Ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka (Iz 40,8)

Ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka (Iz 40, 8), Zbornik u čast prof. dr. sc. Marijanu Vugdeliji, OFM povodom 75. godine života i ususret 50. obljetnici svećeništva, ur. Domagoj Runje, OFM, Split, 2024.

Zbornik u PDF-u


Predgovor

Fra Marijan Vugdelija svećenik je i redovnik Reda Manje braće (OFM), član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja i dugogodišnji profesor Svetoga pisma.

Osobno sam upoznao fra Marijana na početku svoga teološkoga studija na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj ujesen 1992. godine, gdje je on u to doba predavao biblijske predmete već jedanaest godina. Udruživanjem Franjevačke bogoslovije iz Makarske i Teologije u Splitu osnovan je godine 1999. godine Katolički bogoslovni fakultet kao sastavnica Sveučilišta u Splitu, i tu je fra Marijan nastavio svoju profesorsku djelatnost do umirovljenja završetkom akademske godine 2015./2016. godine. Tada je fra Marijan već bio navršio šezdeset osam godina života, što znači da je nakon navršene dobi za odlazak u mirovinu kao redoviti profesor u trajnom zvanju radio još pune tri godine. Time je izišao ususret potrebama KBF-a u Splitu što mu zbog njegove ljubavi prema poslu kojim se bavio i studentima koje je poučavao nije bilo nimalo teško.

No odlaskom u mirovinu nije prestao fra Marijanov znanstveni rad. Kroz posljednjih nekoliko godinu obogatio je hrvatsku kulturu, duhovnost i znanost novim prijevodom i iscrpnim komentarom pedeset psalama, objavljenih u dva opsežna sveska, a posao nastavlja dalje s ciljem da dovrši novi prijevod i komentar svih stotinu i pedeset biblijskih psalama. Naša je želja da ga Bog poživi i uzdrži u dobru zdravlju tako da može uspješno dovršiti započeto plemenito i korisno djelo.

Nema sumnje da će fra Marijan u to uložiti svu svoju snagu i sve svoje raspoloživo vrijeme. Među onima koji ga poznaju već je odavno postala poslovična njegova radna disciplina koja je zaista i potrebna da bi se svaki započeti posao priveo kraju.

Uz dugogodišnji nastavno-znanstveni rad fra Marijan ove 2024. godine slavi i svoj zlatni svećenički jubilej. Naime, zaređen je za svećenika 1974. godine, a imao je posebnu čast da je to bilo u Nazaretu, mjestu na kojem je Riječ postala tijelom u krilu Blažene Djevice Marije. Jasno je da je svaki svećenik navjestitelj i poslužitelj Riječi, ali je velika milost kada jedan svećenik ima mogućnost profesionalnoga studiranja i tumačenja Svetoga pisma i to na izvornim biblijskim jezicima. To je prava milost na milost, da u ovom kontekstu upotrijebimo izraz iz Evanđelja po Ivanu (1,16), jer se na milost sakramentalnoga dara Svetoga reda čvršće nadograđuje milost služenja koju je sveti Franjo Asiški izrazio riječima: „Budući da sam sluga sviju, dužan sam svima služiti i donositi miomirisne riječi Gospodina našega.“ (Sv. Franjo, Pismo vjernicima II).

Fra Marijan je vršio i još vrši svoje svećeničko i znanstveno profesionalno služenje i pisanom i govorenom riječju, te mu, kao kolege i prijatelji, prigodom njegovih spomenutih životnih obljetnica želimo izraziti barem jedan mali znak zahvalnosti. Prvotni naum bio je, kako se to običava, da to učinimo za sedamdeseti rođendan, ali se stjecajem okolnosti to produžilo za sedamdeset peti koji je ujedno i prethodnica pedesete obljetnice njegova svećeničkoga ređenja. Ovdje valja spomenuti da je jedan od suradnika u Zborniku u međuvremenu preminuo iznenadnom smrću. To je zaslužni zagrebački i sarajevski profesor fra Božo Lujić (Donja Dubica, 1946. – Sesvetska Sopnica, 2021.) koji se u svom znanstvenom i nastavnom radu posebno bavio biblijskim prorocima pa je i ovom prigodom u čast svom kolegi fra Marijanu napisao jedan vrijedan rad s toga područja.

U opisu posvete jeruzalemskoga Hrama koji je je sagradio Salomon, sin kralja Davida, stoje u 2 Ljet 7,6 i ove riječi: „Dok su svećenici stajali na dužnostima, leviti su na glazbalima za Jahvine pjesme, što ih učini kralj David, slavili Jahvu ‘jer je vječna njegova ljubav’. Time je David preko njihovih ruku hvalio Jahvu.“ Ta rečenica napisana je nakon Davidove smrti te svjedoči kako ljudi koji su za života pisali dobre tekstove, nastavljaju činiti dobro i hvaliti Boga i nakon svog odlaska s ovoga svijeta.

 U ovoj prigodi te su nam riječi Pisma došle u pamet jer se ovdje tekst profesora Lujića objavljuje posthumno, ali nam je želja da i svi drugi radovi koji se nalaze u ovom Zborniku budu dobrohotnim čitateljima poticaj na još veću dobrotu i ljubav.

Zbornik je podijeljen u tri dijela. Prva dva dijela sadržavaju znanstvene članke s biblijskoga područja, a sabrani su pod dva naslova koja zajedno tvore poznatu rečenicu svetoga Augustina, Novum in vetere latet, vetus in novo patet. Fra Marijan se u svojoj znanstveno-nastavnoj djelatnosti više bavio tekstovima Novoga zavjeta, ali je često govorio studentima kako se Novi zavjet ne može studirati bez poznavanja Staroga. Stoga nam se navedena izreka svetoga Augustina kojom se izražava organska povezanost čitavoga Pisma, činila prikladnim izborom za naslove prvih dvaju dijelova ovoga Zbornika, a riječi Novum in vetere latet (novi se u starom skriva) odnose se na skupinu od šest radova s područja Staroga zavjeta, a riječi vetus in novo patet (stari se u novom otkriva), na sedam radova s područja Staroga zavjeta.

Treći dio Zbornika nosi pak naslov koji smo sami smislili, a on na latinskom jeziku glasi Memoria locorum (Sjećanje mjestā). Riječ je o tekstovima koji se odnose na mjesta koja su na poseban način obilježila fra Marijanov život. Budući da je fra Marijan dio svoje filozofsko-teološke i biblijske formacije stekao u Svetoj zemlji, donosimo najprije osam odabranih i do sada na hrvatski jezik neprevedenih pisama koje je 1879. godine jednom svom prijatelju napisao na talijanskom jeziku fra Ivan Marković, koji je navedene godine iz rodnoga Sinja hodočastio u Svetu zemlju. Zanimljivo je iz današnje perspektive promotriti kako su sveta mjesta posvećena Kristovim stopama izgledala prije gotovo stotinu pedeset godina i u mislima ih usporediti s našim danima kada iz toga dijela svijeta svakodnevno slušamo nemirne vijesti koje vape za mirom među ljudima i narodima. Drugo mjesto osobito povezano s fra Marijanovim životom jest grad Makarska sa svojim Franjevačkim samostanom i nekadašnjom Franjevačkom visokom bogoslovijom. U tekstu koji govori o zboru bogoslova „Milovan“ možemo zaviriti u prošlost te institucije koja je, premda takva više ne postoji, utkana ne samo u fra Marijanov život nego u niz naraštaja franjevačkih studenata i profesora kojima ime Makarska, za razliku od većine ljudi, nije sinonim za prelijepu hrvatsku obalu, more, odmor i turizam, nego za rad, učenje, molitvu i mladost.

Aktualnoj postaji fra Marijanova života posvećen je tekst koji pregledno donosi njegovu biografiju i bibliografiju, a i jedno i drugo posljednjih je dvadeset pet godina vezano uza Split, grad čiju ljepotu i ljubav osjete svi koji ga posjete, a posebno oni koji u njemu žive.

Uz plodni nastavak svoga znanstvenoga rada fra Marijan posljednjih nekoliko godina tiho i revno obavlja i službu kapelana u Samostanu svete Klare u Splitu te su mu u ovom Zborniku i sestre klarise htjele izraziti svoju zahvalnost jednim prigodnim slovom.

Kao urednik upućujem iste izraze zahvalnosti ne samo fra Marijanu nego i svima koji su svojim tekstovima i na bili koji drugi način doprinijeli da ovaj Zbornik ugleda svjetlo dana.

U Splitu o Uskrsu 2024.

Domagoj Runje, OFM