Cvjetnica

Magare kao raspoznajni znak

Mesija Isus je na vrhuncu svoje moći. On je za ljude liječnik, ozdravitelj i obdareni pripovjedač dobrohotnosti, prihvaćanja, oduševljenja, solidarnosti i povjerenja. Kod njegovih najužih suradnika i suradnica raste svijest i sigurnost, da smiju slijediti učitelja, vođu i mesiju, duhom ispunjena. Sada, u kraljevskome gradu, u Jeruzalemu, gradu Davidovu može zasjati njegovo kraljevstvo.

Najprije na kraljevskoj jahaćoj životinji koju posuđuju Isusu, siromašnom i bez posjeda, s garancijom povratka. On ne izabire vrsnog, i u ratu prokušanog konja koji je jak za napore i ostavlja dojam demeonstriranja moći poput bijelca Aleksandra Velikoga. On izabire upotrebljivo, korisno, inteligentno i skromno magare za mirno doba i za svakidašnjicu, kao što je to činio kralj Salomon, Davidov sin. U bibliji je to obljubljena i krotka kraljevska životinja. Tako na grbu Mesije Isusa neće biti raspoznajne životinje i znakovi poput lava, orla, konja, nego magare. S njime biva mir kao glavna riječ njegova mesijanskoga gospodstva. To što je Isus izabrao magaricu i magare, ukazuje nam, da se on ubraja u obje generacije, i među odrasle i među djecu, da obje njega nose, prate i da od njega trebaju učiti. Gdje se živi mir i gdje je useljen, tamo je Isus na djelu. Ujedno je to nalog i obveza svakoga kršćanina, da smanjuje neprijateljstva i napetosti. I u velikom i u malom svijetu treba “magare” da zajednički život, kako osobni tako i društveni ostane ljudski.

Isto tako je neobično i čudnovato ponašanje ljudi koji prate mesijanskog kralja Isusa. Oni su oblikovali njegov ulazak u kraljevski grad upravo prema hodočasničkom psalmu 118. Preuzimaju uputu psalma “Složite povorku s grančicama u ruci!” i doslovno prostiru svoje haljine po putu, a drugi rezahu grane sa stabala i sterahu ih po putu. Oni prenose riječi psalma sa svom čežnjom i očekivanjem na dolazećeg Mesiju Isusa kojemu kliču kao Davidovu sinu, kao Knezu mira: “Ah, Gospodine, pomozi! Ah, Gospodine, daj da uspijemo!” Ta povorka, taj ulazak radosti i oduševljenja, povezan je s velikim očekivanjima i nadama. Možemo zamisliti kako se Isus radovao odnosu ljudi koji ga prate i na taj način potvrđuju njegovo životno djelo. Kršćani su veliki kraljevi pokretači. Oni mogu učiniti Isusa velikim, oni beskonačno puno očekuju od njega i svakoga dana ga zovu u pomoć.

Isusov ulazak u kraljevski grad Jeruzalem proizvodi trešnju. Grad se uzbudio. To uskomešavanje vodi do odlučujućeg pitanja: “Tko je ovaj?” Taj prorok Isus iz Nazareta u Galileji, koji jaše na magaretu i kojemu kliču kao kraljevskom sinu.

Veliki tjedan koji dolazi uvodit će nas u tajnu ovoga kralja. Poslužit ću se riječima M. Malinskog: “Ovako u gomili odvažni smo, oduševljeni Isusovim nastupom i uspjehom; snažni smo i poslušni kao ovce u stadu, ali kad se raspršimo, kad se svaki pojedinačno nađe pred smrću, opasnošću, progonom, tada nestaje svaka srčanost, svaka spremnost i oduševljenje a ostaje jedino goli strah. Strah od posljedica, od boli, od smrti. “Ne znam tog čovjeka”. Ne želim s njim ništa imati. Ostavite me na miru. Želim živjeti. I to normalno. Kao i svaki drugi čovjek, kujući planove za budućnost, loveći prilike za uspjeh, u borbi za svagdanji kruh od jutra do večeri. Želim bezbrižno sjesti pred televizor ili popričati s prijateljima uz čašu vina.”

Ipak, noseći blagoslovljene palmine ili maslinove grančice kući ne zaboravimo:

Palmine i maslinove grančice trebaju nam dozvati u pamet tri riječi: Nadu, život i mir.
Zelena grana s kojom se golubica vratila na Noinu lađu postala je znakom nade za Nou i mnoge poslije njega.

Zelena grana koja je izrasla iz mrtvog panja postala je znakom života za proroka Izaiju i mnoge poslije njega.
Zelena grana kojom se pozdravljalo Isusa u Jeruzalemu kao donositelju mira, jer je jahao na magaretu a ne na konju, ta je grana postala znakom mira za Isusove prijatelje tada i za nas danas.
Danas i nadolazeći Veliki tjedan i uskrsne dane intenzivno slavimo; naša čežnja za novim životom jača je od smrti; naša želja za mirom na zemlji, jača je od svakog nasilja.

Fra Jozo Župić

******************

Isusov ulazak u Jeruzalem

S nedjeljom Cvjetnicom započinje “Veliki tjedan”. Oprečnost iskustava koja je upoznao Gospodin Isus Krist, potresaju nas duboko u srcu.

Nedjelja Cvjetnica je njegov pobjedonosni ulazak u Jeruzalem! A malo dana poslije on će biti osuđen smrću na križu.

U Evanđelju Isusova ulaska u Jeruzalem Matej ocrtava veselo klicanje mnogih ljudi. Oni su u ulasku Kristovom koji jašuć na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu, vidjeli ispunjenje proročkih obećanja. Sada bi trebala nastupiti moć kralja iz kuće Davidove i sve će biti dobro! Koja prigoda za radost i veselo klicanje!

Očito, to je bila poštena radost ovih ljudi, kad je Isus ulazio u Jeruzalem. Doduše bila je to površinska radost. Bi li ti ljudi također klicali od radosti, kad nekoliko dana kasnije bude nosio svoj križ? Na žalost znamo, da s obzirom na osudu, kojom je Isus bio osuđen smrću na križu, njegovi ga najbliži učenici napustiše, odnosno, povukoše se. To je za njih bila sablazan, da onaj čovjek, kojega su prije pozdravljali kao Mesiju, sada je kao rob morao prihvatiti najsramotniju smrt jednoga zločinca. Tko je to mogao razumjeti? To je bio čas najdubljeg Isusovog poniženja, kad je on u poslušnosti do smrti na križu preuzeo na sebe patnju i umiranje.

Ipak je naš Gospodin upravo tu trijumfirao po svojoj ljubavi, s kojom je on trpio i preuzeo na sebe svu nepravdu. Nije se dao pobijediti zlom, nego je pokazao svoje milosrđe prema nama grješnim ljudima, tako da je kao žrtveno janje tu nepravedno pridodanu patnju uzeo na sebe. On je svoj život predao za nas, da bismo mi živjeli u zajedništvu s Bogom. Njegova žrtva pomirenja trebala je kratko nakon toga biti dovršena u tajni uskrsnuća. Na taj način Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, bilo u nebu, bilo na zemlji, kako kaže sv. Pavao u poslanici Filipljanima (2,6-11).
Također i mi se klanjamo pred Gospodinom Isusom Kristom, i ispovijedamo da je on Otkupitelj i Spasitelj.

Jedan čovjek, jedna žena tih promjenljivih dana nije sumnjala u Isusa: to je bila Marija, njegova majka. Ona se pokazala kao ona koja istinski vjeruje i ljubi također u tamnim časovima Isusove patnje i umiranja. Na taj način postala je majka svih vjerujućih, a i mi smo povjereni njezinoj osobitoj zaštiti i zagovoru.

Neka nam Bog dade snagu za vjernost i ljubav, tako da i mi u jedinstvu s Isusom Kristom dospijemo u vječnu radost neba i blaženog uskrsnuća.

Fra Jozo Župić

*****************

S nedjeljom Cvjetnice počinje Veliki tjedan. S Crkvom ulazimo u slavlje patnje i smrti našega Gospodina Isusa Krista. Isus će kao Mesija biti oduševljeno pozdravljen i hvaljen od mnoštva: “Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!” Kakav veličanstveni pozdrav! Veliko mnoštvo pripremilo je veličanstven i svečan ulazak Isusu.

Isus još nikada nije tako ulazio u Jeruzalem. Veselo klicanje, radost, pjevanje sve to pripada dolasku hodočasnika, također još i danas. Svečani ulazak znači nešto posebno.

Ova Isusova gesta oduševila je ljude. Oni mu kliču, pozdravljaju ga kao “Davidova sina”, kao novoga, obećanog kralja, spasitelja, za kojim je narod već dugo čeznuo. Bez riječi, samo kroz taj jednostavan znak, da jašući na magarcu ulazi u Jeruzalem, daje Isus razumjeti, tko je on. I čini se da su ljudi to razumjeli. Oni ga pozdravljaju kao onoga “koji dolazi u ime Gospodnje”. Čine ono što do danas nedjelji Cvjetnici daje ime: Silan svijet prostrije svoje haljine putem, a drugi rezahu grane sa stabala i sterahu ih putem.

Ali, samo nekoliko dana kasnije to isto veliko mnoštvo pripema „veličanstven i svečan“ progon, uhićenje i patnju tom istom Isusu. Nakon veličanstvenog i svečanog pozdrava sada slijedi novi pozdrav i zahtijev: “Raspni ga – S njime na križ!” Umjesto da preuzme vlast, on će biti uhvaćen. Umjesto veselog klicanja – mržnja. Umjesto “hosana” čuje se “raspni ga”. Kako se brzo može preokrenuti to oduševljenje! Tako je još uvijek: danas hvaljen, sutra prezren! To nas opominje: kako je prevrtljivo ljudsko srce!

Osim naroda, nažalost, i učenici napuštaju Isusa. Nitko se nije usprotivio toj nepravdi. Čini se da će nepravda i zlo pobijediti.

Ipak događaji u Božjem planu spasenja nisu izvan kontrole, Bog zna što čini i što dopušta. Bog želi reći: Čovječe, pogledaj, ti razapinješ čovjeka (i Boga!) jer misliš tako sebe spasiti. Čovjek misli da će na taj način pobijediti. Tamo gdje se čini da grijeh i zlo trijumfiraju, pobjeđuje snaga ljubavi. Sin Božji, doduše, bit će lišen svoga života, bit će pribijen na križ i na njemu će umrijeti, ali on svoj život daje dobrovoljno za sve ljude. To nije sudbina po kojoj on podnosi smrt, nego volja Očeva koju Sin do kraja potvrđuje. On želi piti kalež kojeg mu Otac pruža da bi dovršio djelo spasenja.

Za nas kršćane ovi dani razmišljanja patnje i smrti Gospodinove nisu prije svega dani žalosti, nego zahvalnog sjećanja na ono veliko što je Bog za nas iz ljubavi učinio.

Za onoga koji vjeruje, nada se i ljubi, nezamislivo je da ga Bog napušta. Svaki tamni čas doživljava svoje razjašnjenje; svaka patnja ima utjehu.

To nam pomaže da spoznamo kako nam Bog i danas dolazi: još uvijek bez moći i sjaja, krotak i ponizan. Najizražajnije u svetoj misi. Neupadljivi su kruh i vino na oltaru. Ali Isus u svakoj svetoj misi tako dolazi k nama. Stoga će on u svakoj misi biti pozdravljen istim riječima s kojima ga je mnoštvo dočekalo u Jeruzalemu: “Hosana u visini”.

Fra Jozo Župić