Fra Krešimir Mikelić: Priče iz Zagore

Iz uvodnika prof. Marka Menđušića:

Fra Krešimirove priče, sakupljene u ovoj nevelikoj knjižici čitaju se, doslovce, u jednom dahu, a posebice ce biti zanimljive čitateljima šireg prostora Zagore, naročito onima koji ju dovoljno poznaju da bi mogli gotovo locirati mjesto odvijanja radnje većine njih i tako ući u priču i, nesvjesno, sebe zateći kao jednog od sudionika događanja ili barem kao promatrača sa strane. Jer, iako je pisac prilično škrt u opisima prirode, po pojedinim detaljima je jasno da se radnja događa negdje u petropoljskim selima, u Zagori, u okolici Drniša, na prostoru gdje je i sam autor ponikao i upijao različite anegdote, priče i legende, a radnja pojedinih, navođenjem stvarnoga toponima (primjerice Kljaci, Kraljice, Unešić…), doista je točno locirana, što daje posebnu draž čitateljima koji dobro poznaju zemljopis prostora Zagore.
Nadalje, radnja se odvija u vremenskom rasponu od turskog doba, preko Prvog i Drugog svjetskog, pa sve do nedavnog Domovinskog rata, dakle u vremenima kad je, ionako većinom siromašno stanovništvo, dodatno trpjelo različita zlodjela što ih, u pravilu, ratovi donose: nasilne smrti, bolesti, neimaštinu, glad…
Potrebito je nešto reći i o likovima. Oni su obični ljudi, mahom seljaci. U ovim pričama čine se tako plastičnima, živima, toliko da nismo načistu radi li se doista o stvarnim ljudima i događajima ili su oni samo rezultat piščeve imaginacije, u čijim opisima ih doživljavamo kao osobe toliko životne da se, čitajući, do te mjere uživimo da nam se čini kao da su dio našeg okružja i da su nam toliko bliski i nalik na one za koje znademo da su doživjeli ili doživljavaju istu ili sličnu sudbinu. I, dok čitamo, suosjećamo s njihovom boli i radujemo se svakom sretnom trenutku. Oni su počesto žrtve različitih predrasuda, proizašlih iz praznovjerja, ali i tradicijskog odgoja, koji od samoga rođenja u povlašteni položaj stavlja muško dijete, nositelja naslijeđa i produženja loze.
Sudbina likova proizlazi iz njihovih karaktera, počesto crno ili bijelo strukturiranih, što obilježava čitav njihov ovozemaljski put: dobri budu nagrađeni, a loši kažnjeni. I ne samo oni: i njihovi nasljednici ,,plaćaju” njihova (ne)djela. Iz njihovih života i ponašanja prema zajednici, susjedu, bratu, supružniku, djetetu ili roditelju, pa i neprijatelju, čitatelj izvlači pouku pojedine priče. A pouke su, općenito, sažete u nauk koji nam predstavlja Deset Božjih zapovijedi.
Osvrnimo se kratko i na formu kojom su priče pisane. Ovdje prvenstveno mislim na lice pripovjedanja i, u tom smislu, piščev odnos prema likovima. Slučajno ili ne, pola priča je pisano u prvom lieu (ich-form), gdje se pisac stavlja u ulogu sudionika u radnji ili, barem, promatrača sa strane, dobro upoznatog s događajima, a pola u trećem licu (er-form), gdje prepričava ono što je čuo da se dogodilo. Zato, teško se oteti dojmu da su neke od priča u ovoj zbirci, moguće, i autobiografskog karaktera.
Na kraju, ako uzmemo u obzir sve izrečeno (a moglo bi se još govoriti), zaključiti je kako se radi o vrlo zanimljivom štivu, koje vjerno ocrtava život stanovnika jednoga dijela Dalmatinske zagore u različitim vremenima i okolnostima, njihovu borbu za opstanak, preživljavanje unatoč ratovima, čestoj neimaštini i gladi, bolestima i okovima tradicionalnog odgoja, gdje se svaka novina teško prihvaćala. Usudio bih se reći, da bi autor, na osnovi širokog vremenskog i tematskog okvira te životnosti likova, kad bi ih povezao u međusobni suodnos, mogao napisati obilan tekst, zapravo roman vrlo zanimljivog sadržaja.