29. nedjelja kroz godinu

Plaćanje poreza nikada nije bilo ugodno. Mi znamo da je porez potreban. Porezi su naš doprinos zajedništvu zajednica, državi, selu i gradu. S našim porezima uzdržava se sve što služi na korist: zdravstveni sistem i zbrinjavanje starijih osoba, naša sigurnost i infrastruktura, škole i sveučiliša i puno toga još. Porezi su potrebni i pravedni.

Što ako su oni neumjereni? Ako teret poreza tlači ljude? Ako se s porezima financira vlastito tlačenje, ugnjetavanje? Tako je bilo tada, u vrijeme Isusovo. Pretjerani porezi koji su prije svega služili da se financira okupator, ogromna vojna mašinerija rimskoga carstva.

Radikalni pobunjenici, ali i pravovjerni Židovi mislili su da se porez mora uskratiti. Pitanja koja su u vrijeme nacizma opterećivala mnoge u savjesti kad je trebalo financirati nepravedni režim koji je porezima financirao ludi rat i ubilačku policijsku državu. Je li dopušteno plaćati Hitleru porez? Tako je moglo biti postavljeno piatnje pred više od sedamdeset godina.

Dokle se mora i dokle se smije zajedno raditi s “lopovskom državom”? Je li Isus stvarno odgovorio na pitanje koje mu je postavljeno kao zamka? Da i ne! On najprije raskrinkava zlu namjeru koja se skriva iza pitanja, bi li rimskom caru trebalo plaćati porez: “Zašto me iskušavate, licemjeri? Zašto mi postavljate stupicu?” Oni ne pitaju da bi došli do pravog odgovora, nego da Isusa “prevare”, da mu “podvale”. Kad bi njih interesiralo pravo rješenje ovoga teškog moralnog pitanja, mogao je Isus s njima zajedno pokušati rješiti to pitanje. Vidi se da je Isus pokazao, da su oni nepošteni licemjeri.

Isus dopušta da mu pokažu novac. To je naravno rimski novac. U novac je utisnuta slika i ime cara. Svi su koristili taj novac u platnom prometu. Njegovi slušatelji kao i on sam znaju da Biblija striktno zabranjuje slike. Dakle, pobožni Židov ne smije uzeti u ruku novac u koji je utisnuta slika čovjeka. Svakom primjenom važeće (rimske) monete ili valute, oni se sukobljavaju s drugom od deset Božjih zapovijedi.

Drukčije ne ide. Isus im to pokazuje. Mi živimo u svijetu u kojem je novac potreban, taj “nepravedni mamon” kako ga Isus naziva. Mi ne moežmo jednostavno”izići” iz svijeta. Moramo pokušati primjenjivati novac po mogućnosti pristojno, čestito, kao sredstvo a ne ka svrha samom sebi. Mi ne smijemo obožavati novac i učiniti ga božanstvom. Svjetska financijska kriza potsjeća nas na to!

“Podajte dakle caru carevo”. Plaćajte mu porez! To pripada životu na ovome svijetu. Ovdje se neće nikada sto posto događati pravda. Po mogućnosti nemojte sami činiti nikakvu nepravdu! “Podajte Bogu Božje!” Što pripada Bogu? Uistinu sve.

“Sve je tvoje”, kaže se u Tebe Boga hvalimo. Jer Bog je sve stvorio. Njemu treba zahvaljivati na svemu. Njemu dugujemo tijelo i život. Njemu treba pripadati naše srce. To je najvažnije u životu. Pitanje poreza, može biti važno i teško, ali ono nije najvažnije.

*************

(2)

Bog i car

Crkva i politika – to je često tema oko koje nastaju konflikti i prijepori. Jedni žele da se Crkva jače angažira nego do sada u političkim i društvenim pitanjima, da brani temeljne vrijednosti čovjeka, da se zauzima za socijalno slabe i bespravne, da se za ove vrijednosti gdje je moguće umiješa u aktualne političke rasprave. Drugi ponovno zastupaju princip, načelo, da je religija privatna stvar i Crkva zato nema pravo podizati svoj glas u političkoj i društvenoj javnosti, budući bi ona na ovaj način imala utjecaj koji njoj ne pripada i na koji nema pravo.

Već se pokušalo našega gospodina Isusa Krista namamiti u “političku zamku”, kad su mu farizeji postavili dotično pitanje. Radilo se o tome, je li dopušteno plaćati caru porez. To pitanje nikako nije bilo bezazleno, jer je Palestina bila zaposjednuta od Rimljana. Svaki ponosni pristaša židovskoga naroda morao je osjetiti tuđinsku vlast kao nepravedni teret kojeg bi ako bude moguće i potrebno trebalo silom  odbaciti. I treba li omraženom caru još porez plaćati? Ako bi Isus jednostavno odgovorio “da”, tada bi farizeji imali u rukama argument da se on stavlja na stranu Rimljana protiv vlastitoga naroda. Ako bi naprotiv rekao “ne”, njega bi onda držali za političkog revolucionara. To bi onda bila savršena prigoda da ga rimska okupatorska vlast uhvati i osudi kao buntovnika. Kako će se dakle Isus ponijeti? Svi su napeto iščekivali njegov postupak.

Isus se usprkos zloj namjeri svojih protivnika nije dao iritirati. On im je jasno pokazao volju Božju, i od njih zahtjeva: “Pokažite mi porezni novac!” Oni sami čine to što su Isusu željeli predbaciti: oni plaćaju caru porez. Novac kojeg donose njemu je rimski denar. Na njemu vide sliku cara. Isusov odgovor je jasan: “Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.”

S ovim riječima naš gospodin Isus Krist pravi jasnu razliku: politički autoritet (u ovom slučaju car) časti se ako se radi o zajedničkom dobru. Građanin duguje državi poslušnost i držanje zakona, uključivši ispunjenje državnih zahtjeva za porezom i ostalih nameta. Gdje se radi o Božjim zahtjevima, o ispunjenju Božje volje, o držanju njegovih zapovijedi, tu čovjek ne smije uskratiti. On treba dati Bogu što mu pripada. To čini kršćanin jer se obvezao u savjesti. Božje upute služe životu i vode k spasenju. Ako čovjek ima svoj vlastiti red a taj je u suprotnosti prema Božjoj zapovijedi, tada to vodi šteti i prijetnji za čovjeka.

Protivnici Isusovi shvatili su s obzirom na njegov odgovor, da on nije bio za trule kompromise. Ako mi sami sebe pitamo kako se kršćani trebaju ponašati u politici, tada vrijedi: na prvom mjestu stoji molitva za politički odgovorne, svejedno koji je smjer ili stranka.  To vrijedi naravno i za nas, da smo u savjesti obvezni, naloge i upute političkih autoriteta u građanskoj poslušnosti prihvatiti i provoditi, tako dugo dok one nisu protiv zapovijedi i volje Božje. Nastupi li slučaj da mi moramo slušati nepravedni zakon, tada se moramo opirati tome. Tako čitamo u Djelima apostolskim: “Treba se većma pokoravati Bogu nego ljudima” (Dj 5,29).

Stav, držanje kršćanskih svjedoka vjere i mučenika nama je ovdje uzor, a oni su u teškim situacijama ostali vjerni svojoj savjesti i nisu zatajili u Božjoj zapovijedi.

Treba također u današnjem vremenu muževa i žena s angažmanom i kuražom, koji se u društvu i politici zauzimaju iz kršćanskog osvjedočenja za vrijednosti života i za dobro svojih bližnjih. Ovdje osobito leži nalog za laike. Događa li se to, tada odgovorni smiju računati s pomoću Božjom. Njihovo djelovanje je važan doprinos da budu kvasac za Božje kraljevstvo. Svijet treba biti posvećen, jer Krist je Gospodar i Kralj svega stvorenja.

U listopadu se osobito preporučimo zagovoru Majke Božje Marije, Kraljice svete krunice! Neka nam ta molitva isprosi mir od Boga – za nas osobno i naše obitelji i zajednice, ali i za državno i političko područje.

Fra Jozo Župić