FRANJEVCI IZBJEGLICE
PREDGOVOR
Nek se osuši desnica moja,
Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!
Nek mi se jezik za nepce prilijepi
ako spomen tvoj smetnem ja ikada!
Ps 137 (136),5-6
Uvod
Nije lako ostaviti dom i domovinu i poći u iseljeništvo (egzil) ni onda kada se netko svojevoljno odlučuje zbog želje za boljim i kvalitetnijim životom, a još je teže i tragičnije kada se prisilno izgoni iz svoje domovine kažnjavanjem ili bježi od političkog progonstva.[1]Prisilno iseljavanje Hrvata iz domovine dogodilo se mnogim našim sunarodnjacima na koncu Drugoga svjetskog rata, u čijem su se vrtlogu našli i neki fratri Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja koje želimo prikazati ovim radom. Hrvatski je narod bio prisiljen odavno se iseljavati, postao je narodom iseljenika, kao malo koji narod u Europi, zbog čega ga nalazimo razasuta po cijelome svijetu, a danas taj dio iseljene Hrvatske, hrvatska dijaspora, sačinjava velik i važan dio hrvatskoga korpusa. Veliki val iseljenja počeo je u 19. stoljeću koji se ni kasnije nije zaustavio, nego je svoj vrhunac doživio koncem Drugoga svjetskog rata, poslije propasti vlastite države, kada su kolone hrvatske vojske i civila krenuli u nepoznato prema Austriji, a odatle širom svijeta noseći tugu u srcu. Oni koji su se uspjeli skloniti u Austriji, ili negdje drugdje prije sloma Hrvatske države, ili sačuvati goli život poslije bleiburške, apokaliptičke tragedije, te se domoći austrijskog, talijanskog ili njemačkoga teritorija, smatrali su se sretnicima, iako su se našli u kompleksnim životnim poteškoćama,završivši u sabirnim izbjegličkim logorima.
Iako je život po izbjegličkim logorima bio kako-tako organiziran, nažalost, nije bio ni lagan ni ugodan jer su logoraši morali popiti mnogo gorka pelina i proliti mnogo suza nad napuštenom domovinom. Iseljenik je beskućnik, bez državljanstva, koji živi u teškoj i sivoj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti, čime svaka emigracija po sebi postaje djelomičnom tragedijom. Osim te psihičke napetosti, u logorima je vladala oskudica osnovnih potrepština praćena strahom i neizvjesnošću za vlastiti život, pitajući se hoće li saveznička vojna i civilna služba podleći komunističkim jugoslavenskim agentima i njihovim pritiscima na temelju kojih su mnoge bez milosrđa uhićivali i izručivali novoj komunističkoj vlasti u Beogradu, koja ih je strogo kažnjavala smrću ili dugogodišnjim ropstvom, a svakako uvijek nehumanim kaznama.
U velikim sudskim poslijeratnim procesima u Jugoslaviji izvršene su brojne egzekucije, čiji su glasovi dolazili do logoraša i zbog kojih se među njih uvukao strah da i oni mogu biti uhićeni i predani jugoslavenskim vlastima gdje će im nemilosrdno suditi. Jugoslavenska se policija služila raznim zamkama da se dočepa tih ljudi. Znajući za preoštro kažnjavanje deportiranih na insceniranim procesima i nehumanim osudama u Jugoslaviji, nitko se nije odlučivao vratiti u zemlju totalitarne komunističke diktature kao što je bila Jugoslavija, nego je svatko tražio novo utočište u prekomorskim zemljama da što prije napusti porušenu i nesigurnu Europu te bude što dalje od utjecaja svih policijskih agentura.[2]Zemlje u kojima su se nalazile izbjeglice htjele su ih se što prije riješiti, pa je odlazak iz Europe bila velika potreba. Trebalo je, dakle, spašavati goli život, da se netko smjesti, pa i na kraj svijeta, radi čežnje za slobodom i osobne životne sigurnosti. Istina, bilo je fratara koji su se još prije rata nalazili izvan domovine zbog službe, studija ili su bili u drugim misijama Reda okupljeni u Rimu oko dr. fra Karla Balića, koje su nazivali Rimskom kolonijom. Završeni studenti radije su ostajali u slobodnome svijetu i u njemu nastavljali svoj redovnički i svećenički život, uklapali se u pastoral ili ostajali u Rimskoj koloniji, nego se povraćali u državu sigurna terora i nesigurne slobode – Jugoslaviju.
Franjevci – dio izbjegličke kolone
Mnoge poratne nesklone okolnosti utjecale su na to da je Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja u Hrvatskoj, osim ubijenih, stradalih i zatvorenih svojih članova, bila još osiromašena za 27-oricu svojih fratara koji su otišli u iseljeništvo ili su se veću njemu nalazili. K njima treba pribrojiti i dvojicu bjegunaca iz jugoslavenske vojske u svibnju 1945., od kojih je jedan postao svećenikom, a drugi napustio Zajednicu tijekom teološkog studija zbog zdravstvenih razloga. Iseljenicima smatramo one koji su iseljenje prihvatili kao svoj način života i tražili utočište pod tuđim nebom izvan svoje domovine, u nekoj stranoj zemlji koja nije njihova domovina. Zadnji naš fratar koji je otišao u iseljeništvo bio je o. fra Zvonko Radošević, koji se 1962. godine, stjecajem raznih okolnosti, svojevoljno opredijelio za iseljeništvo. U iseljenike ne ubrajamo one naše fratre koji su legalnim putnim ispravama odlazili u dušobrižničku službu u hrvatsku inozemnu pastvu od 1965. godine, kako u prekomorske zemlje, tako i u pastvu naših radnika u Njemačku ili Austriju.
Svjesni smo da nismo dobro upoznati sa životom naših fratara-izbjeglica, premda su oni uvijek pripadali Zajednici, iako su živjeli izvan njezinih teritorijalnih okvira. Ono što se o njima govorilo znali smo privatnim putem, a u javnosti smo o njima mogli čitati što su pisali ideološki komunistički novinari, politički radnici iz državnih predstavništva po svijetu i djelatnici policijskih službi u čijim su očima emigracija općenito, pa tako i naši fratri emigranti, bili neprijatelji koji ruše najbolji i najhumaniji režim na svijetu jer sustavno potkopavaju i rade protiv Jugoslavije. Iako su iseljenici općenito dijelili zajedničku tešku iseljeničku sudbinu, ipak su bili razjedinjeni, s previše stranaka, pri čemu ni svećenicima nije bilo lako pronaći pravu orijentaciju ili pristup k njima. Zato su se svećenici iseljenici radije držali po strani od zamršenih političkih strujanja u koje su ih pojedini politički vođe htjeli uklopiti. Oni su ipak radije slijedili svoje pastirsko svećeničko poslanje prema svome narodu ili domorocima, među kojima su silom prilika djelovali. Koliko god su uspijevali u svojem radu, uvijek su izvan Hrvatske bili stranci u zemljama u kojima su živjeli, pa i onda kad su dobili državljanstvo zemlje u koju su uselili. Osamostaljenjem Republike Hrvatske 1990., počinje novi odnos prema hrvatskom iseljeništvu zbog njihova mnogostrukog značenja i sudjelovanja u svim procesima koji su doveli do njezine neovisne i demokratske uspostave. Mi o tome dijelu Hrvatske ovdje direktno ne govorimo, ali taj proces gledamo s dičnim poštovanjem i istinskom zahvalnošću, u koji su na svoj način bili uključeni i naši fratri iseljenici.
Samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu – utočište
Samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu, u Vrbanićevoj 35, Provincija je providonosno podigla između dva svjetska rata da njegovi članovi, osim duhovne i kulturne uloge, igraju i socijalnu ulogu za siromašne, osiguraju smještaj studenata franjevaca u Zagrebu i bolesnika kojima je potrebna bolja liječnička pomoć u velikome centru kao što je Zagreb. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, stjecajem ratnih zbivanja, raznih partizanskih zlodjela i vlastite ugroženosti koja je vladala u njihovoj sredini, samostan u Zagrebu postao je utočištem mnogih izbjeglih fratara iz Dalmacije koji su tražili privremenu zaštitu. Gvardijan fra Matej Vodanović nije osjetio je kako ih je teško sve smjestiti u samostanu, a još mu je teže bilo opskrbiti ih najpotrebnijim životnim potrepštinama. Već je Vodanović 1942. godine pisao tadašnjem provincijalu o. Grabiću: „Navalilo na zagrebački samostan kao nikada. Danas n. pr. domaćih 22 Misa! Sve prepuno, i po dvojica u jednoj sobi. A najavljenih je i na putu još – valjda 8-10!“.[3]Zbog toga je pisao o. Baliću 1943. u Rim: „Hrvatska danas u nekoj mjeri izgleda zemlja izbjeglica. U svakome kutu, na svakome drumu i putu, u svakome selu, gradiću i gradu sve je puno izbjeglica. Prava seoba naroda! A tko zna što nas čeka! Neki se boje da bi gora mogla dobiti mnoge od onih koje sada pozivaju u vojsku. Sve je pometeno, sve je u neizvjesnosti“.[4]
Zbog te navale fratara na Zagreb o. Grabić, provincijal izdao je nalog da se u samostan u Zagrebu ne dolazi bez posebna odobrenja.[5] Tko se uspio smjestiti u samostan, časovito se smatrao zaštićenim. Samostan je kasnije postao još puniji izbjeglicama, ali je nekim fratrima postao i odskočnim polazištem za bijeg pred komunistima. Najbolja potvrda za to jest i popis svećenika koji su slavili sv. mise 7. svibnja 1945. i dan kasnije, a više ih ne nalazimo na popisu slavljenika sv. misa u samostanu. Iako je atmosfera bojazni i napetosti vladala u samostanu, o. Grabić savjetovao je fratrima „da ostanu u samostanu koji nisu u vojničkoj službi“,[6]ali fratri ipak nisu poslušali njegov savjet radi bojazni, nego su se odlučili za bijeg. To su bili: fra Venceslav Nakić, fra Gašpar Bujas, fra Bernardo Buljević, fra Krsto Kržanić, fra Jozo Mikulić, fra Bone Radonić, fra Petar Berković, fra Jozo Poljak, fra Vjekoslav Šimić, fra Vlade Bilobrk, fra Ivan Hrstić, fra Zdravko (Valentin) Šimić, a fra Teofil Jelavić nalazio se na umoru u bolnici Rebro.[7]
U vrtlogu straha, bijega i neizvjesnosti, treba znati da su fra Jozo Šimić i fra Mirko Čović prije kapitulacije Njemačke bili u Češkoj i zadnji čas prešli u Austriju pred dolaskom Sovjeta u Češku. Kako je u Austriji bilo mnogo izbjeglica, crkvene vlasti u Zagrebu smatrale su da im treba osigurati i duhovnu asistenciju. Budući da su u Zagrebu mnogi naši fratri-svećenici našli utočište kao izbjeglice od partizana iz Dalmacije, nadbiskup Stepinac smatrao je da upravo ti svećenici pođu među izbjeglice u Austriju. Prijedlog nadbiskupa Stepinca prihvatio je provincijal fra Petar Grabić. U prvoj grupi bili su fra Krsto Radić, fra Bernardin Bilođerić, fra Venceslav Lovrić i fra Pavao Boljat. Drugu grupu činili su fra BonifacijeŠipić, fra Metod Kelava, fra Petar Mandac i fra PijoKarađole. Oni su pošli putovnicom Nezavisne Države Hrvatske, dekretom provincijala Grabića i dekretom nadbiskupa Stepinca. Tako su se svi našli u Austriji prije sloma Hrvatske države i time se spasili od komunističkih progona.[8] Došavši u Austriju, smjestili su se po raznim franjevačkim samostanima ili kod pojedinih župnika, dok su svećeničku službu za izbjeglice obavljali po izbjegličkim logorima.
Jedna skupina fratara koja se nalazila u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu napustila je Zagreb zadnji čas bježeći od komunističke odmazde, kako je pisao o. Grabić.[9]Oni nisu uspjeli prijeći austrijsku granicu i tako se predati saveznoj vojsci u Austriji, nego su upali u komunističke ruke. Na tome su putu nestali i danas nismo doznali za njihovu sudbinu, a to su: fra Petar Berković, fra Nikola Šabić, fra Valentin (Zdravko) Šimić (student bogoslovije) i fra Bože Vugdelija. Ostali su uhićeni u Sloveniji dok su se sklonili u franjevački samostan u Mariboru. Oni su zarobljeni i vraćeni u Zagreb, gdje je prijeki sud osudio smrću strijeljanjem fra Bonu Radonića i fra Vjekoslava Šimića, a neke osudio na vremenske kazne.[10]Oni koji su ranije prispjeli u Austriju u njoj se nisu mnogo zadržavali jer je njima, kao i logorašima, Austrija bila prolazna zemlja za iseljenje u prekomorske zemlje. Jedino je trajno ostao u Austriji do smrti fra Mirko Čović. Dolaskom naših fratara u Austriju, glavna im je briga bila djelovati kao dušobrižnici u raznim logorima za duhovnu i materijalnu pomoć tim ljudima, ali čim im se pružila prilika, napustili su Austriju i prešli u Italiju iz koje su, dobivši potrebne dokumente, krenuli u Južnu i Sjevernu Ameriku.
Odmah poslije Drugoga svjetskog rata u Austriji se našlo mnogo hrvatskih katoličkih svećenika, ali veliku skupinu svakako su činili fratri-izbjeglice Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Tu su bili: fra Josip Šimić (logor u Subenu), fra Mirko Čović, kapelan u Braunau, fra Krsto Radić, fra Pavao Boljat, fra PijoFržop, fra Petar Mandac, fra BonifacijeŠipić (logor u Brucku), fra Metod Kelava kod župnika u Steinbachu, fra Bernardin Bilođerić i fra Venceslav Lovrić u Altöttingu, dok je fra Dominik Šušnjara, od travnja 1944. bio na studiju, ali u Njemačkoj, u Freiburgu im Breisgau.[11]11 Njih je tako snašla lutalačka izbjeglička sudbina.
Izbjeglički logori u Austriji
Da bismo shvatili veličinu tragedije tog izbjegličkog mnoštva u kojem su bili smješteni izbjeglice, potrebno je kazati da je Austrija bila puna izbjegličkih logora razmještenih po pokrajinama. U Gornjoj Austriji bili su ovi logori: Schärding, Ansbach, Mundersfing, Suben, Asten, Ried, Schmieding, St. Martin, Wegscheid i drugi. Najstariji logor bio je Lehen kod Salzburga. U Štajerskoj su bili logori: Graz, Judenburg, Kapfenberg, Trofaiach, Eisnerz i Wigna. Poznati logori u Tirolu bili su: Peggez kod Lienza i Kufstein. U Koruškoj: Weidmannsdorf/Klagenfurt, Trofaisach, Dietersdorf, Spittal na Dravi, Kellerberg, St. Martin kod Villacha i Pfeffernitz. Poslije odlaska saveznika iz Beča 1956., u Austriji je osnovan veliki logor Traiskirchen za izbjeglice iz Jugoslavije koji su kasnije bježali od komunističke vlasti. Izbjegličke logore u Austriji opisao je fra Mirko Čović, čijim smo se opisom i mi služili.[12]
Izbjeglički logori u Italiji
Veliko mnoštvo ljudi u čijim su državama komunisti došli na vlast izbjeglo je i u Italiju. Među njima bilo je više desetaka tisuća Hrvata raznih staleža koji su bili smješteni u logore pod upravom savezničkih vojnih vlasti. Poznati izbjeglički logori u Italiji bili su: Fermo (pokrajina Marche), Modena, ReggioEmilia, Cesena, Latina, Aversa, Capua, Bagnoli (kod Napulja), San Sabba (Trst), PassoCorrese (Rim), Gargnano i drugi manji. Osim izbjegličkih logora, u Italiji je bilo više tamnica u kojima su završili Hrvati kojima je trebalo pružati svaku pomoć. Poznate talijanske tamnice bile su: Viterbo, Teramo, Regina Elena (Rim), Aquila i druge. U srpnju 1945. pri Papinskom hrvatskom zavodu Sv. Jeronima u Rimu osnovana je nepolitička, dobrotvorna Bratovština za pomoć hrvatskim izbjeglicama, koja im je pružala duhovnu, materijalnu i pravnu pomoć.[13]13
Iako su komunisti u Jugoslaviji došli na vlast 1945., ipak se nekoliko naših fratara uspjelo osloboditi te vlasti i poći u iseljeništvo. To su bili: fra Jozo Mikulić, fra Ambroz Budimir, fra Petar Topić, fra Luka Modrić (kao vojnik), fra Mate Prcela (kao vojnik), fra Krsto Šušnjara koji je pošao u inozemstvo legalnom putovnicom radi liječenja, kao i fra Zvonko Radošević. Jedan i drugi, dobivši putne isprave i otputovavši u inozemstvo, nisu se vratili u Jugoslaviju, nego su se opredijelili za iseljenički život. O svakome ćemo od njih progovoriti kada dođe red na njih.
Sudbina izbjeglica
Hrvate izbjeglice opterećivale su duge i sumorne godine izbjeglištva, prožimale su ih beskrajne slutnje, tako da su mnogi od njih umrli i našli zemaljski počinak u iseljeništvu, što se dogodilo i s velikim brojem naših iseljenih fratara. U iseljeništvu su umrli: fra Vlade Bilobrk, fra Bernardin Bilođerić, fra Pavao Boljat, fra Stanko Bušelić, fra Ivan Bužančić (brat mu je prenio posmrtne ostatke i pokopao ih na groblju Lovrinac u Splitu), fra Mirko Čović (njegove su kosti prenesene u Domovinu i pokopane u Makarskoj 9. X. 2018.), fra Ivan Hrstić, fra Pijo Karađole, fra Venceslav Lovrić, fra Krsto Radić, fra Rafo Romac i fra Zvonko Radošević (njegove su kosti kasnije prenesene u domovinu i pokopane na groblju Lovrinac u Splitu). Mali se broj iseljenih fratara u vrijeme komunizma vratio u Provinciju, a to su: fra Jozo Šimić, fra Bonifacije Šipić i fra Ivan Jurić, koji su umrli i pokopani u krugu svoje braće fratara u Provinciji. Tek je mali broj fratara ipak dočekao pad komunizma, dolazak demokracije i slobodu Hrvatske te su se vratili u Provinciju, u njoj umrli i u njoj pokopani. To su bili: fra Petar Mandac, fra Pavao Melada i fra Milan Mikulić. Ne smijemo zaboraviti naše fratre iseljenike koji su umrli u inozemstvu, ali su ipak pokopani u domovini. To su: fra Karlo Balić, fra Ambroz Budimir, fra Petar Čapkun, fra Pijo Fržop, fra Metod Kelava, fra Jozo Mikulić, fra Luka Modrić, fra Roko Romac, fra Dominik Šušnjara, fra Krsto Šušnjara i fra Petar Topić.
Ova je knjiga nastala zato što se osjećala potreba da se sačuva uspomena i istina o našoj izbjegloj braći te da ne upadnu u zaborav jer su oni svi umrli i o njima se malo pisalo. Zato se nadamo da ćemo ih njome bolje upoznati, više cijeniti sve što su učinili za opće dobro Crkve, Provincije i hrvatskoga naroda u onim teškim poslijeratnim vremenima. Uz to nam je bila namjera opovrgnuti laži koje je jugoslavenska propaganda širila u općoj protuhrvatskoj propagandi o hrvatskim iseljenim svećenicima, pa i o našim fratrima koje su sve stavljali u politiku, iako se oni njome nikada nisu ex professo bavili. Uvjereni smo da će nam izneseni podaci o njima donijeti više svjetla o njihovu životu i djelovanju jer svaki od njih nosi oznake ostvarena svećeničkog života. Jedno je ipak sigurno, da su naši fratri iseljenici bili geografski daleko od Provincije, ali je njihova ljubav uvijek ostala neprekinuta čvrstim dokazima osobne opredijeljenosti i žrtve koju su potvrđivali prema hrvatskome narodu i svojoj Provinciji. Njihovo prisilno iseljeništvo odredilo je njihovu sudbinu i sudbinu mnogih drugih iseljenika i među njima mnogih hrvatskih svećenika.
________________
[1]Egzil lat. Exilium= progonstvo, izgnanstvo; iseljenje iz domovine, usp. Bratoljub KLAIĆ, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1978., str. 150. Egzil svojim izvornim značenjem upućuje na: latinski ex sole ire znači ići sa sunca u sjenu, u tamu, u propast.
[2]O poslijeratnim procesima u Hrvatskoj vidi: Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, Vrijeme političke represije: „veliki sudski procesi“ u Hrvatskoj 1945.-1948., u: Časopis za suvremenu povijest 25 (1993.), br. 1, str. 1-23. 13
[3]Matej VODANOVIĆ, Mnogopoštovani Otče Provincijale, Zagreb, 13. VIII. 1942. Službeni spisi 1938-1932., S-4, u: ASZ.
[4]Usp. Matej VODANOVIĆ, MnogopoštovaniOtče Predsjedniče!, Zagreb, 8. III. 1943., fr. Karlo Balić, Dopisi 5/1 f. 147r, u: APS. Usp. Vicko KAPITANOVIĆ, Fra Karlo Balić i hrvatsko iseljeništvo, u: Aktualnost predaje. Zbornik radova Međunarodnoga znanstvenog skupa prigodom 100. obljetnice rođenja fra Karla Balića Split, 6. XI. 1999., Makarska, 2003., str. 268
[5]Petar GRABIĆ, Mnogo poštovani, poštovani oci i draga braćo!, Split, 3. V. 1942., br. 465/42, Spisi Provincijala, br. 171, Osmrtnice, u: APS piše: „Današnje nam prilike nameću da svaki stoji ondje gdje jest. Ovaj nalog posebno vrijedi za zagrebački Manastir, koji je vrlo preopterećen s dolaženjem i potrebnim i bespotrebnim mnogih gosta; tako da to nije nikako za izdržati. Opet i opet opetujem i naređujem, da u Zagreb nitko ne smije putovati bez moje dozvole ili bez dozvole mojih Delegata, koji ovim pismom imenujem, kao i bez prethodnog dopusta Starešine onoga Samostana, o čiji dopust vežem valjanost i moga dopusta; jer ovakovu mjeru traže prilike onoga Manastira“. Imenovani Delegati su: fra Gabro Cvitanović, fra Božo Vuco (Makarska, Omiš,Vrgorac i Metković), fra Jozo Šimić (Imotski), fra Vlade Radonić (Sinj, Knin i Drniš), fra Bernardo Buljević (Šibenik, Benkovac i Obrovac) i za Zagreb fra Matej Vodanović, Isto.
[6]Petar GRABIĆ, Dragi moj oče gvardijane! (o. fra Karlu Noli – Split), Zagreb, 16. VI. 1945. Spisi Provincijala, br. 170, O. fra Karlo Nola, u: APS.
[7]Petar GRABIĆ, Isto. Fra Teofil je poslan iz Makarske na liječenje pluća u Sarajevo 27. VIII. 1944., umro u Zagrebu 15. IX. 1945., usp. Ante ANTIĆ, Izvješće o klericima od škol. god. 23. VI. 1942. do 12. XII. 1945., Spisi Provincijala, br. 165, Klerikat Makarska, u: APS.
[8]Petar GRABIĆ, Dragi moj oče gvardijane! (o. fra Karlu Noli – Split), Zagreb, 16. VI. 1945. Spisi Provincijala, br. 170, O. fra Karlo Nola, u: APS. Provincijal Grabić pisao je Nadbiskupskom Duhovnom Stolu u Zagrebu 5. veljače 1945.,br. 36/45. da predlaže u sporazumu s građanskim i vojničkim vlastima svećenike koji su se svojevoljno prijavili za pastoralnu službu izbjeglica u Njemačkoj. To su bili: 1. Bačić o. Petar, 2. Bilođerić o. Bernardin; 3. Boljat o. Pavao; 4. Lovrić o. Venceslav; 5. Mandac o. Petar; 6. Poljak o. Jozo; 7. Radić o. Krste; 8. Šipić o. Bonifacije; 9. Topić o. Petar. Svi su navedeni krenuli u emigraciju prije sloma Hrvatske države osim Bačića o. Petra i Poljaka o. Joze koji su kasnije stradali, usp. Petar GRABIĆ, Preuzvišenom Nadbiskupskom Duhovnom Stolu Zagreb, Zagreb, Vrbanićeva 35, 5. veljače 1945., br. 36/45, Spisi Provincijala br. 159, Grabić fra Petar, u: APS.
[9]Fra Petar Grabić, provincijal naveo je fratre izbjeglice iz svoje Provincije i razlog izbjeglištva ovako: „Notandum: Omnes isti fugam petieruntobti morem persecutionis ex parte communistarum, quiimplacabili odio sacerdotes persequuntur“ (=Treba zabilježiti: Svi su ovi otišli u izbjeglištvo radi straha od komunističkog progona koji nepomirljivom mržnjom progoni svećenike, op. a.), Spisi Provincijala, br. 166, Ubijeni franjevci – Sacerdotes profugi, u: APS.
[10]Za fra Venceslava Nakića ne znamo kada je doveden u zatvor u Zagrebu i koliko je u njemu ostao, a poslije toga prvu je misu potpisao 7. VII. 1945. što znači da je pušten iz zatvora. Za nj je otvoreno suđenje 30. VII. 1945., ali je oslobođen jer nije bilo dokaza o krivnji. Fra Krsto Kržanić uhićen je u Mariboru, doveden u Zagreb i priveden na sud u Split gdje je 5. siječnja 1946. osuđen na 7 godina zatvora. Fra Gašpar Bujas uhićen u Mariboru i doveden u zatvor u Zagreb u kojem ostaje do 11. srpnja 1945. Fra Jozo Poljak uhićen i strijeljan u Trogiru 19. VIII. 1946.
[11]Usp. Josip ŠIMIĆ, Dragi fra Karlo! (Karlu Baliću), Suben, 30. VIII. 1945., Fr. Karlo Balić, 5, 1-3, Dopisi 1943.-1945., u: APS. Usp. Vicko KAPITANOVIĆ, Fra Karlo Balić i hrvatsko iseljeništvo, u: Aktualnost predaje. Zbornik radova Međunarodnoga znanstvenog skupa prigodom 100. obljetnice rođenja fra Karla Balića, Makarska, 2003., str. 269-270.
[12]Usp. Mirko ČOVIĆ, Dušobrižnička djelatnost među hrvatskim izbjeglicama u Austriji, u: Glasnik SIM 11 (1959.), br. 2-3, str. 95-114.
[13]Usp. Andrija LUKINOVIĆ, Bratovština Svetog Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama, u: Papinski hrvatski zavod Svetog Jeronima (1901-2001), Rim, 2001., str. 771-841. Posebno o organizaciji izbjegličkih logora u Italiji i logoru Fermo vidi str. 798-805.
***********************
RIJEČ O. PROVINCIJALA FRA JOŠKA KODŽOMANA
Pred nama je rukopis FRANJEVCI izbjeglice Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Riječ je o životu i radu franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelja, koji su se silom prilika zatekli poslije Drugoga svjetskog rata u inozemstvu. Neki su od njih bili poslani u pastorizaciju hrvatskih izbjeglica u Austriji i Njemačkoj, drugi su, pak, svjesno bježali pred odmazdom nove komunističke vlasti u Jugoslaviji, a treći su bili aktivni u projektima Franjevačkog reda okupljeni u Međunarodnoj Škotističkoj komisiji za kritičko izdavanje djela bl. Ivana Duns Škota u Rimu i u Papinskoj međunarodnoj Marijanskoj akademiji. Jedan dio braće nalazio se u inozemstvu na poslijediplomskome studiju. Prilike u poslijeratnoj opustošenoj i terorom obilježenoj Hrvatskoj, prisilile su ih na daljnji ostanak u tuđini. Tako se stvorio veliki korpus fratara izbjeglica, što je za domaću Crkvu i Franjevačku provinciju Presvetog Otkupitelja značilo nemjerljiv ljudski gubitak. Pritom, naravno, treba imati na umu da su čak 44 franjevca naše Provincije stradala u vrtlogu Drugoga svjetskog rata i poraća, dok su brojne njezine članove komunistički sudovi osudili na dugogodišnje i teške zatvorske kazne.
Ovaj nam znanstveni prikaz zorno opisuje teške izbjegličke dane i stanje opće nesigurnosti poslije Drugoga svjetskog rata te nevolje hrvatskih izbjeglica, koji su bježeći, u strahu pred odmazdom, stigli u Austriju i u Italiju. Franjevci su uvijek dijelili sudbinu sa svojim narodom, tako se nemali broj njih i našao u spomenutim zemljama, prvenstveno kao duhovni pratitelji naroda, ali i kao pravi duhovni vođe. Pisac posebno naglašava strah izbjeglog naroda pred realnom opasnošću od izručenja novoj jugoslavenskoj vlasti. Dobro je poznato da su razne komunističke agenture, kao i jugoslavenska tajna policija, uhićivale i vraćale u Jugoslaviju sve sumnjive osobe kao neprijatelje kojima je trebao suditi narod. Montirani procesi, ako je do njih uopće došlo, u pravilu su rezultirali smrću nesretnika ili u najboljem slučaju teškim godinama robije. Svatko se želio što prije osloboditi nesigurne i porušene Europe te pronaći smještaj u nekoj prekomorskoj zemlji. U tom poratnom metežu jedan dio fratara iselio se u Južnu Ameriku, a drugi u Sjevernu, dok je jedan dio ostao u Europi, a najviše u Rimu.
Glavni motiv ove knjige jest približiti široj javnosti, pa i današnjoj generaciji fratara Provincije Presvetog Otkupitelja, život i rad izbjeglih franjevaca, jer se o njima općenito nije mnogo pisalo, iako su oni uvijek ostali živo tkivo povezano s Provincijom, posebno s njezinom Upravom. Za vrijeme komunizma, naime, bilo kakvo spominjanje tih franjevaca, smatralo se neprijateljskim činom i ugrozom novoutemeljena komunističkoga poretka. Stoga ova hvalevrijedna knjiga želi progovoriti o njihovu životu i radu, rasvijetliti razloge, motive i načine njihova seljenja te konačno prekinuti šutnju i podignuti zastor koji nas je desetljećima dijelio od istine. U životima i sudbinama naših izbjeglih franjevaca ocrtava se hrvatska poslijeratna tragedija i žrtva, ali i veličina ljudske i kršćanske ljubavi, koju su oni nesebično svjedočili prema svojim sunarodnjacima po logorima u Austriji, Italiji i Njemačkoj, a poslije po širokim prostranstvima svijeta. Vjerujem da će upravo ovim radom zasjati veličina njihova životnog postignuća i uloge, koju im je povijest dodijelila u najtežim godinama poslije Drugoga svjetskog rata i njegova poraća te zato nije bez važnosti znati tko su bila naša iseljena braća.
Mnogi su od tih naših iseljenih franjevaca umrli u tuđini i u njoj čekaju trublju uskrsnuća. Drugi, iako su umrli u iseljeništvu, pokopani su u Provinciji i njihovi zemni ostaci počivaju u grobovima otaca. Tek ih se mali broj vratio živ u Provinciju, u kojoj su umrli i pokopani. Stoga nam ovim radom naša braća postaju bliža i poznatija, jer su pred nas iznesena, istina, njihova lutanja, ali i sva nastojanja njihove vjernosti prema Bogu, Crkvi, Redu i hrvatskomu narodu.
Pisac je dokumentiranim arhivskim i drugim potvrdama iznio podatke o svakome pojedinom fratru, ocrtao njihov rad i uklopio ga u sredinu u kojoj se netko sudbinom života nalazio, čime je dao dragocjena svjedočanstva oteta zaboravu. Raznoliko je bilo snalaženje u novim prilikama, ali u svakom od njih nalazimo i ističemo ono što je najvažnije. Ipak, moramo naglasiti da iz knjige iščitavamo dvije kategorije fratara. Prva je kategorija fratar iseljenik, pastoralni radnik, koji se u vrtlogu svijeta snalazio i duhovno pratio, kako hrvatskog iseljenika, jednako tako i domicilno stanovništvo, prenoseći svima univerzalnu mudrost evanđelja i ulažući pritom nesebično sve svoje psihičke, duhovne i fizičke snage. Druga je kategorija fratra, fratar znanstvenik-istraživač, uronjen u istraživanje filozofsko-teološke misli jednog od najvećih teologa skolastike bl. Ivana Duns Škota (*1265.-†1308.). To su fratri okupljeni oko svjetski poznatog istraživača kritičkog izdavanja srednjovjekovnih spisa dr. fra Karla Balića i organizatora Marijansko-marioloških i škotističko-skolastičkih kongresa, zajedno s njegovim suradnicima koji su nazvani Rimskom kolonijom. Osim znanstvenoga rada ta je Kolonija odigrala veliku ulogu u zbrinjavanju izbjeglih fratara i drugih izbjeglica te njihovu slanju u prekomorske zemlje. Do sada o njima nismo imali takva pregledna uvida, iako ni ovaj nije cjelovit, ali ovaj rad može biti poticaj za daljnje istraživanje. Teško je prepričati sve nijanse njihova života i rada. Zato je potrebno uzeti ovu knjigu, odvojiti vrijeme kako bi iz nje crpili najvažnije informacije o životima i sudbinama svakog pojedinog izbjeglog fratra.
Zahvalni smo umirovljenom prof. dr. sc. fra Stjepanu Čovi što se uhvatio ovoga zahtjevnog posla i time nam predao u ruke dragocjen materijal, kojim, svima nama, otvora pristup u težak i mukotrpan lutalački život naše braće iz kojega možemo razabrati da su ta braća srcem i dušom ostala povezana sa svojom Zajednicom i da su s njom suosjećali u svim potrebama. S pravom možemo reći da je ova knjiga ne samo korisna nego i potrebna našoj suvremenoj javnosti, koja pati od zaborava i u kojoj se i danas naveliko i iz različitih kuhinja manipulira nacionalnom poviješću i istinom. Ova knjiga predstavlja značajan doprinos rasvjetljenju i boljem upoznavanju kako naše nacionalne povijesti, tako i boljem poznavanju naše braće. Ona im želi iskazati dužnu zahvalnost za sve dobro koje su u životu učinili.
U Splitu, 25. travnja 2018.
na blagdan sv. Marka Evanđelista
Fra Joško Kodžoman
provincijal
***********************
SADRŽAJ
KRATICE . ………………………………………………………………………………………………. 6
RIJEČ O. PROVINCIJALA ………………………………………………………………………… 7
PREDGOVOR ………………………………………………………………………………………… 8
Uvod ……………………………………………………………………………………………………… 8
- Franjevci dio izbjegličke kolone 12
- Samostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu – utočište 14
- Izbjeglički logori u Austriji 17
- Izbjeglički logori u Italiji 18
- Sudbina izbjeglica 18
I. DIO
UVOD ………………………………………………………………………………………………….. 23
- Napuštanje Europe i preseljenje u dvije Amerike ………………………………… 23
- Organizacija fratara u Argentini ………………………………………………………… 24
- Ulazak fratara u SAD ……………………………………………………………………….. 26
- Snalaženje u novim prilikama i izazovima …………………………………………. 27
- Intelektualna spremnost fratara …………………………………………………………. 29
- Osnovni tisak o iseljeništvu ……………………………………………………………… 30
- Temeljni podaci o fratrima ……………………………………………………………….. 33
II. DIO
FRATRI IZBJEGLICE
FRA VLADE BILOBRK
Podrijetlo i školovanje ………………………………………………………………. 37
Službe u Provinciji ……………………………………………………………………. 38
Snalaženje za vrijeme Drugoga svjetskog rata ……………………………… 39
Odlazak u iseljeništvo ………………………………………………………………… 40
Argentina, fra Vladina nova domovina ………………………………………… 42
Prelazak u dijecezanske svećenike ……………………………………………… 44
FRA BERNARDIN BILOĐERIĆ
Podrijetlo i školovanje ……………………………………………………………….. 47
Službe u Provinciji …………………………………………………………………….. 48
Nesigurnost života i izbjeglički planovi ………………………………………. 49
Fra Bernardin usidren u Italiji ……………………………………………………… 50
Česte promjene boravka …………………………………………………………….. 51
Fra Bernardinove odlike …………………………………………………………….. 52
Neočekivana smrt ……………………………………………………………………….53
FRA PAVAO BOLJAT
Podrijetlo i školovanje ……………………………………………………………….. 55
Službe u Provinciji …………………………………………………………………….. 55
Odlazak u iseljeništvo ………………………………………………………………… 57
Ulazak u Argentinu ……………………………………………………………………. 58
Život u Brazilu…………………………………………………………………………… 59
Dio samostanske redovničke obitelji…………………………………………….. 60
FRA AMBROZ BUDIMIR
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………… 62
Službe u Provinciji……………………………………………………………………… 63
Bijeg od komunističkog terora……………………………………………………… 65
Odlazak u SAD………………………………………………………………………….. 66
Djelovanje u Kanadi…………………………………………………………………… 67
Dolazak u Europu………………………………………………………………………. 69
Fra Ambrozove odlike………………………………………………………………… 70
Misa zadušnica i pokop u Sinju……………………………………………………. 72
FRA IVAN BUŽANČIĆ
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………… 73
Službe u Provinciji i odlazak u iseljeništvo……………………………………. 73
Boravak i prilike u Austriji………………………………………………………….. 74
Kapelan u misiji u Münchenu………………………………………………………. 76
Neslaganje s Upravom Provincije ……………………………………………….. 76
Napuštanje Reda………………………………………………………………………… 77
FRA MIRKO ČOVIĆ
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………… 79
Službe u Provinciji……………………………………………………………………… 79
U Pragu za vrijeme rata i prelazak u Austriju…………………………………. 80
Otac sirotinje……………………………………………………………………………… 82
Ljubav prema izbjeglicama………………………………………………………….. 84
Književni rad…………………………………………………………………………….. 85
Sprovod i pokop u Beču……………………………………………………………… 87
Prijenos posmrtnih ostataka u Provinciju………………………………………. 88
FRA PIJO FRŽOP
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………… 90
Službe u Provinciji……………………………………………………………………… 91
Napuštanje Zagreba i odlazak u nepoznato……………………………………. 91
Život pun traženja………………………………………………………………………. 93
Želja za mirom i zaštitom……………………………………………………………. 95
Susret s prof. Vinkom Nikolićem…………………………………………………. 97
Smiraj u samostanskom životu u Münchenu………………………………….. 98
FRA IVAN HRSTIĆ
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 100
Službe u Provinciji……………………………………………………………………. 101
Bijeg pred komunistima…………………………………………………………….. 103
Fra Ivanov dolazak u Argentinu…………………………………………………. 105
Nada za slobodnom Hrvatskom………………………………………………….. 106
Zadnje godine života…………………………………………………………………. 107
FRA PIJO KARAĐOLE
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 108
Službe u Provinciji……………………………………………………………………. 108
Strah i progon od Talijana………………………………………………………….. 109
Odlazak u iseljeništvo……………………………………………………………….. 110
Život u Argentini………………………………………………………………………. 111
Bolest i smrt…………………………………………………………………………….. 112
FRA METOD KELAVA
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 114
Studij u Rimu…………………………………………………………………………… 114
Fra Metodova misija u Argentini………………………………………………… 116
Pisana riječ i zamisao zavjetnoga svetišta……………………………………. 117
Povratak u Europu……………………………………………………………………. 118
Povlačenje u samostan u Münchenu……………………………………………. 120
Konac zemaljskoga života…………………………………………………………. 120
FRA VENCESLAV LOVRIĆ
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 122
Službe u Provinciji……………………………………………………………………. 123
Bijeg pred partizanima………………………………………………………………. 124
Odlazak u Argentinu…………………………………………………………………. 124
Pastoralni djelatnik i pjesnik………………………………………………………. 125
Rana i nenadana smrt………………………………………………………………… 126
FRA PETAR MANDAC
Podrijetlo i školovanje ……………………………………………………………….127
Službe u Provinciji……………………………………………………………………. 127
Bijeg pred partizanima ……………………………………………………………….129
Život u Južnoj Americi ………………………………………………………………130
Povratak u Europu……………………………………………………………………. 131
Ljubav prema Provinciji……………………………………………………………. 132
Povlačenje sa službe i povratak u Provinciju……………………………….. 133
Zadnji fra Petrovi dani u Sinju……………………………………………………. 134
FRA JOZO MIKULIĆ
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 136
Službe u Provinciji……………………………………………………………………. 136
Izbjeglištvo u Austriji i Italiji……………………………………………………… 137
Američka sredina……………………………………………………………………… 139
Okrivljenik u komunističkim očima……………………………………………. 140
Poslije svibnja 1945. nikad nije dolazio u Zagreb…………………………. 141
FRA MILAN MIKULIĆ
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 144
Službe u Provinciji i studij u Rimu……………………………………………… 144
Odlazak u Ameriku…………………………………………………………………… 145
Fra Milanova američka djelatnost………………………………………………. 146
Poteškoće u radu………………………………………………………………………. 147
Rad oko sjedinjenja anglikanaca …………………………………………………149
Povratak u Provinciju……………………………………………………………….. 150
FRA MATE PRCELA
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 151
Bijeg iz partizanske vojske………………………………………………………… 152
Studij i boravak u Rimu…………………………………………………………….. 152
Život u Americi …………………………………………………………………………153
Život posvećen domovini………………………………………………………….. 155
FRA KRSTO RADIĆ
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 157
Službe u Provinciji……………………………………………………………………. 158
Suosjećanje s narodom……………………………………………………………… 159
Odlazak u iseljeništvo……………………………………………………………….. 160
Izbjeglištvo u Austriji i Italiji i odlazak u Argentinu……………………… 161
Majka Božja Bistrička u Argentini……………………………………………… 162
Pastoralna zauzetost u Argentini…………………………………………………. 163
Fra Krstina smrt……………………………………………………………………….. 164
FRA ZVONKO RADOŠEVIĆ
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 165
Službe u Provinciji……………………………………………………………………. 166
Odlazak u iseljeništvo……………………………………………………………….. 167
Boravak u SAD-u i Kanadi………………………………………………………… 168
Narušeno zdravlje…………………………………………………………………….. 170
Duhovno i psihički spreman za vječnost…………………………………171
Fra Zvonkove osobine………………………………………………………………. 172
FRA RAFO ROMAC
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 174
Službe u Provinciji …………………………………………………………………….175
Odlazak u iseljeništvo……………………………………………………………….. 176
Južna Amerika fra Rafina nova domovina……………………………………. 177
Bolivija fra Rafina nova Provincija…………………………………………….. 178
Pečat duhovnoga i materijalnog rada…………………………………………… 179
Općinski načelnik…………………………………………………………………….. 180
Ljubav prema Provinciji……………………………………………………………. 182
Preseljenje u drugi, vječni život………………………………………………….. 184
FRA ROKO ROMAC
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 186
Službe u Provinciji……………………………………………………………………. 187
Bijeg pred partizanima i djelatnost u SAD-u………………………………… 187
Povratak u Europu……………………………………………………………………. 188
Pastoralna zauzetost u misiji u Darmstadtu………………………………….. 189
Fra Rokove osobine………………………………………………………………….. 190
Povlačenje sa službe…………………………………………………………………. 190
Pravi i „lažni“ fra Roko Romac………………………………………………….. 191
FRA JOSIP ŠIMIĆ
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 193
Službe u Provinciji……………………………………………………………………. 193
Velikodušno srce za potrebne…………………………………………………….. 195
Ostanak u inozemstvu ………………………………………………………………. 196
Fra Jozine osobine……………………………………………………………………. 198
Fra Jozo – dobrotvor…………………………………………………………………. 198
Napuštanje Amerike i povratak u Provinciju………………………………… 199
FRA BONIFACIJE ŠIPIĆ
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 201
Službe u Provinciji …………………………………………………………………… 201
Napuštanje Zagreba …………………………………………………………………. 202
Boravak i djelovanje u Urugvaju …………………………………………………203
Čežnja za povratkom u Provinciju ……………………………………………… 204
Fra Bonifacije u očima komunista………………………………………………. 205
Povratak u Provinciju……………………………………………………………….. 206
Susret prof. Vinka Nikolića s fra Bonifacijem………………………………. 208
Govor fra Stjepana Čove kod fra Bonifacijeva pokopa………………….. 209
FRA DOMINIK ŠUŠNJARA
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 211
Službe u Provinciji i studij germanistike …………………………………….. 212
Caritas Croata………………………………………………………………………….. 213
Pastoralni rad ………………………………………………………………………….. 213
U vrtlogu zbivanja i snalaženja…………………………………………………… 214
Poteškoće u radu………………………………………………………………………. 215
Spisateljski rad…………………………………………………………………………. 216
Odlazak u mirovinu …………………………………………………………………. 217
Smrt i zadušnice……………………………………………………………………….. 217
FRA KRSTO ŠUŠNJARA
Podrijetlo i školovanje ……………………………………………………………… 219
Službe u Provinciji i studij biologije ………………………………………….. 220
Ugroženo zdravlje…………………………………………………………………….. 221
Boravak u Njemačkoj ………………………………………………………………. 221
Misionar u Kölnu……………………………………………………………………… 222
Zadnje godine života…………………………………………………………………. 223
Prijelaz u vječnost ……………………………………………………………………. 224
FRA PETAR TOPIĆ
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 225
Službe u Provinciji …………………………………………………………………… 225
Zagrebačka neizvjesnost……………………………………………………………. 227
Život u tuđini ………………………………………………………………………….. 228
Fra Petrove osobine………………………………………………………………….. 230
Fra Petrova smrt i pokop u Domovini…………………………………………. 231
III. DIO
FRANJEVCI RIMSKE KOLONIJE
FRA KARLO BALIĆ
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 240
Student u Louvainu – Belgija………………………………………………………241
Makarsko razdoblje projekcija budućnosti…………………………………… 242
Plodonosne rimske godine…………………………………………………………. 244
Trajni pisac i neumorni radnik……………………………………………………. 247
Briga za braću iseljenike …………………………………………………………… 248
Fra Karlova bolest…………………………………………………………………….. 249
Vlastoručno pismo Pavla VI., pape, Laetifica prorsuso. Baliću …….. 249
Oproštaj od fra Karla………………………………………………………………… 251
Zaključne misli………………………………………………………………………… 251
FRA STANKO BUŠELIĆ
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 254
Studij matematike i odlazak u Rim……………………………………………… 255
Fra Stankove odlike za rad u Komisiji………………………………………… 256
Predan radu u Komisiji……………………………………………………………… 256
Rijetki časovi opuštanja…………………………………………………………….. 257
Plodovi ustrajnoga rada…………………………………………………………….. 258
Fra Stankovi bolesnički dani……………………………………………………… 259
Fra Stankov pokop u Rimu………………………………………………………… 260
FRA PETAR ČAPKUN
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 261
Ulazak u život………………………………………………………………………….. 262
Rimski boravak………………………………………………………………………… 263
Ljubav i briga za čovjeka…………………………………………………………… 264
Spisateljski rad…………………………………………………………………………. 265
Svećenik-duhovnik…………………………………………………………………… 266
Fra Petrov izbor za Provincijala…………………………………………………. 267
Odlazak u Kanadu i smrt…………………………………………………………… 269
Sprovodni obredi u Vancouveru…………………………………………………. 271
Zadušnice u Splitu i na Visovcu…………………………………………………. 271
FRA IVAN JURIĆ
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 273
Studijski dani i ostanak u Rimu………………………………………………….. 273
Trajni radni vijek u Rimu…………………………………………………………… 274
Raspoloživost za druge……………………………………………………………… 275
Bolestan, a uvijek aktivan………………………………………………………….. 277
Želja za Provincijom…………………………………………………………………. 277
Zadušnice na Prugovu i Visovcu………………………………………………… 278
FRA PAVAO MELADA
Podrijetlo i školovanje ……………………………………………………………….280
Poslijediplomski studij………………………………………………………………. 281
Melada u Balićevoj misiji u Španjolskoj……………………………………… 281
Rimski period života…………………………………………………………………. 282
Organizator i izdavač ……………………………………………………………….. 283
Tajnik Međunarodne papinske marijanske akademije (PAMI) ..283
Fra Pavlove osobine………………………………………………………………….. 285
Povratak u Provinciju……………………………………………………………….. 286
FRA LUKA MODRIĆ
Podrijetlo i školovanje………………………………………………………………. 288
Unovačen u partizanske postrojbe………………………………………………. 288
Spasenje i bijeg iz partizanske vojske…………………………………………. 289
Student u Rimu………………………………………………………………………… 290
Rimski boravak i radni vijek………………………………………………………. 291
Smrt u Rimu, a pokop u domovini………………………………………………. 292
POGOVOR……………………………………………………………………………. 295
IV. DIO
PRILOZI
PRILOG I. Dušobrižnici za naše izbjeglice ……… 300
PRILOG II. Izvješće fra Petra Grabića biskupskim konferencijama Zagreb …..303
PRILOG III. Izjava fra Joze Mikulića o nedolasku U Zagreb poslije 2. V. 1945. ……..307
PRILOG IV. Izjava Nede Milunovića o nevinosti fra Joze Mikulića u slučaju eksplozije u tvornici „GAON“ u Zagrebu …..309
PRILOG V. Dekret o uspostavi pastoralne misije pod zaštitom Uznesenja Blažene Djevice Marije u San Joséu, 23. VI. 1975. …311
VRELA/LITERATURA
ARHIVSKI IZVORI………………………………………………………………………………… 313
SVJEDOČANSTVA……………………………………………………………………………….. 313
LITERATURA……………………………………………………………………………………….. 314
SAŽETAK…………………………………………………………………………………………….. 317
SOMMARIO………………………………………………………………………………………… 321
ZUSAMMENFASSUNG………………………………………………………………………… 325
SUMMARY…………………………………………………………………………………….. 329
KAZALO MJESNIH IMENA …………………………………………………………….. 333
KAZALO OSOBNIH IMENA ……………………………………………………………. 241
SADRŽAJ ………………………………………………………………………………………. 353
Od istog autora:
- Blaženi Ivan Duns Skot. Oštroumni i marijanski naučitelj, Makarska, 1996.,
- Dr. fra Dominik (Nikola) Šušnjara. Život i djelo, Makarska, 1998.,
- O. fra Leonard Bajić – mučenik za vjeru i Domovinu, Split, 2003.,
- Dr. fra Bonaventura Radonić – filozof i mučenik (1888.-1945.),Split, 2007.;
- Trolist mučenika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, Sinj, 2008.,
- O. fra Metod Vezilić odgojitelj mladeži i mučenik (1883.-1944), Split, 2010.,
- Teološka traganja, Služba Božja, Split, 2012.,
- Duhovna razmatranja, Služba Božja, Split, 2014.
- FRANJEVCI – žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini, Sinj, 2015.
- Franjevci samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu žrtve komunističkoga progona, Zagreb, 2017.