji ponovo 27. rujna 1943. odlazi na zgarište kuće Ivana Malbaše.

Fra Bernardin je na zgarištu pronašao komade njegova habita, misničke kotice, molitvenika za bolesnike, jednu posudicu svetog ulja, kopče od sandala, malene komade njegovih kostiju, ispečena mesa bez tijela. Nakon tog je pronađen džepni sat i ključ njegove sobe. Sakupivši fra Rafine ostatke odnio ih je u samostan i dao napraviti kovčežić od cinka. U njega su pohranjeni fra Rafini posmrtni ostaci. U crkvi Gospe Sinjske fra Bernardin je molio : „Bože, koji si među apostolskim svećenicima slugu svoga Rafu svetim činima ukrasio, molimo te primi naše molitve“. Zatim je sprovod krenuo prema groblju sv. Frane. Zbog straha od njemačke vojske zvona nisu brecala. Sahrana je obavljena 11. listopada 1943.

Fra Rafini ostaci položeni su u zajedničku franjevačku grobnicu u Sinju. Prilikom preuređenja grobnice 1973. kovčežić s posmrtnim ostacima stavljen je u kosturnicu u dnu groba. Uprava Provincije 1992. godine odlučila je fra Rafine posmrtne ostatke prenijeti u kriptu Gospe Sinjske. Grobari su otvorili grobnicu misleći da će pronaći kovčežić. Međutim, on je propao, pronađen je samo komadić cinka, kojeg je fra Celestin Belamarić, kao jedan od članova komisije, uzeo s namjerom da ga čuva u svojoj sobi. Nakon njegove tragične smrti nije pronađen taj komadić cinka.  

Sva fra Rafina “imovina” ostala je u samostanu. Međutim, njegova „imovina ” nije sačuvana. Kada su 1944.godine partizani ušli u Sinj, zaposjeli su prvi kat samostana, a tu se nalazila fra Rafina soba. Vjerojatno su fratri uzeli stvari iz sobe, a ponešto od tih stvari uzeo je fra Roko Tomić i stavio u jednu “UNRINU” kutiju. Ne zna se gdje je ta kutija završila.

U franjevačkom samostanskom arhivu u Makarskoj 1995. pronađena je jedna teka tvrdo uvezana u kojoj je fra Rafo pisao svoje Bilješke o svojoj duhovnoj izgradnji. 


Izvještaj fra Bernardina Topića, gvardijana

Ured Franjevačkog samostana u Sinju
Br. 49/43
Sinj, 8.X.1943.

Mnogopoštovani Otče!

Javljam Vam suznim očima i rastuženim srcem da je O. Rafo Kalinić, taj najbolji, najsvetiji i najponizniji redovnik ovog samostana, a možda i cijele Provincije ubijen i spaljen na 24. rujna t.g. u kući Ivana (rečenog Jove) Malbaše u selu Brnaze od njemačkih vojnih trupa.

Pokojnik je toga dana svojevoljno, bez ičijeg nagovaranja – čuvši da je jedan ranjenik u komšiluku Čarića na smrti, pošao u isto selo da ga naredi. Meni se je dakako javio prije polaska. Ja sam mu dozvolio poći na bolesnika, ali sve nekako sa neugodnošću, jer je u selu Brnazima toga dana bila vojna operacija, tj. prolaz nemačke vojske. To je bilo u dva sata po podne prema novom računanju. O. Rafo pošao je i ponio je sva sveta ulja u posudi i tako svetu pričest, ali tajno. Na početku sela, pošto je već kolona vojske njemačke cestom prolazila, morao se ja zaustaviti i tu je u kapelici Srca Isusova klečao i molio oko po sata. Zatim je otišao bolesniku u Čarića. Istoga je naredio i s Bogom pomirio. Rekoše mi ukućani da se on nije ispovjedio ima blizu dvije godine. Ranjeni se nije mogao pričestiti zbog teških rana i teške bezsvjestice itd. O. Rafo nastojao je oko sat vremena da ga pričesti, ali mu nije uspjelo. Zatim se O. Rafo počeo vraćati kući.

Ivana Malbaše kuća u Brnazama je uz državnu cestu udaljena od Sinja oko dva i po kilometra. Kad je O. Rafo prema Sinju idući već mimoišao kuću, s donjeg obora iste kuće do polja zovnuo ga je neki njemački kapetan da dođe k njemu. O. Rafo se je povratio k njemu. Ovaj ga je legitimirao. Našao mu je zakonitu propusnicu. Pri tomu je oduzeo O. Rafi posudu svetih ulja i zlatnu teku od pričesti. Sv. Oltarski Sakramenat bi je tu. O. Rafo molio je kapetana, da mu sve to povrati, ali ovaj nije htio. Izgleda da su sveta ulja razbačena bila, i da ih je O. Rafo kupio i habitom otirao polivena kamenja, a zlatnu teku kapetan je stavio sebi u džep. Na to ga je kapetan utjerao u prizemlje – konobu iste kuće. Iza nekoliko časova čuli su se hitci iz revolvera – pušaka. Malo kasnije kuća je zapaljena, vrata zatvorena, tu je i tijelo O. Rafe zapaljeno. To se je zbilo na 24. IX. 1943. od 4 – 5 sati poslije podne. Mi smo saznali za njegovu smrt na 25. IX. oko šest sati u jutro. Isto jutro pošao sam na mjesnu njemačku komandu, da stvar raspitam. Nisam ništa jasno doznao, nego mi reče ljutito njemački general, kad sam mu rekao da se je zbio taj slučaj u Brnazama: „ Ta tu su sve samo boljševici-komunisti-Rusija“. A uistinu onih dana bilo je pucnjave osobito noću u selu Brnazama na Njemce. Dozvolio mi je da ga potražim i pokopam. Tražio sam dva sata sa dva čovjeka, ali svugdje je bila vatra, dim i neraspoznavanje.To traženje bilo je u subotu na 25. IX., od devet do jedanaest sati. Vratio sam se bez uspjeha. U nedjelju večer javi mi jedan čovjek, Ivan Vlajčević, da je našao znakova izgorjelog O. Rafe. U ponedjeljak jutro na 27. IX. opet sam pošao da tražim. Našli smo nešto kostiju od O. Rafe. To sam skupio i skromno pokopao u našoj grobnici, kod sv. Franje u malom kapselu. Na 6. X. našao se je na istom mjestu ubijstva sat O. Rafe. Opet sam na 7. X. pošao u Brnaze da sve izvidim i premješam. Taj put našli smo komade od njegova habita, misničke kotice, molitvenika za bolesnike. /Jednu posudicu svetog ulja/ fijube od šandalija, malene komade njegovih kostiju. Ispečena mesa bez tijela, ali sve u malome nađosmo. Sve sam postavio u kutiju, pak ću i to sa ostalim ostatcima pokopati.

Izgleda da je onaj kapetan protestanske vjere. Za pravi uzrok radi kojega je O. Rafu pogubio, dosada nijesam doznao.

Neki očevidci kažu, da se je tom prigodom zauzimao O. Rafo za narod naš kod Njemaca, da blaže postupaju s našim ljudima. Neki govore da je na cesti razgovarao sa četiri lica, a neki hoće, da se je bio svratio u kuću Frane Malbaše. Drugi hoće da su Nijemci u taj sat doznali da su im brnaški partizani poubijali nekoliko 5-6 njihovih sunarodnjaka, pak da su s toga pobisnili i sve s reda poubijali. Što bilo da bilo, onaj je kapetan O. Rafu potpuno nevina pogubio i spalio ga u najsvetijem poslu, dok je naime pohađao bolesnike, dijelio im svete sakramente i s Bogom ih pomirivao.

O. Rafo teške je muke podnio, ali blago njegovoj duši, jer je poginuo braneći sveta ulja i Presveti Olatarski Sakramenat. To je drugi sveti i blaženi Tarzicije. O. Rafo često je pohađao Svetotajstvo dok je bio živ i dugo pred njim molio, osobito u večer poslije večere. Ispovijedio se je tri dana prije smrti. A inače je više puta išao sedmično na svetu ispovijed. Njegova smrt porazno je djelovala na svakoga i svakoga je u pojam ubilo što se ovo događa. Ko ga god spomene, reče: svetac je bio.

Njegova smrt veliki je udarac za Provinciju, ali za ovaj samostan neizmjerno teži, budući da je O. Rafo bio uzor svake kreposti i uzor svećenika-redovnika. Njegovim gubitkom osjeća se u ovome samostanu velika duhovna praznina, ali u svjetlu vjere, njegov sveti život i mučenička smrt ima nas sve zadiviti i obradovati.

Fra Bernardin Topić
starješina samostana