Fra Nedjeljko Čarapić: Isus Krist – Točka Omega – Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

U izdanju Knjižnice lista ‘Marija’, br. 77., tiskana je knjiga fra Nedjeljka Čarapića: Isus Krist – Točka Omega, Razmatranja o Bogu i čovjeku, Split, 2025., meki uvez, 130 x 200 mm, 95 str., ilustracije Karin Grenc.

Iz pastoralnoga iskustva fra Nedjeljko Čarapić, u knjizi Isus Krist – Točka Omega, priredio je u deset zasebnih cjelina razmatranja o Bogu i čovjeku razumljivim teološkim rječnikom.

Nakon Predgovora (fra Domagoj Runje), autor u Uvodnom promišljanju najavljuje kako su u ovoj knjizi doneseni „određeni evanđeoski tekstovi“ iz Biblije, a „govore o susretu Boga i čovjeka, Isusa i pojedinaca kojima je potrebna pomoć i intervencija Božja. Taj susret nije obilježen samo ljudskim koracima koji smjeraju prema Kristu, nego sam Krist čini korake i traži ‘izgubljenu ovcu’, izgubljenog čovjeka“. Odnosno, veli fra Nedjeljko, da „u Isusu iz Nazareta čovjek spoznaje sebe i svoju vrijednost, otkriva svoj vlastiti identitet“. Stoga je „kristocentričnost“ glavno obilježje njegovih tekstova. Zato dolazak Isusa Krista „nazivamo vrhunac Božje objave. Ta Objava ujedno je i objava čovjeka. Tek u slici Sina Božjega prepoznajemo sebe, shvaćamo tko smo i odakle smo i u konačnici kamo idemo. Isus Krist je Točka Omega, zaključuje fra Nedjeljko, kao i kršćanski filozof Peirre Teilhard de Chardin.

U tekstovima ove knjige, veli fra Domagoj u Predgovoru, „imamo jedno svjedočanstvo takvoga čitanja Svetoga pisma u kojem ‘svjedok’ ne samo da sluša Kristove riječi, nego se njemu obraća, s njime razgovara i raspravlja“. U ovim tekstovima autor se „postavlja u ulogu ‘svjedoka’ u deset odabranih događaja iz Isusova života, ali ne kao neutralni promatrač, nego kao osoba koja je duboko dirnuta onim što vidi i čuje“. Kao vjernik i svećenik sve „osjeća na svojoj koži, veli fra Domagoj, o svemu kao Marija prebire u svom srcu i poistovjećuje se s likovima koji u susretu s Isusom Kristom ne ostaju isti kakvi su bili prije.“ Po uzoru na sve koje je Isus ozdravio, oslobodio i oživio, tako i ‘svjedok’ (fra Nedjeljko), koji o tome piše, doživljava promjenu iz bolesnoga, grešnoga, izgubljenoga i mrtvoga sebe u sebe istinskoga, pravoga i živoga, stvorena na sliku i priliku Božju“.

Zato fra Nedjeljko, u posvetnoj noti, veli: „Knjigu posvećujem svima onima koji su u potrazi za svojim boljim ‘ja’, po primjeru (na) Isusa Krista.“

Predgovor

„Prisutan je u svojoj riječi jer on govori kad se u Crkvi čitaju sveta Pisma“. (SC 7) Tako o Isusu Kristu govori Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium Drugoga vatikanskog sabora. Biti svjestan Kristove prisutnosti u Njegovoj riječi stav je vjere s kojim svaki kršćanin uzima u ruke knjige Svetoga pisma. To posebno vrijedi za Evanđelje koje se u liturgiji Crkve naviješta na najsvečaniji način, a slušamo ga stojeći na nogama da bismo ga mogli iz istih stopa vršiti, kako su to tumačili naši stari duhovnici.

U tekstovima koji slijede imamo jedno svjedočanstvo takvoga čitanja Svetoga pisma u kojem svjedok ne samo da sluša Kristove riječi, nego se njemu obraća, s njime razgovara i raspravlja. A isto tako i On (Krist) s njim. Autor se postavlja u ulogu svjedoka u deset odabranih događaja iz Isusova života, ali ne kao neutralni promatrač, nego kao osoba koja je duboko dirnuta onim što vidi i čuje. Sve osjeća na svojoj koži, o svemu kao Marija prebire u svom srcu i poistovjećuje se s likovima koji u susretu s Isusom Kristom ne ostaju isti kakvi su bili prije. Kao i svi oni muškarci i žene koje je Isus ozdravio, oslobodio i oživio, tako i svjedok koji o tome piše doživljava promjenu iz bolesnoga, grešnoga, izgubljenoga i mrtvoga sebe u sebe istinskoga, pravoga i živoga, stvorena na sliku i priliku Božju.

U ozdravljenju slijepca Bartimeja, svjedok želi oslijepiti da bi po Kristu progledao. U kući spašenog carinika Zakeja vidi radost na Isusovu licu. Na Jakovljevu zdencu vidi radost obraćenja na licu Samarijanke od koje Isus traži obične vode da bi njoj dao vodu za život vječni. U slučaju žene preljubnice, koju su doveli pred Isusa, čuje kako kamenje iz ruku onih koji su je htjeli kamenovati pada na tlo ispred njihovih nogu. I dok su se svi ostali razišli i ostavili Isusa i preljubnicu same, svjedok je ostao da čuje Isusove riječi: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“ (Iv 8, 11) Nakon Isusova ozdravljenja jednoga gubavca potreseni svjedok vidi procesiju drugih bolesnika i sebe u njoj kako traže onoga koji ih može i hoće očistiti. Kada je Isus svojom riječju ozdravio slugu rimskoga satnika, shvatio je što znače riječi: „Pravednik će od vjere živjeti!” (Hab 2, 4) Dok je gledao kako Isus iz mrtvih budi Jairovu kćer, opet je svjedočio buđenju vjere. Kada su četvorica dobrih ljudi, načinivši otvor u krovu, spustili pred Isusa svog paraliziranog prijatelja, poželio je biti nosiljka koja će druge donositi Isusu. Kada je Isus zaplakao za svojim prijateljem Lazarom, u svakoj Isusovoj suzi vidio je trag Lazarove dobrote. Na koncu, u ljubavi oca prema sinu, kojeg je mučio zloduh, otkrio je kako je čak i slaba vjera jednoga čovjeka moćnija i veća od nevjere mnogih ljudi.

Svaki od deset autorovih tekstova o moćnim i milosnim Isusovim djelima sastavljen je od tri dijela. Na početku je jednostavno donesen odlomak iz evanđelja u kojem se opisuje pojedino Isusovo moćno djelo onako kako su ga zapisali evanđelisti. Potom slijedi autorov doživljaj istoga događaja u kojem je sudjelovao kao jedan od mnogih koji su išli za Isusom. Njegov doživljaj i vanjski je i unutarnji. Pokazuje nam što vidi svojim očima, prenosi nam ono što čuje svojim ušima i povjerava nam ono što osjeća u svome umu i srcu. Treći dio je poticaj u kojem se isprepliću pokajanje, molitva, zahvala i pouka.

Naravno da je svaki autorov doživljaj subjektivan, ali zbog toga nije zatvoren u sebe nego se poput razlomljenoga kruha želi podijeliti s drugima. Tekstovi su veoma prikladni za osobno tiho čitanje i meditaciju u skrovitosti svoje sobe, ali isto tako i za zajedničko razmišljanje u obiteljskoj molitvi ili u susretima molitvenih zajednica. Vrlo su prikladni za molitveno čitanje Svetoga pisma (Lectio divina), službu riječi ili razmatranje u sklopu euharistijskog klanjanja u suzvučju s prikladnom pjesmom. Sigurno će i nekom propovjedniku dobro doći kao priprema za prigodnu propovijed.

Svi tekstovi mogu se jednako korisno i čitati i slušati, ali i gledati! Uz svaki tekst nalazi se umjetnička likovna ilustracija koja je njime nadahnuta. Iako uvijek vrijedi ona rečenica: „U početku bijaše Riječ“ (Iv 1, 1), apostol Pavao kaže da je Krist i „Slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1, 15), a znamo da su u starini likovni prikazi biblijskih prizora bilo gotovo izjednačeni sa samom riječju, jer su bili Biblia pauperum / Biblija siromaha, to jest onih koji zbog raširene nepismenosti nisu znali čitati slova, ali su razumjeli bogatstvo jezika svjetla, sjene i šarolikih boja. U ovom slučaju računa se također na čitatelje siromahe, ali prije svega u smislu evanđeoskih siromaha duhom koje Isus naziva blaženim jer su otvoreni njegovu navještaju blizine Kraljevstva Božjeg. Slova i slike u ovoj knjizi u tom istom evanđeoskom duhu vode otvoreni razgovor u koji rado uključuju svakoga čitatelja i motritelja.

Autorica likovnih prizora hrvatska je umjetnica, grafička dizajnerica, slikarica i kiparica Karin Grenc iz Splita, osobito poznata po svojim sakralnim radovima koji su nastali osluškivanjem Božje riječi, kako izgovorene i zapisane tako još više one ostvarene u životima Bogu ugodnih ljudi.

Autor teksta, to jest onaj svjedok u opisanim evanđeoskim prizorima, svećenik je iz Reda manje braće, fra Nedjeljko Čarapić, dugogodišnji župnik u Podbablju kod Imotskog. Kao zaljubljenik u ljepotu kozmosa svojoj knjizi dao je naslov „Isus Krist – Točka Omega“ koji je posudio od jednog istog takvog zaljubljenika, francuskog isusovca i kršćanskoga filozofa Peirrea Teilharda de Chardina. Naslov je u Uvodnom promišljanju sasvim dovoljno objasnio jednom rečenicom: „Doista, Isus iz Nazareta jest Točka Omega ljudskog postojanja, krajnje ispunjenje ljudske potrage za vlastitim identitetom.“

U svom hodu za Isusom autor nenametljivo, ali jasno, otkriva i svoj franjevački identitet jer je u ovoj knjizi potpuno usvojio poslanje Svetoga Franje koje nalazimo na početku njegova Drugoga pisma vjernicima: „Budući da sam sluga sviju, dužan sam svima služiti i donositi miomirisne riječi Gospodina našega.“

U jubilejskoj 2025. godini koju slavi cijela Crkva obilježava se i jedna lijepa obljetnica iz Franjina života. Navršava se točno osam stotina godina otkako je u rano proljeće 1225. godine, samo malo više od godinu dana prije svoga blaženog preminuća, spjevao Pjesmu brata Sunca ili Pohvalu stvorova, koja odiše i miriše ljubavlju Božjom i umjesnom zanesenošću ljepotom njegovih stvorenja. Stoga, zaključimo ovaj predgovor hvalospjevnim pozivom iz te Franjine pjesme koji na svoj način u različitim odjecima odzvanja i na stranicama ove lijepe knjige.

Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj.

fra Domagoj Runje