Svaki put kad obilježavamo obljetnicu pokolja u podkamešničkim selima, kada izgovaramo imena tih mučeničkih mjesta, kada ih posjećujemo i gledamo njihove grobove – ne samo broj, nego imena i godišta – osobito u samom Otoku, gdje je 64 djece poklano, obuzima nas tuga i žalost. Prožmu nas jauk i krik, dotaknu patnja i bol. Čovjek ne može ostati hladan i bezosjećajan kad se približi ovome tragičnom događaju kojeg se danas pred Bogom spominjemo.
Možda bi u ovom trenutku trebalo zavapiti riječima prve biblijske tužaljke: ‘O, svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol moja’ (Tuž 1, 12)! Zavapiti, dati oduška duši, a zatim zašutjeti i čekati božansku utjehu u tišini. No, i kad riječi ne znače mnogo, treba govoriti. Treba reći istinu, uputiti molitvu, dotaknuti srce čovjeka i okrenuti ga Bogu.
Braćo i sestre! Bolno je sjećanje na Drugi svjetski rat koji je zavio u crno mnoge hrvatske obitelji, a posebno cetinski kraj gdje su četiri ratne godine odnijele više od 5116 života – oko 10 % tadašnjeg stanovništva. Godina 1944. ostat će zapamćena kao jedna od najtragičnijih u povijesti ovog kraja.
Ove godine obilježavamo 81. obljetnicu tih stradanja. Zločine su činile mnoge vojske, ali po brojnosti stradanja izdvajaju se njemački i partizanski zločini. U jutarnjim satima 28. ožujka 1944. pripadnici bojne 7. SS „Prinz Eugen“ divizije započeli su smrtonosni pohod. Najprije su napali Gljev, zatim Galu, a potom i Otok. Dolaskom u Otok započeo je krvavi pir – u selu su ubijene 173 osobe, a još šesnaest ih je odvedeno do Kamenska i ondje pogubljeno. Otok je tako izgubio 189 svojih mještana. Nakon Otoka uslijedili su Ruda (303 ubijena), Voštane, Rože, Krivodol, Jabuka, Podi i druga sela.
Ovo je kratki zbir najvećeg zločina u Drugom svjetskom ratu na prostoru Dalmacije. Ubijani su nedužni ljudi. Način izvršenja bio je posebno okrutan. U najvećem broju slučajeva ljudi su dovedeni u veće seoske kuće pod izgovorom da će dobiti nove dokumente i poslušati govor zapovjednika, a onda su s prozora i vrata sijevnule strojnice koje su većinu odvele u smrt. Potom su u prostoriju bacane bombe, a posljednji čin bilo je polijevanje benzinom i paljenje. U ovom pohodu ubijeno je najmanje 1525 osoba, među kojima je bilo više od 600 djece. Ostalo su uglavnom bile žene i starci. Mnoštvo ljudi je ranjeno, veći broj s teškim posljedicama.
Svi ubijeni bili su Hrvati i katolici. Zabilježeni su i slučajevi silovanja prije ubojstava, izvršena je velika pljačka, a većina kuća je zapaljena. Počinitelji su bili pripadnici 7. SS divizije „Prinz Eugen“, većinom regrutirani iz njemačke narodne skupine s prostora Vojvodine i Slavonije, među kojima je bilo i Srba četnika s područja Knina i Bosanskog Grahova. Bili su to ljudi bez čovječnosti, bez duše, bez suosjećanja, bez srca. Vojnici bez časti ubijali su nedužne siromahe – ljude koji su, u poštenju i istini, bdjeli nad svojim ognjištima i rodnim domovima, ljude koji su znali voljeti. Ljude koji su vjerovali i u Boga i u čovjeka. Da nije bilo te vjere, ne bi tako lako, bez sumnje, pristali otići na seoska gumna, vjerujući da će ondje dobiti nove dokumente. Potresna svjedočanstva preživjelih svjedoče o iskrenosti srca čovjeka cetinskog kraja – iskrenosti koja, vjerujem, i danas živi među nama. Ne smijemo ih zaboraviti, jer oni su spomenici rodoljublja i uzori vjere – s krunicom u ruci.
Proslavom ove svete mise, na ovome svetom otočkom mjestu, prisjećamo se tragedije koja je pogodila ljude ovog kraja. Nakon mise dat ćemo i odrješenje te tako iskazati počast koju ove nevine žrtve doista zaslužuju.
S jedne strane ovo je čin sjećanja – na ono što se dogodilo, na njihovu žrtvu, ali i opomena na moć zla, koje uvijek iznova može postati prijetnja. Čuvajmo se zla! Njegujmo dobrotu i ljudskost, poštenje i vjeru!
Ovo naše okupljanje u crkvi sv. Luke nije samo spomen na njih, nego i molitva Bogu, da sve one koji su položili svoj život za druge, za obitelj, za svoj kraj i za svoju vjeru, primi još tješnje k sebi. Upravo to dvoje danas nas ujedinjuje: sjećanje i molitva. To je najuzvišenije što možemo učiniti, i na čemu trebamo graditi svoju budućnost – da ne zaboravimo prošlost, a da za sadašnjost i budućnost molimo.
Mi ne pozivamo na osvetu. Ne želimo drugome zlo. Nikome ne prijetimo. Nismo to činili ni u prošlosti, a ne činimo ni danas. Naša molitva upućena je Bogu koji spašava, koji čovjeku otvara put u novu budućnost.
Danas se jednostavno molimo na grobovima onih koji su nedužno ubijeni i likvidirani, koji su život dali da mi ne zaboravimo temeljne vrijednosti: Boga, koji je bio i ostaje temelj našega sveukupnog života; obitelj, u kojoj su se rađala nova stvorenja i koja je u roditeljskom domu bila oplemenjena vjerom, ljubavlju, poštivanjem svoga i tuđega; hrabrošću i ponosom hrvatskog naroda, koji je u većini živio u ovom kraju, u prihvaćanju i poštivanju drugih.
Zato vas na ovome svetom mjestu pozivam: ostanimo vjerni svojim precima, njihovoj vjeri u Boga, njihovoj hrabrosti, ponosu i poštenju. Ne dopustimo da ovaj kraj ostane poluprazan. Neka u njemu i dalje niču nove kuće i brojne obitelji, neka odzvanjaju dječji osmijesi i žamor igre. Neka u ovoj župi i u našoj domovini Hrvatskoj cvjeta život prožet kršćanskim vrijednostima. Neka ovim krajem odzvanjaju crkvena zvona koja ljude pozivaju na molitvu i sjećanje, na sprovode i vjenčanja, na nadu i budućnost.
Neka ovdje odjekuje pjesma mladih ljudi! Ne zaboravimo ovaj kraj i ljude koji su za njega i za domovinu položili svoje živote. Mi, živi, ne smijemo zaboraviti jedni druge, jer nemamo nikog osim svojih bližnjih. Znajmo opraštati i graditi zajedništvo, budimo milosrdni i dobrostivi, ali jednako tako ponosni i istinoljubivi.
Bog i Domovina, selo i obitelj neka budu naši životni stupovi.
I na kraju, padaju mi na pamet riječi koje su molili judejski prognanici u Babilonu, a koje nalazimo u 137. psalmu:
‘Neka mi se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim! Neka mi se jezik za nepce zalijepi ako te ikada smetnem s uma, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!’
I mi bismo se, braćo i sestre, češće trebali sjećati ovog psalma: neka se i nama ruka osuši, neka nam se jezik za nepce zalijepi ako ikada zaboravimo ovaj kraj i ljude koji su u njemu živjeli i za njega umirali; ako zaboravimo njihovu žrtvu, njihovu tragediju i nesreću onih koji su ovdje ostali živjeti. Oni to zaslužuju!
Mi smo danas slobodni upravo zahvaljujući njihovoj žrtvi! Amen.
