2. nedjelja kroz godinu

Nepoznati Isus

(1. Sam, 3,3b-10.19 / 1 Kor 6,13c-15a.17-20 / Iv 1,35-42)

U današnjem evanđelju slušamo riječ Ivana Krstitelja, koju svećenik ponavlja u euharistijskom slavlju kod podizanja hostije: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” (Iv 1,29.36). Isusov “preteča” dvaput proglašava Isusa “Jaganjcem Božjim: prvi put neposredno prije današnjeg odlomka, i drugi put kad dvojica Krstiteljevih učenika slušaju riječi svoga učitelja (Iv 1, 37) i slijede Jaganjca.
Najprije je Krstitelj svjedočio o Isusu da je Sin Božji (Iv 1,34). To je važno jer evanđelist Ivan ne izvještava kao trojica sinoptika o glasu koji dolazi s neba: ovo je “Sin moj ljubljeni”. To smo čuli prošlu nedjelju u Markovom evanđelju (Mk 1,11; usp. Mt,3,17; Lk 3,22).

Danas slušamo kako Krstitelj vlastitim glasom svjedoči, da se tu događa nešto božansko. Tko polazi od toga da je evanđelist za razliku od sinoptika taj događaj sam doživio, taj će njemu vjerovati što nam saopćava o Krstitelju: on je vidio da Duh silazi i ostaje na njemu “kao golub” i stoga svjedoči da je Isus kao Bog (usp. Iv 1,34). Njegovu riječ “Sin Božji” protumačio je nicejski koncil (325.) kao “istobitan” ili “jedne biti s Ocem”. Nakon antiknog poimanja (kako je već više puta spomenuto) Otac i Sin su uvijek ista “bića”, tako je n.pr. mlado od magareta prema svome biću magare. Također je čovjekovo dijete “jedne biti” sa svojim ocem. Ono je “proizvedeno” tj. “začeto” ili “rođeno” ali nije “napravljeno”, kao otprilike jedan mramorni kip kojega je “napravio” jedan umjetnik.

To priznanje Boga Krstitelj povezuje s neobičnom slikom ovce koja treba biti zaklana – jedan oštri kontrast. Krstitelj nije rekao: “Gledajte, to je Pomazanik kojega svi očekuju!” Kako su dakle njegovi učenici trebali razumjeti što im želi saopćiti sa svojom tajnovitom oznakom čovjeka iz Galileje kao “Jaganjac Božji”? Mi možemo poći od toga da su njima bile poznate starozavjetne aluzije: kod izlaska iz Egipta u svakoj obitelji bilo je ubijeno pashalno janje i krvlju su bili namazani dovratnici i nadvratnici da bi bila pošteđena kuća od Gospodinove srdžbe (usp. Izl 12,7.13). I Ivanovi učenici znali su dosta dobro proroka Izaiju da ocijene značenje koje kod njega pripada sluzi patniku koji je “natovaren grijehom sviju nas” da ga tada vode “kao janje na zaklanje” (Iz 53,6 sl).

Također kod monaha u Kumranu blizu mjesta krštenja, u vrijeme Isusovo bilo je živo mišljenje o zastupajućoj zadovoljštini za grijehe (1QS 8.6.).

Prema onome što mi danas znamo o ranoj židovskoj duhovnosti, Ivanovi su učenici bili sposobni razumijeti svoga učitelja i zapamtiti: Krstitelj svjedoči da je taj nepoznati Isus puno više nego veliki propovjednik pokore. On će biti duhovni spasitelj čovječanstva – baš zato jer je žrtvena životinja “koja odnosi grijeh svijeta” (Iv 1,29). Da su ga stvarno razumjeli pokazuje se u njihovom djelovanju: dosljedno se razmjenjuju preko Ivana do Isusa (usp. Iv 1,37-42; usp. Dj 1,22).

I konačno taj događaj na Jordanu povezuje sliku “Jaganjca Božjega” s događajem na Golgoti. Na prvi pogled krštenje nema ništa zajedničkoga s razapinjanjem. Ipak ako se u Ivanovom evanđelju kaže da mu se nijedna kost neće slomiti (usp. Iv 19,36; Izl 12,46), evanđelist time uspostavlja vezu s pashalnim janjetom. Od pribijanja na križ u Ivanovom Otkrivenju je govor na više od dvadeset mjesta o Jaganjcu koji je zaklan ali je pobijedio (usp. Otk 5,6.12 i dalje). Kada ne bismo imali u Novom zavjetu današnji evanđeoski odlomak i rečenicu koja se ponavlja u euharistijskom slavlju, jedva bismo mislili “za kraj vremena” o temi zaklanog, pobjedničkog Jaganjca Božjega, da Gospodin nije tek na križu uzeo naše grijehe, nego se već na Jordanu svjesno ponizio za naše spasenje. Je li nas u životu dirnula slika Božjega Jaganjca koji se “nesebično” žrtvuje?

Fra Jozo Župić

***************

Kult tijela

1 Kor 6, 13-15.17-20

‘Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama!’ (1 Kor 6, 19) Apostol Pavao koristi riječ ‘hram’. Na Starom istoku hram je bio mjesto gdje stanuje Božanstvo. Ljudi su podizali velike građevine kako bi iskazali čast i štovanje Božanstvu. U njima se Božanstvo trebalo osjećati ugodno. U hramskim građevinama vrijedila su propisana pravila ponašanje. To je sveto mjesto. Sliku hrama Pavao primjenjuje na ljudsko tijelo: ti i tvoje tijelo jesu hram Božji. Ne samo tijelo odvojeno od duše i duha, nego cjeloviti čovjek: duh, duša i tijelo. Svaki čovjek jest mjesto gdje se može naći Boga!

Nekim ljudima nije lako prihvatiti i osjetiti vlastito tijelo kao hram. Mnogim mladim ljudima, osobito tinejdžerima, vlastito tijelo predstavlja veliki problem. Primjećuju na sebi dijelove tijela koji su atraktivni, ali i one koji su to nisu. Mnogi pate zbog izgleda vlastitoga tijela. Podvrgavaju se estetskim operacijama. Odrasli su također opsjednuti svojim tijelom: boje se bolesti, debljine, i sl. Mnogi teško shvaćaju da njihov odnos prema tijelu ima neke veze s odnosom prema Bogu.

Živimo u kulturi u kojoj se propagira da je ‘svatko gospodar vlastitoga tijela’. Oko te rečenice vrti se veliki novac, reklame i industrija koja potiče kult tijela. Stalno nas bombardiraju porukama koja je odjeća u modi, što i kada treba jesti, koliko se moramo kretati na dan. Na rafiniran način iskorištava se ljudska nesigurnost: Jesam li lijep? Atraktivan? Uvijek nove frizure, modni trendovi, tetovaže, pumpanje mišića, i sl. Vanjski izgled postalo je idol kojemu se svi klanjaju. Dok milijuni djece širom svijeta umiru od neishranjenosti, na Zapadu se opsesivno bave skupim dijetama mršavljenja.

‹Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama!› – piše Pavao kršćanskoj zajednici u Korintu. Zašto? Što se dogodilo? Korint bijaše poznati lučki grad. Kršćani su shvatili dvije stvari: prvo, znaju da od svoga krštenja žive novim životom. Sve što je prije bilo dopušteno ili zabranjeno sada više nije važno; drugo, tijelo je prolazno. Na grobljima to opažamo. Međutim, sada slijedi ono na što Pavao reagira. Korinćani iz svega izvlače pogrešan zaključak: Ako stare zapovijedi više ne obvezuju i ako je tijelo prolazno, tada je svejedno kako postupam sa svojim tijelom! Tada je sve dopušteno. Doslovno, sve! Pavao ih upozorava da nije sve dopušteno.

Korint je bio grad slavan i nadaleko poznat po trgovini, luksuzu, životnim užicima svake vrste. U njemu je bio i hram božice Afrodite u kojemu je bila sveta prostitucija. Vjerojatno nije bilo lako uzdržati se u takvom zavodničkom okruženje, i kada je čovjek postao kršćanin. Mnogi su počeli odvajati život vjere od tjelesnoga života, dušu od tijela. Što se tiče tijela, sve je dopušteno! Tijelo nije važno za vjeru. Ono je prolazno. Vjera se tiče samo duše koja je besmrtna i koju je Krist otkupio. Svakidašnje stvari nemaju s tim ništa: jelo, seks, trgovina, politika. Velika zabluda! I danas jako rasprostranjena. Pavao kaže da nije sve dopušteno, nije sve normalno. Neodgovorna seksualnost, krađe, lakomost, pijančevanje, psovanje… (1 Kor 6, 9-11). Kršćani se moraju učiti uzdržljivosti.

Kršćanin koji se neodgovorno ponaša uništava hram vlastitoga tijela i hram tuđega tijela. Čovjek se najlakše povrijedi riječima, ali i preko seksualnosti! Naime, tijelo je sredstvo komunikacije, a u seksualnim odnosima koji nisu utemeljeni na potpunoj komunikaciji i vjernosti dviju osoba (usp. Post 2,24; 1Kor 6,16), nego samo na prolaznim tjelesnim užicima narušava se svetost tijela koje pripada Bogu. Tijelo je mjesto proslave Boga. Bog nas susreće u hramu ljudskoga tijela.

Fra Anđelko Domazet

***************

Dođite i vidite

Evanđelje današnje nedjelje je povijest traženja i nalaženja. Dva čovjeka idealno raspoložena traže Boga. Jedan od njih zvao se Andrija, a obojica su bili Ivanovi učenici. A Ivan je želio biti samo preteča većega koji je trebao doći, i kad je Isus prolazio mimo njih, Ivan je u prisutnosti obojice učenika već po drugi put nazvao njega kao “Jaganjca Božjega” (usp. Iv 1,29.35). To je probudilo interes ove dvojice učenika i oni su slijedili Isusa. Sam Ivan je skrenuo pažnju na njega.

Ovoj dvojici učenika nije bilo jasno što oni zapravo žele. I kad ih je Isus pitao što traže, odgovorili su: “Učitelju, gdje stanuješ” To je više od odgovora zbunjenosti; radi se o istinskom izrazu njihova traženja glede okruženja života i životnog sadržaja onog tajanstvenog učitelja na kojeg je ukazao Ivan.

Isus ne upotrebljava puno riječi da bi im objasnio tko je i zašto je tu. On ih prijateljski poziva: “Dođite i vidite!” To i čine dvojica učenika i ostali su onaj dan kod njega. Mi ne znamo što su oni čuli od Isusa i što se sve dogodilo toga dana.

Očito je Andrijin dojam bio tako dubok, da je poslije toga pozvao svoga brata Šimuna i s osvjedočenjem mu saopćio: “Našli smo Mesiju.” Veće priznanje dostojanstva i autoriteta Isusova ne da se predočiti iz usta jednog pobožnog Židova. Taj Isus je Mesija, tj. Pomazanik, što na grčkom znači “Krist”. Kad je Andrija upoznao svoga brata s Isusom, Isus mu obećaje novo ime: On se treba zvati “Petar”, Stijena.

Taj prvi susret učenika s Isusom, kako nam prenosi Ivan, podsjeća nas na ono što će prema Matejevu evanđelju bit kao svečana ispovijest vjere Šimuna Petra: Šimun Petar će priznati Isusa riječima “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga”, na što će Isus svečano nadovezati i dati mu ime: “A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati” (Mt 16,18).

Ako želimo upoznati Isusa, tada nije dovoljno čitati pametne knjige. Moramo ga nasljedovati da vidimo gdje stanuje. Samo tko dijeli svoj život s njim, upoznat će ga. Gospodin nas poziva da ga pratimo i nasljedujemo: “Dođite i vidite!” Nema pritiska ni nagovaranja, nego poziv za osobno zajedništvo s Kristom, Gospodinom. Upoznajemo ga u vjerničkom čitanju i meditiranju Svetoga pisma, u tihoj i također zajedničkoj molitvi, osobito u klajanju Gospodinu koji je na skriven način prisutan u Svetoj euharistiji pod prilikama kruha. Susrećemo Gospodina uvijek iznova u svakom bratu i sestri. U našim bližnjima smijemo služiti Gospodinu i biti mu blizu. Vjera i ljubav otvaraju naše srce tako da Krista Gospodina sve bolje upoznajemo i učimo ga ljubiti.

A tko bi nam mogao biti od veće pomoći i tko nas može pratiti s puno ljubavi ako ne Marija, njegova Majka? On zna put do Isusa, svoga Sina. On je Otkupitelj svih ljudi, Krist, Gospodin. Njemu trebamo vjerovati; njemu voditi druge ljude, jer on ima riječi života. U tom povjerenju želimo izdržati u dobru i ići našim životnim putem: Bog je s nama, on ima stan među nama i prima nas u ljubavi.

Fra Jozo Župić