2. nedjelja došašća

Bog ispunja svoja obećanja

U adventu smo na osobit način u očekivanju dolazećega. Bog nam obećava budućnost, i preko smrti. On bi nam htio darovati život u punini po svome Sinu Isusu Kristu, čije rođenje slavimo na Božić.

Starozavjetno čitanje iz knjige proroka Baruha pohvala je Bogu saveza koji spašava i dovršava. On ne dopušta da sveti grad Jeruzalem zauvijek propadne na milost i nemilost. Ljudi će se sa svih strana svijeta okupiti u ovom Božjem gradu; tu će naći spasenje i “radovat će se, da je Bog mislio i na njih.” Skinut će svaku sramotu; svakom poniženju bit će kraj. Bog daruje vječno klicanje; “milosrđe i pravednost dolaze od njega.”

Prema Lukinom će evanđelju biti naviješteno ispunjenje te nade na drugi način. Tamo nastupa u određenom povijesnom vremenu (Poncije Pilat je upravitelj Judeje) prorok imenom Ivan. On priprema ljude za dolazećega, za otkupitelja ljudi, Isusa Krista. Tada će se ispuniti obećanje: “I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.”

Pogledajmo naš vlastiti život! Naša iskustva su puna suprotnosti. S jedne strane ima puno toga što nas ispunja radošću, i poznamo sreću mnogih časova, koji su nam darovani u ugodnom krugu rođaka ili prijatelja. S druge strane mi smo podložni prolaznosti. Ne možemo se čvrsto uhvatiti za ono što nam pripada i poznamo patnju i bolest, pogođeni smo od umiranja i smrti. Kamo vodi naš život? Je li sve prolazno? Ima li nešto što postoji i nakon smrti?

Sam nam Bog daje odgovor. Stoga je baš on došao k nama pred dvije tisuće godina kao čovjek u svome Sinu Isusu Kristu. On nam pokazuje, da smo pozvani na vječni život u ljubavi i radosti. U kući nebeskog Oca za nas je pripremljen stan. Tamo će Bog svaku suzu otrti, i bolesti i patnje i smrti više neće biti. Mi idemo k tom životu u slavi, ako vjerujemo obećanju, koje nam je došlo od samoga Boga!

Slijedimo dakle riječi proroka Ivana Krstitelja! Okrenimo se Bogu i napustimo zlo. Bog nam daruje svoje milosrđe i svoje spasenje. U Isusu Kristu, otkupitelju ljudi, nalazimo vječni život.

U tome se preporučimo zagovoru Majke Božje Marije, i vjerujmo da nas Bog želi u svojoj vječnoj ljubavi učiniti vječno blaženima i spasiti nas.

Fra Jozo Župić

***********

Pripravite put Gospodinu!

(Bar 5, 1-9; Lk 3,1-4)

Vrijeme došašća doživljavamo kao vrijeme neposredne priprave za Božić. U biti, ako dublje razmislimo, došašće je osnovna kvaliteta, obilježje zemaljskoga vremena. Sve zemaljsko vrijeme, naše životno vrijeme, te zajedničko povijesno vrijeme – vrijeme je došašća. Život je upravljen prema nadolazećem, novom, budućem, sutra. Uvijek nešto očekujemo. Zbog toga se pokrećemo, trudimo, radimo. Uvijek misleći da dolaze bolji dani, da će sutra biti bolje nego danas.

Ako je sve naše vrijeme – vrijeme došašća, tada ne smijemo pasivno čekati. Zato Ivan Krstitelj u evanđelju poziva: “Pripravite put Gospodinu!” Kako se pripravlja put Gospodinu koji dolazi? Postupno, strpljivo, ustrajno. Izgradnja neke moderne ceste ne događa se preko noći. Put nastaje postupno, iz dana u dan. Potrebno je mnogo malih koraka, radnih dana. I u prirodi se zbiva slično. Sve raste polagano, u tišini. U perspektivi došašća to znači da ono malo i svakidašnje u našemu životu dobiva svoj duboki smisao: riječi i geste kojima druge ohrabrimo, potaknemo na praštanje i pomirenje, međusobna solidarnost, strpljivo prihvaćanje sebe i drugih. Sve to znači ‘pripraviti put Gospodinu’. Netko reče: “Srećom, da se ne čuje miris misli: svi bismo inače pomrli!” Naše krivudave misli, naše predrasude, neka se isprave; hrapava srca neka se izglade.

U prvom čitanju čuli smo poziv Baruha, tajnika proroka Jeremije. “Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ogrni se plaštem Božje pravednosti…” Te riječi izrečene su u situaciji kada je Jeruzalem bio uništen, a njegovi stanovnici odvedeni u progonstvo u Babilon.

U životu postoje ‘dobra vremena’ i ‘loša vremena’. Ne možemo uvijek živjeti ushićeno, osjećati se izvrsno. Nekada potonemo. Osjetimo sivilo svakidašnjice. Umorni smo. Sve je to normalno. Problematično bi bilo tek onda ako bismo se stalno osjećali loše, depresivno. Nažalost, dosta je onih među nama koji su razočarani, beznadni; ljudi koji su izgubili vjeru u čovjeka i vjeru u Boga. Stoga je Baruhov poziv itekako aktualan i danas: “Skinite haljinu tugovanja i nesreće!”

U središtu adventa stoji poruka: Bog dolazi. On dolazi svakog trenutka povijesti čovjeka pojedinca i pojedine zajednice. Treba paziti da nas nađe otvorene kako bi mogao naš mali ljudski život uvesti u božansko događanje. Došašće je dinamično vrijeme. Treba poći ususret Gospodinu. Svaka je euharistije došašće. Bog dolazi u riječi koja se naviješta. Dolazi u znakovima (kruh i vino) svoga predanja do smrti. Dolazi u međusobnom zajedništvu vjernika.

Fra Anđelko Domazet

***********

Glas u pustinji

Biblijski izraz postao je poslovičan: “Glas dozivača u pustinji”. U poslovici mislimo na ljude koji podižu svoj glas opominjući, koji opominju pred opasnostima, koji pozivaju na promjenu mišljenja. U svim kriznim vremenima sjećamo se takvih osamljenih dozivača, koji nas u pustinji svijeta podsjećaju, da je potrebno obraćenje, promjena života. U našim danima to su otprilike glasovi protiv financijskih spekulacija, uništavanja okoliša, naglog zatopljenja zemlje ili vapijućih socijalnih nepravdi u mnogim djelovima svijeta.

Ivan Krstitelj veliki je uzor dozivača u pustinji. Kako je on to postao? Kako je do toga došlo? Što on kaže našem vremenu? Da bi netko postao proročki opominjalac, dozivač u pustinji, najprije je potrebna unutarnja sloboda i snažna mjera hrabrosti.

Ivan je postao slobodan čovjek po životu askeze, odricanja. Provodio je godine pripreme u pustinji kod Jerihona, u okolici zajednice “Esena”, koji su živjeli načinom samostanskog života. Ivan je u tim godinama prije svega učio slobodu nasuprot vlastitim strastima, udobnostima, mlitavosti. Samo tko to pobijedi, može biti slobodan, hrabro podizati glas, iako mu to ne donosi nikakvu korist.

Danas je u evanđelju govor o trenutku u kojem Bog poziva Ivana, da podigne svoj glas. To je bio pravi čas. Evanđelist Luka spominje svjetsko-povijesne okvire: Tiberije već petnaest godina vlada velikim rimskim carstvom.U židovskoj zemlji vlada okrutno njegov upravitelj Poncije Pilat, dok su Herod i brat mu Filip mjesni knezovi po milosti cara. Herod će uskoro biti onaj koji će doprinijeti da zašuti glas dozivača u pustinji, dopustit će da se Ivanu odrubi glava.

Biti dozivač u pustinji je opasno. Čovjek sebi ne pribavlja prijatelje ako glasno i jasno govori istinu. Potrebna je hrabrost u svemu tome. Ivan je imao hrabrost jer je bio slobodan i nije mu stalo da se svidi ljudima. Bog ga je zato učinio prorokom, glasom koji opominje i poziva na obraćenje.

Što je bio njegov nalog? Njegova poruka? Najvažnije! Važnije od bilo kakve zaštite okoliša i svih klimatskih promjena: “Pripravite pu Gospodinu!” Pustite da Bog dođe u vaš život! To je preduvjet za sve drugo. Bog ponovno treba doći (to znači riječ advent: došašće).

Treba očistiti otpadke, ruševine koje blokiraju cestu. Treba odnijeti brda umišljenosti i oholosti, a klance bojažljivosti i ponore zloće zatrpati. Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! Sve je to težak posao, težak rad na vlastitom životu.

Možda nam i danas nedostaje glasova poput Ivana Krstitelja, hrabrih dozivača u pustinji.

U ovoj euharistiji primamo ga, da bi nam bio snaga kojom idemo njemu ususret. Molimo ga da on sam djeluje u nama, da mu pripremimo put i po njemu živimo sadržajno.

Fra Jozo Župić