15. nedjelja kroz godinu

Gospodin ih šalje dva po dva

U evanđeljima postoje dva velika slanja apostola: radi se o prvom, privremenom slanju prije Isusove smrti na križu, i drugom, konačnom slanju, koje slijedi nakon njegova uskrsnuća a prije njegova uzašašća. Naravno ima još puno drugih Isusovih riječi i zgoda, gdje on priprema apostole i učenike na slanje ljudima.

U Markovom evanđelju koje slušamo ove nedjelje, Isus šalje apostole da idu ljudima dva po dva. Oni ne dolaze u vlastito ime, nego po dva, i doduše jer ih sam Isus šalje. Ime apostol znači poslanik. Sam Isus je također poslan od Oca nebeskoga. Ako apostoli dolaze k ljudima po dvojica, time pokazuju da su poslani od Boga po njegovom Sinu koji je postao čovjekom. To dakle što oni navješćuju i što trebaju izvršiti, mora da je nešto važno.

Što su apostoli trebali navijestiti? U evanđelju je rečeno jednostavno: “propovijedali su obraćenje” (Mk 6,12). Obraćenje znači promjena mišljenja. Moderno rečeno ide se za zaokretom prema boljemu. Pri tome se ne ide samo, da se promijene vanjski odnosi ili strukture, nego prije svega srce čovjeka. Poruka o obraćenju koju naviještaju Isus i apostoli, uključuje i odbijanje svega onoga što je zlo i što nas dijeli od Boga i od bližnjega. Ujedno se radi o okrenutosti prema svemu dobru, prije svega k Bogu, koji je izvor dobra.

Koja su djela apostoli trebali ostvariti? I ovdje nam evanđelje ove nedjelje daje izvještaj: radi se o liječenju ljudi od njihovih tjelesnih i duševnih poteškoća. Isus im je dao vlast “nad nečistim dusima” (Mk 6,7). “Izgonili su mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.” (Mk 6,13)

Danas tu službu apostola nastavlja Crkva. Ona treba Kristovu riječ navijestiti ljudima svih naroda i vremena, kao što se kaže u drugom, konačnom slanju apostola (usp. Mk 16,15; Mt 28,19-20). Crkva također ima nalog liječenja, koji ona ispunja prije svega po sakramentima. Na taj način ljudi će biti oslobođeni od grijeha po sakramentu pokore i bit će ojačani sakramentom bolesničkog pomazanja u bolesti koja im je dana kao kušnja. Ipak uvijek iznova Krist Gospodin sam djeluje po svome Svetom Duhu u srcima ljudi. Tako se događa ono veliko, iako mi to prema vani ne opažamo!

To su često naoko male stvari, koje mijenjaju svijet. Dovoljna su dvojica apostola, da bi se ljudima donijela radosna vijest o Božjem kraljevstvu. Upravo vrijeme dopusta i vrijeme odmora pruža nam šansu, da ponovno postanemo pažljivi za ono bitno u našemu životu. Dajmo stoga šansu riječi Božjoj, kako je nalazimo u Svetome pismu i kao što nam je naviješta Crkva. Ta će riječ rasti u našemu srcu ako je vjernički prihvatimo i ako nju razmatramo s ljubavlju. Ona je svjetlo za naš put, i naše će srce biti ispunjeno radošću i nadom.

Tako ćemo biti kao apostoli na putu, jer smo po krštenju i krizmi poslani od Gospodina kao glasnici njegove ljubavi ljudima, kojima baš mi možemo objaviti radosnu poruku po našoj riječi i životu!

Fra Jozo Župić

************************

Poslani od Isusa da naviještamo

Kao što je Isus Krist poslan u svijet od Oca nebeskoga, tako Isus Krist šalje svoje apostole i učenike, da ljudima navijeste radosnu vijest o blizini kraljevstva nebeskoga.

Markovo Evanđelje izvještava o slanju prvih apostola, koji idu pripadnicima izraelskoga naroda i trebaju zvati ljude na obraćenje. Na taj način apostoli su nasljednici starozavjetnih proroka. Jedan od njih bio je i prorok Amos, o kojemu izvještava prvo čitanje.

Karakteristično je, da ti Božji glasnici nisu posvuda prihvaćeni prijateljski. Na mnogim mjestima ljudi odbijaju njihovu riječ; upravo se događa nasilje protiv Božjih glasnika i ubijaju ih. Također i Isus računa s time, da njegovi apostoli i učenici neće biti saslušani. Ako budu odbijeni, ne trebaju se svađati, nego jednostavno ići dalje i naviještati poruku o Božjem kraljevstvu. Sam Bog poznaje srca ljudi i on će ih preko njih upućivati u istinu i pravednost. On svakako želi, da svi ljudi čuju istinu i da se obrate, i tako postignu spasenje.

Sudbina tih Božjih glasnika-oni na jednoj strani nalaze vjeru, a s druge strane bivaju odbačeni – to nam pokazuje, da ovaj svijet mnogostruko leži u zlobi. Ima grijeha i nepravde, i ne žele svi čuti Evanđelje, jer ono otkriva što nije u redu i poziva na obraćenje. Tko je odlučio i dalje ići putem nepravde, taj će vidjeti navjestitelje Božje riječi kao dosadne opominjaoce, koje ili ne treba spominjati ili ih spriječiti, i u najgorem slučaju otkloniti ih.

Apostoli koje Isus šalje trebaju liječiti bolesne, izgoniti zloduhe. To znači, oni donose spasenje za tijelo i dušu. Božja snaga djeluje čudesno: ljudi se oslobađaju od svojih patnja; moć Zloga bit će skršena.

Nakon svoga uskrsnuća i uzašašća u nebo Isus Krist još jednom šalje svoje apostole: doduše sada u cijeli svijet, da svim narodima navijeste Evanđelje. Poruka blizine i dolaska nebeskoga kraljevstva ostaje ista; po vjeri i obraćenju ljudi trebaju iskusiti ljubav Božju i imati udjela u njegovom spasenju.

Je li djelovanje apostola prestalo s njihovom smrću? Ne! Oni su za života već imali suradnike u svojoj pastirskoj službi. Polaganjem ruku i molitvom prenosili su svoju apostolsku službu svojim nasljednicima, biskupima. Ovi su neumorno naviještali od vremena apostola Kristovo evanđelje. Ovdje bih spomenuo rečenicu pape Ivana XXIII, sada svetoga, dok je još bio patrijarh Venecije. Kazao je: “Sestre i braćo, ja sam se stavio Crkvi na raspolaganje bez straha i častohleplja.”

Njihovi suradnici su svećenici i đakoni, a k tomu i mnogi kršćanski laici, koji su riječju i djelom davali svjedočanstvo za Kristovu istinu.

Također i mi želimo poruku vjere koju smo primili predati dalje. Specijalno kršćanski roditelji ovdje imaju važnu zadaću prema svojoj djeci, da ih uvedu u vjeru i da ih molitvom i posjetom svetoj misi upućuju.

Osim toga od velikog je značaja, da mi provodimo kršćanski život – iako nam možda uvijek sasvim ne uspijeva. Već je samo iskreno nastojanje važno, i uvijek iznova jača nas Božja milost. U sakramentu pokore oslobađamo se naših grijeha i pobjeđujemo moć Zloga; tako možemo s nadom i radosnim povjerenjem ići našim putom.

Kraljevstvo Božje je blizu; ono je u Isusu Kristu već među nama; Bog nam daruje spasenje i život u punini. Neka nam Marija Majka Božja pokaže put i prati nas svojim zagovorom!

Fra Jozo Župić

************************

Okupljanje i poslanje

Živimo u vremenu koje nasuprot katoličkoj vjeri nije uvijek prijateljski raspoloženo. Ima katkad neprihvaćanja i izrugivanja onoga što je nama kršćanima sveto – u privatnom i javnom životu, također na filmu, radiju i televiziji kao i u elektroničkim medijima. Postoji prije svega proširena ravnodušnost i nezainteresiranost oko religioznih stvari, posebice oko istina kršćanske vjere. Naravno ima također – Bogu hvala – tamo gdje bi se čovjek najmanje nadao, npr. među mladim ljudima, radosne otvorenosti za Boga i njegovu poruku, koju Crkva naviješta. Možda je došlo vrijeme da ponovno oživimo pučke misije koje su bile obljubljene šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Dvojica ili trojica misionara dolazili su kroz jedan tjedan u župu. Dnevno je bila “misijska propovijed”, ispovijedi, kućni posjeti, vjerski razgovori: sve je to trebalo doprinijeti, da se ponovno probudi vjera i da ju se upozna. I to je mnogostruko uspijevalo.

Tada je došlo vrijeme kada se smatralo da to više nije potrebno. Punoljetni, odrasli kršćani ne trebaju više takve impulse, mislilo se. U međuvremenu su se stvari izmijenile. Znanje o vjeri je dramatično opalo, religiozna praksa barem u Evropi je u nazadovanju. U isto vrijeme raste čežnja za smislom, traženje orijentacije.

U takvim vremenima budi se uvijek iznova nova svijest za izvorom, za počecima. Djela Apostolska u Bibliji, u Novom zavjetu daju nam izvješće o počecima Crkve. Ono što je počelo na Duhove i uskoro dovelo do utemeljenja kršćanskih zajednica u cijelom tadašnjem svijetu, ide i danas. Djela apostolska se pišu i danas u 2012. godini.

Pravi početak učinio je Isus. On je poslao prve glasnike svoje poruke. O tim prvim misijama govori današnje Evanđelje. Sva velika crkvena imenovanja uzimaju mjeru od tih prvih misija apostola. Tako vrijedi i danas, pravo gledajući, kako je Isus razumio misije.

Isus šalje njih, dvanaest apostola. Oni nemaju nalog od samih sebe. Poslani su od Isusa. Oni ne naviještaju same sebe, nego Isusa. On ih ne šalje same. Oni ne trebaju biti pojedinačni borci. Trebaju biti barem dvojica na putu. Važno za danas: sam ne mogu biti kršćanin. Bezuvjetno trebam zajednicu u vjeri!

Isus im daje pravu opremu za put: ni novac, ni hranu, ali zato vlast nad zlim silama, nad nečistim dusima. Taj redoslijed moramo uvijek iznova učiti. Naravno da Crkva treba novac kao i svi mi. Ali to ne smije zauzimati prvo mjesto. Sveti Franjo je doslovno razumio Isusa i stvarno je krenuo bez novca, bez opreme, samo obučen u jedan habit. On kao uzor pokrenuo je mnoge koji su red vrijednost izvršili po Evanđelju. Materijalne vrijednosti nisu zauzele prvo mjesto.

Prve “pučke misije” apostola bile su vrlo uspješne.

Nama se čini da se to ne uklapa u našu sliku svijeta. Mi “prosvijetljeni” ljudi ne možemo s pojmom takozvanih “nečistih” duhova ništa započeti. Tako mislimo mi. A ipak i u našem vremenu ima mnogo ljudskih nevolja, mnogo unutarnjih i vanjskih nesloboda i ovisnosti, koje mogu imati posla s “nečistim dusima”. Može se misliti na fenomen sotonskog kulta i okultizma, na porast agresije i brutalnog nasilja, na fenomene neumjerenih strasti svake vrste kao što su alkohol, droga, seksualne opsjednutosti – ne upućuje li nas sve to, da mislimo, kako i danas ima nevolja i porobljavanja čovjeka kroz “nečiste duhove” i da je Isus Krist imao pravo kad je opunomoćio apostole i njihove nasljednike da upravo te duhove protjeruju kroz riječ i molitvu?

Biti bez posjeda, bez doma, odricanje od obiteljskih veza izraz su potpune povezanosti sa Gospodinom koji šalje.

Još je dvije stvari Isus naložio apostolima kad ih je poslao da naviještaju Radosnu vijest: oni bi naime trebali svojom porukom biti prihvaćeni, a s druge strani moraju iskusiti neprihvaćanje. U prvom slučaju trebaju ostati u onoj kući gdje ih se primi, dok ne napuste mjesto. Tamo gdje ih se primi kao goste, mogli su navijestiti svoju poruku; tamo su dolazili ostali ljudi koji su ih htjeli slušati i koji su trebali njihovu pomoć. Na taj način apostoli su pozivali ljude na obraćenje, izgonili zloduhe i mazali mnoge bolesnike uljem i liječili ih, kako nas izvještava Marko u Evanđelju.

Gdje ih se nije htjelo slušati i gdje se nije prihvaćala njihova poruka, tamo se nisu dali smesti, nego su išli dalje otresajući prah sa svojih nogu njima za svjedočanstvo. Što to treba značiti? Radi se o unutarnjem stavu mirnoće koji je slobodan od prijekora i neprihvaćanja ljudi. Apostoli nisu stajali pod pritiskom uspjeha, oni nisu “morali” ljude pod svaku cijenu obratiti, nego su pazili da imaju svoju slobodu. “Otresti prah ispod nogu” može značiti da to prošlo ostave iza sebe i da ih to ne tlači ili razboli, da ima ljudi koji ne žele vjerovati. To znači puno više gledati u budućnost, gdje se po svetom Duhu Božjem mnoga nova vrata otvaraju. Jer u svakom vremenu ima srdaca koja su spremna za istinu o otkupiteljskoj ljubavi Božjoj.

Pozvani smo u našim srcima obnoviti spremnost vjere. Vjerovati i ići u crkvu je više nego lijepa tradicija od koje se ne želimo udaljiti. Treba unutarnje osvjedočenje. Bog nas zove u ljubavi, jer nas želi obdariti vječnim životom. Sveta Majka Božja poziva nas da se dademo voditi od njezine ruke prema izvorima života, koji nam se otvaraju u Riječi Božjoj i u sakramentima Crkve. Na nama je hoćemo li to vrijeme milosti koristiti i ljubav Božju prihvatiti ili ne!

Fra Jozo Župić