Fra Josip Klarić: Tražite najprije kraljevstvo Božje
Fra Josip Klarić: Tražite najprije kraljevstvo Božje, Propovijedi A, B, C.
Knjižnica Lista Marija – troknjižje 79., 80. i 81., Split 2026., format 130 x 200 mm
Fra Josip Klarić pripremio je tri zasebne knjige propovijedi za godine A, B i C, koje su izgovorene tijekom službe župnog vikara u Župi Gospe van Grada u Šibeniku od 2013. do 2022. godine.
Fra Josip je ponajveći broj svećeničkih godina proveo u Njemačkoj, kako u hrvatskoj tako i u njemačkoj pastvi; često se služio poticajima i saznanjima koja je stekao kad je u pitanju „otvaranje prozora i vrata“ za bolje razumijevanje konkretne životne situacije ljudi današnjega vremena.
U zrelim godinama propovijedi su dobile puninu i bremenitost svjedočenja i sadržaja. Propovjednik nastoji svojim slušateljima autentično prenijeti evanđeosku poruku Isusove prvenstvene misije, a to je objava Oca nebeskog, propovijedanje kraljevstva Božjega, njegovo širenje i spasenje svih ljudi, pritom ne štedeći nikoga, pa ni samog sebe. A to čini prije svega kao svećenik koji živi evanđelje i svećeništvo na ljudski način, širom otvorenih očiju za stvarnost koja nas okružuje, kao i brojnih nedaća koje zahvaćaju pojedince, Crkvu i svijet.
Propovijedi su tiskane kao odvojeno troknjižje u mekom uvezu i umetnute su u zajedničku kartonsku kutiju.
Uvod
Propovijedi sam počeo pripremati kao mladi svećenik s grupom starijih svećenika (u Šibeniku polovicom sedamdesetih godina prošlog stoljeća) s kojima sam se sastajao gotovo svaki tjedan, gdje smo zajednički promišljali kako navijestiti evanđelje i što posebno istaknuti u homiliji sljedeće nedjelje.
Međutim, to je trajalo jako kratko. Naime, na molbu i nagovor mojih redovničkih poglavara, pošao sam u inozemstvo, u Njemačku, na njemačku župu kao kapelan. Jezik nisam poznavao, a šest mjeseci na Goethe-Institutu nije bilo dovoljno za naučiti jedan strani jezik. Zato sam u župi imao učiteljice kod kojih sam svaki dan učio jezik. Ali, nisam samo učio kod učitelji(c)a nego su se uključili mnogi, osobito mladi, kako bi mi pomagali u pripremi kateheza, u radu s djecom i mladima. Kupovali su mi knjige kao pomagala za homilije. Naravno, morao sam ih pisati i redovito dolaziti na probe, tako dugo dok nisam čuo utješne riječi: „Jetzt ist gut!“ – Sada je dobro!
U pripremi za nedjeljne homilije pratio nas je i stručni tim iz biskupije zadužen za izobrazbu mladih svećenika, đakona i pastoralnih suradnika. Sjećam se jedne preporuke kako je najbolje propovijed spremati tako da se pročitaju liturgijska čitanja dotične nedjelje, pogleda koji komentar na te tekstove, a da se ne zaboravi u kojem vremenu živimo kao ni aktualne događaje u društvu i Crkvi. Međutim, svi su na kraju uvijek dolazili do zaključka kako je najbolja i najuvjerljivija ona homilija koja je dio nas, koja odražava naš život, naš stav i vjeru, tj. da živimo ono što propovijedamo.
Propovijedi objavljivati na župnim web stranicama ili objaviti knjigu propovijedi, nikada mi nije padalo na pamet. Međutim, u župu Gospe vanka Grada u Šibeniku, u kojoj su i nastale ove homilije, dolazi kapelan koji mi je predložio da bi bilo dobro da ih objavljujemo na župnoj web stranici. Nakon kratkog promišljanja, pristao sam da se svaka moja nedjeljna propovijed ubuduće objavljuje, najprije na web stranici, a potom i na Facebook stranici naše župe kroz sve tri liturgijske godine (A, B i C).
Dragi prijatelj i subrat, fra Jerko Kolovrat, kojem mogu zahvaliti što su propovijedi ugledale svjetlo dana preko interneta, istim žarom me nagovarao da sve to objavim i u tiskanom obliku. Iako je svaka propovijed napisana za nedjelju toga vremena, u jedinstvenim društvenim i crkvenim, vjerskim okolnostima, a upućena dotičnoj župi i vjernicima, prihvatio sam prijedlog fra Jerka da se tiskaju onako kako su objavljivane na župnoj internetskoj stranici i kako su izgovorene u crkvi. Budući da je evanđelje – Isusova Radosna vijest – nepresušno vrelo nadahnuća za svakog vjernika i sva vremena, ove knjige mogu biti samo jedno malo pomagalo kako doći do evanđelja, do te Božje spasonosne riječi koja je upućena svima nama.
Hvala Bogu za knjige ovih homilija. Iskrena srca zahvaljujem fra Jerku Kolovratu na savjetima i pomoći u radu s modernim tehničkim sredstvima priopćavanja te fra Anti Branku Periši koji je nesebično darovao svoje vrijeme, trud i znanje u pripremi i realizaciji.
Knjige posvećujem svim dragim vjernicima župe Gospe vanka Grada, kao i vjernicima, posjetiteljima nedjeljnih misa samostanske crkve sv. Lovre u Šibeniku.
fra Josip Klarić
Predgovor
Pred nama su knjige propovijedi za godine A, B i C fra Josipa Klarića, franjevca Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, koje su izgovorene tijekom njegove službe župnog vikara u varoškoj župi Gospe van Grada u Šibeniku od 2013. do 2022. godine.
Svećenik i profesor pastoralne teologije na Sveučilištu Johannesa Gutenberga u Mainzu u Njemačkoj, prof. dr. teologije Philipp Müller u jednom je svom intervjuu istaknuo na koji bi način propovijed trebala naviještati evanđelje: „Učiniti Radosnu vijest razumljivom, ali na takav način da slušatelji mogu razmišljati o vlastitom životu na temelju evanđelja“, kazao je, dodavši kako se pritom mora osjetiti da evanđelje ima neke veze sa mnom i mojim životom, da mi ima nešto reći. „Dobra propovijed mora nadahnuti slušatelje na vjeru i ojačati ih u njihovoj sposobnosti da se nose sa svojim profesionalnim i svakodnevnim odgovornostima. Mislim da je divno kada ljudi prihvate nit koju je propovjednik predložio. Kad propovijed potiče razmišljanje, razmjenu i raspravu, to je najbolji znak.“
Pritom je dakako od posebne važnosti priprema propovijedi, na što snažno upućuje i papa Franjo u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium (Radost Evanđelja) iz 2013. godine pod nazivom „O naviještanju Evanđelja u današnjem svijetu“. Tako će Papa u broju 145 istaknuti: „Priprema za propovijedanje toliko je važna zadaća da joj treba posvetiti dulje vrijeme proučavanja, molitve, razmišljanja i pastoralne kreativnosti. S velikom ljubavlju želim se na trenutak zaustaviti i ponuditi metodu pripreme propovijedi. Nekima se ovi prijedlozi mogu činiti samorazumljivima, ali smatram korisnim ponuditi ih kao način naglašavanja potrebe da se ovoj dragocjenoj službi posveti kvalitetno vrijeme. Neki pastiri tvrde da takva priprema nije moguća s obzirom na velik broj zadataka koje moraju obaviti; ipak, usuđujem se zatražiti da se svaki tjedan dovoljan dio osobnog i zajedničkog vremena posveti ovom zadatku, čak i ako se manje vremena mora posvetiti drugim važnim aktivnostima. Pouzdanje u Duha Svetoga koji djeluje tijekom propovijedi nije samo pasivno, već aktivno i kreativno. Ono zahtijeva da sebe i sve svoje sposobnosti ponudimo kao instrumente (usp. Rim 12,1) koje Bog može koristiti. Propovjednik koji se ne priprema nije ‘duhovan’; nepošten je i neodgovoran s darovima koje je primio.“
A da je toga svjestan i naš propovjednik fra Josip Klarić, svjedoče njegove nadahnute, kratke i sadržajne propovijedi koje se nalaze u ovim knjigama, a koje je brusio tijekom cijeloga svoga svećeničkog i redovničkog života. A sada su i u zrelim godinama dobile onu puninu i bremenitost svjedočenja i sadržaja. Propovjednik nastoji svojim slušateljima autentično prenijeti evanđeosku poruku Isusove prvenstvene misije, a to je objava Oca nebeskoga, propovijedanje kraljevstva Božjega, njegovo širenje i spasenje svih ljudi, pritom ne štedeći nikoga, pa ni samoga sebe. A to čini prije svega kao svećenik koji živi evanđelje i svoje svećeništvo na ljudski način, širom otvorenih očiju za stvarnost koja nas okružuje, poglavito u vremenu COVID-a 19, ali i brojnih drugih nedaća koje zahvaćaju pojedinca, Crkvu i svijet.
Kako je fra Josip Klarić ponajveći broj svojih svećeničkih godina proveo u Njemačkoj, kako u hrvatskoj tako i u njemačkoj pastvi, nerijetko se služi i poticajima i saznanjima koja je tamo stekao kad je u pitanju otvaranje prozora i vrata za bolje razumijevanje konkretne životne situacije ljudi današnjega vremena. Pri tome upućuje i na promišljanje o Crkvi na pragu 20. i 21. stoljeća bečkoga kardinala Franza Königa. Tako će reći kardinal König: „Crkva bi trebala biti uvijek ona koja poziva. Crkva mora biti uvijek otvorenih vrata. Ona mora zračiti toplinom i majčinstvom. Ona mora biti Crkva svih generacija. Crkva je Crkva pokojnih, Crkva živih i Crkva još nerođenih. Ona je Crkva onih koji su bili prije nas, Crkva za nas i s nama, kao i Crkva onih koji će doći nakon nas. Crkva koja će imati razumijevanja za sve i svakoga, Crkva koja sa svima suosjeća. Crkva onih koji misle, koji se raduju i koja pati s onima koji pate. Crkva koja će se smijati s onima koji se smiju i plakati s onima koji plaču. Crkvi ništa ne bi trebalo biti strano i tuđe. Crkva bi morala biti ljudska, Crkva za nas i svakog čovjeka. Ona bi morala biti Majka koja zna čekati na svoju djecu. Crkva koja traži svoju djecu i ide za svojom djecom. Ona bi morala biti Crkva koja ide k ljudima. Da ide k ljudima na njihova radna mjesta, na mjesta gdje se ljudi zabavljaju, u tvornice i na stadione, da ide ljudima u njihove kuće i stanove. Ona bi morala biti Crkva blagdanskih slavlja, ali isto tako Crkva svagdašnje trivijalnosti. Ona bi morala biti Crkva koja ne pregovara i koja se ne cjenka, koja ne uvjetuje i ne traži predujam; Crkva koja ne politizira i ne moralizira; Crkva koja ne traži i ne izdaje svjedodžbe o dobrom vladanju. Ona bi morala biti Crkva i malenih, i siromašnih, neuspješnih i izmučenih, opterećenih, propalih i neuspjelih u životu, u zvanju i pozivu, neuspjelih u braku. Morala bi biti Crkva onih koji stoje u sjeni, plačućih i tugujućih. Morala bi biti Crkva dostojnih i nedostojnih, svetaca, ali i grešnika. Crkva bi morala biti Crkva ne pobožnih izraza i želja, nego Crkva tihog i djelotvornog djelovanja. Crkva bi morala biti Crkva naroda.“
Upravo sve te elemente ugrađuje fra Josip u svoje propovijedi. (Duhovi – A) Pritom će fra Josip dodati: „Isus nam poručuje da vjerujemo kako smo Bogu draži i vrjedniji od prekrasnih poljskih ljiljana i raspjevanih nebeskih ptica. I kad se Bog već za njih misli i njih tako lijepo odijeva koliko li tek Bog želi nas imati u svojoj blizini. Mi smo Bogu na prvom mjestu, neka i on nama bude na prvom mjestu. S takvom vjerom i stavom, da nam je Bog na prvom mjestu, s takvim životom, sa zahvalnošću možemo uživati u svemu što nam Bog daje.“ (8. nedjelja kroz godinu – A)
Fra Josip je i odrješit i izravan: „Ne zaboravimo da kraljevstvu Božjem mogu biti bliži oni koji u našim očima to ne zaslužuju jer nisu kao mi, nisu svake nedjelje u crkvi, jer ne primaju pričest na jezik ili na ruke, jer ih ne vidimo na našim velikim vjerskim skupovima. Da, takvi koji se bore sa sobom i sa svojom vjerom, koji promišljaju i na kraju se predomisle i obrate, takvi su kraljevstvu Božjem bliži nego oni koji za sebe tvrde da su ‘pravi vjernici odani tradiciji i navikama svojih otaca’. “ (26. nedjelja kroz godinu – A)
Kako bi uputio na to da nitko nije isključen iz odgovornosti za Crkvu i svijet, propovjednik upućuje na molitvu jednoga kineskog kršćanina koja bi ovako glasila: „Gospodine, probudi svoju Crkvu, ali počni sa mnom. Gospodine, izgradi svoju Crkvu, ali počni od mene. Gospodine, daj da zavlada mir na čitavoj zemlji i počni od mene. Gospodine, nek’ tvoja ljubav i istina dopre do svih ljudi, a neka počne od mene.“ (31. nedjelja kroz godinu – A)
O važnosti svete mise u svakidašnjem životu fra Josip kaže: „Sveta misa i zajednička molitva pomažu nam da s vjerom i pouzdanjem u Boga idemo naprijed. Svjesni smo da ne možemo sami, da ne možemo bez Boga jer svi smo u nekom ‘našem modernom babilonskom sužanjstvu’, sve nas okružuje neka pustoš koju smo sami prouzročili, a izbaviti nas može onaj kojem idemo ususret – Božić. Tamo gdje je Bog, nije život stao, nema pustoši, tu je život i radost pa i u najtežim okolnostima.“ (2. nedjelja došašća – B)
Dalje govori o ljudskim odnosima: „Međutim, i mi itekako žrtvujemo, žrtvujemo drugoga, neistomišljenika, suparnika i to ne samo u politici. Sve ćemo učiniti da budemo prvi, i to ne u dobru, nego u stjecanju dobara pri tom ne gledajući na pravednost i poštenje. Učinit ćemo sve da budemo prvi i to tako da drugoga ocrnimo, žrtvujemo, da bismo mi bili prvi.“ (2. korizmena nedjelja – B)
Na kraju, nema područja života kojega fra Josip ne dotiče u svojim propovijedima, i to uvijek iz perspektive Svetoga pisma, gledanja Isusovim očima: „Vjerujem da bi se danas Isus poslužio svakom slikom nekog dobrog djelatnika bez obzira na njegovo zvanje i zanimanje. On bi se usporedio sa svakim koji se žrtvuje za drugoga. Zanimljivo je da se Isus nije poslužio slikom nekog vjerskog službenika iz svoga vremena. Možda ne bi ni danas, nego slikom tzv. malih i jednostavnih ljudi.“ (4. uskrsna nedjelja – B)
Kad je u pitanju odgovornost i samo-odgovornost, i tu jasno postavlja granice: „Ako iz Božje perspektive gledamo, onda je nedjeljni rad u bolnici radi čovjeka blagoslov, a ne prokletstvo. Nijedan rad nedjeljom nije prokletstvo ako je za čovjeka. Ali ako je za profit, ako se radnika još i ne nagradi pravedno, onda je to prokletstvo protiv kojega se moramo boriti. A to može svaki od nas. Ne treba žaliti prodavačicu u nekom trgovačkom lancu nedjeljom, nego jednostavno nemojmo ići u kupovinu nedjeljom. To će njoj biti prava pomoć. To je poštovanje njezina dostojanstva. Tko je kriv što su trgovine nedjeljom otvorene? Kupci. Tko je kriv za korupciju u našoj zemlji? Mi. Svi pokušavamo ići preko reda, svi pitamo: imaš li nekoga u policiji, u školi, na fakultetu, u bolnici; tko bi mi mogao pomoći kod upisa moga djeteta u školu, kod specijalnog pregleda, kod izgubljene vozačke dozvole. Tu nam više nisu važni ni zakoni, ni propisi, ni čovjek. Ostaje samo: ja i moje. Ove nedjelje Isus svojim riječima i djelima, svojim stavom prema čovjeku i njegovu dobru, u sinagogi ne gleda što će drugi reći. Ne obazire se na reakcije farizeja – njih će ošinuti pogledom – nego mu je stalo do čovjeka, do njegova zdravlja i do njegova spasenja.“ (9. nedjelja kroz godinu – B)
Nadalje dodaje i o krizi u Crkvi sljedeće: „Naravno da se onda pitamo zašto Crkva danas, a tako je bilo i kroz povijest, upada u razne krize. Crkva je uvijek u krizi kada više ističe ono ljudsko, kada naglašava svoju snagu, a ono Božje, koje je puno važnije, zamagljuje. Crkva i njezini članovi zamagljuju kraljevstvo Božje kada zamjenjuju uloge, kada umjesto Boga propovijedaju sebe. Crkva je u krizi kada se ponaša kao da je ona i sjeme i sijač i žetelac, kada sebe stavlja u prvi plan i zaboravlja svoje poslanje koje je primila od svoga utemeljitelja, Isusa Krista. Postoji i nešto još teže: kada Crkva ne dopušta da raste ono što je već proklijalo, kada guši rast kraljevstva Božjega u malenima grijesima svojih ‘uglednijih’ članova.“ (11. nedjelja kroz godinu – B)
„Bilo je razdoblja u kojima se Crkva više oslanjala na ovozemaljska dobra nego na poslanje i vlast koje je primila od Isusa Krista. Bilo je onih koji su nastupali u svoje ime, a ne u ime Isusovo. Ipak, u Crkvi je uvijek bilo i onih koji su istinski živjeli Kristovu blizinu, poslanje i siromaštvo o kojem govori evanđelje. Uvijek je bilo svećenika, biskupa i vjernika, uvijek su nicali prosjački redovi koji su živjeli evanđelje u siromaštvu.“ (15. nedjelja kroz godinu – B)
O tome što znači biti Isusov, biti za Isusa, fra Josip kaže: „Svaki onaj koji daje onomu komu treba, koji se brine za potrebite, za neznatne i malene, pokazuje da pripada Isusu. Takvi će biti nagrađeni, jer prihvaćaju sve ljude, a osobito najmanje, kao djecu Božju.“ (26. nedjelja kroz godinu – B)
Dotiče se i vruće i aktualne teme skandala i sablazni u Crkvi: „A što tek reći o skandalima koje su činili predstavnici Crkve. Godinama su se zataškavali zločini nad djecom. Mnogi su zbog toga napustili Crkvu, a neki i vjeru. Papa Franjo jasno je rekao da je važnije misliti na žrtve nego na ugled Crkve. Na prvom mjestu mora biti dijete, mora biti žrtva.“ (26. nedjelja kroz godinu – B)
Govori i o papi Franji i njegovu zauzimanju u Crkvi unatoč protivljenjima: „Ovim Sinodalnim putem papa Franjo približava se Isusovoj želji da se Crkva oslobodi svjetovnoga i prihvati put Radosne vijesti. Nažalost, nisu svi taj korak dočekali s odobravanjem. Neki se boje da će vjernici laici ugroziti hijerarhijski ustroj Crkve. Kamo sreće da se uruši sve ono svjetovno i klerikalno što priječi da Božja riječ dopre do svakog čovjeka i svakog Božjeg stvorenja, kako bi Crkva mogla hoditi putem istinske obnove.“ (29. nedjelja kroz godinu – B)
O Crkvi, kao i svim njezinim članovima, a posebice svećenicima, i kakvo bi trebalo biti njihovo ophođenje prema ljudima, ističe: „Zato Crkva, svi mi, a osobito svećenici, moramo paziti na svoje ponašanje i odnos prema ljudima, osobito prema onima u nevolji. Isus se poistovjećuje s malenima, siromašnima, gladnima i žednima, bolesnima i zatvorenima, bosima i golima.“ (32. nedjelja kroz godinu – B)
Ujedno podsjeća kako nema Uskrsa bez da svatko od ljudi prije toga prođe svoj „Veliki petak“, netko s manje, a netko s više rana i krvi. (Uskrs – C)
„Pravi političar je dio svoga naroda. Pravi svećenik je dio svoje župe. Pravi liječnik uz lijek pruža i riječ ohrabrenja. Otac je pravi otac kad je dio svoje obitelji. Majka je prava majka kad je u potpunosti darovana svojoj obitelji.“ (4. uskrsna nedjelja – C)
Dodaje kako smo samo ljudi. „Svi smo samo ljudi. Ali Bog nas želi baš takve – ne polovične, nego cijele. Hoće nas kao one koji čuju njegov poziv i koji se na njega odazivaju čitavim srcem i čitavom dušom, ma koliko god bili slabi i nedostojni.“ (13. nedjelja kroz godinu – C)
Odgovara i na pitanje zašto se Bog ne susreće tamo gdje bi ga se trebalo susresti: „Boga ne vidimo i ne susrećemo u malim stvarima jer težimo za ‘višim mjestima’. Boga želimo susresti u nečemu nestvarnom. Tražimo ga ondje gdje smo ga mi postavili, a ne ondje gdje je on. A on je s čovjekom na njegovu poslu, u njegovoj muci, u ljudskoj radosti pa i u ljudskim snovima. Mi smo se, međutim, podigli previsoko pa ga ne vidimo.“ (16. nedjelja kroz godinu – C)
Na više mjesta ističe i potrebu jednostavnosti: „Vjerujem da smo svi imali sreću susresti vrlo nadarene, pametne žene i muškarce koje smo doživjeli kao jednostavne, ponizne i skromne ljude. Kao takvi otjerali su iz nas svaki strah, omogućili normalan razgovor i svojom jednostavnošću i skromnošću otkrili svoju veličinu. Nasuprot njima, bahati svojim stavom i ohološću pokazuju svoju bijedu i odbojnost.“ (22. nedjelja kroz godinu – C)
I vraća se onom temeljnom, a to je pitanje vjere isključivo kao dara Božjega: „Znanje može pomoći, ali vjera je dar Božji. Dar može primiti samo onaj koji je otvoren, koji drži ruke i srce otvorenima. Samo prazne ruke mogu primiti dar. Nažalost, naše su ruke često pune.“ (27. nedjelja kroz godinu – C)
„Pravi vjernici, bez obzira na sve što se događa i na sve katastrofe koje prijete, žive i umiru s vjerom koju je netko zapisao na jednoj osmrtnici: ‘Vrijeme traženja Boga je život. Vrijeme nalaženja Boga je smrt. Vrijeme sjedinjenja s Bogom je vječnost.’“, istaknuo je fra Josip u propovijedi u 33. nedjelji kroz godinu C.
Nažalost, u ovom kratkom osvrtu nije moguće nabrojiti sva bremenita mjesta o kojima fra Josip govori u propovijedima. Izdvojena su samo neka. Ostalo će se moći pročitati u knjigama. Valja na kraju zaključiti kako su ove hvale vrijedne knjige propovijedi fra Josipov dar svima onima koji su ga imali priliku pozorno slušati tijekom njegovih svećeničkih godina. One mogu biti pastoralnim djelatnicima važno pomagalo u njihovu pastoralnom djelovanju, a vjernicima i znatiželjnicima poticajno duhovno štivo.
dr. sc. Adolf Polegubić
