Fra Ivan Glibotić

17. studenoga 2025. /

Izašao dvanaesti svezak biblioteke Umnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Dvanaesti svezak biblioteke Umnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja bavi se likom i djelom fra Ivana Glibotića. Knjigu su napisali fra Stipica Grgat i dr. sc. Vito Balić. Knjiga sadrži 388 stranica.

Stipica Grgat – Vito Balić: Ivan Glibotić, Služba Božja, Split, 2025.

Predgovor

„Kad shvatimo, što to znači dijalog ljubavi sve braće oko stola Kristova, dijalog, u kome svi uzvanici (kler, pjevači – zbor i pjevači – puk) imaju svoje mjesto i svoju službu, onda ćemo priznati, da je preko koncila progovorio Duh sveti.”[1] Ovim riječima iskazao je fra Ivan Glibotić svoje oduševljenje odlukama Drugoga vatikanskog koncila, a svoje puno povjerenje u njihovu ispravnost stekao je vlastitim pastoralnim i glazbeničkim djelovanjem. Premda Glibotićeve službe u provinciji možemo podijeliti na pastoralne, glazbeničke, nastavničke i profesorske, možemo reći da ga je u njima vodila čvrsta vjera i ljubav prema Kristu sa snažnom željom da tu istu vjeru ukrijepi u svojim vjernicima, puku i pjevačima, kako bi svojim pjevanjem aktivno sudjelovali u liturgijskim slavljima. Drugim riječima, Glibotiću je glazbeničko djelovanje, jednako kao i književno, bilo način proširenja njegove svećeničke službe u liturgijskom odgoju vjernika. U prigodi 100. obljetnice Glibotićeva svećeničkog ređenja priredili smo ovaj rad o njegovu životu i stvaralaštvu.

Glazbene prilike u dalmatinskim crkvama u prvim desetljećima 20. stoljeća u vrijeme Glibotićeva školovanja bile su vrlo skromne, a rastući cecilijanski pokret u Hrvatskoj i svijest o reformama crkvene glazbe doveli su do potrebe školovanja svećenika i redovnika. No u tim godinama u upravama biskupija i franjevačkih provincija osjećala se bojazan i postojao je oprez prema slanju svećenika na glazbeničko obrazovanje u inozemstvo, premda su se kandidati slali na crkvena glazbena učilišta, a kod prvih koje su poslali – dr. fra Bernardin Sokol, dr. Urban Krizomali, don Matija Ivšić i dr. fra Ivan Glibotić – primjećuje se da je kod uprava postojala i doza nerazumijevanja ozbiljnosti, trajanja i vrste glazbenoga studija.

Svi hrvatski školovani svećenici-glazbenici po povratku sa studija morali su se prilagoditi vlastitoj sredini i svaki je od njih djelovao na različite načine, ali rezultati koje su postigli u svom radu bili su izuzetno važni, jer su podizanjem kvalitete crkvene glazbe širili i duh onodobnih liturgijskih reformi u Crkvi u Hrvatskoj. To se izuzetno snažno osjećalo i u Glibotićevu cjeloživotnom djelovanju, a posebno možemo istaknuti vrijeme njegova djelovanja u Sinju u predratnim godinama, u kojemu je velikim angažmanom obavljao liturgijske službe u crkvi, profesorske u gimnaziji, držao pouku sjemeništarcima, vodio nekoliko zborova i glazbi u svetištu i gradu, skladao i priređivao skladbe za puk, zborove i glazbe, poučavao i uvježbavao puk u crkvenom pjevanju, priredio pjesmaricu s tekstovima pjesama za sudjelovanje puka u liturgijskom pjevanju i objavljivao stručne članke o crkvenom pjevanju. O načinima pouke puka u pjevanju i o vlastitim uspjesima u tome pisao je izvješća, a sva područja njegova rada zasjala bi u blagdanskim procesijama i slavljima onodobnoga Sinja. Takav rad zbilja možemo shvatiti u duhu pobuda Pija XI. da Crkva ne smije biti isključena iz društvenoga života, već da mora u njemu biti djelotvorna. Upravo u Glibotićevu primjeru vidimo snagu pastoralnog djelovanja pomoću glazbe i važnost koju bi Crkva trebala pridavati odgoju svećenika-glazbenika jer je njihovo djelovanje drugačije od onoga svjetovnih glazbenika. Sam Glibotić je u dva navrata istaknuo važnost pjevanja u pastoralnom radu i ulogu svećenika u poučavanju vjernika i pjevača kako pjevati Bogu.[2]

Ratne godine prekinule su intenzivno Glibotićevo glazbeničko djelovanje, što se nastavilo i u poratnim neprilikama s komunističko-udbaškim progonom Crkve. U ratnim vremenima pokazao se razboritim u ljudskom i kršćanskom duhu, spreman pomoći komu god je mogao. Spasio je puno pojedinaca od smrti i cijela naselja od uništenja. Još za vrijeme studija Glibotić se pokazao kao okretan, snalažljiv čovjek, a ta mu je osobina itekako pomogla u poratnom vremenu kada je dvadeset godina vršio službe župnika i gvardijana u Kozici, Splitu, Imotskom i Vrgorcu. Dotakle su ga sve nevolje toga vremena – namještena medijska blaćenja, pretresi samostana, nametanje pretjeranih poreza, svakovrsne prijetnje, pa i smrću, prisile na pristupanje tadašnjem državnom „staleškom udruženju katoličkih svećenika” – kojima nije podlegao te zbog toga mučenje, progon i osuda na kaznu zatvora na temelju udbaških krivotvorina i laži. Ipak, dolaskom u Vrgorac 1955. g. fra Ivan se polako vraća stvaralačkom i glazbeničkom djelovanju.

Poslije Vrgorca, od 1964. g., Glibotić se opet posvećuje glazbeničkom djelovanju, ali sada u profesorskim službama na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i Centralnoj visokoj bogoslovskoj školi u Splitu. Istovremeno vodi crkvene zborove, a s mladima u Makarskoj i poslije u Sumartinu i Baškoj Vodi, priređuje svoje igrokaze s pjevanjima s kojima nastupa i gostuje u više dalmatinskih gradova. Početak ovoga razdoblja Glibotićeva života vrijeme je Drugoga vatikanskog koncila, pa će Glibotić nastojati dati svoj doprinos razumijevanju koncilskih odredbi o glazbi u vidu članaka, javnih predavanja i zajedničkih zborskih proba, dijeleći opet vlastita iskustva. Ovaj glazbenički rad, koji je intenzitetom sličan onom u predratnom Sinju, zaokružit će izdanjem svoje pjesmarice Pjevajmo, braćo kršćani! (1967.), prve postkoncilske pjesmarice na hrvatskom jeziku. Pjesmaricu je sastavio prema kriterijima muzikalnosti i pastorala u duhu Drugoga vatikanskog koncila i vodeći računa o puku i pučkom pjevanju, a poučen vlastitim iskustvom, priručnik je nastojao približiti izvedbenim mogućnostima naših crkvenih zborova.[3]

Fra Ivan Glibotić nastavio je skladati i pisati i u zadnjem desetljeću života u samostanu u Imotskom. Do kraja je ostao vjeran svojemu stilu skladanja za puk i za crkvene zborove čije je mogućnosti dobro upoznao tijekom svojega glazbeničkog rada. Fra Mile Čirko dobro primjećuje da je Glibotić svoje glazbeno znanje koristio „za ono što su prilike i sredine u kojima je djelovao zahtijevale”, a da je „najviše nastojao oko širenja pučkog pjevanja”, kojemu se i sam približio u svojemu glazbenom i književnom izrazu.[4]

O fra Ivanu Glibotiću objavljeno je više desetaka kratkih biografskih i bibliografskih natuknica i članaka,[5] a dio ih je priredio i sam Glibotić. Među njima je bio najopsežniji i najpotpuniji članak fra Mile Čirka,[6] koji je bio dobro polazište za naš rad i čije smo podatke slijedili i znatno ih upotpunili novim izvorima. Za potrebe rada pregledali smo građu u arhivima samostana i župa u Sinju, Splitu, Imotskom, Omišu, Makarskoj, Sumartinu, Vrgorcu i Visovcu, u arhivima Franjevačkog sjemeništa i Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, Franjevačkog klerikata u Splitu, Zbornika „Kačić”, Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu, Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu i u njihovoj knjižnici te u Nadbiskupskom arhivu u Splitu. Među brojnom arhivskom građom moramo istaknuti osobnu kroniku fra Ivana Glibotića[7] koja nam je uvelike poslužila u upotpunjavanju njegova životopisa, a iz koje se iščitavaju i njegova osobna viđenja događaja i ljudi iz njegova života. Najveći dio Glibotićeve ostavštine pohranjen je u Franjevačkom samostanu u Imotskom i sadrži njegove tiskane i rukopisne skladbe, bilježnice, doktorsku disertaciju, pisma, razglednice, knjige, note, isječke iz novina i druge materijale. Popis građe dostupan je u mrežnom katalogu Metelwin programa.[8] Glibotićevi tekstovi u rukopisu i strojopisu, kao i autografi njegovih skladbi iz ovog arhiva popisani su u bibliografiji. Građu u knjizi podijelili smo u tri dijela u skladu s rasporedom koji se već uvriježio u izdanjima iz serije Umnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. U prvom i najopsežnijem dijelu kronološki smo obradili Glibotićev životopis i dali prikaz njegova stvaralaštva. Upotpunili smo bibliografiju Glibotićevih glazbenih i književnih djela i razjasnili dosadašnje nedoumice te za sve jedinice kojima su sačuvani rukopisi naveli u kojemu su arhivu pohranjene. Bibliografiju Glibotićevih djela i napisa o njemu popisali smo prema vremenu nastanka ili tiska. Drugi dio posvećen je kratkom izvješću o dvama spomen-obilježjima u čast fra Ivanu Glibotiću u Imotskom, a to su davanje naziva glazbenoj školi i postavljanje reljefa s njegovim likom. U trećem dijelu donijeli smo dva priloga kojima bismo željeli zorno predstaviti Glibotićevo stvaralaštvo. Prvi prilog je Korizmena pjesma od Vrgorca, vjerska pouka u pjesmi koja jasno oslikava Glibotićevu oslonjenost na pučko stvaralaštvo, ali s aktualizacijom sadržaja za potrebe pouke vjerničke zajednice svoje župe. U drugom prilogu donosimo početak neobjavljene skladbe Kantata sv. Križu, koja je skladana za dvoglasni dječji zbor i bariton uz orguljsku pratnju. Skladba nije sačuvana u cijelosti, ali njezini dijelovi mogu se izvoditi i zasebno. Skladba je nastala u zadnjem desetljeću Glibotićeva života i zorno oslikava njegov glazbeni stil koji je bio postojan od studijskih godina pa sve do kraja ovozemaljskog života.

Na kraju moramo zahvaliti svima koji su nam pomogli u prikupljanju građe iz knjižnica i arhiva, pogotovo franjevcima Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Posebno moramo zahvaliti na velikoj pomoći provincijalima fra Marku Mrši i fra Siniši Balajiću, gvardijanima franjevačkih samostana u Splitu, Sinju, Imotskom, Sumartinu, Omišu, Nadbiskupskom Arhivu u Splitu, Knjižnici Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Split, Mariji Jović, Darku Rimcu, Ivanu Kozlici, s. Maneti Mijoč, fra Hrvatinu Gabrijelu Jurišiću, fra Ivanu Udovičiću, †fra Željku Toliću, fra Jošku Kodžomanu, fra Frani Doljaninu, fra Branimiru Novokmetu, fra Josipu Repeši i Anti Glibotiću.

                                                                                Autori

[1] Ivan Glibotić, Problematika pjevačkog zbora u crkvi, u: Služba Božja, 6 (1966.), 2, str. 97.
[2] Ivan Glibotić, Liturgijsko pjevanje preko sv. Mise, u: Život s Crkvom, 5 (1939.), 6, str. 244-245; Isti, Problematika crkvenog pučkog pjevanja, u: Bogoslovska smotra, 37 (1967.), 1-2, str. 228.
[3] Ivan Glibotić, Dva kriterija, u: Služba Božja, 8 (1968.), 1, str. 78-80.
[4] Mile Čirko, Glazbenik fra Ivan Glibotić, u: Čuvari baštine, Imotski, 1989., str. 549.
[5] Usp. bibliografiju na kraju knjige.
[6] M. Čirko, Glazbenik fra Ivan Glibotić, str. 547-554.
[7] Ivan Glibotić, Uspomene od godine 1912. – 1966. i dalje – kronika, rkp., u: AZK (Franjevački samostan Gospe Sinjske Sinj), 1966. – 1985., bez signature. Navedenu kroniku fra Ivan Glibotić ostavio je na čuvanje fra Gabrijelu Jurišiću koji ju je pohranio u Arhiv Zbornika „Kačić” u Franjevačkom samostanu u Sinju.
[8] Franjevačka provincije Presvetog Otkupitelja – samostan Imotski (https://library.foi.hr/lib/index.php?B=1638).

Do sada objavljeno u nizu Umnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja:

  1. Ivan Macut – Petar Macut, Petar Grabić. Nova revija – vjeri i nauci, Split, 2018.
  2. Dinko Aračić, Karlo Balić, Split, 2018.
  3. Jure Brkan, Ante Crnica, Split, 2019.
  4. Ivan Macut – Jakov Udovičić, Mate Zoričić, Split, 2019.
  5. Anđelko Domazet – Stjepan Čovo, Božo Vuco, Split, 2020.
  6. Jozo Grbavac, Silvestar Kutleša, Split, 2021.
  7. Dinko Aračić – Petar Lubina, Krsto Kržanić, Split, 2021.
  8. Stipica Grgat, Anđelko Milanović Litre, Split, 2022.
  9. Anđelko Domazet, Ivan Marković, Split, 2022.
  10. Stipan Trogrlić, Ante Cikojević, Split, 2023.
  11. Ivan Macut – Stipo Kljajić, Juraj Božitković, Split, 2023.
  12. Stipica Grgat – Vito Balić: Ivan Glibotić, Služba Božja, Split, 2025.