München: Mjesečni susreti za mlade i odrasle
S početkom nove školske, akademske i vjeronaučne godine u Hrvatskoj katoličkoj župi blaženog Alojzija Stepinca u Münchenu započeli su susreti za mlade i odrasle pod geslom „Dođite i vidite“. Održavat će se jednom mjesečno, a namijenjeni su ponajprije onima koji su prerasli dobnu skupinu Franjevačke mladeži, a još se nisu uključili u Franjevački svjetovni red.
Na prvom susretu, održanom u subotu 24. listopada, prisustvovalo je oko dvjesto sudionika u dobi između 25 i 40 godina. Program je započeo u 18 sati molitvom krunice u crkvi sv. Pavla apostola na Theresienwieseu. Krunicu su predvodili mladi, a potom je euharistijsko slavlje predvodio župni kapelan fra Oliver Marčinković. Za sakrament ispovijedi sudionicima je bio na raspolaganju župnik fra Frano Čugura. Nakon mise program je nastavljen u Hrvatskom domu u blizini crkve, gdje je na kraju upriličeno i druženje.
Poučna kateheza o vjeri
Velika dvorana Hrvatskog doma bila je premala za sve okupljene na drugom dijelu susreta. Sudionike su na početku pozdravile Nediljka Šarić i Katarina Jurišić te predstavile projekt zajednice mladih. Istaknule su da će se susreti održavati jednom mjesečno te biti molitvenog, duhovnog i društvenog karaktera. Na njima će se obrađivati različite teme iz područja vjere i svakodnevnog života, a namijenjeni su svima koji žele sklopiti nova poznanstva, produbiti odnos s Bogom i rasti u vjeri. Na prvom susretu fra Oliver Marčinković održao je katehezu pod naslovom „Zašto vjerujem?“.
Obrazlažući izbor teme, fra Oliver je pojasnio da je vjera temelj okupljanja vjernika i sakramentalnog života Crkve. Istaknuo je da ona podrazumijeva povjerenje, koje vjernici polažu u Boga. Naglasio je da vjera nije samo osobni čin, nego se živi i razvija u zajednici Crkve. Služeći se slikom ceste i zelenog svjetla na semaforu, istaknuo je važnost povjerenja u životu vjernika. Osvrnuo se i na nepovjerenje te naveo neke od okolnosti koje do njega mogu dovesti.
„Čežnja za Bogom upisana je u čovjekovo srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikada ne prestaje čovjeka privlačiti k sebi, a čovjek će samo u Bogu pronaći istinu i blaženstvo za kojima neprekidno traga“, istaknuo je govoreći o odnosu Boga i čovjeka. Kao primjer toga traganja naveo je sv. Augustina i njegove riječi: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“, te, „Kad budem združen s tobom svim svojim bićem, neću imati boli i napora i život će moj biti živ, sav pun tebe.“
Fra Oliver je istaknuo da čovjek od početaka svoje povijesti traga za smislom, a izvor i cilj svakog traganja jest Bog. U tom se smislu, pojasnio je, može reći da je svaki čovjek religiozno biće, bez obzira na to poznaje li Boga ili ne.
Potom je naveo neke od okolnosti koje mogu dovesti do nevjere. Kao jedan od uzroka izdvojio je „pobunu protiv prisutnosti zla u svijetu“. „Bog nije stvorio zlo ni grijeh. Grijeh je uvijek pomanjkanje dobra“, pojasnio je. Među uzrocima nepovjerenja prema Bogu naveo je i nepoznavanje vjere te vjerski nemar. Istaknuo je da čovjek upoznavanjem vlastite vjere otkriva tko je i kakav je Bog te kako se objavljuje ljudima.
Kao sljedeći uzrok nevjere izdvojio je „pretjeranu brigu za svjetovno i za bogatstvo“, zbog koje čovjeku ostaje malo vremena za molitvu i duhovni rast. Osvrnuo se i na loš primjer vjernika, podsjetivši da su svi ljudi grešnici te da drugi zbog njihovih loših postupaka ponekad okrivljuju Boga.
Među uzrocima nevjere spomenuo je i misaone struje koje se protive vjeri. Govorio je i o strahu zbog počinjenog grijeha, koji čovjeka može navesti da se skriva pred Bogom i izmiče Njegovu pozivu. Stoga je mlade potaknuo da se ne boje pristupiti sakramentu ispovijedi.
Naglasio je važnost osobnog angažmana u prepoznavanju Božjeg poziva i odgovaranju na njega. Pojasnio je da savjeti svećenika trebaju potaknuti vjernike na djelovanje te da slušanje Božjeg glasa i spremnost na konkretne korake vode prema sreći i radosti za kojima čovjek traga. Prisutnima je potom posvjedočio o vlastitoj odluci za svećeništvo i koracima koje je poduzeo kako bi ostvario svoj poziv.
Putevi prepoznavanja Boga
U nastavku je fra Oliver govorio o putovima kojima vjernici i nevjernici mogu doći do spoznaje Boga. Kao jedan od njih izdvojio je promatranje svijeta: njegov red i ljepota upućuju na Boga kao izvor i svrhu svega stvorenog. Kao primjere naveo je izmjenu godišnjih doba, dana i noći te prirodne zakonitosti.
Drugi put spoznaje Boga jest sam čovjek. Njegova otvorenost ljepoti i dobru, sloboda, glas savjesti i čežnja za beskonačnim potiču ga na postavljanje pitanja o Božjoj opstojnosti. U svemu tome, pojasnio je predavač, čovjek prepoznaje vlastitu duhovnu dušu i klicu vječnosti koja se ne može svesti na materiju. Istaknuo je da čovjekova duša može imati svoje podrijetlo samo u Bogu.
Podsjetio je na riječi sv. Pavla koji u Poslanici Rimljanima, govoreći o poganima, piše: „Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire“.
Spomenuo je i žrtvenik s natpisom „Nepoznatom Bogu“ u Ateni. Tim se natpisom sv. Pavao poslužio kao polazištem kako bi Atenjanima navijestio Boga, Oca Isusa Krista.
Govoreći o prenošenju Božje objave, fra Oliver je pojasnio da su apostoli ono što im je Krist povjerio prenosili propovijedanjem i spisima nastalima po nadahnuću Duha Svetoga. To se naviještanje nastavlja iz naraštaja u naraštaj sve do Kristova ponovnog dolaska.
Sveta predaja i Sveto pismo tvore jedan sveti polog Božje riječi, u kojemu putujuća Crkva promatra Boga kao izvor svih svojih bogatstava. Svojim naučavanjem, životom i bogoštovljem Crkva čuva i svim naraštajima prenosi sve što jest i sve u što vjeruje. Tako Božji narod, oslanjajući se na nadnaravni osjećaj vjere, prima dar Božje objave, sve dublje u nju prodire i potpunije po njoj živi. Služba autentičnog tumačenja Božje riječi povjerena je crkvenom učiteljstvu, odnosno papi i biskupima u zajedništvu s njime, istaknuo je fra Oliver.
Konačna objava Boga je u Isusu Kristu
Govoreći o povijesti spasenja fra Oliver je podsjetio da se Bog, osim u stvorenom svijetu, očitovao i praroditeljima Adamu i Evi. Nakon pada obećao im je spasenje, a s Noom je sklopio vječni savez koji obuhvaća sva živa bića. Potom je izabrao Abrahama i sklopio savez s njim i njegovim potomstvom. Od njegova je potomstva oblikovao svoj narod, kojemu je po Mojsiju objavio Zakon, a po prorocima ga pripravljao za prihvaćanje spasenja namijenjenog cijelom čovječanstvu.
„To spasenje jest Isus Krist. Bog se potpuno objavio poslavši vlastitog Sina, u kojemu je uspostavio svoj savez zauvijek. Krist je konačna Očeva riječ“, naglasio je fra Oliver.
Božja objava zaključena je smrću svetog Ivana evanđelista, najmlađeg Isusova apostola i autora četvrtog evanđelja. Istaknuo je da je Bog u svom Sinu Isusu Kristu izrekao puninu objave. Privatne objave, pojasnio je, ne nadopunjuju niti mijenjaju Kristovu objavu, nego mogu pomoći vjernicima da je dublje razumiju i potpunije žive.
Spomenuo je i primjer svetaca te Blažene Djevice Marije, koji vjernicima mogu pomoći u približavanju Bogu. U tom se kontekstu osvrnuo na marijanske dogme i osjećaj vjere Božjeg naroda. Govorio je o ulozi crkvenog učiteljstva u prepoznavanju i tumačenju istina vjere te pojasnio da je služba autentičnog tumačenja Božje riječi povjerena papi i biskupima u zajedništvu s njime.
Definicija vjere
U zaključku je fra Oliver protumačio pojam vjere i ulogu Crkve u njezinu prenošenju i življenju. Kao polazište uzeo je definiciju iz Poslanice Hebrejima: „A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Heb 11,1).
Tumačeći prvi dio definicije, pojasnio je da vjernik već sada na neki način posjeduje ono čemu se nada, a to je život vječni. Drugi dio povezao je s uvjerenošću u Božje postojanje, Kristova čuda i djelovanje Duha Svetoga, premda Boga ne vidimo.
Istaknuo je da vjera uključuje prihvaćanje istina zapisanih u Svetom pismu i osobno povjerenje u Isusa Krista. Posebno je naglasio važnost prenošenja vjere u obitelji, s roditelja na djecu i sa starijih na mlađe, kao i važnost upoznavanja vjere u crkvenoj zajednici, među ostalim po svjedočanstvu svećenika i posvećenih osoba.
Vjera je, podsjetio je, nadnaravni Božji dar. Da bi čovjek vjerovao, potrebna mu je nutarnja pomoć Duha Svetoga. Za dar vjere treba moliti te ga razvijati i produbljivati.
Govoreći o vjeri kao crkvenom činu, naglasio je njezinu povezanost sa sudjelovanjem u životu Crkve i primanjem sakramenata. Vjera se prima, živi i prenosi u zajednici, zaključio je fra Oliver.
Lj. T.
