5. vazmena nedjelja

Odnos Otac – Sin

Uskrs je osobita svetkovina, svetkovina novoga stvaranja, svetkovina novoga Adama, i zato je to svetkovina cijeloga čovječanstva. Mrtvac živi, radi bogohuljenja osuđeni na smrt bit će oživljen od Božje ruke, dakle rehabilitiran od samoga Boga, uzvišen na božansko dostojanstvo. Uskrsli Isus govori, jede i pije, prihvaćen je. Tko je taj novi Isus? Što se s njim dogodilo?

Današnja nam liturgija objašnjava što to znači “život u punini”. Evanđelje –prikladno za uskrsno vrijeme – uzeto je iz Isusova oproštajnog govora: “Neka se ne uznemiruje srce vaše”, kaže Isus u sjećanju na svoje vlastito iskustvo sa smrću. Mi se sjećamo Isusove potresenosti kod smrti prijatelja Lazara (usp. Iv 11,33-38) i časa u Getsemanskom vrtu (usp. Mk 14,32-42). Isus sada tješi svoje učenike: “Vi znate put”. Taj put ne završava sa smrću, nego on vodi u nebeske stanove kod Oca.

“Kako možemo put znati?”, glasi Tomino uzbuđeno pitanje. “Ja sam Put i Istina i Život” odgovara Isus. “Ja jesam” je ime Jahve (usp. Izl 3,14). Isus se na taj način jasno pokazuje kao Sin nebeskoga Oca.

“Gospodine, pokaži nam Oca”, traži skeptični Filip. Odgovor Isusov znamo: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca”. Uistinu, čudesna riječ! Za Grke Bog po definiciji bijaše nevidljiv a i za Židove vrijedi, da Boga nitko nije vidio (usp. Izl 33,20-23). Za Isusove suvremenike – a to vrijedi do danas – Bog je bio i jest nepristupačan, sjedeći i vladajući u dalekoj daljini. Kako je čudna izreka: u Isusu vidimo nebeskoga Oca.

Do spoznaje da se Bog učinio vidljivim u Isusu, učenici imaju daljnji put. On sam je objavio Oca na način, kako on živi, u istini svoje riječi i u novom životu kojeg daruje. Pri tome nam je on tako blizu. Isus je živio život čovjeka, radio je za svoje životne potrebe, iskusio radost i patnju, bio iskušavan (usp. Mk 1,13) i umro smrću na križu. On nam pokazuje Oca u svakidašnjim stvarima života, tamo, gdje možemo susresti Boga.

Odlomak evanđelja završava kako je i počeo, s Isusovim pozivom na produbljivanje vjere. Njemu je stalo do spoznaje dubokog jedinstva između Njega i Oca. Tko ga susreće skeptično, treba u najmanju ruku naći vjeru na temelju djela. I ta djela, kaže Isus, može vjerujući u daleko većoj mjeri ispuniti. Gdje je Isus nahranio nekoliko tisuća, vjernici mogu dati hrane milijunima; gdje je Isus izliječio nekoliko bolesnih, vjernici mogu organizirati širom svijeta mrežu medicinske opskrbe za one koji trpe; i tamo gdje je Isus vratio u život dvojicu ili trojicu mrtvaca, vjernici mogu po svojoj velikodušnosti darovati milijunima ljudi novu hrabrost za život i nove perspektive. Isusovo snažno otkupiteljsko djelo nalazi umnogostručenje po njegovim učenicima u svim vremenima. On i Otac su jedno.

Fra Jozo Župić

************

Živimo li u ‘kući straha’?

(Iv 14, 1-12)

Čini se da strah obilježava sve faze ljudskog života. Nije li već nastajanje čovjeka u majčinoj utrobi popraćeno emocijom straha? Psiholozi govore o prenatalnim traumama, o tome kako je sami čin rođenja veliki šok za novorođeno dijete. Iz sigurnosti majčine utrobe, dijete je odjednom istjerano vani, u njemu nepoznati i novi svijet, u kojemu mora naučiti disati. Sve to izražava plač novorođenog djeteta. Svima je također poznat strah maloga djeteta koje se po noći naglo budi i traži umirujući dodir roditelja.

Na rastanku, uoči svoje muke, Isus kaže učenicima: Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! Čini se da Isusov poziv ne dopire do naših ušiju. Kako umiriti preplašeno srce? Zar mnogi od nas ne žive ‹u kući straha›? Jednu činjenicu teško je danas zanijekati: postali smo nacija bombardirana neizvjesnošću, strahovima i potpuno krivim vrijednostima. U novinama i na televiziji nalazimo bogat izbor svih mogućih strahova koji oblikuju našu svakodnevnicu. Mnogi od nas žive u ‹kući straha› i postavljaju zabrinuta i tjeskobna pitanja. Ako čovjek radi, boji se da ne izgubi radno mjesto. Boji se hoće li dobiti plaću. A ako ne radi, strepi hoće li uopće naći posao s obzirom na vrlo malu ponudu na tržištu rada. Ljudi se boje ako otiđu u mirovinu, kako će od nje živjeti. Boje se ako se razbole, kako se liječiti. Boje se za svoju djecu jer ovisnosti ima na svakom koraku. Bilo kuda, strah svuda. Širi se kao pošast kroz sve pore društva, sije mrak oko nas i u našim srcima…

Isus u današnjemu evanđelju poziva ljudsko srce da se u vjeri prepusti s pouzdanjem i povjerenjem Bogu. Isus poziva na osobno iskustvo s Ocem koji je temelj naše sigurnosti. A sve to znači: učiti skok vjere. Skok vjere podrazumijeva smjelost, odvažnost, hrabrost koja razoružava strahove. Kada nam Bog postane i prevencija i lijek, svi će naši strahovi prestati. Ali mu trebamo dati prostor, otvoriti Mu se. Svu svoju sigurnost staviti u Njegove ruke. Umjesto da puštamo da nas vode strahovi, zamolimo Boga za vodstvo, prepuštajući sebe u ruke Boga živoga… Isus nam pomaže pobijediti i najveći strah – strah od smrti – koji je u temelju svih ostalih strahova: U kući Oca mojega ima mnogo stanova.

I današnje drugo čitanje (usp. Dj 6, 1-7; 14) poziva da pobijedimo jednu vrstu straha: strah od promjene. Mnogi tradicionalno odgojeni kršćani boje se otvoriti nečemu novome, boje se promjena, radije se drže starih navika mišljenja i uhodanih obrazaca ponašanja pa i onda kada znaju da im to više ne pomaže. Riječ je o strahu ‘maloga stada’ koje se zatvara pred svijetom i životnim izazovima bijegom u male grupice istomišljenika. I današnju Crkvu paralizira ‘strah od promjene’ i poput parazita krade zdravu energiju, ne dopušta napredovati, rješavati probleme, pronalaziti nove putove do ljudi. U tom smislu jako je poučan današnji odlomak. Apostoli sazivaju sabor i analiziraju nastalu situaciju, spoznaju da dotadašnje strukture zajedničkog rada ne odgovaraju novoj situaciji i stvaraju novu službu. Uz službu naviještanja uvode i službu poslužitelja, đakona za siromašne. Zajednica je prihvatila prijedlog apostola, biraju između sebe sedam sposobnih ljudi za službu i apostoli prenose na njih nove zadaće. Kriza je uspješno okončana, zajednica zadobiva veću vjerodostojnost i ižaravajuću snagu. Za nas je ta povijest više od jedne epizode iz najranijih razdoblja nastanka Crkve. Ona je i danas model kako bi Crkva u svim vremenima mogla ophoditi s krizama, kako bi mogla reagirati na nove društvene okolnosti.

Fra Anđelko Domazet

**********

Sasvim odlučujuće pitanje našega života glasi: Kamo ide naš put? Što je cilj našega života i kako postižemo taj cilj? Ako je pravac u skladu i mi znamo zašto smo na zemlji, tada imamo pouzdanje i ne trebamo se bojati. Inače lutamo doslovno tamo amo, kao ovce, koje su izgubljene i ne znaju više izići i ući.

Evanđelje ove nedjelje pokazuje nam cilj i daje nam pravac. Bog sam pokazuje nam u svome Sinu Isusu Kristu put i upravlja kao dobri pastir naše srce k cilju vječne radosti u zajedništvu s Bogom.

Isus bi htio probuditi čežnju prema vječnome-prema Bogu, prema nebeskom kraljevstvu-u srcima svojih učenika. On stoga govori o nebeskim stanovima koje im priprema kad se vrati k Ocu. Isus je te riječi govorio još prije svoje smrti na križu, i učenicima je još nepoznato kako će se Isusov povratak njegovom Ocu ostvariti. Oni nisu mogli sebi predočiti kako će se sve to odigrati što je Bog u svome spasiteljskom planu odlučio. Smrt i uskrsnuće Isusovo za njih još nisu tema, i kada oni dotično nagovještanje i proročanstvo iz usta Isusovih čuju, to ne razumiju.

Stoga je Toma, apostol, nakon Isusovih riječi smeten i pita: “Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?” Odgovor Isusov je poziv na vjeru i povjerenje. On ide k Ocu u nebo i učenicima je po svojoj osobi već objavio Oca. Jer on je u Ocu i Otac u njemu. To jedinstvo Oca, Sina i Duha Svetoga u jednom i jedinom božanskom biću je nešto, što nam samo Bog sam može saopćiti, i objaviti. Mi možemo tu istinu samo u vjeri prihvatiti.

Stoga je Isusov poziv apostolima i nama, vjerovati što je on objavio. On kaže o sebi: “Ja sam Put, Istina i Život; nitko ne dolazi Ocu osim po meni.” Nisu li to neshvatljive riječi? U ustima samo čovjeka one bi bile drskost i ludilo. Samo utjelovljeni Sin Božji mogao je tako govoriti; i on to govori u punoj istini.

Da, Isus Krist je stvarno put: jer Bog je u utjelovljenju svoga Sina sagradio most prema nama, i mi trebamo stupiti na taj most ako želimo doći k njemu. Tu spasonosnu ponudu Božju ne vrijedi odbiti. Smijemo se veseliti da nam je Bog u svome Sinu Isusu otvorio siguran put. Mi kao ljudi nemamo pravo na taj dar; on je nezaslužen, upravo “milost”. Ipak u svojoj bezgraničnoj ljubavi nudi nam se Bog u svome Sinu Isusu Kristu kao put u vječni život.

Tada Isus Krist kaže o sebi da je on Istina. On je istina u osobi: to ne može nijedan veliki osnivač vjere kazati o sebi. Samo istinski i jedini Sin Božji govori tako s punim pravom. Na njemu smijemo graditi ako mu se u vjeri sasvim povjerimo. On ne može i ne će voditi u zabludu. Čovjek u dubini svoga srca gladuje za istinom i ljubavlju. U Isusu Kristu svima nama je darovano za čim čeznemo; sam Bog nam se nudi kao istina, koja nas čini blaženima u ljubavi.

Stoga nadodaje Isus Krist i treći izričaj o samome sebi, da je on Život. Da, Bog je naš život. Od njega smo primili život; nošeni smo od njegove ljubavi i providnosti i u nebu nam je pripremljen vječni stan u blaženoj besmrtnosti. “Život u punini” obećaje nam Gospodin, ako mu se posve povjerimo.

Apostoli i učenici morali su najprije vježbati se u vjeri i povjerenju. Kad je njima darovana snaga Duha Svetoga, i kad je nestalo straha pred smrću i uskrsnućem Isusovim, postali su slobodni za Božju svemogućnost i otvorili su se ljubavi. Molimo blaženu Djevicu Mariju, majku svih vjernika, da nas osposobi za vjeru i povjerenje-svaki dan sve više. Tada ćemo imati blaženo iskustvo onoga što znači kad Isus Krist kao naš Gospodin kaže o sebi: “Ja sam Put, Istina i Život… Tko je vidio mene, vidio je i Oca.”

Fra Jozo Župić

*********

U današnjem Evanđelju sve je utješno. Utjehu treba darivati, jer će se Isus oprostiti od svojih učenika i uskoro će oni morati živjeti bez njegove vidljive prisutnosti. Stoga sve kruži oko vjere. Samo u vjeri oni a i današnji ljudi mogu ostati povezani s Isusom.

“Neka se ne uznemiruje srce vaše”. Kako često moramo misliti na ovu Isusovu riječ kada smo na bilo koji način obuzeti uzbuđenjima. Živimo u vremenu permanentne uzrujanosti. Mediji stalno podržavaju klimu ogorčenja, pobune, uvijek neki razlog da se čovjek rasrdi. Kod toga često nedostaje prava mjera. Isus moli samo za jedno: “Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!”

Vjera daje sigurnost, također u teškim situacijama. Ona gradi na Bogu. Ona vjeruje u Isusa. Ona se može osloniti na to, da nas Bog ne će ostaviti. Iako od vremena do vremena zna biti olujno i mi ne znamo kamo bismo glavu stavili, možemo vjerovati Isusu. Cilj nam je poznat i siguran: Dom Očev! Mi znamo kamo idemo: “Idem pripraviti vam mjesto”, obećao je Isus.

Jedan dom čeka na nas. Za svakoga je predviđeno mjesto. Za sve se unaprijed brine, sasvim osobno: “U domu Oca mojega ima mnogo stanova”. Bog je unaprijed mislio na mene. On čeka da mu povjerujem i da se zajedno s njime brinem. Dobro je i potrebno brinuti se za mirovinu. Bilo bi loše ako se ne bismo brinuli za vječnu domovinu.

Umirujuće je misliti na to da se drugi pobrinuo za moj konačni dom. Isus sam kaže, da on priprema za svakoga od nas osobno, dom koji ostaje kod Oca. Bez našega prethodnog napora, bez naših “ugovora građevinske štednje”, naših plaćanja na rate. Isus sam zaslužio nam je nebo. Više nego što roditelji mogu učiniti za svoju djecu.

Stoga je važno njega upoznati. Tomino pitanje objašnjava Isus: “Ja sam put, istina i život”. To nijedan čovjek ne može za sebe kazati. Mnogi su mudraci pokazali putove, ali nitko nije mogao kazati da bi on bio put. Je li Isus drzak? Je li umišljen? Precjenjuje li sebe? Njegove riječi pristaju samo, ako je on više nego čovjek. Samo ako je on Bog, može o sebi kazati da je Put, Istina i Život.

Svi mi imamo život. On je život. Jer je u njemu sam Bog, on ne može samo govoriti o životu, nego njega i darovati. Svi mi tražimo istinu. On je ta. A to je zbog toga jer je Bog u njemu i on je Bog. Stoga u njemu možemo vidjeti Boga. Isus čini Boga vidljivim. Na njemu vidimo kako je Bog stvaran.

To je bit kršćanske vjere: Isus je utjelovljeni Bog. Tko gradi na Isusu, gradi na Bogu. To je ono napeto i lijepo u kršćanstvu! Bog je postao “zoran” i možemo ga oponašati. Jer mi Isusa gledamo kao uzor, možemo činiti velike stvari kao on, još veće, kaže Isus. Otkad je otišao pred nama da nam “pripremi stan”, on nam je blizu i pomaže nam na putu do doma. Moramo činiti samo jedno: vjerovati mu!

Fra Jozo Župić