Godine u Kadinoj Glavici i Parčiću 1991. – 2012.
Fra Milan Ujević i prof. Bože Ujević objavili su, na 194 stranice, knjigu „Godine u Kadinoj Glavici i Parčiću 1991. – 2012.“
Poštovani prijatelju,
knjiga koju držite u ruci odnjegovana je u mnogim naručjima.
U ovom trenutku razmišljao sam o svima vama po kojima se obistinjuje kako je Božja ljubav, komu neka je zahvala, čast i slava, razlivena u srcima vašim.
Iz iste ljubavi kamila je i meni kap sreće što sam vas susreo, a vi me u susretima darom darivali.
Osvjedočio sam se kako je pčelinje blago slatko, no slađi je još jedva čujni glas zahvalnosti.
Zato, za sve vaše učinjeno za me i za ovu knjigu iskreno vam hvala.
Ovo ne govorim da bih formu zadovoljio, već iskreno zahvaljujem, premda vas poimence ne spominjem.
Bio sam u kušnji – nastaviti ili odustati. Obuzela me sumnja, budući da između sjetve i žetve postoji vremenski razmak. U trenucima obeshrabrenosti, vaša pomoć pokretala me i poticala da vjerujem u vrijednost onoga što činim.
Ipak jedno ime moram spomenuti, bez čije pomoći ništa ne bi bilo kad je riječ o knjizi. Zahvaljujem prof. gosp. Boži Ujeviću koji je i više nego koautor ove knjige. Zadao sam mu mnoge brige, a on mi je u svojoj velikodušnosti podario sve svoje vrijeme, sve svoje sposobnosti, orući brazde koje su znale biti mome plugu pretvrde, jer u zbroju mojih dana osamdeset je godina. Prijateljevao je s ovom knjigom, držao je u naručju, sve do njenog izlaska. Ne sramim se kazati da prof. gosp. Bože nije nosio breme ove knjige, ja bih bio brzo rasprtio svoje uprtnice.
Ništa manja hvala i svima vama koji ste se tiskali oko križa podmećući svoja pleća kako iznaći sredstva. I u ovom dijelu prisutne su ruke mnogih, a ispred svih prednjačile svi ruke provincijala Provincije Presvetog Otkupitelja, fra Joška Kodžomana,
Još jednom, Bogu i vama, dobrim ljudima, moja hvala nek’ vam bude u zdanje!
Fra Milan Ujević
Predgovor
Fra Milan Ujević, redovnik je koji revnuje i živi svoj poziv s potpunim predanjem povjerenoj mu službi. Stegom i skromnošću života, sposoban je učiniti darom sebe do najtežeg.
Fra Milan Ujević i prof. Bože Ujević autori su knjige koji se okreću osvjedočenoj staroj mudrosti: Scripta manent – tamo gdje su presahli usmeni izvori i prekinula se kazivačka nit predaje, počinjao je zapis. Tako u našem trinaestostoljetnom kršćanstvu, oškropljenom krvlju i znojem, pisana riječ bila je objava, oružje i štit. Imala je težinu svetopisamske riječi.
Budući da ova vremena gaje sklonost da se poruše svi nosivi temelji vjere i baštine, a ovaj naš prostor, razmeđe civilizacija, nemirno je tlo, na kojem su kulturni odnosi bivali rezultat sile i mača ili nekih oblika podređivanja, zato pisana riječ ukorjenjuje našu nazočnost, tvori povijest, prenoseći poruku na naraštaje i vremena. Držim da je ona prohod kroz vrijeme i prostor na čovjekovom via crucis. Zato autori, slijedom rečenoga, u nizu svjedoka, nastavljaju isti put.
Kao svjedoci jednog vremena, svoju riječ sidre na istini, promičući događaje i uplićući ih u zapis, tražeći prijestolje na kojem . mkas vincit- istina pobjeđuje. Stoga držim: evo kamena dostojna temelja!
Fra Milan je pokrenut težnjom da ova knjiga pruži pregled najstarije povijesti kraja, izlista stranice župe i bude svjedok ratnih zbivanja u drniškom kraju, a gosp. Bože Ujević, u osluškivanju toga osvjedočenog vremena, donesenu istinu „vjernički” će pohraniti u knjigu.
Dok stojim pred knjigom, vidim kratkoću i jasnoću, zbog riječi i slike u kojima je obuhvaćen jedan dio svih događanja pa me se poruke i sudovi doimaju kao iscijeđena ljudska mudrost.
Marljivo prenoseći građu u ovom kratkom historijatu, autori kao da ispisuju crnu kroniku, u kojoj su iznjedrene nove manje poznate ili nepoznate činjenice s kojima podupiru stare spoznaje, nadopunjujući ih. U ovom fra Milanovom iskazu, „intimnom redovničkom kalendaru”, sadržan je zanimljiv nepoznati dokument vremena u kojem je istina našla sklonište. Želio sam da susretu istinu zaborav i godine ne otmu naraštaju koji nas slijedi.
Knjiga je obuzeta istinom. Nju svjedoče fotografije i tekst, koji su, iako autonomni, brižljivo povezani, obilato se dopunjuju i objašnjavaju. Slika je ponekad bogatija informacijom od riječi, nabijena je emocijama. Oko nje se šire posebne aure. Ona obnavlja pamćenje i upire na događaje. Tako se čitatelj može uputiti s autorima u prošlost.
Zapis iz nevremena (Domovinski rat) svjedoči kako je zbog ratne ugroze trebalo porušeno obnoviti, obeščašćeno okaditi. O samom činu obnove možda će se jednom rečenicom izreći sve: pohvala svima zbog truda što ga na posvećenje drniškog kraja dovršiše ruke nadasve srcem vođene.
Ako oku zapne da je događajni slijed ponekad vremenski isprekidan i ispremetan, sličan diskontinuitet moguć je i kad je riječ o mjestu zbivanja, ipak treba poštivati volju autora. Ako se nešto i omaškom pogriješilo, fra Milan je u prizivu sa subratom fra Filipom Grabovcem koji podjednako nad knjigom moli: Dragi brate štioče,…, ako bi naša’ ovde koje pomanjkanje… tvojim razumom nam isti, što p i od no i korisno ovde nađeš, samom Bogu, davaocu svih dobara, pokloni, ako Ii je što loše, slaboći mojoj povrati, i pozdravljam te. Meni je dometnuti: tolle, lege! Uzmi i čitaj!
Fra Joško Kodžoman,
provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja
