Makarska: Pedeset ljeta u franjevačkom odijelu

Članovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja koji su redovničko odijelo obukli u ponedjeljak 5. srpnja 1971. na Visovcu proslavili su zlatnu obljetnicu u Franjevačkom samostanu svete Marije u Makarskoj u srijedu 28. srpnja 2021. godine. Bila je to Godina milosti Gospodnje koju je trebalo proslaviti. Ipse est enim iobeleus!

Nakon pedeset ljeta od dvadeset i sedam fratara u redovničkom životu ostala su devetorica svjedoka minulih vremena: fra Ante Bilić, fra Stanko Dotur, fra Dušan Džimbeg, fra Ante Branko Periša, fra Josip Šimić, fra Ante Vugdelija, fra Marinko Vukman, fra Ante Vukušić, fra Petar Djukić. Među navedenima zbog obveza su izostali fra Ante Bilić, fra Ante Vukušić, fra Petar Djukić.

Domaćin proslave i slavljenik, gvardijan fra Stanko Dotur, za zlatnike je upriličio osvježenje u samostanskoj blagovaonici. Nakon susreta i čestitki, misno slavlje u samostanskoj crkvi svete Marije predvodio je fra Josip Šimić. U prigodnoj homiliji, iz riznice osobnih propovijedi, fra Josip je istaknuo značenje franjevačke karizme, kako u mjesnoj, tako i u općoj Crkvi. Osobito je naglasio ulogu svoje generacije koja je prošla trnovitom povijesnom stazom, kroz pedeset ljeta služeći Bogu i hrvatskom narodu. Nakon Očenaša nazočni na obredu uskliknuli su: „Jer tvoje je Kraljevstvo, quia tuum est Regnum, tvoja je Slava, et Potestas, tvoja je Moć, et Gloria, u vijeke vjekova, in saecula saeculorum!“ I zaključili zajedničkim usklikom: „Tako neka bude! Amen!“

Nakon misnog slavlja slijedio je objed u samostanskoj blagovaonici s mjesnim bratstvom. Uz jelo i piće, bez mrsa i posta, kako bi rekao naš narod, kolege su u razdraganom ozračju prepričavali minule događaje, od kojih, nevezano, donosimo posebne naglaske.

Najprije smo zaključili da je to bilo u ponedjeljak petog dana mjeseca srpnja ljeta Gospodnjeg tisuću devet stotina sedamdeset i prvog od utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista, kada je četa gojenika Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja krenula na put duhovnosti iz dva smjera, iz Franjevačkog sjemeništa u Sinju i iz Instituta za redovničku braću u Zaostrogu, prema zajedničkom odredištu, u Franjevački novicijat na Visovcu. Prijelaz od rijeke Cetine nakon tri godine Franjevačke klasične gimnazije do Bijele stijene između slapova rijeke Krke, kao i prijelaz od Instituta za redovničku braću ispod gore Vitera, prošao je u snivanju: „Oblačimo franjevačko odijelo!“

Napustili smo školske klupe i na njima poslagane knjige; ostavili profesore i odgojitelje sa suzom u oku; ostavili smo alatke na stolovima, da bi se vratili… u četvrti razred i položili ispit zrelosti, da bi se vratili… u zaostrošku oazu samoće; da bi nastavili gaziti franjevačkom stazom mira i dobrote.  

Dok smo se spuštali po mladenačkom pravilu – tko će prvi do obale – braća cvrčci na miljevačkoj brini ne bi utihnuli uz naše gromoglasno čavrljanje. Bio je to dan F-franjevački, za dvadeset i sedam mladića koji su mladenačkom odlučnošću odlučili služiti Bogu i Crkvi po uzoru na utemeljitelja svetog oca Franju.

Bilo nam je kao da snivamo s praocem vjere Abrahamom komu je, kao i nama, Bog rekao: „Iziđi iz zemlje svoje, egredere de terra tua, iz zavičaja, et de cognatione tua, i doma očinskoga, et de domo patris tui, u kraljeve, in terram, koje ću ti pokazati, quam monstrabo tibi“. Upravo smo tada osjetili poziv da se lađicom prevezemo na drugu obalu u naručje svetog oca Franje koji nas čeka: „Ne boj se! Noli timere! Ja sam ti, dragi brate, zaštita! Ego protector tuus sum!“

Uistinu, kada smo se prevezli na drugu obalu, učinilo nam se da Visovac gori, arderet, a ipak ne izgara, et non combureretur. I tada iz goruće vatre, poput Mojsija na Horebu, čujemo glas svetog oca Franje: „Brate! Frater!“ Jedan po jedan rekosmo: „Nazočan! Adsum!“ Javi se serafski otac: „Izuj obuću s nogu! Solve calceamentum de pedibus tuis! Jer mjesto, locus enim, na kojemu stojiš, in quo stas, sveto je tlo, terra sancta est“.

Nekoć se govorilo: „Lapis Alba!“ Danas velimo: „Visovac!“ Svakako, Zipka serafina zagrlila nas je čarobnom toplinom stoljetnih jablanova uz vlažno zapuhivanje južnog brata Vjetra.

Misno slavlje tog dana predvodio je provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Petar Čapkun. Nakon uvodnog obreda, magistar novaka fra Luka Livaja prozvao je, poimenično, svakog kandidata, koji se odazvao, kličući sudbonosni poklik: „Evo me! Adsum!“ Tada nam se učinilo, ili je možda otac Provincijal propovijedao ove riječi: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Venite, benedicti Patris mei!“

Uistinu, dostojno je i pravedno da navedemo imena franjevačkih novaka koji su u ponedjeljak 5. svibnja 1971. obukli franjevačko odijelo i ušli u Franjevački novicijat na Visovcu. Kandidati iz Franjevačkog sjemeništa u Sinju: fra Mirko Aleksić iz Pokrovnika, fra Dinko Bekavac iz Studenaca, fra Ante Bilić iz Studenaca, fra Nediljko Buljan iz Runovića, fra Ante Cicvarić iz Kijeva, fra Josip Ćaleta iz Vinovca, fra Dušan Domić iz Lovreća, fra Stanko Dotur iz Turjaka, fra Josip Duran iz Graca pored Drniša, fra Dušan Džimbeg iz Otoka, fra Ante Lojić iz Parčića, fra Drago Marević iz Staševice, fra Petar Mrkonjić iz Zmijavaca, fra Tomislav Nosić iz Lovreća, fra Ante Branko Periša iz Krkovića, fra Petar Rastočić iz Novih Sela, fra Josip Šimić iz Glavica, fra Stjepan Tadić iz Otoka, fra Mate Topić iz Ogorja, fra Martin Vidović iz Vidonja, fra Ante Vugdelija iz Otoka, fra Marinko Vukman iz Hrvaca, fra Ante Vukušić iz Lišnjaka; kandidati iz Instituta za redovničku braću u Zaostrogu: fra Petar Djukić iz Subotice, fra Viktor Markušić iz Petrovaradina, fra Ante Topić iz Siverića, fra Krešo Troskot iz Banjevaca.

Tako su mladenački snovi, jer srce ne vara, cor non mentitur, postali redovnička stvarnost. Roditelji i rodbina, prijatelji i znanci koji su sudjelovali na našem slavlju, povukli su se u svakodnevni život. Svaki početak je težak, osjetili smo. Omne principium difficile est. Ali mladi smo i ne predajemo se.

Na Visovcu je nakon slavlja ostalo dvadeset i sedam novaka nad kojima je bdio meštar fra Luka Livaja; gvardijan fra Tomislav Duka skrbio je za hranu, a časne sestre Franjevke od Bezgrješne iz Šibenika vodile su domaćinstvo; ispovjednik fra Jozo Janković bio je naš duhovnik, a fra Jozo Dodik naknadno se pridružio samostanskom bratstvu; fra Ivan Dika Ušljebrka bio nam je kao pravi djed; pastirica Anđa uzgajala je blago, a Gluva je bila samostanski pokretni čuvar. Ako bi netko od fratara stigao na obalu, redovito je zvao Gluvu za prijevoz do Visovca. Povremeno je iz Dubravica navraćao Ante Jurić zvani Ćima, češće iz Rupa dolazio je Šime Radnić; lugar Jole Knežević i lugaruša Milka bili su nam prvi susjedi. Noćne ribarske lađice nismo brojili, iako su nam ponekad ujutro donosili ulov. Za vrijeme turističke sezone posjećivali su nas znatiželjni namjernici i divili se kraškom Ljepotanu na rijeci Krki.

Novaci kao novaci, naravno, čekali su kada će početi novicijat. Ako ne baš drugi dan, ono… počet će drugi tjedan, možda idući mjesec. Rekli bismo: „Sigurnije od sigurnoga! Certo certius!“ Jer u to vrijeme na Visovcu još se obnavljao dio samostana, pa su mlade redovničke snage pomagale u obnovi, odvozile žbuku i otpadni materijal, nasipale obalu, uređivale staze i sadile povrće, cvijeće… Dnevni raspored nalazio se u svakoj sobi u kojemu je bilo naznačeno ustajanje i lijeganje, vrijeme misnog slavlja, časoslova, krunice, osobnih razmatranja… i predavanja o franjevaštvu. Iz dana u dan, de die in diem, na buđenje nas je pozivao pozornik, kucajući na redovničku ćeliju: Benedicamus Domino! Pospanci bi se na taj pozdrav budili, vičući: Deo gratias!

Čekali smo kada ćemo, kako se pričalo, saditi kupus naopako. Iako smo sumnjali u istinitost ove priče kojom su nas plašili stariji redovnici, sadnju kupusa naopako ipak nismo dočekali. Rekli bi naši stariji: „Veselo srce vedri lice čovječje! Cor gaudens exhilarat faciem!“ Iako smo, šale radi, da Meštar ne vidi, koji struk posadili lišćem u zemlju. Ne možemo reći da nismo sadili kupus i salatu, rajčice i krastavce, travu i cvijeće, ali na ‘posa’, kako je odredio duhovnik fra Jozo. Zidali smo podzide po naputku drugog fra Joze, koji je više govorio pokretima ruku nego riječima. 

Svakako, novicijat je započeo nečujno; pomalo nas je zavodio, a mi smo se dali zavesti… kroz godinu dana redovničke kušnje. Sve ima svoje vrijeme! Omnia tempus habent! Ako nismo sadili kupus naopako, ne možemo reći da nas Meštar nije rešetao kao što sijač pročišćava pšenicu od kukolji i pljeve, po onoj evanđeoskoj: „Puno je zvanih, multi enim sunt vocati, malo je odabranih, pauci vero electi“. Znao nas je povesti na župna slavlja visovačkog okružja po župama povjerenima Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja; igrali smo nogomet, odlazili na duge šetnje, vozili se brodom do Roškog slapa i Skradinskog buka. Jednom smo čak u habitima pješačili do pravoslavnog samostana sv. Arkanđela Mihovila iznad Roškog slapa blizu Kistanja i susreli se s njihovim kandidatima za redovništvo i svećeništvo. Dostojno smo s hodočasnicima proslavili svetkovinu Gospe od Anđela 2. kolovoza i Veliku Gospu 15. kolovoza; na poseban način slavili smo svetkovinu sv. oca Franje kada nas je Obred preminuća prenio u vrijeme nastanka franjevačkog reda.

Jesensko lišće padalo je po stazama, a mi smo ga strpljivo skupljali. Tempora mutantur, vremena nas mijenjaju, et nos mutamur in illis, a i mi se mijenjamo s njima! Prolaznost vremena motala nam se oko nogu osobito mučnih dana kada smo krajem studenog šetnjom iznad Miljevaca osluškivali nemile događaje koji su zatrli Hrvatsko proljeće. 

Kratki zimski dani, od izlaska do zalaska sunca, solis ortu usque ad occasum, nisu nam poremetili franjevački ritam. Ponekad bi nas posjetio župnik fra Šimun Janković iz Ogorja i skratio nam zimske večeri prepričavanjem pastoralnih dogodovština. Kraj građanske godine raspoložio nas je božićnim ozračjem. Napravili smo božićne jaslice u crkvi, a po redu smo, uz prigodni nagovor, gasili božićnu svijeću u samostanskoj blagovaonici. Tombola s okolnim župnicima donijela je bratsko ozračje u samostansko zdanje. Te godine zima je bila zubata; grijanja nije bilo pa je znala smrznuti i voda za umivanje u sobnom umivaoniku. Spašavali su nas fratarski plaštevi koje bismo ovijali oko sebe poput biljaca ili sukanaca.

Korizma nas je dovela do Uskrsa, ljubičasta boja pokore do slave Uskrsnuća; proljetno buđenje vegetacije i pjev ptica najavio je novi posjet Kolijevci serafina. Dobročinitelji s darovima dolazili su nam u posjet najčešće nedjeljom, slavili s nama misu i objedovali u samostanskoj blagovaonici.

Približio se, osjećali smo, od dana do dana, a die ad diem, tri stotine šezdeset i peti dan redovničke kušnje… i jedan dan više, jer je nova godina bila prijestupna. Zato nam je novicijat završio na isti datum: 5. srpnja 1972., ali u srijedu.

Jedan za drugim, kleknuli smo pred oca Provincijala i dali svečanu prisegu: „Na hvalu i slavu Presvetog Trojstva, ja, brat… jer mi je Gospodin udijelio ovu milost da evanđelje i stope Gospodina našega Isusa Krista izbližega slijedim, pred prisutnom braćom, u tvojim rukama, brate Provincijale, čvrstom vjerom i voljom: zavjetujem Bogu Ocu svetome i svemogućemu da ću na godinu dana živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći; ujedno se obvezujem na život i Pravilo Manje braće što ga je potvrdio papa Honorije te se obvezujem da ću ga vjerno održavati sukladno Konstitucijama Reda Manje braće. Predajem se, stoga, svim srcem ovome bratstvu da bih, učinkovitim djelovanjem Duha Svetoga, vođen primjerom Marije Bezgrešne, zagovorom Oca našega svetoga Franje skupa sa svim svetima, i uz vašu bratsku pomoć, mogao ustrajno težiti savršenoj ljubavi u služenju Bogu i Crkvi i ljudima. Amen!“ Consummatum est! Gotovo je!

Tog dana položili smo prve privremene redovničke zavjete; zatim više puta, po ugovoru, na godinu dana… do vječnih zavjeta, ab aeterno, zauvijek.

I tako, draga redovnička družino, iz godine u godinu mijenjali smo građanske i liturgijske kalendare i tovarili na leđa osobno breme. Ali, rekli bi stari Latini da čovjek uči dok je živ: Vivere tota vita discendum est.

Znali smo da svako novicijatsko zrno, kako se moglo predvidjeti, nije palo na plodno tlo; nismo svi uspjeli izdržati redovnički pojas s tri zavežljaja na franjevačkom habitu. Neki su se vratili u svjetovni stalež, neki nisu služili vojni rok pa su otišli godinu naprijed, a fra Martin je postao biskup. Ubrzo smo se raspršili prema službama koje su nam dodijeljene u samostanima Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u povjerenim župama, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemnoj pastvi, osobito u Njemačkoj.

Čini nam se, ili je to propovijedao otac Provincijal na dan redovničkog oblačenja, da se na nama ispunja proročanstvo blage vijesti Isusa Krista, kojemu smo se stavili u službu: „Blago vama, siromasima, beati paupers; blago ožalošćenima, beati, qui lugent, koji sada plaču; blago krotkima, beati mites; blago gladnima, beati, qui esuriunt, koji sada gladuju; blago žednima pravednosti, beati, qui sitiunt iustitiam; blago milosrdnima, beati misericordes; blago čistima srcem, beati mundo corde; blago mirotvorcima, beati pacifici; blago progonjenima zbog pravednosti, beati estis cum maledixerint vobis… s franjevačkim zavežljajem oko pojasa osvojit ćete Kraljevstvo Nebesko, Regnum Caelorum“.

Ali, kako bilo da bilo, osjećamo vrijeme nikoga ne čeka! Tempus neminem manet! Savile su nam se starosne kosti; oxygenium je nagrizao franjevački organizam, a vodikov oksid ispirao redovničke dane. Stariji smo! Sa zrnom soli više u glavi, cum grano salis. Ne, nećemo reći da smo ostarjeli. Ali sestrica Bolest i sestrica Smrt udružile su se i povele pojedine redovnike iz naše skupine u krilo svetoga oca Franje. Obilježeni znakom vjere preminuli su: fra Dinko Bekavac, fra Dušan Domić, fra Petar Rastočić, fra Mate Topić, fra Viktor Markušić, fra Ante Topić. Pokoj vječni daruj im, Gospodine. Requiem aeternam dona eis Domine! Svjetlost vječna svjetlila im, et lux perpetua luceat eis. Počivali u miru. Requiescant in pace. Amen.

I mi smo se spominjali preminulih redovnika. Svaku večer čitali smo imena braće pred obljetnicu njihove smrti. Malo nam je bilo neugodno, iako smo učili latinski jezik, ispravno čitati brojeve dana, mjeseci i godina, ali bi nam pripomogli bivši novaci koji su iznad rimskih brojeva olovkom upisali kako se izgovaraju.

Kad danas pogledamo ćelave glave i sijede vlasi te pobrojimo tablete za doručak, ne računajući one za spavanje, osjetimo da smo već u starosnoj dobi, odnosno, da smo prešli šezdeset i petu; da smo u miru, to jest u mirovini, ali još u redovničkoj službi. Ah, rekli bismo, ali ne naglas, da tako prolazi obličje ovog svijeta! Sic transit gloria mundi! Ali, o tome ćemo drugi put, ako nas bude netko imao slušati. Rekao bi naš narod: „Ljubav i kašalj se ne mogu sakriti“. A latinaši preveli ovako: Amor tussisque non celantur. Kod nas se ljubav vidi, a kašalj čuje. Još smo tu, u kašlju i ljubavi.

I na kraju, ili završetku našeg slavlja, usput, da napomenemo, ad vocem, kolega fra Marinko Vukman podario nam je svojevrsni spomenar o četrdeset ljeta svoga života i rada na njivi Gospodnjoj; veleknjigu redoživota, koju su dvojica braće, fra Šimun Markulin i fra Ante Akrap, kao urednici sa suradnicima, uvezali pod nazivom: Tragovi vjere i ljubavi, Split 2021., 477 str., format A4.

Bilo i ponovilo se, veli

fra Sudionik.