Prugovo: Proslava pedesete obljetnice svećeništva i prva pričest u župi
U uskrsnom vremenu, u župi Prugovo, proslavljena je Prva sveta pričest, a tom prigodom obilježena je i pedeseta obljetnica svećeništva fra Miroslava Modrića. U ozračju proljetnih dana i vjerničke radosti zbog Kristova uskrsnuća, šestero prvopričesnika prvi put je pristupilo stolu Gospodnjem, okruženi podrškom roditelja, rodbine i cijele župne zajednice. Zajedničkom slavlju pridružili su se i vjernici iz Broćanca, koji su sudjelovali u slavlju zajedno sa župnom zajednicom.
Djeca, obučena u bijele haljine, pristupila su sakramentu nakon priprave i prve ispovijedi. Za procesiju koja je prethodila svetoj misi, travnjak oko crkve ostavljen je netaknut, u punom proljetnom cvatu. Time se željelo naglasiti ljepotu prirode kao pratnju dječjoj nevinosti i svetosti trenutka.
Unatoč svojoj mladosti, djeca su s ozbiljnošću i vjerom pristupila svetoj pričesti, prepoznajući Isusovu blizinu i poziv: „Pustite malene k meni“. Zajedno s njima i roditelji su sudjelovali u slavlju, u molitvi i zahvalnosti. Liturgijsko slavlje bilo je duboko proživljeno – crkva ispunjena vjernicima i ukrašena cvijećem dodatno je pridonijela svečanosti. Djeca su sudjelovala recitacijama i pjesmom, a propovijed je jednostavnim i jasnim riječima podsjetila sve prisutne da se, uz brigu za tijelo, ne smije zanemariti i briga za duhovnu hranu – onu za vječni život.
Prvopričesnici i njihovi roditelji bili su u središtu pažnje cijele župne zajednice – u molitvi, pjesmi i iskrenim željama. Svečanost je protekla u lijepom skladu: procesija, recitacije, prinos darova i pjesme bile su jednostavne, ali dojmljive. Roditelji su nekoliko dana ranije temeljito očistili crkvu i uredili okoliš, a liturgijski prostor bio je svečano ukrašen zahvaljujući trudu redovnice koja je i ovim činom slijedila duh sv. Franje – koji je, iako siromašan u životu, bio raskošan kad se radi o živom Isusu u našim crkvama.
Pedeseta obljetnica svećeništva fra Miroslava Modrića obilježena je tiho, u sjeni radosti Prve pričesti. Kako sam kaže, želio je da ta obljetnica ostane osobna i jednostavna – kao zahvalnost Bogu, više u srcu nego u obliku vanjske proslave. Prisjetio se kako je i pri svom svećeničkom ređenju izbjegavao svečanu Mladomisničku proslavu, smatrajući da ono što nosi i živi u srcu – dostaje. No tada su njegovi najbliži ipak pripremili slavlje, koje je, premda jednostavno, bilo duboko i lijepo.
Svoju Mladu misu slavio je u crkvi Gospe Sinjske, gdje je kao dijete bio kršten. Umjesto dotadašnje prakse da se mladi svećenici opraštaju misom na Gospinu oltaru, odlučio se za glavni oltar obnovljen u duhu liturgijske obnove Drugoga vatikanskog sabora. Taj izbor izazvao je poneke prigovore, ali za njega je to bio izraz vjernosti liturgijskom duhu vremena – oltar okrenut narodu, dublje sudjelovanje zajednice. Osobno, taj mu je izbor također omogućio da, dok slavi misu, može gledati prema Gospinom oltaru, prema liku Majke, i u toj prisutnosti osjetiti veću slobodu pred Bogom. U toj slici – svećenik na oltaru, Marija koja gleda svoga Sina – pronašao je duboko osobno značenje svog poziva.
Za razliku od vremena svoje Mlade mise, kada je proslava ipak bila organizirana na poticaj drugih, svoj pedeseti svećenički jubilej fra Miroslav je dočekao slobodan da sam odluči kako ga obilježiti. Budući da su mnogi od njegovih najbližih već preminuli, ovaj put nije bilo potrebe za vanjskom proslavom. Jubilej je tako ostao tiha zahvala – spomen u srcu i duši.
Prije pedeset godina zajedno je zaređeno šestoro braće franjevaca. Jedan se kasnije vratio u svjetovni život, a jedan je nedavno preminuo. Ostala su četvorica: fra Ante, fra Petar, fra Ante i fra Miroslav. Zbog različitih službi i udaljenosti rijetko su zajedno, a svaki od njih na svoj način živi svoj poziv, unutar istog Reda i zajedništva. Nijedan od njih nije imao potrebu obilježiti jubilej velikom proslavom. Svećenički poziv koji su primili doživljavaju kao dar i taj dar – Božju prisutnost kroz godine služenja – žele obilježiti tiho, u vjeri i zahvalnosti.
S odmakom godina i iskustva fra Miroslav svjedoči kako je svećeništvo najveći dar koji čovjek može primiti – dar koji se ne zaslužuje, nego prima. Kroz svećeničku službu vjernici sudjeluju u spomenu na Isusovu Posljednju večeru i u otajstvu Euharistije – po Njegovim riječima: „Ovo činite meni na spomen“. Bog, po rukama svećenika, ostaje prisutan među ljudima u Presvetom oltarskom sakramentu.
U toj službi, svećenik ne djeluje vlastitom zaslugom, već snagom Božje milosti – oprašta grijehe, vodi vjernike prema vječnosti. A kada se svećeništvo poveže s redovništvom, s potpunim predanjem Bogu kroz zavjete, tada taj poziv doseže svoju puninu. Fra Miroslav svjedoči da bez jednog i drugog – svećeništva i redovništva – ne bi znao ni mogao živjeti svoj životni poziv, osobito u kontekstu današnje osame.
Ponekad, priznaje, i svećenici mogu zaboraviti veličinu dara koji su primili. Umjesto da žive iz zahvalnosti, znaju se izgubiti u sitnicama i svakodnevnim teškoćama, pa čak i padati pod teretom ljudskih slabosti. No, Božji poziv ostaje – On ne oduzima ono što je darovao. U toj svijesti fra Miroslav izriče jednostavnu, ali snažnu molitvu: da ostane vjeran pozivu do kraja života; da bude pastir koji čuva uspomenu na Isusovu Posljednju večeru i vodi povjereni narod. Moli i za one koje mu je Bog povjerio u službi – da im bude svjetlo, makar nesavršeno. I moli da Gospodin i dalje poziva nove službenike, i da ih sačuva od svakog zla.
Na slavlju Prve pričesti i svećeničkog jubileja propovijedao je fra Ante Toni Vučković. Govorio je iskreno i nadahnuto, s dubokom vjerom i jasnoćom – ne samo riječima, nego i svojom prisutnošću, smirenošću i načinom na koji je bio uz zajednicu. U svojoj propovijedi, nenametljivo, bez da zasjeni djecu i roditelje, spomenuo je kako se toga dana uz oltar nalazi i jedan stariji fratar – svećenik s pedeset godina službe – a s njim i jedan još stariji. Vjernici su to primili s osmijehom i razumijevanjem.
Taj drugi fratar bio je fra Dujo Boban, koji nije propovijedao riječima, ali je svojom tišinom, smirenošću i franjevačkom vedrinom jednako snažno svjedočio svoje svećeništvo. I bez riječi, njegovo svjedočanstvo bilo je jasno – i vjernici su ga s poštovanjem doživjeli.
Na kraju slavlja roditelji prvopričesnika, članovi zbora i župljani uručili su prigodne darove svom župniku u povodu jubileja. Fra Miroslav im je zahvalio, ali posebnu zahvalnost uputio je roditeljima – što su prihvatili dar života, što žive sa svojom djecom i za njih, što su ih krštenjem predali Bogu i doveli na dan Prve pričesti. U njima, rekao je, vidi najljepši dar svakom svećeniku – djecu koju svojim životom približavaju Bogu, osobito redovitim sudjelovanjem u nedjeljnoj misi.
Prije zajedničkog fotografiranja djeci su uručeni jednostavni, ali osobni darovi – uspomena na njihov prvi susret s Isusom u posvećenom Kruhu, hrani za vječni život.
fra Miroslav Modrić
