Izlet bogoslova na Visovac

Ljeta Gospodnjeg 2025., 22. veljače, ostvarila se naša prethodno zamišljena misao – odlazak u posjet dragom i mirnom otočiću Visovcu. Kad izgovorimo ime Visovac, u nama se odmah bude drage uspomene. Za one koji nisu upoznati s njegovim značenjem u „fratarskom smislu“, Visovac predstavlja godinu intenzivnije formacije i kušnje – razdoblje koje potiče pojedinca na dublje upoznavanje vlastite osobnosti, produbljenje odnosa s Bogom te bolje razumijevanje franjevačke karizme, nasljedujući primjer svetog Oca Franje. Ono što je specifično, a često neizrečeno, jest da ime Visovca svakom franjevcu izmami osmijeh na lice – što samo po sebi dovoljno govori.

Vraćajući se, poput mladih ptića, u fratarsko gnijezdo, kad ga ugledasmo, ozariše se naša lica gledajući tu luku mira, sada već novim pogledom. Sve su se brige raspršile kada smo ugledali brodić Diku kako nam dolazi u susret, a molitva je spontano ispunila naša srca.

Okupivši se na mulu, samo nas je jedan korak dijelio od ulaska u Diku i zahvale fra Stojanu. Kažu da vrijeme brzo prolazi, ali grožđe još nije sazrelo. Fra Stojan nas je sigurno prevezao na otočić, gdje nas je dočekao i pozdravio fra Ivan Macut. Ušli smo u crkvu kako bismo pozdravili našu Gospu Visovačku, a nakon kratke molitve dočekao nas je gvardijan fra Marko Nimac na vratima samostanskog blagovališta. Nakon srdačnog druženja slijedila je molitva srednjeg časa, a potom zajednički ručak.

Slobodno poslijepodne svatko je iskoristio na svoj način: neki su se odlučili na vožnju brodićem, drugi su krenuli u šetnju, dok su treći zaigrali balote. Lijepo vrijeme bilo je jednako ugodno kao i raspoloženje svih prisutnih.

No, kao i uvijek, dođe trenutak kada treba krenuti dalje i nastaviti tamo gdje se stalo. Mislim da iz ovog, naoko običnog, posjeta možemo izvući važnu poruku: znati stati znači znati početi.

Fra Silvio Romac