München: Predavanje dr. Tomislava Đurasovića u HKŽ München
U utorak, 30. rujna 2025., u sklopu susreta Akademskog kruga Hrvatske katoličke župe München, održano je predavanje dr. Tomislava Đurasovića pod naslovom „1100 godina Hrvatskog Kraljevstva, splitskih crkvenih sabora i Zahumlja – kamena temeljca hrvatskog identiteta“.
Predavač je prisutne proveo kroz bogatu hrvatsku povijest, naglasivši da mu je jedina želja ojačati kulturni identitet svakog pojedinca. Predavanje je bilo sadržajno, zanimljivo i sveobuhvatno.
Malo je naroda koji dobro poznaju vlastite početke i značenje svog imena. Ni mi Hrvati ne znamo točno što znači niti kako je nastalo ime Hrvat. Prvi se put ono pojavljuje već u 2. i 3. stoljeću u području Azova, na ušću Dona, u dvama grčkim natpisima kao osobno ime Horoathos i Horuathos, za koje se drži da je iranskog podrijetla.
Do 11. stoljeća hrvatsko su ime nosila još dva slavenska plemena: Hrvati u Poljskoj, u tzv. Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj uz gornju Vislu sa središtem u Krakovu, te Hrvati u sjeveroistočnoj Češkoj. Tragovi hrvatskog imena pokazuju da su se manje hrvatske skupine stopile s drugim slavenskim i neslavenskim narodima na prostranom području srednje Europe.
Znanstvenici su kroz stoljeća nudili različita tumačenja o nastanku i značenju imena Hrvat, no do danas nisu došli do konačnog odgovora. Jedino u čemu se slažu jest da ono nije slavenskog podrijetla. Predavač se pritom osvrnuo i na četrnaest kamenih ploča perzijskog kralja Darija, od kojih jedna spominje ime Hrvat.
Govorio je i o pokrštenju Hrvata, o mučenicima Salone te o caru Dioklecijanu, koji je, nanijevši mnogo zla, ostao upamćen po svojoj izreci divide et impera – „podijeli pa vladaj“.
Dr. Đurasović je spomenuo dvojicu povjesničara koji zastupaju tezu da Hrvati potječu iz Irana – Stjepana Sakača i Josipa Mikoczyja Blumenthala.
Stjepan Sakač, povjesničar poznat po svojim radovima o hrvatskoj povijesti, osobito je istraživao međunarodni mirovni ugovor koji spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet u djelu De administrando imperio. Prema tom izvoru, nakon pokrštenja Hrvati su sklopili vlastoručni ugovor te se čvrstom i nepokolebljivom vjerom zakleli Petrovoj stolici da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, nego će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli. Zauzvrat su od neimenovanog pape primili „molitvu“ – obećanje da će ih Bog Hrvata štititi i pomagati kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, te da će ih Petar, Kristov učenik, obdariti pobjedom. Sakač je u svojim raspravama nastojao dokazati vjerodostojnost toga ugovora te je smatrao da se neimenovani papa odnosi na svetog Agatona.
Papa Agaton poslao je 680. godine poslanicu bizantskom caru Konstantinu IV., nastalu na rimskom crkvenom saboru. U njoj se navodi: Između barbarskih naroda, kako Langobarda tako i Slavena, također u sredini Franaka i Gala, nalaze se mnogi od mojih slugu (tj. biskupa), koji se s obzirom na apostolsku vjeru ne prestaju revno mučiti…. Sakač je zaključio da spomenuti Slaveni biti mogu jedino Hrvati, jer su ostali slavenski narodi pokrštavani tek potkraj 8. i početkom 9. stoljeća. Agatonova poslanica tako potvrđuje da su Hrvati već 680. godine imali biskupe koji su ih duhovno opsluživali. Poslanicu su potpisali nazočni biskupi, među kojima i jedan iz Istre, no ne i iz ostalih hrvatskih krajeva. Sakačevu tvrdnju prihvatili su i hrvatski povjesničari Dominik Mandić i Marković.
Dr. Đurasović se pozvao i na izvore prema kojima je pokrštavanje Hrvata započelo između 640. i 642. godine. Spomenuo je i Tomu Arhiđakona, koji navodi da je većina pučanstva tada već bila pokrštena. Predavač je potom govorio o odnosu Crkve i hrvatskih vladara, istaknuvši Trpimira, Domagoja, Branimira, Tomislava i druge, a osobito kralja Zvonimira.
Branimir je hrvatsku nezavisnost učvrstio oslanjajući se na papu, koji ga je priznao za kneza i uputio mu svoj blagoslov. U vrijeme kralja Tomislava, 925. godine, prvi su put sjedinjeni sjeverni i južni krajevi, od Drave do mora, u jedinstvenu hrvatsku državu. Tomislav je tada okrunjen i priznat za kralja, a papinsko priznanje potvrdilo je status Hrvatske kao kraljevine.
Na sličan se način i kralj Zvonimir oslonio na Crkvu: zavladao je dalmatinskim gradovima, a papa ga je priznao za kralja Hrvatske i Dalmacije. Tada su te zemlje prvi put tvorile jedinstvenu državu.
Govoreći o crkvenim saborima u Splitu 925. i 928., dr. Đurasović je ustvrdio da je tada zaključeno kako se vrhovna crkvena vlast na čitavome hrvatskom području – od mora do Drave i od Raše do Kotora – priznaje splitskom nadbiskupu. Ninska biskupija je ukinuta, a biskupu Grguru dodijeljena skradinska. Sabori su također zabranili ređenje svećenika koji bi u bogoslužju koristili staroslavenski jezik. Međutim, budući da je bilo vrlo malo svećenika koji su znali latinski, zapadno bogoslužje na crkvenoslavenskom jeziku hrvatskog obilježja ipak se sačuvalo. S njim se očuvalo i hrvatsko narodno pismo – glagoljica – te su oboje postali trajni dio naše kulturne baštine.
Veći dio svog predavanja dr. Đurasović posvetio je Zahumlju, odnosno Hercegovini. Posebno se osvrnuo na općinu Ravno kao „štit hrvatskog juga“. Govorio je o stradanjima stanovništva, hercegovačkom ustanku, prelascima dijela pučanstva na pravoslavlje i islam, o bjegovima te teškim stradanjima Hrvata u donjoj Hercegovini.
Na samom kraju okupljenima se predstavio novi župnik Hrvatske katoličke župe München fra Frano Čugura, koji je zahvalio dr. Tomislavu Đurasoviću. Zahvalnu riječ uputio je i g. Ante Moro, predsjednik Akademskog kruga.
fra Jozo Župić
