Fra Božo Norac-Kljajo, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, ispraćen je na posljednji počinak u petak, 21. kolovoza, u Sinju. Misu zadušnicu u bazilici Čudotvorne Gospe Sinjske predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić u zajedništvu s oko 80 svećenika, predvođenih provincijalom Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Sinišom Balajićem i generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Franjom Frankopanom Velićem. Nakon mise sprovodni obredi održani su na groblju sv. Franje u Sinju, a predvodio ih je gvardijan Franjevačkog samostana Gospe Sinjske fra Marinko Vukman.
U propovijedi nadbiskup Križić istaknuo je kako se Crkva u trenutku rastanka okuplja u vjeri u Krista koji je jači od smrti. Polazeći od Isusovih riječi o kruhu života, naglasio je kako je euharistija ključ za razumijevanje svećeničkog života. „Svećeništvo bez euharistije ne bi moglo biti shvaćeno u svojoj punini“, kazao je, istaknuvši kako je svećenik pozvan svoj život sjedinjavati s Kristovom žrtvom i darivati ga Bogu i ljudima. Osvrnuvši se na fra Božino dugogodišnje profesorsko djelovanje, naglasio je kako poučavanje budućih svećenika nije samo prenošenje znanja, nego oblik svećeničkog služenja. „Budući svećenici trebaju u profesoru vidjeti čovjeka koji moli. Trebaju u njemu susresti svećenika koji ljubi Crkvu“, poručio je, dodavši kako je fra Božo brojne generacije poučavao riječju, ali još više svojim primjerom.
Nadbiskup je istaknuo kako svećenički život nije život prvenstveno za sebe jer svećenik svoje vrijeme, molitvu i znanje daruje drugima, a svoje srce Bogu i narodu kojemu je poslan. „Svaka iskrena svećenička služba treba postajati odjek tih riječi: ‘Za vas.’ Za vjernike. Za Crkvu. Za mlade. Za buduće svećenike. Za one koji traže Boga. Za one koji su zalutali. Za one koji pate“, rekao je. Zaključujući propovijed, podsjetio je kako je fra Božo tijekom svog svećeništva mnogo puta podizao posvećenu Hostiju te izrazio molitvu da ga sada Krist, kojemu je služio na oltaru, primi u puninu života: „Neka ga od zemaljskog oltara dovede do onoga nebeskog.“
Prije završetka mise okupljenima se obratio provincijal fra Siniša Balajić. Polazeći od Isusovih riječi: „Hrabro, ja sam pobijedio svijet“, istaknuo je kako kršćanska nada omogućuje vjerniku da i pred smrću živi sa sigurnošću Kristove pobjede. Prisjetio se svojih posljednjih susreta s fra Božom, rekavši kako je stekao snažan dojam da je bio pomiren sa sobom i s Bogom te duboko uvjeren u uskrsnuće. „Znamo koliko se puta znao našaliti na svoj račun unatoč težini bolesti. Taj mali, banalni detalj otkriva zapravo njegovu iskrenu otvorenost i spremnost na susret s Gospodinom“, kazao je provincijal, istaknuvši kako se s njegova lica mogla iščitati mirnoća, pa i radost.
Provincijal je zatim podsjetio na životni put pokojnog fra Bože koji je rođen 15. kolovoza 1946. u Otoku. Nakon osnovne škole stupio je u Sjemenište u Sinju i pohađao Franjevačku gimnaziju, a potom je novicijat proveo na Visovcu. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, gdje je 5. travnja 1970. položio svečane zavjete. Za đakona je zaređen 5. prosinca 1971. u Makarskoj, a za svećenika 29. lipnja 1972. u Drnišu. Nakon studija u Makarskoj poslan je na poslijediplomski studij filozofije na Franjevački Atenej Antonianum u Rimu gdje je doktorirao 19. lipnja 1978.
Po povratku je od 1978. do 1999. predavao filozofske predmete na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, a nakon osnivanja Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu nastavio je ondje predavati od 1999. do umirovljenja. Uz profesorsku službu obavljao je i niz drugih dužnosti. Bio je župni vikar u Velikom Brdu, samostanski vikar i gvardijan u Makarskoj, a više od dva desetljeća obnašao je službu samostanskog vikara u Sinju. Kratko je bio privremeni upravitelj, a potom i župnik u Hrvacama. Nakon toga ponovno se vratio u Sinj, gdje je bio samostanski ekonom, a posljednjih godina ispovjednik u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske.
Na kraju mise od fra Bože se uime fratara sinjskog samostana oprostio gvardijan fra Marinko Vukman. Podsjetio je kako je pokojnik tridesetak godina svog života darovao samostanu, gradu Sinju i Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske te istaknuo kako mu Sinj nije bio samo mjesto služenja, nego je postao dijelom njegova života i srca. Govorio je o njegovu radu kao profesora, samostanskog vikara, ekonoma, ispovjednika i propovjednika, kao i o njegovu služenju u cetinskom kraju. Posebno je istaknuo fra Božinu ljubav prema domovini i hrvatskom narodu te njegovo poštovanje prema žrtvi hrvatskih branitelja i invalida Domovinskog rata. Iz te je ljubavi, kazao je, proizišla i njegova zauzetost za komemoraciju nevinih žrtava bačenih u Husinu jamu, čiji je bio jedan od prvih organizatora.
Fra Marinko se prisjetio i njegove osebujnosti, vedrine i humora kojim je znao nasmijati sebe i druge te olakšati teret ljudima oko sebe, čak i tijekom bolesti. Zahvalio mu je za godine provedene u samostanu, svećeništvo i službu, ljubav prema Sinju i Svetištu te za svjedočanstvo strpljivosti, blagosti i pobožnosti tijekom bolesti. Zahvalio je također liječnicima i medicinskom osoblju koje se o njemu brinulo, braći samostana, osobito župniku fra Antoniju Mravku, te obitelji i rodbini koja ga je pohodila. „Dragi fra Božo, neka te sada primi Gospa Marija kojoj si ovdje desetljećima služio i pred čijom si slikom toliko puta stajao i molio“, zaključio je.
Nakon mise zadušnice sprovod je nastavljen na groblju sv. Franje u Sinju. Sprovodne obrede predvodio je fra Marinko Vukman, a zatim su svećenici zajednički otpjevali „Salve Regina“. Nakon toga fra Božini zemni ostaci položeni su u grob uz molitvu brojnih svećenika, bogoslova, redovnica obitelji, rodbine, prijatelja i vjernika.
Draga braćo i sestre, poštovana braćo franjevci, braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjernici!
Danas smo se okupili u žalosti rastanka, ali još više u vjeri u Krista koji je jači od smrti. Okupili smo se ispratiti našega brata, svećenika i franjevca, profesora i odgojitelja, čovjeka koji je svojim životom i služenjem sigurno ostavio trag u mnogim ljudima. I upravo danas, kada stojimo pred otajstvom smrti, Crkva nam stavlja pred oči Isusove riječi iz Evanđelja: „Ja sam kruh živi koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke.“
Jasno je da te riječi nisu samo poruka za učenike onoga vremena. One su danas upućena nama. To su riječi utjehe u trenutku kada osjećamo prazninu koju donosi i za sobom ostavlja smrt. Ali one su istodobno i ključ za razumijevanje života svakoga svećenika. Jer svećenik je bitno čovjek Euharistije.
Svećeništvo bez Euharistije ne bi moglo biti shvaćeno u svojoj punini. Svećenik je po Euharistiji pozvan iz dana u dan sjedinjavati svoj život s Kristovom žrtvom i darivati ga Bogu i ljudima. A Euharistija je upravo škola takvoga života. Uči nas uzeti, blagosloviti, razlomiti i darovati.
To je bio i put Kristov. To je put svećenika. I to je, vjerujemo, bio put našega pokojnog brata.
Isus, u evanđeoskom odlomku koji smo čuli, poručuje: „Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni“. Isus ovdje govori o samom srcu kršćanske vjere: o svome tijelu predanom za život svijeta.
Euharistija je srce Crkve jer je u njezinu središtu sam Krist. Nije svećenik u središtu, nego Krist. Svećenik je velik upravo onda kada dopušta Kristu da po njemu bude vidljivo prisutan u svome narodu.
Zato je svećenički život duboko euharistijski. Svećenik je pozvan svoj život pretvoriti u dar. Njegove riječi, njegove molitve, njegovo znanje, njegovo vrijeme, njegove brige, njegovo trpljenje i njegovo služenje, … sve to treba postati prinos Bogu za dobro ljudi.
I zato možemo danas gledati na život našega pokojnog brata upravo iz perspektive Euharistije.
On je godinama služio vjernicima u pastoralu. Bio je među ljudima, slušao njihove radosti i žalosti, njihove nade i pitanja. Ali osobito je bio pozvan služiti Crkvi kao profesor: u Makarskoj, a potom na Teološkom fakultetu u Splitu. Preko 30 godina.
Na prvi pogled, profesorska služba može izgledati drukčija od klasičnoga pastoralnog rada. Nekada mislimo da to i nije pastoralni rad u strogom smislu te riječi. Ali u dubini, i profesorska služba je svećeničko služenje oltaru. Jer odgajati budućega svećenika znači pripremati čovjeka koji će jednoga dana stajati pred oltarom i izgovarati Kristove riječi: „Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati.“
Zato profesorsko djelovanje nije samo prenošenje znanja. Ako su riječi profesora i njegov primjer sjedinjeni, onda je to nešto mnogo dublje: to je svjedočenje, profesor je martyr, tj. svjedok vjere.
Svećenik-profesor zato nosi veliku odgovornost. On prenosi znanje studentima, a još više od toga: on ih poučava životom o mnogim stvarima jako važnim za život budućih svećenika koje se ne mogu naučiti samo iz knjiga.
Budući svećenici trebaju u profesoru vidjeti čovjeka koji moli. Trebaju u njemu susresti svećenika koji ljubi Crkvu. Trebaju u njemu vidjeti profesora koji ne govori samo o Kristu, nego koji živi s Kristom i od Krista. Trebaju u njemu susresti čovjeka kojemu je Euharistija doista središte života. Jer student, budući svećenik, ne pamti samo ono što profesor govori, pamti njega kao svećenika i čovjeka. I to ostavlja tragove u životu budućeg svećenika.
Naš pokojni fra Božo mnoge je generacije budućih svećenika i kateheta poučavao riječju, ali vjerujemo da ih je još više poučavao svojim primjerom.
I sada, kada ga ispraćamo, možda jasnije nego prije razumijemo koliko je takav oblik služenja bio vrijedan. Svojim životom i radom on je odgajao i usmjeravao osobe koje će jednoga dana slaviti euharistiju u zajednici vjernih. Tako se, nekom smislu, njegov život nastavlja u životima onih koje je za to pripremao. Sjeme koje je posijano u učionici može desetljećima kasnije donositi plodove u župama, samostanima, obiteljima i srcima vjernika.
Draga braćo i sestre, Euharistija nas poziva da danas ne gledamo samo na smrt našega pokojnog brata, nego na dar njegova života. Primio je život kao dar, a potom i poziv da postane dar drugima.
I možda upravo ovdje možemo razumjeti jednu od najljepših dimenzija svećeničkoga poziva. Svećenik svoj život ne živi prvenstveno za sebe. Njegovo vrijeme pripada drugima. Njegova molitva pripada drugima. Njegovo znanje pripada drugima. Njegovo srce pripada Bogu i narodu kojemu je poslan.
Takav život ponekad nosi i umor, nerazumijevanje, samoću i križ. Ali upravo tada svećenik najdublje ulazi u logiku Euharistije. Tu Isus govori: „Ovo je tijelo moje koje se za vas daje.“ A svaka iskrena svećenička služba treba postajati odjek tih riječi: „Za vas.“ Za vjernike. Za Crkvu. Za mlade. Za buduće svećenike. Za one koji traže Boga. Za one koji su zalutali. Za one koji pate.
Posebno su snažne i druge Isusove riječi iz današnjega Evanđelja: „Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni.“ To je možda najdublji opis svakoga istinskoga svećeničkog života: živjeti po Kristu. Svećenik ne živi od sebe. On živi od Krista.
Zato je Euharistija srce njegova identiteta. Ona ga neprestano vraća onome tko ga je pozvao. Pred oltarom svećenik ponovno otkriva da nije vlasnik svoga poziva, nego primatelj dara. Nije gospodar svetih otajstava, nego njihov služitelj. I zato je svaka Euharistija koju je naš pokojni brat slavio bila više od obreda. Bila je susret s Onim kojemu je darovao svoj život. Koliko je puta izgovorio riječi: „Ovo je tijelo moje, za vas.“ Danas te riječi možemo čuti na jedan novi način.
Cijeli njegov svećenički život bio je poziv postati svojevrsnim odjekom tih riječi: ovo je moj život, darovan Bogu i vama.
Koliko je puta svojim rukama podizao posvećenu Hostiju! Danas mi s vjerom molimo da Krist, kojega je služio na oltaru, njega sada njega podigne i primi u puninu svoga života. Neka ga od zemaljskoga oltara dovede do onog nebeskog. Amen.
Oproštajni govori:
Fra Siniša Balajić, provincijal
Poštovana obitelji, rodbino i prijatelji pokojnog fra Bože, preuzvišeni oče nadbiskupe, draga braćo svećenici, draga braćo i sestre.
Kaže Isus u evanđelju prije odlaska svom Ocu: „Hrabro! Ja sam pobijedio svijet.“ Vjerujem da bismo očekivali da će Isus reći: „Hrabro, pobijedit ću svijet.“ Umjesto toga, kaže: „Hrabro, Ja sam pobijedio svijet.“ Isus izgovara te riječi samo nekoliko sati prije nego što će biti uhićen, a zatim ubijen na križu. Ipak, unatoč blizini smrti, Isus nas uvjerava: „Budite hrabri, ja sam pobijedio svijet; ja sam pobijedio smrt.”
Te Isusove riječi donose sigurnost da smo već pobjednici, čak i kada se nalazimo usred poteškoća i tuge zbog smrti našega dragog fra Bože. Doista, ako prihvaćamo Božju riječ i Njegovu ljubav te svoj život usklađujemo s njom, već smo ovdje pobjednici i uskrsnuli s Kristom – kako kaže sv. Pavao.
U različitim susretima, koje sam u posljednje vrijeme imao s našim pokojnim fra Božom, stekao sam snažan dojam da je, pomiren sa sobom i s Bogom, bio duboko uvjeren da je Isus doista pobijedio smrt i da će s Njim uskrsnuti na novi život.
Znamo koliko se puta znao našaliti na svoj račun unatoč težini bolesti. Taj mali, banalni detalj otkriva zapravo njegovu iskrenu otvorenost i spremnost na susret s Gospodinom. Zato se s njegova lica lako dala iščitati mirnoća, pa i radost kada bih ga susreo.
Sjetimo se da će Isus upravo to i reći: „Ovo sam vam rekao, da u vama bude moja radost i da vaša radost bude potpuna.“ Čovjek se pita, i važno je zapitati se: zašto baš ta poruka radosti danas, u trenutku smrti.
Jer obilježje vjernika, pogotovo franjevca, svećenika – pa i pred licem same smrti – jest radost. Radost koja se prenosi na drugog i koju danas, unatoč smrti, doista možemo osjetiti jer je „Krist već pobijedio smrt“, a fra Božo, koji je živio s Njim, s Njim uskrsava na novi život.
Dopustite mi sada nekoliko riječi i o fra Božinome životnom putu.
Rođen je 15. kolovoza 1946. godine u Otoku, gdje je završio osmogodišnju školu, koju je pohađao od 1953. do 1961. godine.
Nakon toga ušao je u sjemenište u Sinju te od 1961. pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju. Nakon završene druge godine gimnazije, 13. srpnja 1963., stupio je u novicijat na Visovcu. Ondje je 14. srpnja 1964. položio prve redovničke zavjete, a potom se vratio u Sinj, gdje je 1967. završio gimnaziju.
Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj od 1967. do 1973. godine. U Makarskoj je 5. travnja 1970. položio svečane redovničke zavjete. Za đakona je zaređen 5. prosinca 1971. u Makarskoj, a za svećenika 29. lipnja 1972. u Drnišu.
Nakon završetka filozofsko-teološkog studija u Makarskoj, poslan je na poslijediplomski filozofski studij na Franjevački atenej Antonianum u Rimu gdje je doktorirao 19. lipnja 1978. godine.
Nakon završetka studija vraća se na Franjevačku visoku bogosloviju u Makarskoj gdje je od 1978. do 1999. predavao predmete iz filozofije. Nakon osnivanja Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, nastavlja predavati na Fakultetu od 1. listopada 1999. sve do odlaska u mirovinu. U to vrijeme boravi u samostanu u Sinju, gdje je i proveo svoje posljednje dane života.
Osim ovih službi, fra Božo je vršio i druge brojne službe. Bio je župni vikar u Velikom Brdu od 1979. do 1982. godine. Službu samostanskog vikara u Makarskoj obnašao je od 1982. do 1985., a potom je od 1988. do 1994. bio gvardijan makarskog samostana.
U Sinju je bio samostanski vikar od 21. srpnja 2003. do 22. prosinca 2023. godine. Bio je privremeni upravitelj župe u Hrvacama, od 30. kolovoza 2011. do 27. rujna 2011. godine, nakon čega je nastavio službu kao župnik do 11. kolovoza 2012. godine.
Nakon toga vraća se u Sinj gdje vrši službu samostanskog ekonoma do 2016. godine. Od tada pa sve donedavno bio je ispovjednik u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske.
Dragi fra Božo, neka ti Gospodin bude vječna nagrada za sve dobro koje si učinio svakome koga si susretao na svom putu, za sve što si učinio za našu Provinciju, mjesnu Crkvu i Crkvu u Hrvata.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. I svjetlost vječna svjetlila njemu.
Počivao u miru.
Fra Marinko Vukman, gvardijan
Poštovani oče nadbiskupe, dragi provincijale, svećenici, bogoslovi i redovnice, ožalošćena braćo, sestre i rodbino našeg fra Bože, dragi Božji narode!
Uime fratara Samostana Gospe Sinjske opraštam se, sa zahvalnošću i molitvom, od našeg fra Bože, koji je tridesetak godina svog života darovao ovom samostanu, ovom gradu i Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske. Sinj mu nije bio samo mjesto u kojem je živio i služio – Sinj je postao dio njegova života i njegova srca.
Fra Božo je bio profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, a u našem je samostanu obavljao službu samostanskog vikara, ekonoma, ispovjednika, propovjednika i na mnoge načine služio hodočasnicima i vjernicima. Pomagao je i župnicima u Cetinskoj krajini, posebno u Hrvacama, gdje je kratko obnašao i župničku službu. Njegova služba nije bila samo dužnost, nego se trudio srcem i dušom činiti sve što je mogao Bogu na slavu i na dobrobit duša kojima je bio poslan.
Posebno je nosio u srcu ljubav prema domovini i hrvatskom narodu. U teškim vremenima Domovinskog rata znao je prepoznati žrtvu i patnju hrvatskog čovjeka, a s osobitim poštovanjem cijenio je žrtvu naših branitelja i invalida Domovinskog rata. Jednako tako nije dopuštao da se zaborave nevine žrtve poraća nakon Drugoga svjetskog rata.
Upravo iz te njegove ljubavi i osjećaja za istinu rodila se ideja komemoracije za nevine žrtve bačene u Husinu jamu. Fra Božo je bio idejni začetnik tog obilježavanja te je sve do prije dvije godine bio glavni organizator misnog slavlja i komemoracije. Hvala Bogu, obilježavanje se nastavlja te je s vremenom preraslo u trajni znak sjećanja – izgrađen je oltar, a mjesto same jame uređeno je i zaštićeno. Time je ostavio trag koji neće biti samo kamen i spomen, nego poziv budućim naraštajima da pamte, mole i poštuju svaku nevinu žrtvu.
Ali danas se ne opraštamo samo od profesora, fratra, svećenika i čovjeka zauzetog za velike vrijednosti. Opraštamo se od našeg fra Bože – čovjeka osebujna duha, čovjeka koji je znao nasmijati i sebe i druge. Humor ga nije napuštao ni onda kada mu je bilo teško. Znao je svojom šalom ublažiti vlastitu bol, ali i olakšati teret onima koji su bili uz njega. I možda je upravo u tome bila jedna od njegovih posebnih ljudskih veličina: nije dopuštao da teškoća bude jača od nade.
Dragi fra Božo, više nećemo čuti tvoju riječ u samostanskim hodnicima, ni tvoju šalu kojom si nas znao razvedriti u najtežim trenucima. Ali vjerujemo da ono što si toliko godina sijao među nama neće nestati. Hvala ti za sve godine provedene u ovom samostanu, za tvoje svećeništvo, tvoju službu i tvoju ljubav prema Sinju i Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske. Hvala ti i za svjedočanstvo koje si nam ostavio u bolesti – za strpljivost, blagost i pobožnost te za odnos prema braći u kući, liječnicima i medicinskom osoblju.
Zahvaljujem svima koji su liječili našeg fra Božu i bili uz njega tijekom bolesti: medicinskom i liječničkom osoblju Hitne pomoći Doma Zdravlja u Sinju, liječnicima KBC-a Split na Firulama, gospođi Zdravki Romac, našim kuharicama te braći samostana Gospe Sinjske, koja su sve ovo vrijeme nesebično pomagala našem fra Boži u bolesti, sve do posljednjih trenutaka njegova života, a posebno našem župniku fra Antoniju. Hvala i obitelji i rodbini koja ga je obilazila i u samostanu i u bolnici.
Dragi fra Božo, neka te sada primi Gospa Marija kojoj si ovdje desetljećima služio i pred čijom si slikom toliko puta stajao i molio! Neka ti dobri Bog bude vječna plaća i nagrada!
Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njemu.
Počivao u miru. Amen!
Sućuti:
Mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup
Poštovani oče provincijale fra Siniša,
pročitao sam vijest da je umro fra Božo Norac-Kljajo.
Suosjećam s Vama, Vašom redovničkom subraćom te njegovom rodbinom i prijateljima te vam se pridružujem u molitvi za njegov pokoj.
