Fra Milan Jašić: Kad tišina nadvlada riječi

Recenzija

Poseban je doživljaj zastati pred stihovima fra Milana Jašića i prepustiti se svakom stihu, upoznati kompleksnost njegova bića i osobnost. U njima progovara čovjek opterećen životnim iskušenjima, maglovitim jutrima, sivim danima i pustim noćima. Unatoč tome, negdje se na obzorju pojavljuje svjetlo, nada i radost koju osjeća u snazi svoje vjere kao najvećega životnog oslonca i sigurnosti.

Svaka njegova pjesma izraz je trenutnog stanja njegove duše koja je često osamljena. U mnogim stihovima možemo prepoznati sebe jer se pjesnikove misli snažno ulijevaju u naša bića i dotiču nas sugestivnom snagom u kojoj ponovo proživljavamo osobne životne borbe. Tako nam na neposredan način sugerira da ustrajemo u potrazi za istinskim ljudskim vrijednostima, da dopustimo sebi i uzlete i padove duha. Snažnim alegorijama slika pejzaž kao stanje svoje duše, udahnjuje život brojnim motivima iz prirode služeći se rafiniranim ritmom i tako postiže muzikalnost stiha spajajući poeziju s glazbenom umjetnosti kao svojoj velikoj ljubavi.

Jadranka Bašić