Imotski: Sprovod fra Petra Vrljička

Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom. Ove riječi izgovara Isus pred momentom agonije. I ove riječi čuli su njegovi učenici. Ova ljubav u susretu s nasilnom smrću ne misli toliko na sebe. Misli na one za koje daruje svoj život, na one koje ljubi. A to je svatko od nas. Gospodin je primio svakoga od nas svojim utjelovljenjem, postavši čovjekom prihvatio je svakoga čovjeka i dao nam je jedno dostojanstvo. U Sinu Božjemu Spasitelju svijeta primili smo to dostojanstvo sinovstva. Postali smo sinovi i kćeri Božje. I ovo je najveće dostojanstvo koje imamo zahvaljujući Očevoj ljubavi u Isusu Kristu. Ovdje smo prešli od stvorenja na razinu sina i kćeri Božje. Stalo je Gospodinu do svakoga sina i kćeri. Ma, poput događaja kad nam netko preminu ili je bolestan: ta povezanost ljudska, naravna… itekako nas boli što se događa drugima. Tako i Gospodina: ono što se događa jednome sinu, kćeri pogađa i njega. I ta je ljubav učinila da ostvarimo u punini to dostojanstvo sinovstva. Ono raste kroz naš život, raste kroz naše izazove i poteškoće, ali raste i kroz samu smrt. Zapravo kroz smrt se ono dopunja, ostvaruje se potpuno ono što smo i što Gospodin želi: da i mi budemo tamo gdje je on. A on nam je u svojoj ljubavi, prihvaćajući ovaj naš ljudski, zemaljski život u svojoj ograničenosti, slaboći, otvorio put i dao mogućnost da možemo biti tamo gdje je on i ući u tu ljubav, a ta ljubav jest ljubav Oca i Sina. I mi ulazimo po Isusu Kristu u veličinu ostvarenja tog sinovstva: u tu ljubav Božju.

Ove riječi izgovara Isus prije svoje muke misleći na nas. I ova molitva Oče… ovo je na svoj način molitva Očenaša u Ivanovu evanđelju. I ovo je Ivan učenik čuo prije Isusove smrti i uskrsnuća. Ali, svjestan ovog događaja u Isusovu uskrsnuću, Ivan izgovara ove divne riječi: Predragi, gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo… ma već smo sada to… Ali, bit ćemo još više. To će se očitovati i kad se očituje, bit ćemo njemu slični, suobličeni slici Sina u toj Božjoj ljubavi. I ova ljubav računa sa svakim od nas. I uključuje nas na svoj način u taj plan spasenja čovjeka i svijeta.

I pozvao je našega fra Petra. On ga je upoznao i život je svoj dao da i drugi upoznaju radeći, naviještajući radosnu vijest u sredinama u kojima je radio: u Metkoviću, Vrgorcu i sada Bast – Baška Voda. Smisao njegova života bio je taj. Bio je svećenik, redovnik, odlučan, odgovoran. Znao je slušati, promatrati. Bio je uslužan. Doista, koliko je to moguće, on se darovao Gospodinu da kao hodočasnik kroz ovaj život ostvari razinu i dostojanstvo sinovstva i pomažući braći i sestrama. Da doista smo hodočasnici u ovom vremenu, hodočasnici prema ljubavi Božjoj, prema Ocu.

I ja se sjećam: bili smo zajedno u Svetoj Zemlji. Hodočastio Petar i to je bio prvi put da se on susreo sa Svetom Zemljom. I kao da i danas čujem njegove riječi, onu njegovu oduševljenost, onaj njegov govor koji je toliko važan da sve stane kad on govori. I otprilike je rekao ovako: „Ovo mi puno znači, gdje sam bio do sada… Ovo mi puno znači, za moj život, moj svećenički, redovnički život.“ Dragi Petre, vjerujem da ti je to puno značilo i da te to još više oduševilo kao svećenika, redovnika na ovom planu spasenja. Ali Palestina i Sveta Zemlja nije obećana zemlja. Ovdje na zemlji nema Obećane zemlje. Domovina je naša na Nebu to ti dobro znaš, a još više sada s iskustvom.

I htio bih ovdje spomenuti nešto što je vrlo važno i za njega i za svakoga od nas, a nalazi se u knjizi koja je izišla ovih dana, knjiga pape Franje „Vjerujem, vjerujemo“. I govoreći o prelazu s ovoga svijeta, o susretu s Gospodinom, evo što reče papa Franjo: „Zamišljam trenutak kada ću na zalasku života doći k Bogu privučen ljepotom ponizna duha i pognute glave. Zamišljam Njegov zagrljaj i moj pogled koji će se podignuti prema Njegovu. Ne bih se usudio gledati Ga, a da me On prvo ne zagrli. Ne znam, mislim da će sud tako izgledati, možda je to tek puko maštanje, ne znam, no ja to tako vidim.“

Sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Ali bit ćemo kad se Njegov pogled susretne s našim pogledom. Ali da to mognemo, najprije nas On treba zagrliti, a onda ću i ja podići svoj pogled.

Dragi Petre, to je ta obećana zemlja, to je Gospodin, njegovo lice, njegovo srce, njegova ljubav za koju smo rođeni i za koju si i ti izgarao ovdje. Želimo ti od srca svi da taj zagrljaj bude radostan i da se prepoznaš potpuno u očima Oca nebeskoga.

Počivao u miru Božjemu!

Preuzvišeni oče nadbiskupe Marine, cijenjena braćo svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi, novaci, poštovana rodbino, prijatelji i znanci pokojnog fra Petra Vrljička, draga braćo i sestre u Kristu!

„Čovjek snuje, a Bog određuje“, poznata je uzrečica, koje sam se sjetio i u sebi je izgovorio kada sam s nevjericom pročitao vijest o smrti našega brata fra Petra Vrljička, koji je napustio ovaj svijet, a ušao zagrobni život samo tjedan dana prije svoga 60.tog rođendana. A tu uzrečicu sam izgovorio u utorak navečer, 3. ožujka, 15tak minuta prije početka mise koju sam slavio u crkvi Majke Božje Lurdske u Zagrebu, u prigodi 55. obljetnice smrti sluge Božjega oca fra Ante Antića. Na početku mise sam pozvao vjernike na molitvu za njegovu dušu. Vijest o njegovoj smrti bila okrutna i ružna, neočekivana i iznenadna. I zato nije čudo što nas je ostavila nijemima i tužnima, što su nam koljena pokleknula i što nas je dobro protresla i prodrmala, izazvavši u nama mnoga pitanja na koja odgovore ne znamo. To je još jedna potvrda da je ljudski život satkan i od iznenađenja, od događaja za koje ne znamo hoće li se i kada dogoditi, a ne možemo ih ni dokučiti ni predvidjeti. Čak štoviše ona pokazuju koliko je ljudski život u svakom svom trenutku prolazan i ograničen, usprkos našim željama i planovima. Stojimo, dakle, pred nedohvatnom tajnom života i smrti.

Prije otprilike mjesec dana u svoj sam kalendar upisao jednu lijepu i radosnu obvezu, a uz prethodni dogovor s fra Petrom i na njegov poziv i molbu. Naime, fra Petar me zamolio da predvodim misno slavlje i blagoslovim orgulje, koje je on kao župnik dao postaviti u crkvi svetog Nikole u Baškoj Vodi. On je taj pothvat pomno planirao i za njega se pripremao i tome se, mogu slobodno reći, iznimno važnom događaju za župu svetog Nikole u Baškoj Vodi iskreno veselio. Isplanirao je skoro u detalje tijek odvijanja, kako euharistijskog slavlja tako i sami blagoslov orgulja. No, na žalost nam zajedničku, zvuk njihovih tonova i ljepotu njihova zvuka i sklada on neće čuti, a oni koji na njima budu svirali, a osobito oni koji ih budu slušali, podsjećat će ih na njega. I neka svaki njihov zvuk bude zahvala za sve pa i to dobro koje je učinio i neka to bude Bogupojna molitva, spomen i pjesma za pokoj njegove duše.

U pozivnici za slavlje mlade mise koju je fra Petar slavio u Imotskim Poljicima 12. srpnja 1987. godine, naveo je znakovite stihove katoličkog pjesnika i svećenika Vrhbosanske nadbiskupije Izidora Poljaka:

I u ime dobrog Boga

Ja ću poći k svome stadu,

Da ga kao anđel tješim

U njegovu teškom jadu,

Da mirisni balzam lijem

U njegove gorke boli:

Tješeći ga, zboreći mu,

Da i njega Gospod voli.

Ugodno sam se iznenadio kada sam na njegovoj pozivnici za mladu misu pročitao ove prekrasne i znakovite stihove. Uvjeren sam, braćo i sestre, da su ovi stihovi navijestili fra Petrov budući svećeničko redovnički život i da ih je on svojim životom pretvorio u stvarnost. U Božje je ime, s vjerom u njega, harne duše i otvorena srca, išao tamo gdje ga je Providnost Božja slala, tješio je Božji narod, ohrabrivao, propovijedao i svjedočio da ih Gospod voli.

Evo nekoliko osnovnih podataka o fra Petrovu životu i njegovu životnom putu:

Fra Petar Vrljičak rođen je 10. ožujka 1960. god. u Krivodolu od oca Stjepana i majke Ive r. Ujević. Osnovnu školu pohađao je i završio u rodnom Krivodolu od 1967. do 1975.. Nakon toga je primljen u Franjevačko sjemenište u Sinju, gdje je od 1975. do 1979. godine pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju, kao franjevački kandidat. U novicijat na Visovcu stupio je 7. srpnja 1979. godine i nakon godinu dana novicijata, položio je prve jednostavne redovničke zavjete 5. srpnja 1980. godine. Svečane zavjete položio je 17. rujna 1984. na La Verni (Italija). Od 1980. do 1985. godine studirao je teologiju na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, a zadnju godinu u Zagrebu od 1985. do 1986. godine gdje je 1986. godine i diplomirao. Šestu godinu, koja je bila tzv. pastoralna godina pohađao je opet na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj od 1986. do 1987. godine. Za đakona je zaređen 29. lipnja 1986. u Splitu, a godinu dana kasnije i za svećenika tj. 28. lipnja 1987. također u Splitu. Mladu je misu slavio u rodnoj župi Imotska Poljica 12. srpnja 1987. godine.

Prva služba koja mu je kao mladomisniku bila povjerena bila je služba župnog vikara u župi svetog Ilije u Metkoviću, na kojoj je ostao četiri godine, od 1987. do 1991. godine. Dvije godine je proveo u odgojiteljskim vodama i to u Franjevačkom sjemeništu u Sinju kao prefekt sjemeništaraca, od 1991. do 1993. godine. Nakon toga je fra Petar, kako se izrazio Izidor Poljak, opet pošao ili se možda vratio „k svome stadu“, i prihvatio pastoralnu službu. Dvije godine je, od 1993. do 1994. bio župnik u župi Gospe Ružarice u Vrlici, nakon čega je devet godina bio župnik u župi Gospe od Karmela u Runoviću, od 1994. do 2003. godine. Valja spomenuti da je na završetku službe župnika u župi Gospe od Karmela u Runoviću dobio priznanje Počasnog građanina Općine Runović. Nastavio je sa župničkom službom idućih devet godine u župi Vrgorac i to od 2003. do 2012. godine, a onda neočekivano posljednja služba koju je od 2012. do 3. ožujka 2020. bila je služba župnika u župi svetog Nikole u Baškoj Vodi gdje je iznenada preminuo.

Iz podataka koje sam vam netom pročitao razvidno je da je najveći dio svoga svećeničkog i redovničkog života fra Petar djelovao u pastoralu, kao župnik u nekoliko župa, dok je samo dvije godine vršio službu odgojitelja naših sjemeništaraca u Sinju.

Draga majko Ive, braćo Vladimire, Luka i Ilko, sestre Marija i Zrinka, poštovana rodbino i prijatelji našega fra Petra. Hvala vam za sina, brata, rođaka i prijatelja, za kojega mogu reći da je dični sin hrvatskoga imotskoga kraja, kraja i domovine koje je iznimno i iskreno volio. Stoga, možete i možemo biti ponosni što smo ga imali, jer je časno i predano vršio sve povjerene mu službe. Možemo biti ponosni jer je bio iskren prijatelj, iskreni i pravi svećenik i svakome brat. Bio je svjestan svoga svećeničkog i franjevačkog zvanja i poslanja.

Draga obitelji Vrljičak, dok u ovim trenucima stojimo nijemo i bez odgovora, ali s vjerom u uskrsloga Krista, Vama i svoj vašoj rodbini u osobno ime i u ime svih članova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja upućujem izraze najiskrenije sućuti.

Dragi fra Petre, u ime naše Provincije, hvala ti za sve dobro koje si učinio za dobrobit naroda koji ti je po službama bio povjeren, za dobrobit naše Provincije, Franjevačkog reda i Crkve. Hvala ti na svekolikom zauzetom i predanom radu, tvojoj dosljednosti i požrtvovnosti.

Dragi fra Petre, ni u snu nisam mogao zamisliti da će prvi sprovod u ovoj službi od mjeseca svibnja prošle godine, biti tvoj. Na kraju tvoga ovozemaljskog puta, a ulaska u vječni život, zahvaljujem ti za svjedočanstvo dosljednog svećeničkog puta i franjevačke jednostavnosti. Neka te dobri Bog, Krist Gospodin, nagradi vječnim životom i gledanjem njegove slave u vječnosti.

Počivao u miru Božjem!

Dragi fra Petre, brate, kolega i prijatelju!

Opraštam se od tebe u ime kolega (dvojice tvojih imenjaka i fra Damjana). Fra Petar Klapež, zbog spriječenosti, nije danas ovdje pa je poslao pisanu sućut.

Još od prvih dana u sjemeništu pokazivao si da imaš jasan cilj. Nisi bio nametljiv, ali svi smo već tada primjećivali tvoju ljubav i zanimanje prema svemu što je crkveno, franjevačko… Već smo tada govorili da si ko’ pravi župnik i da ćeš postati svećenik i franjevac kakvim zamišljamo da treba biti. I nismo se prevarili…Uvijek si bio osoba od povjerenja, pouzdan; marljiv i odgovoran u svemu što si radio. I kroz sjemenište i bogosloviju bilo je vidljivo da imaš jasne i nepoljuljane prioritete i ostao si u tome dosljedan, stabilan i postojan u svom franjevačkom i svećeničkom pozivu.

Bio si na odgovornim mjestima i službama i često u nezavidnim i teškim situacijama, ali tvoj delikatan i ponekad oprezan način komunikacije s ljudima otvarao je mnoga vrata za dobro Crkve i onih za čije si se duhovno dobro skrbio.

Mi, nažalost, često kasno vidimo dobrotu koja je među nama. Ne možemo to ispraviti. Zato dobri Bog koji sve ispravlja tvoja je trajna nagrada.

Tvojim najbližima: majci Ivi, sestrama Mariji i Zrinki, braći Vladi, Luki i Iki, njihovoj djeci kao i cijeloj rodbini, izražavam sućut. Neka ih tješi vjera u uskrsnuće i ponos što si bio njihov i naš!

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

Oce Nadbiskupe, mnp. provincijale, ožalošćeni skupe. Svi smo došli s jednim ciljem, pomoliti se i oprostiti posljednji put ovdje na zemlji od dragog i dobrog redovnika i svećenika fra Petra Vrljička. Dobro znamo da smo ovdje na zemlji hodočasnici koji činimo krug putovanja do cilja u vječnu domovinu u nebu, ali ovaj krug kojim je putovao fra Petar, po našim mjerilima je prerano prekinu. Međutim, Božji planovi su drugačiji pa vjerujemo da ga je našao dostojnim i iz Ijubavi ga uzeo k sebi govoreći: “valjaš slugo dobri i vjerni ..” Iznenadne Božje pozive doživjeli smo puna puta u našoj svećeničkoj praksi, gotovo uvijek stavljamo upitnik na kojega jedino Bog zna odgovor. Nisu to samo naši župljani, nego i braća svećenici, tako od kada sam župnikom u makarskom dekanatu, ovo nam je četvrti subrat župnik, kojega Gospodin poziva nama nepredviđeno, a sve dobri i uzorni sinovi svetoga Frane. Bog nam tako rječito i danas poručuje: “Pripravni budite, jer u čas i kada ne misliš Sin čovječji dolazi”. Po svjedočanstvu fra Petra on je bio spreman, jer jednom mi reče: “Mogu odmah pred Gospodina, jer ne vjerujem da ću biti nešto svetiji, ali se iskreno uzdam u Božje milosrđe i dobrotu”. Da nam je fra Petar bio uzor i što se premještaja tiče, jednom reče: “Neka mi najave premještaj, za jedno posije podne, ja spreman”. Njegova Ijubav prema župama u kojima je bio, dao je svega sebe u pastoralu, ali jednako tako i uređenju sakralnih prostora. Kod uređenja župne crkve s novim orguljama u Baškoj Vodi, rekao mi je prije nekoliko dana: “Štedio sam, skupljao, nikome ništa ne govoreći, od Baske Vode sam to dobio, u Baškoj Vodi neka i ostane, samo želim da to bude temeljito napravljeno”. Medu braćom svećenicima, uvijek je bio spreman na suradnju, posebno to mogu posvjedočiti župnici Brela.

Uzimam slobodu da u ime svih župnika u dekanatu, jer se zaista osjećamo kao braca, izrečem jedno veliko HVALA, na bratskoj ljubavi, suradnja i atmosferi koja je kod fra Petra uvijek bila na visini. Dragi fra Petre, na kraju ćemo ti upraviti i jednu molbu, ti si počeo svoju svećeničku službu kao odgojitelj u sjemeništu, sada smo u situaciji pomanjkanja zvanja, izmoli kog Gospodina novih, svetih, radinih i dobrih svećenika koji će zamijeniti nas koji odlazimo, a koji smo učinili ono sto je bilo u našoj moći.

Počivaj u miru Božjem u svojoj imotskoj grudi koju si iskreno Ijubio. U Ijubavi kod Gospodina čekaj i nas gdje ćemo nastaviti zajedništvo kroz svu vječnost!. Amen.

U ime svih djelatnika OŠ BGM u Baškoj Vodi i Župnog vijeća župe Uznesenja BDM Bast – Baška Voda izražavam iskrenu sućut obitelji rodbini i znancima.

Dragi fra Petre, sve nas je zatekla tužna vijest da više nisi među nama. Tko je slutio da će razgovor koji smo vodili u nedjelju navečer biti naš posljednji. Javio si da nećeš moći sutradan na nastavu. Šalili smo se da će sve riješiti luk i panceta. Došao si u naše mjesto prije 8 godina i predano se prihvatio posla na boljitku župe i mjesta. I tako si radio do posljednjeg dana. Sve si nas osvoji svojom iskrenošću, vedrinom, a posebno svojom biokovskom iskričavosti s kojom bi nas razveseljavao i nasmijavao. U školu bi došao sat ranije i odlazio sat kasnije. Sve bi nas obišao: od igrališta, kuhinje, čistačica, meštra, učitelja… Sa svima bi malo stao, popričao, na neki način „ispovidio“. To će nam jako nedostajati i te ćemo trenutke zauvijek pamtiti.

Dragi naš fra Petre, neka te Gospodin primi u svoje kraljevstvo i počivaj u njegovom miru.

Dragi striko!

Teško je pronaći prave riječi, iako su nam srca preplavljena sa svime što bi ti sada htjeli reći. Trenutak rastanka došao je prerano. Tih suza nema kojima bi te mogli oplakati. Velika je praznina u nama ostala bez tebe. Hvala ti na ljubavi i dobroti koju si nam oduvijek davao. Svojim primjerom i životom pokazao si nam kako biti čovjek i kako biti vjeran Bogu i čovjeku.

Dragi striko Pere, u životu si nam uvijek svima bio putokaz kojim ćemo putem poći o do Boga doći. Zauvijek ćeš ostati u našim mislima i srcima.

Preuzvišeni oče nadbiskupe, mnogopoštovani oče provincijale, poštovana braćo svećenici, redovnici i redovnice, poštovana obitelji i rodbino pokojnog fra Petra, draga braćo i sestre u Kristu!

Naš je pokojni brat Petar, kako smo čuli, rođen u Krivodolu u župi Poljica, a jedno je razdoblje svoga svećeništva pastoralno djelovao u župi Runović. Pridružujem se zahvali o. nadbiskupa, provincijala i svih vjernika za njegovo požrtvovno svećeničko služenje na svim župama u kojima je djelovao. Vjerujem da ćemo se svi mi, koji smo ga poznavali za ovozemnog života, sjećati pok. fra Petra ponajprije kao dobrog čovjeka: mirnog, vedrog, susretljivog, skromnog, marljivog i odanog. Takav je bio kao svećenik, takav je bio i kao redovnik.

Mi, fratri imotskog samostanskog okružja, u fra Petru smo imali istinskog fratra – brata! Kad god je mogao, rado je dolazio na razna slavlja i susrete ne samo u Imotski nego i u druge župe, osobito u rodnu župu Poljica. Bio je pravi vjerni sin Imotske krajine, ljubeći svoj rodni kraj do zadnjeg daha.

Kao gvardijan želim istaknuti dva načina na koji je fra Petar pokazivao svoju ljubav prema ovom samostanu. Već sam rekao da je rado dolazio u Imotski. Uvijek je pri tom svraćao u samostan pozdraviti fratre, a često je znao ostati i na ručku poručivši u šali: „Reci kuharici da stavi jednu kaciolu više u lonac za juhu.“ Gledao sam ovih dana fotografije slavlja Gospe od Anđela i sv. Frane – fra Petar je svake godine bio tu, uvijek u procesiji, pobožan, radostan, raspjevan na slavu Bogu i na čast Gospi. Uz redovite posjete, fra Petar je često telefonski zvao mene ili vikara fra Zorana da upita za stanje u bratstvu i samostanu, kao i za postulante. „Hvaljen Isus i Marija, oče duhovni! Kako si?“ – bile su redovito prve riječi koje bi svojim zvonkim i vedrim glasom uputio. Nažalost, dragi brate Petre, oče duhovni, više nas nećeš moći iznenaditi i obradovati svojim pozivima. Zajedno s Gospodinom iznenadio si nas zadnji put u ovozemaljskom putovanju svojom neočekivanom smrću. Premda smo svi ožalošćeni tvojom iznenadnom smrću, vjerujemo da si spreman dočekao svoga Gospodara i ušao u njegovu Radost. To nas tješi i krijepi u nadi i vjeri da ćemo jednom zajedno uživati u domu Oca nebeskog.

Uz redovite posjete i pozive braći u samostanu, fra Petar je svoju ljubav prema imotskom samostanu iskazivao materijalno pomažući ovaj samostan i župu kad god je mogao. Nije bilo radova u samostanu i crkvi koje nije pomogao svojom donacijom, a tolike je i sam inicirao i financirao. Svake je godine dao nešto nabaviti za samostan. Navest ću samo neke stvari: srebrni okvir slike Gospe od Anđela, srebrni procesionalni križ, kip sv. Frane, svečano ukrašeni evanđelistar, svijećnjake za oltare sv. Ante i sv. Paškala, rozetu na pročelju crkve… I nije mislio stati na tome, ali je Gospodin odlučio da je vrijeme za vječni počinak.

Dragi brate Petre, u ime našeg samostana, tvog samostana, zahvaljujem ti na svemu dobru koje si učinio za samostan i za sve nas! Za tebe je samostan uistinu bio tvoja kuća, tvoj dom u koji si rado dolazio biti s braćom i radovao se svemu dobru koje se ostvarivalo u samostanu, velikim dijelom i tvojim zaslugama.

Poštovana obitelji pok. fra Petra, ujedinjeni smo danas s vama u Vašoj boli i žalosti, ali i u zahvalnosti Bogu za život Vašeg i našeg fra Petra, kao i u molitvi za njegov vječni pokoj. Znam da Vam je fra Petar puno značio i da ste ga istinski ljubili.

Vama, kao i svima nama ostalima, želim da se urežu u srce i pamet riječi našega Gospodina: Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će! Našeg dragog Petra nismo izgubili, nego je samo otišao prije nas onamo kamo naše srce uvijek teži, za čim čeznemo u dubini svoga bića, a to je počivanje u ljubavi Trojedinoga Boga.

Dragi brate Petre, neka ti Gospodin bude nagrada za tvoju dobrotu te milosrđe i lijek za sve tvoje slabosti!

Počivaj u miru Božjem!