1. nedjelja došašća

Bdijte!

Isus kaže: Bdijte! Postoji dvostruko bdijenje. S jedne strane čekanje u zloj namjeri, kako bismo nekoga prisluškivali, uhodili i naškodili mu, preispitujući njegove slabosti i pogreške i tako ga prokazali. Postoji bdijenje u dobroj namjeri, kako je mislio Isus. Bdjeti znači prema tome biti spreman i otvoren, probuditi se od tromosti, mlitavosti. Bdjeti znači odbaciti površnost, biti pažljiv, biti na oprezu, čuti, tražiti pogledom, prije svega tražiti Boga. On ne dolazi tek na kraju svih dana. On dolazi tako reći u sve dane. On dolazi sada k nama u ovoj svetoj misi. On daje da njegovu riječ čujemo i daje nam udjela u svojim svetim darovima.

Isus Krist dočekuje nas na početku nove crkvene godine s podužom opomenom. Ishodište govora je vrlo načelno pitanje učenika: “Reci nam kada će to biti i koji će biti znak tvojega dolaska i svršetak svijeta?”(Mt 24,3).

Radi se o dolasku Sina čovječjega na kraju vremena – i zato je to vrijeme blizu. Nitko u stvari ne zna točan trenutak kraja, zato Isus opominje na budnost i spremnost. Isus često govori u dojmljivim slikama: dani velike nevolje, pomrčina sunca i mjeseca, sile nebeske, smokva, vrijeme općeg potopa, dolazak Sina čovječjega, gospodar kuće, lopov u noći.

Bog, Otac, zna dan i čas. Uza svu nesigurnost postoji i ta sigurnost: sva su vremena u Božjoj ruci. To je evanđelje, radosna vijest Isusova govora, a s druge strane puno neznanja kod ljudi. Na puno toga što se događa u životu ne možemo utjecati, puno toga u životu ostaje nam nerazjašnjivo. Isus tako kaže: “Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti” (Mt 24,40). Zato: “Bdijte!” (Mt 24,42).

Budnost o kojoj govori Isus, želi oblikovati naš život. Ne radi se o tome, da smo stalno na oprezu, jer ne znamo “u koji dan Gospodin dolazi”. Umjesto toga Isus u svome govoru govori o osnovnim životnim stvarima: jesti, piti, ženiti se. Isus dakle govori o tome što život danomice treba. On govori o načinu životne odluke koja svakom životu daje oblik.

Mi bismo mogli nastaviti Isusov govor na tom mjestu: spavati, igrati, raditi, kupovati, moliti, brinuti se za djecu, živjeti samostanskim životom. Sve to mi činimo s više ili manje nutarnjeg sudjelovanja ili budnosti za konkretne stvari, o kojima se sada radi. Isus zato propagira, da to što činimo, činimo budno. Da budemo umjereni u jelu i piću, da preuzmemo odgovornost za ljude koji su nam povjereni, da činimo više od naše bezuvjetne dužnosti , da živimo u punini i da dijelimo što nam je darovano.

Isus ne želi da zanemarimo svoj život. Zato on uvjerljivo propagira budno življeni život – u kojem nam Bog dolazi ususret. To je upravo životna kvaliteta: od Boga živimo i usmjereni smo na njega, Bog dolazi u naš život i on nas može “zaraziti” puninom svojih mogućnosti.

Vrijeme došašća je vrijeme, u kojem se postavljamo tako, da smo potpuno svjesni životne perspektive, i u tom vremenu se uvježbavamo tako, da računamo na Božji dolazak. Svaki dan. Uvijek nam ne uspijeva živjeti budno. Zato slavimo Došašće, kao vrijeme u kojem velike nade za naš vlastiti život i za život svijeta ponovno mogu postati velike, i da po njima izvršimo nalog.

Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije govori o jednoj takvoj velikoj adventskoj nadi. Ta velika nada, koja se za proroka i njegov narod temelji na vjeri u Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, napisana je kao nada i za naše vrijeme. I mi je smijemo čuti kao obećanje u našoj čežnji: za pravednošću i mirom u svijetu povećanih ratova, terora, diktatora, velikih poplava, gladi i ubrzane promjene klime sa njenim katastrofalnim posljedicama na mnogim mjestima.

Čitanje Izaije završava s pozivom: “Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!” (Iz 2,5).

Vrijeme Došašća, koje je pred nama do Božića, je vrijeme u Gospodnjoj svjetlosti. Mnoga mala i velika svjetla obrubljuju sada naš svakidašnji život: u trgovinama, uzduž ulica i pješačkih zona, na božićnim trgovima, u našim kućama. Očima vjere zapažamo da ta svjetla naviještaju veliku nadu koja se temelji na Božjim obećanjima. To što vidimo i učimo, Isus naziva “budnost”. Nasljedujući njega pozvani smo, da sami budemo svjetlo: blagoslov za nas i za cijeli svijet.

Fra Jozo Župić

********

Bdijte jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi

Nitko ne može izbjeći stvarnost smrti. Svi ćemo jednoga dana umrijeti, ali samo je Bogu znano kada će se to dogoditi. Mnogo toga u životu nas opterećuje; trošimo svoje vrijeme na bezbroj stvari, na razne novotarije i iskustva koja ‘valja doživjeti’: na imovinu, na ambicije, na prijatelje.

Iako je mnogo toga potrebno, lako se događa da nam jedino to bude važno, pa zaboravljamo da će sve to jednom proći, da ćemo jednoga dana umrijeti. Međutim, sama činjenica da sve prolazi čini vrijeme dragocjenim. Svaka sekunda je Božji dar koju nikada više ne možemo iznova proživjeti. Dobili smo samo jednu priliku da iskoristimo darovano vrijeme, na najbolji mogući način.

„Vrijeme je da se oda sna prenemo … odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti“ (Rim 13,12). Često nam se danas događa da “nemamo vremena” ni za sebe, još manje za druge, a često najmanje za Boga. Zaraženi smo ‘djelovanjem’, a kad se i suočimo s malo slobodnoga vremena u svakodnevnoj jurnjavi, kao da se više ne snalazimo, jer nas ritam života umara ili nas je strah suočavanja sa samim sobom. Prvo se treba probuditi se. Probuditi se znači biti svjestan sebe i života, biti svjestan posljedica grijeha. Probuditi se znači hoditi s Bogom u pravednosti.

Kada se ‘probudimo’ ili kada budemo ‘pri sebi’ otkrivamo da je potrebno mijenjati neke svoje navike i oblik života, preusmjeriti svoje srce i mjerila. Treba nam milost, i spremnost na dugoročnu borbu jer ”vidje Gospodin kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća” (Post 6,5). Pokvarenost ljudi opisana je pojmom ”svaka pomisao”, budući da svako djelovanje ide najprije iz čovjekovog srca kao što Isus jasno reče: ”Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađa, lažno svjedočanstvo, psovka” (Mt 15,19).

Loše navike su ukorijenjene u nama i potrebno je stvoriti nove navike iz kreposti koje će odražavati naš novi život u Kristu. Nije ‘prirodno’ suobličiti se s Kristom; za to je potrebna milost. U općoj pokvarenosti izranja svijetli lik – Noa, koji je ”’našao milost u očima Gospodnjim’ jer je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu”. Krist nas poziva da ne odlažemo taj posao za kasnije. “Budite pripravni.” Pripremu je važno započeti odmah za naš konačni susret s Kristom.

Vrijeme i darove koristimo na traganje za vlastitom srećom. Međutim, ‘ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod’ (Iv 12, 34).

Noa je imao veliku vjeru i povjerenje u Boga. To pokazuje kad je Noa započeo graditi lađu (korablju) na suhom a nigdje se nije naslućivala voda. Zasigurno je doživljavao izrugivanje susjeda, ali on je utrajao. Njegovi suvremenici nisu prepoznali u tome znak – “ništa nisu slutili”. Božju poruku su zaobilazili. Za vrijeme potopa Noa i njegova obitelj bili su u korablji (lađi) i bili su spašeni jer su povjerovali riječi Božjoj. Noa nije dopustio da mu kuća bude potkopana za razliku od svojih suvremenika koji više ljubili svijet i vjerovali sebi a ne Božjoj riječi.

I u našem kršćanskom životu, lako nas ponese ono ‘učiniti više’ za razliku od onoga potrebnijeg ‘ljubiti i vjerovati više’. Međutim, ne možemo dati ono što nemamo; stoga se treba ‘priključiti’ na Krista.

Praktične aktivnosti neće nikada biti dostatne same za sebe, osim ako vidljivo ne izražavaju ljubav prema bližnjemu, ljubav koja crpi iz susreta s Isusom Kristom. (Bog je Ljubav, Papa Benedikt XVI, br. 34). Samo u tihom spokoju molitve možemo izravno čuti koliko Krist želi ljubiti svijet preko nas. Krist žarko želi ljubiti tolike duše putem nas i zaklinje nas da mu u tome pomognemo! Zaodjenimo se zato Isusom Kristom i u njegovoj hodimo svjetlosti…

Je li to sve?

Često čujemo u razgovoru s ljudima: moj ti je život rad, vožnja, spavanje. Uvijek isto. Iz dana u dan. Je li to sve?

Ima li još nešto? Praznici! Tjedni odmor! Uz mnoge brige također male i velike radosti. Ali često nas spopadne misao: Je li to sve?

Što smo stariji i što godine brže jure, može nam se dogoditi ono što je pred tri tisuće godina izrekao židovski molitelj u jednom psalmu: “Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavost: jer prolaze brzo i mi letimo odavle” (Ps 90).
Da, brzo to prolazi. Živimo našu svakodnevicu, a da na to puno i ne mislimo. Kod nas je slično “kao u dane Noine”.

Ljudi su prije potopa “jeli i pili, ženili se i udavali, dok ne dođe potop i sve odnije”.

Što Isus time želi reći? Prije svega ovo: malo je ako činimo samo ono što je normalno. Svi mi moramo jesti i piti, raditi i spavati. I u našem društvu trebalo bi više ženidbi, a prije svega više djece. Sve to spada u život i preživljavanje. Ali život znači više od samoga preživljavanja.

O tome razmišljamo u došašću. Da to “više” ne izgubimo u životu. Da ne zaboravimo za što živimo, kamo nas put vodi, što nam je stavljeno kao cilj. Sada ne pomaže puno tužiti se, da je došašće postalo stresno vrijeme godine. Mi teško možemo izbjeći stresno stanje došašća. Ali ne moramo sve činiti.
“Bdijte dakle!” To je smisao došašća: biti budan, ostati budan! Kako to činiti? To je u biti sasvim jednostavno. Ali jednostavne stvari često ne činimo jednostavno. Trebamo vrijeme za razmišljanje. Predah. Ući u nutrinu. Biti tihi. Još tiši. I prije svega: moliti se! Ništa ne pomaže više od molitve kad se radi o budnosti. Ona unosi puno reda. Misli se bistre, osjećaji se talože poput uzvitlane muljevite vode, koja se postupno smiruje i biva bistra.

Tada se može dogoditi nešto, što duboko mijenja naš život. Tada biva advent, što znači dolazak. Tada može doći Bog, ne kao tat, koji iznenađuje, nego kao prijatelj na koga se čeka. Tada i neočekivana nesreća ili iznenadna bolest koja se sručila na nas, nije potpuna katastrofa. Mi smo spremni za tako nešto, znajući da patnja i kušnje mogu doći. Konačno i sama smrt. Ne će nas zahvatiti panika, jer dnevno mislimo na onoga u čijoj je ruci skriven naš život. Neka nam daruje blagoslovljeno došašće!

Fra Jozo Župić