Ludwigsburg: Hodočašće u Svetu Zemlju
Hrvatska katolička zajednica u Ludwigsburgu više je puta hodočastila u Svetu Zemlju. Ove godine to se zbilo od 18. do 25. veljače. Duša i organizator hodočašća bio je fra Ante Maleš, voditelj rečene zajednice. Poznavajući dobro svoje stado, držao ga je cijelo vrijeme na okupu i u obiteljskom raspoloženju. Bilo je ukupno 90 hodočasnika, a duhovni voditelj bio je fra Miroslav Modrić. Hodočašće, kao i obično, trajalo je osam dana. Za to se vrijeme pohode sva važnija mjesta povezana s Isusom i Njegovim navještajem Radosne vijesti – evanđelja. Tako je bilo i ovog puta, iako je bilo nekih manjih nemira u toj od pamtivijeka nemirnoj zemlji. Hodočašće je i ovog puta bilo u organizaciji agencije Ichtis Travel iz Splita.
Prvi dan, subota. Ujutro pođosmo do zračne luke u Stuttgartu te se prijavismo za let i poletjesmo za Carigrad, a potom za Tel Aviv. Poslije gotovo dvosatne vožnje autobusima iz Tel Aviva oko deset sati navečer prispjesmo u Nazaret, u hotel u predjelu zvanom Gornji Nazaret. Poslije večere smjestismo se u lijepim sobama na zasluženi počinak nakon cjelodnevnog putovanja.
Drugi dan, nedjelja. Raspoređeni u dva autobusa (prvi 40, drugi 50 hodočasnika) naš hodočasnički put Isusovom domovinom započeli smo Kanom Galilejskom. Među hodočasnicima, naime, bilo je osamnaest bračnih parova i više njihove djece, pa smo upravo njihovim blagoslovom željeli započeti hodočašće, jer je Isus svoje javno djelovanje započeo upravo u Kani, na proslavi zaruka, tj. vjenčanja. Kako je naša crkva trenutno bila zatvorena, spustili smo se u lijepo predvorje grčkog svetišta. Poslije fra Mirovoga kratkog nagovora o važnosti, radosti i poteškoćama obiteljskog života i posebne Božje zaštite svakoga bračnog para, očitovane i u Kani Galilejskoj, fra Ante i fra Miro pojedinačno su blagoslovili sve bračne parove što je izazvalo i suze u očima i roditelja i njihove djece koja su ih gledala s puno mladenačke ljubavi i zahvalnosti.
Poslije tog iskustva vratili smo se u Nazaret, u svetište Navještenja. Najprije smo obišli i pogledali mnogobrojne Gospine mozaike iz cijelog svijeta u dvorištu oko bazilike, među kojima su i mozaici hrvatskih svetišta. Najprije je postavljen onaj Gospe Bistričke, a kasnije i Gospe Kondžilske, Gospe Trsatske i Gospe Olovske. Posebno smo se zadržali u razgledavanju lijepog kipa djevojčice Marije, Isusove majke, koji se nalazi nad pokrajnjim ulazom u baziliku, s njezine južne strane. Djelo je to mladoga talijanskog umjetnika, nekoć udaljena od Crkve. On je za izradu tog kipa čitao evanđelja, obilazio crkve, prisluškivao vjernike te o svemu tome razmišljao i tek onda se dao na posao. Do kraja toga osjetljivog umjetničkog rada Isusova majka Marija toliko ga je privukla da ga je to dovelo Bogu. Postao je dijete Božje, kršćanin. Tu čovjek pomisli kako je mladi umjetnik vjerojatno htio na brzinu nešto zaraditi, ali je na tom putu našao najveću dobit – Boga i Vječnost, pa mu ništa drugo nije ni bilo važno. Odmah potom ušli smo u baziliku, na lijepa i velika glavna vrata. Najprije smo, uz vrlo malo riječi, pohodili Špilju navještenja i tu ostali klečeći u šutnji, otvoreni Isusovim riječima i prepustili se onom tihom i osobnom djelovanju Duha Svetoga. Time ispunjeni, uspesmo se u pobožnoj šutnji u Gornju crkvu, onu za mjesnu župnu zajednicu te dušom i srcem kratko sudjelovasmo na župnoj nedjeljnoj sv. misi za okupljene mjesne kršćane katolike – Arape, na njihovomu jeziku, nama posve nepoznatom – arapskom. Neki tek tu shvatiše da biti Arapin ne znači nužno i biti musliman.
I onda prijeđosmo dvorište i dođosmo pred crkvu sv. Josipa, odnosno crkvu othrane. Na glavnom ulazu u crkvu zastali smo uz reljef Gospe Sinjske te poljubili i pomilovali našu dragu Gospu, koja se tu nalazi od 14. studenog 2018. godine. Tu je fra Miro kratko objasnio kako je uopće došlo do toga da se i Gospa Sinjska vratila u svoj zavičaj. A to nipošto nije bilo ni jednostavno ni lako. To je učinila samo upornost i ljubav za Gospu od Milosti, odnosno Čudotvornu Gospu Sinjsku. Najbolje bi ipak bilo reći, kako je i sam fra Miro naglasio: „To je Ona sama učinila, drugi su bili samo sredstvo!“ Sv. misu u lijepoj crkvi predvodio je fra Ante, a fra Miro propovijedao o Svetoj obitelji i Božjim porukama za nas i naše obitelji danas.
Kako smo svi samo ljudi, imali smo kratki odmor za molitvu i okrjepu te onda pođosmo na nedaleko brdo Tabor. Najprije se u tišini povukosmo među povijesne samostanske zidine uz samu baziliku i pročitasmo odgovarajući evanđeoski tekst. Objašnjena je važnost ovog mjesta – Isusova preobraženja i kako su trojica izabranih na trenutak vidjela Isusovo božansko lice zbog kojega su poželjeli zauvijek tu ostati. Taj doživljaj Isusova božanstva zacijelo nisu nikada zaboravili, do ponovnog susreta s Njim – u Nebu! S tim mislima uđosmo u Crkvu i pogledasmo njezinu ljepotu, posebno malu ‘kriptu’ s lijepim i znakovitim mozaicima četiriju Isusovih ‘preobraženja’. Bacili smo pogled i na krovne grede hrasta lužnjaka iz naše Slavonije. Poslije toga smo se našli na terasi pored Crkve i divili se lijepoj okolici na sve četiri strane: od Karmela na zapadu, Hermona na sjeveru, Jordana na istoku i Samarije na jugu. Posebno pak mudro obrađenoj Jizreelskoj ravnici podno Tabora, od Jordana na istoku do Karmela na zapadu.
Treći dan, ponedjeljak. Put na Genezaretsko jezero. Najprije smo pohodili Brdo blaženstava i tu čuli evanđelje u malom, u Isusovu Govoru na gori. Čuli smo da je čistoća našeg srca preduvjet da čujemo Božji glas. A danas su mnogima srca pretrpana koječim nevažnim i prolaznim pa kao da i nema mjesta za Boga. Potom se spustismo u svetište umnažanja kruhova i Petrova prvenstva. Oba svetišta su na obali Genezaretskog jezera. Poslije toga pođosmo u Kafarnaumu gdje smo slavili sv. misu. I tu, kao i na ostalim mjestima, fra Ante je predvodio misno slavlje, a fra Miro propovijedao i objasnio nam sadašnjost i prošlost mjesta. Naglasak je ipak bio na tome da je Kafarnaum Isusov grad, da je baš u tom gradu Isus navijestio da će zauvijek ostati s nama u euharistiji, u posvećenom kruhu. Zato smo tu i slavili sv. misu euharistije. Poslije smo otišli u Magdalu i imali sat vremena za odmor i osvježenje. U tri sata vratismo se na Genezaretsko jezero, na brod. Boraveći sat vremena na tom jezeru, pročitali smo neke evanđeoske tekstove povezane s Isusom i jezerom: Isus stišava oluju, Čudesni ulov ribe, Isus hoda po vodi. Pogledali smo i objasnili cijelu poviješću bremenitu i lijepu okolicu jezera. Zatim se uputismo u Betlehem, uz rijeku Jordan. Do pola puta vidjelo se kuda prolazimo, nastupi mrak kad stigosmo u Betlehem. Kršćanski hotel smješten malo niže od bazilike rođenja bio je taman dostatan za cijelu našu skupinu. Jednostavan, čist i primjeren svojoj svrsi. U njemu smo se osjećali kao u svojoj obiteljskoj kući. Bili smo, naime, sami u njemu.
Četvrti dan, utorak. Ujutro najprije pođosmo u baziliku Isusova rođenja. Čekanje na silazak u samu Špilju rođenja trajalo je gotovo dva sata, za vrijeme čega smo čuli povijest mjesta, gradnje, rušenja te čuvanja i održavanja svetišta od prvih početaka, a potom razmišljali o tajni Isusova utjelovljenja u Nazaretu i rođenja ovdje u malom Davidovu gradu Betlehemu. Sve je to znak neizmjerne Božje ljubavi za sve nas – djecu Njegovu. S tim mislima i molitvom spustismo se u Špilju rođenja. S ljubavlju, vjerom i poštovanjem poljubili smo Davidovu zvijezdu, simbolično mjesto Isusova rođenja. Poslije toga smo slavili sv. misu Isusova rođenja u franjevačkoj crkvi sv. Katarine, naslonjenoj na samu baziliku. Pojašnjeno nam je da se Isus doista rodio tu u špilji, ali i da se svaki puta rađa na misi darujući nam se. U lijepom klaustru franjevačkog samostana, koji se nalazi ispred crkve sv. Katarine i uz baziliku rođenja, u njegovu središtu vidjeli smo kip najslavnijeg Dalmatinca – svetog Jeronima. I onda napustismo to drago nam svetište te laganim hodom odosmo u nedaleku Špilju mlijeka. Tu smo čuli dirljivu priču o Majci koja doji svoje dijete i s tim povezanu lijepu zgodu koja završava: „Ne ozdravi bolesno dijete drvo barke nego vjera Marte!“ Potom dobismo slobodno vrijeme za molitvu, ručak i kupnju uspomena. U tri sata uputili smo se u Ain Karem gdje smo najprije pohodili mjesto pohođenja BD Marije rodici Elizabeti, kojoj je nerođeno dijete zaigralo od radosti na pozdrav Djevice Marije koja je pod svojim srcem nosila Jedinorođenoga. Zatim se spustismo na mjesto rođenja sv. Ivana Krstitelja. Tu se prisjetismo da je Bogu sve moguće, čak i da nerotkinja rodi – Elizabeta. Crkva sv. Ivana se obnavlja, ali smo je ipak pogledali i došli do same špilje koja čuva uspomenu na Ivanovo rođenje.
Peti dan, srijeda, Pepelnica. Ujutro u osam sati uputili smo se na Maslinsku goru. Zbog velike gužve vožnja je trajala više od sat vremena. Počeli smo s Betfagom, mjestom gdje je na Cvjetnicu započeo svečani Isusov ulazak u Jeruzalem. Tu smo imali sv. misu. Pojašnjeno nam je značenje i razlog Isusova ‘svečanog’ ulaska u Jeruzalem – na magarcu. Na kraju smo blagoslovili pepeo kojim nas je fra Ante ‘pepeljavao’, stavljajući nam križ na čelo, da se pepeo ne prospe po podu – kako je tiho napomenuo fratar, čuvar svetišta. Svetište je cjelovito, funkcionalno i lijepo obnovljeno. Na tom prostoru vidjeli smo i malo naselje koje su franjevci ne tako davno podigli za kršćane, da se ne izgube u masi muslimana, ponekad i nasilnih. Potom pohodismo mjesto Isusova uzašašća i s apostolima, koji su s čežnjom ispraćali svog Učitelja, gledasmo u Nebo. Pohodili smo crkvu Očenaša i tu izmolili najljepšu molitvu, molitvu u kojoj Boga nazivamo svojim Ocem. U crkvi smo vidjeli i Očenaš na hrvatskom jeziku. Zatim smo se, uz najstarije židovsko groblje, spustili na mjesto Isusova plača nad Jeruzalemom te se sjetismo da Isus i za nama plače ako ne čujemo i ne prihvaćamo Njegovu riječ i ne uzvraćamo na Njegovu ljubav. Uz baziliku Isusove smrtne tjeskobe spustismo se u crkvu Gospina ukopa i uznesenja u nebo. Pojedinačno smo prošli uz Njezin grob u stijeni i vidjeli ploču na koju je bila položena. I tu smo zastali, molitvom povezani s Gospom – našom Majkom, koju je Sin uznio na Nebo – dušom i tijelom.
Kako je već bilo vrijeme odmora i ručka, otišli smo u austrijski hospicij u Ulici boli (Via dolorosa) i tu ostali malo više od sat vremena. Potom se vratismo do svetišta Isusova bičevanja i Isusove osude i odatle započesmo Križni put ulicama Jeruzalema, boreći se sa znatiželjnicima i prodavačima za prolazak. I tako dođosmo u baziliku uskrsnuća. Stali smo u dugi red i strpljivo čekali na ulazak u Isusov grb koji je postao slavan jer je treći dan ostao prazan. Bazilika se obnavlja, svijeta je u njoj puno pa je i naše čekanje potrajalo. No što je to u usporedbi s tim da smo dodirnuli i poljubili ploču nad Isusovim grobom?! Prije zatvaranja bazilike u 19 sati, uspjeli smo pohoditi i Kalvariju te s vjerom i ljubavlju promatrali tu ostarjelu i dragu nam povijesnu stijenu. Poslije se spustismo u kapelu našašća Križa, gdje je sv. Jelena Križarica pronašla dio Isusova križa. Potom smo izišli i gledali ceremonijalno zatvaranje vrata bazilike. Poslije toga se uputismo do autobusâ kraj Jafskih vrata te se spustismo u Getsemanski vrt, u baziliku Isusove smrtne tjeskobe. Tu smo imali klanjanje s Isusom živim među nama – u onom Presvetom Kruhu koji se nalazio u pokaznici na oltaru iznad litice koja čuva uspomenu na Njegovo znojenje krvlju. Molitvu, razmišljanje i klanjanje završili smo Isusovim blagoslovom svih nas i svih onih koje smo nosili u svom srcu i za koje smo molili. Ljubazni franjevci na odlasku su nam darovali malu maslinovu grančicu za uspomenu i sjećanje na Isusa u Getsemanskom vrtu. Bio je to najbremenitiji i najnaporniji hodočasnički dan pa smo poslije večere pošli na počinak.
Šesti dan, četvrtak. Ovaj dan smo započeli slavljenjem sv. mise u bazilici uskrsnuća u 10 sati u kapeli Isusova ukazanja Majci. Lijep je i duhovan doživljaj biti na tako svetom mjestu te slaviti Isusovo uskrsnuće gdje se ono i dogodilo. U toj kapeli franjevci se uvijek u pola noći sastaju na molitvu, a i više puta po danu. Tu i tako je živio i naš duhovni voditelj fra Miro. Poslije sv. mise dobili smo malo vremena za osobnu molitvu, razgledanje bazilike ili Staroga grada. Fra Ante i fra Miro posjetili su Franjevački samostan sv. Spasitelja i predali novac za pomoć Kustodiji za kršćane u Siriji pogođenima nedavnim silnim potresom. Uime Samostana Gospe od Zdravlja predano je 2.250 €, uime Samostana Gospe Sinjske – dar jednog dobročinitelja – 10.000 €, uime Župe sv. Ante u Prugovu 600 $ i 1.000 € uime župne zajednice u Ludwigsburgu.
Po dogovoru svi smo se našli ispred Jafskih vrata nad mjestom gdje je mučen i zapaljen sv. Nikola Tavelić sa svoja druga dva brata. Odatle smo laganim hodom krenuli prema Sionu, uz zapadne zidine Starog grada. Usput je fra Miro objašnjavao, pozivao nas da pogledamo zidine, najstarije naselje ispred njih, Betlehem u daljini na jugozapadu i novi Jeruzalem na sjeverozapadu. I tako dođosmo do Sionskih vrata na južnoj strani. Tu smo kratko zastali i vidjeli na zidinama tragove rata za stvaranje države Izrael 1948. god. I onda krenusmo do Dvorane posljednje večere. Usput smo vidjeli mali franjevački samostan sa svetištem koje nazivamo Uz Dvoranu/Ad Cenaculum. U posjed toga mjesta franjevci su došli zaslugom, mudrošću i snalažljivošću fra Jeronima Mihaića s Brača. Prošli smo uz crkvu Gospina usnuća koja je trenutno zatvorena jer se obnavlja te došli do Dvorane posljednje večere, srca franjevačke nazočnosti u Svetoj Zemlji. Turci su početkom šesnaestog stoljeća franjevce protjerali iz toga samostana, a Dvoranu pretvorili u džamiju. U tom samostanu živio je i sv. Nikola Tavelić, mučenički ubijen 1391. god. Rođenjem Države Izrael Dvorana nije više džamija, ali ni ona ni samostan još nisu vraćeni zakonitim vlasnicima – franjevcima i Katoličkoj Crkvi. Tu smo se molitvom, riječju, mislima i osjećajima prisjetili prevažnog događaja: Isusove posljednje večere u kojoj je, u prilici kruha, zauvijek ostao s nama. To je i mjesto silaska Duha Svetoga poslije Isusova uzašašća pa smo upravo taj tekst pročitali i pomolili se, najprije u šutnji i onda pjesmom, za ustrajnost na Božjem putu osnaženi Duhom Svetim. Poslije toga smo se uputili kroz Židovsku četvrt Staroga grada i spustili do Zida plača, odnosno Zapadnog zida, ravni na kojoj je kralj Herod podigao hram Isusova vremena. To je najsvetije mjesto židovskog naroda, jer je najbliže mjestu nekadašnjeg hrama od kojega nije ostao ni kamen na kamenu.
U Betlehem smo se vratili malo poslije pet sati s namjerom da kao hodočasnici dobijemo vrijeme kupiti još pokoji suvenir. Međutim, zbog nekih nemira sve je bilo zatvoreno. Ipak smo oko osamnaest sati napustili hotel i pješice se uputili pred baziliku rođenja. Bilo je jako hladno. U devetnaest sati u franjevačkom gostinjcu Casa nova imali smo večeru i naše hodočasničko druženje. Tu smo došli na večeru da i time pomognemo franjevačkoj zajednici, a i mladim župnim folklorašima koji su nam poslije večere pokazali što znaju – na radost i veselje sviju.
Sedmi dan, petak. Kao i obično, posljednji dan idemo u Judejsku pustinju i na Mrtvo more. Najprije smo zastali u Suhodolu Kelt, na vidikovcu zvanom Pogled na Jerihon. Tu u pustinji, na otvorenom, slavili smo sv. misu s izravnim pogledom na veliki dio Judejske pustinje koja je na tom dijelu posebno dojmljiva. Za oko je lijepa, a za život gotovo nemoguća. Upravo se tu negdje sv. Ivan postom i molitvom pripravljao da bude Isusov preteča. I sam Isus je negdje na tom području postio četrdeset dana. Na tu temu bila je i sv. misa koju smo tu slavili. Odatle smo produžili do rijeke Jordan, na mjesto gdje je sv. Ivan ‘krstio’ Isusa. Tu smo čitali odgovarajući evanđeoski izvještaj i onda obnovili naša krsna obećanja. Obojica franjevaca su svakog hodočasnika pojedinačno polijevali vodom iz Jordana. Poneki su pritom ušli u rijeku. Poslije tih obreda hodočasnici su poželjeli još i pojedinačni blagoslov pa je to i učinjeno, na njihovo veliko zadovoljstvo, pokoju suzu i veliki mir u srcu.
I onda se uputismo na Mrtvo more. Kako su tih dana izbili neki nemiri između Palestinaca i Izraelaca, preporučeno nam je da budemo oprezni pa smo stoga izostavili naše uobičajeno odredište na južnom kraju Mrtvog mora, En Bokek i povratak preko Arada i pustinje Negev, te otišli u Kumran. Tu smo ručali i tek ponešto kupili te otišli na plažu tog restorana, na Mrtvom moru, na njegovome sjevernom početku. Nekima se slano jezero i nije toliko svidjelo jer je razina na tom području silno opala, pa je bio malo duži hod do njega. U En Bokeku je drugačije jer je to donji, južni dio Mrtvog mora u kojem se razina vode stalno održava dovodom vode iz gornjeg dijela. I voda je slanija, gušća i teža. Na povratku u Betlehem navratili smo u nedaleko Polje pastira i sjetili se onoga čudesnog rođenja Djeteta od Djevice Marije u Betlehemu. Na to nas podsjetiše špilje i lijepa crkvica anđela. I time završismo naš hod Isusovim stopama u Njegovoj domovini. Još nam osta povratak u hotel, večera i spremanje za sutrašnji rani povratak svojim kućama.
Osmi dan, subota. Prva skupina napustila je hotel u tri sata ujutro, druga u šest sati. U Carigradu su obje skupine s ljubavlju i poštovanjem ispraćene za Stuttgart, s malim vremenskim razmakom. I onda se sretno vratismo svojim domovima u Njemačkoj za sve zahvalni Gospodinu i našim svećenicima.
Utorak, poslije hodočašća. Župnik se ipak nešto bolje osjeća. Grlo još nije ni približno dobro, ali je opće stanje daleko bolje nego po povratku. Ustao sam se, naložio vatru, pospremio malo ono što sam samo povadio iz kofera po dolasku u subotu u pola noći. Poslije doručka i uobičajene jutarnje molitve, upalio sam računalo. To je bio znak da sam se bar donekle vratio u normalu, poslije napornog hodočašća u kojem se mora puno govoriti, objašnjavati i budno paziti na povjereno stado. Tada sam, po sjećanju, napisao ljetopis od odlaska u Njemačku do povratka u svoju župu. To je zapravo opis našega osmodnevnog hodočašća Isusovom domovinom.
Potom sam posložio i one novce razbacane po torbi, među kojima je bila i omotnica koju su mi hodočasnici predali kao svoj dar zahvalnosti. Uz to sam našao i ono što je Nataša dobila od njih, koja mi je to kriomice stavila u torbu. Kad sam je danas nazvao i to joj rekao, ona je samo odgovorila: „Navikni se, kad ti netko nešto daruje, onda to primi sa zahvalnošću!“ Zašutio sam. Ima pravo! I onda sam, gotovo stidljivo, samo rekao: „Hvala!“ Hodočasnicima sam već u četvrtak na kraju naše večere i druženja kod franjevaca u Casa Novi rekao da nisam navikao dobivati ni plaću ni napojnicu za vođenje hodočašća. No zahvalio sam im za dar i ljubav očitovanu i u lijepom dopisu uz taj dar. Ali naglasio sam im i to da će sve to biti predano u dobrotvornu svrhu. Zato sam tomu daru, uz ono Natašino, pridodao i ono što se od hodočasnika skupilo za knjižicu Isusova domovina, hodočasnički priručnik što u konačnici iznosi tisuću eura. Sve sam to spremio te u idući petak predao Kristini, studentici narušenog zdravlja, kako bi mogla dovršiti svoj tako željeni petogodišnji studij.
fra Miroslav Modrić
