27. nedjelja kroz godinu

Današnja prispodoba o vinogradu upućuje nas na stvarnost kraljevstva Božjega. Starozavjetno čitanje iz knjige proroka Izaije opisuje kako se vlasnik vinograda svim silama zauzima za svoj vinograd. Čini sve moguće, da bi vinograd pripremio za dobar urod, ali će biti razočaran. Tu se doslovno kaže: “On se nadao da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi?” Prorok Izaija pita,  ne bi li se mogao dom Izraelov i ljudi Judejci usporediti s vinogradom  i njegovim nasadom koji nisu donijeli dobre plodove. Očito se ide za tim da je od Boga izabrani narod postao pokoleban u vjeri i napustio Božju zapovijed, tako da ti ljudi više ne donose dobre plodove. Bog to ne može dopustiti; njemu je stalo do naroda koji je izabrao. I gdje se događa sud Božji i gdje postaje vidljivom njegova kažnjavajuća pravednost, to uistinu nije ništa drugo nego obnovljena milosna ponuda, mogućnost prihvatiti obraćenje i tako donositi dobre plodove.

Evanđelje ove nedjelje pokazuje nam u prispodobi  o vinogradu i njegovim radnicima kako su upravo zakazali oni koji su primili posebne zadaće i odgovornost za njegu i brigu vinograda Izraela. Nevjerni zakupci zlostavljaju one koji dolaze kao glasnici vlasnika i ovome žele donijeti pripadajući prihod. Upravo zlostavljaju i ubijaju sina domaćina vinograda. Izjava je jasna: Bog je svoga sina Isusa Krista poslao u svijet, ali ga njegovi ne primiše. Prijeti strašan sud ako se ljudi  ne obrate. Kazna će biti da će domaćin vinograda vinograd povjeriti drugome narodu koji će mu davati urod u svoje vrijeme. Ali i s ovom prispodobom i njezinim prijetećim zvučnim završnim riječima Bog ne cilja na propast i uništenje, nego na obraćenje i novi početak onih, koji su podbacili.

Pogađaju li nas ove slikovite Isusove riječi? Mi ne bismo trebali brzopleto sve doznačiti prošlosti ili se tužiti na židovski narod čiji su mjerodavni predstavnici tada bili slijepi za dolazak Otkupitelja. I nama vrijede Isusove riječi, i mi se pitamo, jesmo li uvijek bili vjerni prema poruci spasenja i mnogim milostima koje nam je Bog darovao.

Kako možemo biti dobre loze na trsu Kristu? Samo tada, ako smo povezani s njim? Tko vjeruje i ljubi i dopušta da Bog djeluje, ne treba očajavati. Bog daruje dobri plod iz srca koje mu se povjerava. Nikakva žrtva ni molitva nisu izgubljeni, ako sve naše molbe, brige i nevolje povjerimo Gospodinu. Plod našega srca poznaje samo Bog. On može također okrenuti na dobro, gdje smo sami nešto “pokvarili”. Bog piše i po krivim crtama.

Ovih dana mjeseca listopada želimo na poseban način zazivati Majku Božju, Kraljicu krunice. U toj molitvi povjerenja i predanja prepustimo se po Marijinim rukama Isusu, njezinom Sinu da nas vodi. Da, sveta djevice Marijo, pokaži nam Isusa svoga sina, vodi nas k njemu i izmoli nam da po njemu jednom milosno budemo primljeni u nebesko kraljevstvo. Amen.

.

(2)

Biblijski svijet, a tim i svijet Isusov i njegovih učenika prisno su povezani sa vinogradarstvom. U židovskoj religiji vino je važan dio koji se spominje uz religiozni objed. Kod svečane pashalne gozbe, kod takozvanog Sedera, Pashe predviđene su četiri čaše vina, s vlastitim molitvama. Kad Isus drži u Jeruzalemu svoju posljednju pashalnu večeru, on je govorio riječi  nad blagoslovnom čašom koje su do danas srce svete mise: “Ovo je kalež novoga i vječnoga saveza, moja krv, koja se za vas i za mnoge prolijeva…” Vino, promijenjeno u Isusovu krv, stoga je posvuda u svijetu gdje se slavi misa, bitni dio kršćanskoga života. 

Nikakvo čudo, da je Isus često upotrebljavao sliku vinograda, da bi pojasnio svoju poruku. Svi njegovi slušatelji točno su znali o čemu on govori. Već u Starom zavjetu bilo je uobičajeno da su proroci govorili o Božjem narodu, o Židovima kao vinogradu Gospodnjem. Izrael je kao jedan od Boga zasađen vinograd, dobro obrađivan i skrbljen. Od toga vinograda, očekuje Bog, vlasnik, dobar urod.

Isus prihvaća slikoviti govor proroka. Ali on nadodaje potpuno novi element: “Naposljetku posla domaćin  k njima sina svoga misleći: poštovat će mog sina.” Isus unosi samoga sebe u prispodobu. Oni prije njega poslani od Boga bijahu sluge Gospodareve. Isus tim misli na proroke koje je Bog slao svome narodu. On je više od proroka. On je sin. On je Božji posljednji i najviši glasnik. Isus nije mogao jasnije kazati tko je on sam. Njegovi slušatelji su razumjeli. Oni su se pobunili ili su mu vjerovali.

Nitko ozbiljan  ne može tvrditi da bi Isus držao sebe “samo” za proroka. On je bio osvjedočen, da ima poseban odnos prema Bogu: ne sluga nego sin. Do danas se razdvajaju duhovi.

Što Isus govori u svojoj prispodobi svojim slušateljima, snažna je hrana: Ako mene odbacite, tada ste odbacili posljednjeg Božjeg glasnika. Tada vas Bog sa svoje strane može samo odbaciti. Nije li Bog to učinio? Nije li Bog odbacio židovski narod, nakon što Isus, Sin Božji nije prihvaćen nego je ubijen? Tako završava prispodoba. Ona prijeti odbacivanjem židovskoga naroda po Bogu.

Je li do toga došlo? Je li Bog “razbaštinio” Židove? Kršćani su to često tvrdili s tragičnim posljedicama za Židove. Ipak Isus je drukčije postupio. On je preokrenuo prijetnju. Dao je svoj život za svoj narod. I za nas sve. Svi bismo trebali spadati u “razbaštinjene”. Za sve nas on je prolio svoju krv, za Židove, kršćane i za sve ljude. To slavimo, kada podižemo vino u misi koje je postalo Isusova krv, svima nama na spasenje.

Fra Jozo Župić