München: Proslavljena 75. obljetnica Hrvatske katoličke misije/župe München

75. obljetnica Hrvatske katoličke župe, ranije misije, bl. Alojzija Stepinca u Münchenu svečano je proslavljena misnim slavljem u nedjelju 18. i akademijom u subotu 17. lipnja. Od te najstarije i najbrojnije hrvatske katoličke misije u Europi nastale su sve druge hrvatske katoličke misije, zajednice i župe u Njemačkoj.

Uime zagrebačkog nadbiskupa u miru kardinala Josipa Bozanića svečano misno slavlje tim je povodom predvodio pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško u zajedništvu s provincijalom Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu fra Markom Mršom, nacionalnim ravnateljem Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. vlč. Tomislavom Markićem, delegatom za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivicom Komadinom, referentom za zajednice drugih materinskih jezika u Nadbiskupiji München i Freising mons. Alexandrom Hofmannom, sadašnjim župnikom fra Petrom Klapežom i bivšim župnikom fra Borisom Čarićem, župnim dušobrižnicima fra Jozom Župićem, fra Edvardom Sokolom, fra Slavenom Čekom i fra Ivanom Vuletićem te s još petoricom svećenika i uz asistenciju trajnog đakona.

Na početku misnog slavlja u procesiji se išlo od sakristije kroz crkvu u kojoj je nošen križ, slika bl. Alojzija Stepinca, stjegovi Republike Hrvatske i Slobodne Države Bavarske. U procesiji su bili ministranti, mladi u hrvatskim narodnim nošnjama, svećenici, đakon i biskup.

Misnom slavlju pribivale su i provincijalka školskih sestara Krista Kralja Provincije Presvetog Srca Isusova iz Splita s. Lidija Matijević, časna majka-vrhovna poglavarica Družbe sestara franjevki od Bezgrješne iz Šibenika s. Terezija Zemljić, kao i više sestara. Sudjelovali su i izaslanik predsjednika Hrvatske vlade Andreja Plenkovića potpredsjednik Hrvatske vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, veleposlanik Republike Hrvatske u Saveznoj Republici Njemačkoj Gordan Bakota, generalni konzul Generalnog konzulata Republike Hrvatske iz Münchena Vladimir Duvnjak, generalni konzul Generalnog konzulata Bosne i Hercegovine Dragan Bagarić te Croatiana Gregurić, savjetnica s posebnim položajem za pitanja hrvatskog iseljeništva Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Sve je na početku pozdravio provincijal dr. fra Marko Mrše koji je istaknuo kako je davno bila poslijeratna 1948. godina kada je osnovana ova misija, a uslijedile su i kasnije godine koje također nisu bile lake. „To je povijest, ali i sadašnjost na čemu se oslanja i budućnost ove župe za koju se nadamo da će obilovati dobrom na duhovnom, rodoljubnom i kulturnom planu. Vrhunac proslave je zasigurno vaša nazočnost na misnom slavlju ovdje u ovoj velebnoj crkvi.“ Potom je pozdravio mons. Šaška i sve koncelebrante, kao i vjernike, uime Provincije i u svoje osobno ime. „Bogu sam zahvalan i ne krijem ponos što su članovi naše Provincije gotovo od samih početaka bili i jesu poticatelji i ohrabritelji ove zajednice, širitelji Božje riječi i njezini svjedoci uz iskrenu i opravdanu nadu da će u tom smjeru nastaviti dalje, a to znači biti blizu svom narodu na ovim prostorima i njegovati onaj iskusni osjećaj zajedničke vjere u Krista slušan i propovijedan na hrvatskom jeziku. Ne krijem nadu i želju, a vjerujem da to tinja i u srcima vašim, da vas ovdje u budućnosti uz zdravlje i veselje i radost životnu bude što manje, a u Hrvatskoj što više“, kazao je potaknuvši okupljene na molitvu za svećenička i redovnička muška i ženska zvanja te je svima čestitao 75. obljetnicu misije/župe i blagdan sv. Benna, zaštitnika grada Münchena, da i dalje bdije nad svojim građanima i po svom zagovoru donese Božji blagoslov.

Mons. Šaško u uvodnoj riječi uputio je pozdrav svima okupljenima. „Nakon sinoćnje spomen-svečanosti i u ovo slavlje donosim ponajprije molitvenu blizinu i blagoslovne čestitke kardinala Josipa Bozanića, koji je žarko želio biti s vama u ovom jubilejskom slavlju, ali su ga zdravstvene poteškoće u tome spriječile te je poslao mene kao svog izaslanika. Donosim vam i pozdrave novoga zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražena Kutleše i svih biskupa Crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zahvaljujemo Gospodinu na darovima i na plodovima kojima je ova zajednica tijekom sedam i pol desetljeća urodila zalaganjem i žrtvom, radom i ljubavlju, kako franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelja, voditelja ove župe, tako i svih vjernika. Zahvaljujemo za sve žive i pokojne hrvatske vjernike koji su povezani s ovim gradom i s ovom zajednicom“, istaknuo je mons. Šaško.

U nadahnutoj propovijedi mons. Šaško je istaknuo kako se svako dobro djelo rađa iz ljubavi i Božjeg nadahnuća i suradnje čovjeka s Božjom milošću. „Dragi vjernici, dolazeći vama, znao sam da ću ovdje naći ono što Hrvati sa sobom uvijek ponesu, a to je živo srce. Otkucaji toga bila u Njemačkoj u prošlosti su uvijek bili dovoljno snažni tako da su se mogli čuti u domovini, ako ih je tko imao ili želio čuti. I danas to isto bilo kuca. Znam koliko ste privrženi bl. Alojziju koji je prije 25 godina proglašen blaženim. Znam da poznajete puno njegovih riječi i djela, njegovu duhovnost i njegovu svetost. Znam i to da vam nije potrebno posebno isticati njegove misli. Zbog toga ću ponoviti samo jednu njegovu rečenicu, zapravo njezin dio izrečen 3. listopada 1946. tijekom onoga nakaznog procesa komunističkih nasilnika. Dio odgovora koji i danas smeta, a siguran sam da ga znate napamet, glasi: Ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda. Bl. Stepinac je mogao osjetiti bilo svoga naroda jer je svoje srce uskladio s Božjom ljubavlju, s Njegovim srcem, s Njegovom riječju i sa središtem svoga bića, sa savješću i nije se povijao ni pred kojim zemaljskim moćnikom. Dakle, radi se o srcu. Prije 75 godina, dvije godine nakon osude nadbiskupa Stepinca, Hrvatsku su ovamo donijeli ljudi kojima se stezalo srce, koji su plakali u samoći, s nadama i čežnjama na izmaku snaga vapeći Bogu i Majci Božjoj za pomoć. I premda je sve to bilo bolno, jednom donesena Hrvatska ovamo lako se ponovno nađe tamo gdje je pohranjena, gdje je oživljena i gdje je obnovljena. Znaju to svi ljudi koji su morali, koji su bili prisiljeni napustiti domovinu. Ovdje su pastiri u brizi za srce njegovali plemenitost, upućujući na Krista i Crkvu, i čuvali bilo naroda“, kazao je propovjednik, dodavši kako nas naša povijest uči da je važno ne udaljiti se od zajedništva s Bogom te da je upravo ono što je izgledalo kao propast življeno s pouzdanjem u Boga i s ljubavlju prema bližnjima, poput kardinala Stepinca, postalo novom snagom i blagoslovom. „I danas je tako. I danas smo pozvani sve poteškoće gledati istim pogledom i ustrajati u dobru. Imajmo pouzdanja i čuvajmo otkucaje srca! Novi su naraštaji stasali i zahvalni smo za njih. Otkucaji bila ovdje su živi.“ Nažalost, kazao je, tijekom više od 30 godina hrvatske slobode po posljedicama vidimo da se nije istinski slušalo bilo hrvatskog naroda, jer da jest, tada bi se čulo da to bilo nije usklađeno s našim iseljeništvom. „Zbog toga predugo osjećamo tu aritmiju, aritmiju kucanja srca našeg naroda. Dio hrvatskoga vjerničkog srca koji kuca u iseljeništvu ima snagu čežnje, ljubavi i nade koja je dovoljna za obnavljanje hrvatske domovine i ima snagu biti proročkim znakom drugima u Europi, od koje kao da mnogi odustaju. Poznajemo kušnju i među nama, kušnju odustajanja od Hrvatske, a neprijateljima je to najdraže. I onda kada ljudi na vlasti upravljaju Hrvatskom, a ne osluškuju bilo naroda, i onda kada u umoru i razočaranju i sami želite prihvatiti neko drugo životno bilo, neko drugo srce, Hrvatsku zaboraviti ne možete. To najbolje znaju oni koji su se od nje morali rastajati, a onda taj isti ritam, to isto srce zakuca u njihovoj djeci. Braćo i sestre, liječimo aritmiju hrvatskog srca pouzdanjem u Boga, privrženošću Gospi, vjernošću Crkvi i svetošću kardinala Stepinca“, zaključio je propovijed mons. Ivan Šaško.

Na kraju misnog slavlja, koje je svojim skladnim pjevanjem uveličao župni zbor i orkestar mladih pod vodstvom s. Nikoline Bilić, svima je svoju zahvalnu riječ izrekao župnik fra Petar Klapež. „Na koncu svaki jubilej je životan, ako ima svoju prošlost i svoju sadašnjost, onda će imati i svoju sigurnu budućnost. Zato svima od srca veliko hvala uz sretnu i blagoslovljenu 75. obljetnicu naše župe. Neka nas sve skupa i dalje prati Božji blagoslov uz moćni zagovor našega nebeskog zaštitnika hrvatskog mučenika bl. Alojzija Stepinca.“ Mons. Šaško župniku fra Petru Klapežu predao je spomen-medalju koja obuhvaća 25 godina kardinala Josipa Bozanića na stolici i na katedri zagrebačkih nadbiskupa, na kojoj je glavni motiv sv. Josip, svetac čije ime kardinal nosi, a koji je ujedno i zaštitnik Hrvatske.

Večer ranije, u subotu 17. lipnja, u dvorani Herkulessaal u Rezidenciji u Münchenu održana je svečana akademija povodom 75. obljetnice Hrvatske katoličke misije/župe München. Nakon himne Republike Hrvatske i himne Savezne Republike Njemačke izveden je recital „Spomenar vjere, nade i ljubavi“ u šest slika s prologom i epilogom u kojem je bilo riječi o početku, progonstvu, rastu, nadi, žrtvi i budućnosti. Autor je dr. don Ante Mateljan. Recitatori su bili Lejdi Oreb (voditeljica programa), Anastazija Marčinković, Anja Tolić, fra Ivan Vuletić, fra Blaž Toplak, Jure Birkić, Anita Ključević, Viktor Bakula i Lucija Stankić. Sudjelovale su skupine HKM München: crkveni zbor, dječji zbor „Hrvatski slavuji“, orkestar mladih, zbor mladih „Frama“ i ženska vokalna skupina „Lira“ (sve vodi s. Nikolina Bilić), klapa „Croatia“ (voditeljica Teodora Festini), Diana Grubić uz pratnju na glasoviru, solist Ivan Sušilović – bariton, folklorna skupina „Fra Andrija Kačić Miošić“ (voditeljice Ivana Pušić i Jelena Poljak) te više folklornih podskupina HKŽ München – „Bijele ruže“, „Mladost“ i „Narodni vez“ (voditeljice: Slavica Tavra, Lidija Drvodelić, Marija Vrdoljak, Ana Franjko i Viktorija Blažić). U programu je sudjelovalo više od 250 izvođača.

Prigodnu riječ i čestitku za 75. obljetnicu misije/župe uputili su: župnik HKŽ München fra Petar Klapež, provincijal dr. fra Marko Mrše, izaslanik kardinala Josipa Bozanića zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško, izaslanik predsjednika Hrvatske vlade Andreja Plenkovića potpredsjednik Hrvatske vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, referent za zajednice drugih materinskih jezika u Nadbiskupiji München i Freising mons. Alexander Hofmann, časna majka-vrhovna poglavarica Družbe sestara franjevki od Bezgrješne iz Šibenika s. Terezija Zemljić i predsjednik Župnog vijeća Franjo Barišić.

Koncert je na oduševljene svih prisutnih u dvorani održala Klapa „Sveti Juraj“ i Orkestar Hrvatske ratne mornarice.

Adolf Polegubić

Homilija pomoćnog zagrebačkog biskupa dr. Ivana Šaška u euharistijskome slavlju povodom proslave 75. obljetnice HKŽ München u crkvi St. Mihael u Münchenu u nedjelju 18. lipnja 2023. u 12.30 sati:

Evanđelje:
Mt 9, 36 – 10,8

Braćo i sestre, Božja predraga svojino!

1. Iz čega je rođena ova katolička, ova hrvatska münchenska zajednica? Odakle je potekla, kakav joj je početak? Možemo potražiti i naći ćemo prilično lako izvanjske razloge za to, ali to nije pravo izvorište.

Stvarni je razlog u onome što smo čuli u prvoj rečenici naviještenoga Evanđelja: „Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira.“ Svako dobro djelo provire iz ljubavi i Božjega nadahnuća; iz suradnje čovjeka s Božjom milošću.

Ako gledamo cjelinu današnjega Evanđelja, uočit ćemo da ono sadrži sažete naznake nastanka, života i djelovanja djelovanje Hrvatske Katoličke župe München kojoj s ponosom tepate da je najstarija inozemna župa u Europi.

U tome sažetku, osim Isusove ljubavi i sažaljenja – kao temelja– nalazi se govor o velikoj žetvi i radnicima, o povezanosti rada i molitve; o pozivu učenika, o poslanju i o darovima. Pogledajmo taj niz: Božja ljubav – rad i molitva – poziv – poslanje – darovi.

To je obzorje Crkve koja je progovorila svojim otajstvom u susretu njemačkih i hrvatskih vjernika i rodila novi prostor, početno nimalo jednostavan, slojevit i bremenit, ali predivan, jer je građen ljubavlju.

2. Liebe Brüder und Schwestern, in dieser Eucharistiefeier danken wir allen deutschen Gläubigen sowie den Trägern verschiedener Aufgaben und Dienste in der Gesellschaft; allen, die in München und Freising, in Bayern und in ganz Deutschland offene Herzen hatten und die in den Anfängen dieser kroatisch-katholischen Gemeinde eine lebendige, konkrete Übersetzung und Verkörperung des Mitgefühls Jesu vom Beginn des heutigen Evangeliums waren: „Als Jesus die Menge sah, hatte er Mitleid mit ihnen …“ (Mt 9, 36). Und hier wird auf so eindrucksvolle Weise bestätigt, dass die Quelle jeder guten Tat in der Liebe, im Mitgefühl liegt.

„Die Erschöpfung ohne Hirte“ wurde in der Bereitschaft der Franziskaner beantwortet, dem Ruf des Herrn zu folgen und in den großen Nöten der Gläubigen und aller, die Hilfe suchten, eine Stütze zu sein und mit ihnen, mit Hilfe der Kirche in München, die wundersame Stärke und Schönheit der Kirche zu bezeugen.

Denn die Kirche gab dem Leben Räume, in denen das Leben ausgelöscht schien; schützte Freiheit im kommunistischen Totalitarismus; tröstete in den Ungerechtigkeiten und in den Schrecken des Krieges; tröstete, leitete und stärkte Schritte in Unsicherheiten und trug die Prophezeiung eines Neuanfangs durch die Kraft Gottes.

Diese Schönheit und Stärke der Kirche existiert auch heute, sowohl für Kroatien und Deutschland als auch für ganz Europa. Die einzige Frage ist: Vertrauen wir auf den Herrn oder lehnen wir unser eigenes Glück mit Gott ab?

Es tut uns leid, dass so viele Kroaten Kroatien und Bosnien und Herzegowina verlassen haben, aber wir sind froh, dass sie in all ihrem Leid, Akzeptanz und Zusammengehörigkeit gefunden haben, die zum Samen neuer Früchte wurden, die deutsche und kroatische Gläubige so tief verbinden.

[U ovoj euharistiji zahvaljujemo svim njemačkim vjernicima, kao i nositeljima raznih dužnosti i služba u društvu; svima koji su imali otvorena srca u Münchenu, u Bavarskoj i diljem Njemačke, koji su u početcima ove hrvatske katoličke zajednice bili živi prijevod i utjelovljenost Isusove sućuti s početka današnjega Evanđelja: „Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim…“(Mt 9, 36) I ovdje je na tako dojmljiv način potvrđeno da je izvorište svakoga dobrog djela u ljubavi, u sućuti.

„Izmučenost bez pastira“ dobila je odgovor u spremnosti franjevaca da odgovore na Gospodinov poziv da budu potpora u velikim potrebama vjernika i svih koji su tražili pomoć, da uz pomoć Crkve u Münchenu svjedoče čudesnu snagu i ljepotu Crkve.

Jer Crkva je davala prostore životu gdje se činilo da se život gasi; čuvala slobodu u komunističkome totalitarizmu; tješila u nepravdama i u ratnim strahotama; tješila, usmjeravala i jačala korake u nesigurnostima te nosila proroštvo novoga početka Božjom snagom.

Ta ljepota i snaga Crkve postoji i danas, kako za Hrvatsku i za Njemačku tako i za cijelu Europu. Pitanje je samo: Imamo li pouzdanja u Gospodina ili odbacujemo vlastitu sreću s Bogom?

Žao nam je što je toliko Hrvata otišlo iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali nam je drago da su u svim svojim izmučenostima pronašli prihvaćanje i zajedništvo koje je postalo sjemenom novih plodova koji tako duboko povezuju njemačke i hrvatske vjernike.]

3. Dragi vjernici, dolazeći k vama, znao sam da ću ovdje naći ono što Hrvati sa sobom uvijek ponesu – živo srce, možda ranjeno i tužno; ali živo. Otkucaji toga bìla u Njemačkoj uvijek su u prošlosti bili dovoljno snažni,tako da ih se moglo čuti i u Domovini, ako ih je tko imao i želio čuti. I danas to bilo kuca…

Znam koliko ste privrženi kardinalu Stepincu, koji je prije dvadeset i pet godina (1998.) proglašen blaženim; znam da poznajete puno njegovih riječi i djela; njegovu duhovnost i njegovu svetost.

Znam i to da vam nije potrebno posebno isticati njegove misli. Zbog toga ću ponoviti samo jednu njegovu rečenicu, zapravo njezin dio, izrečen 3. listopada 1946., tijekom onoga nakaznog procesa komunističkih nasilnika; dio odgovora koji i danas smeta, a siguran sam da ga znate napamet. On glasi:

„Ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bìlo hrvatskoga naroda.“

Zašto bi bio ništarija? Bremenita je ta naša riječ ‘ništarija’:čovjek nositelj praznine i bezvrijednosti, jer ne prepoznaje Boga u sebi, u drugim ljudima, u svojim bližnjima. Jer mu nije stalo ni do čega. A zašto je nadbiskup Stepinac mogao osjetiti bìlo svoga naroda? Jer je svoje srce uskladio s Božjom ljubavlju, s njegovim Srcem, s njegovom Riječju i sa središtem svoga bića, sa savješću. I nije se povijao ni pred kojim zemaljskim moćnikom…

4. Dakle, radi se o srcu. Prije sedamdeset i pet godina, dvije godine nakon osude nadbiskupa Stepinca, Hrvatsku su ovamo donijeli ljudi kojima se stezalo srce, koji su plakali u samoći, s nadama i čežnjama, na izmaku snaga vapeći Bogu i Majci Božjoj za pomoć.

I premda je sve to bilo bolno, jedanput donesena Hrvatska ovamo lako se ponovno nađe tamo gdje je pohranjena, oživljena i obnovljena.

Znaju to svi ljudi koji su morali, koji su bili prisiljeni napustiti domovinu. Dovoljan je jedan pogled u dušu, jedan zvuk i titraj zavoljene pjesme; jedan miris jutra ili sutona; jedan odsjaj površine mora; jedna riječ s usana roditelja; jedan okus masline i smokve; jedan pogled bolesnoga djeteta; jedna kap iz potoka, bunara; jedna vlat ledine ili smilja; dodir sjene na poznatome putu; jedan šapat molitve, nikad dovršene…

5. Ovdje su pastiri u brizi za srce njegovali plemenitost, upućujući na Krista i Crkvu, i čuvali bilo naroda. Što su činili? Ono što kao zadaću Isus daje učenicima: Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!

Evanđelje započinje ganućem i sažaljenjem, a završava darom: Primiste kao dar, dajite kao dar!

Liječite – lijekom besmrtnosti, euharistijom; pridižite iz mrtvila – milosrđem i Duhom životvorcem; čistite – Božjom istinom; udaljujte zlo – vlastitim predanjem i nesebičnošću.

Naša nas povijest, braćo i sestre, uči da je važno ne udaljiti se od zajedništva s Bogom. Uči nas da je upravo ono što je izgledalo kao propast –življeno s pouzdanjem u Boga i s ljubavlju prema bližnjima, poput kardinala Stepinca –postalo novom snagom i blagoslovom. I danas je tako; i danas smo pozvani sve teškoće gledati istim pogledom. I ustrajati u dobru.

6. U našemu crkvenom životu često je navođena Isusova rečenica, primijenjena na brigu za svećenička i redovnička zvanja te ostale službe u zajednicama vjernika: „Žetva je velika, ali radnika malo.“

U toj rečenici, ne samo zbog toga što je zadnja riječ, težište se stavlja, očito jer ga tako čuju naše uši i naše srce, na riječ ‘malo’, radnika je malo. Još i više: mi čujemo riječ ‘premalo’; osjećamo nedostatak, nemogućnosti: premalo je svećenika, redovnika, redovnica; premalo je katolika, istinskih vjernika, zauzetih laika; premalo studenata, djece, premalo Hrvata, premalo…

No, Isus donosi Radosnu vijest koju, nažalost, prečujemo: Žetva je velika. Velika, neizmjerna. Ne bismo nipošto od Radosne vijesti o velikoj žetvi smjeli napraviti žalosnu vijest o premalo radnika. Isus nam daruje svoj pogled, čistoću oka koje vidi bogatstvo žetve i berbe. Tamo gdje mi vidimo prijetnju nepreglednih prostora nedostataka, pada brojnosti i pustoš, on vidi mogućnosti i plodove.

Odlučujuć je taj obrat. Tamo gdje su ljudi očekivali čupanje i uništavanje korova, on donosi dozrijevanje; tamo gdje se prokazivalo udaljavanje Boga od čovjeka, on je postao čovjekom; tamo gdje mi osjećamo potrebu govoriti o udaljenosti ljudi od vjere, od Boga, Isus nas šalje govoriti: Približilo se kraljevstvo Božje. Štoviše – ono je među nama; ono je u nama, kako nam je rekao naš Gospodin.

Nikada nas nema premalo, ako se radujemo žetvi; nismo preslabi, ako smo slobodni; nećemo biti tjeskobni, ako slijedimo istinu.

7. Vjerujemo li da se to odnosi i na našu Crkvu, na naš narod i na hrvatsku domovinu? Koliko se samo puta i sâm pitam osjećam li ja, osjećamo li mi, kao Crkva, bìlo Božjega Srca, bilo vječnosti, da bismo osjetili bilo vremena i naroda? Usudimo li se u onome što nam izgleda kao pustoš vidjeti nove mladice? Imajmo pouzdanja i čuvajmo otkucaje Srca.

Novi su naraštaji stasali. Zahvalni smo za njih. Otkucaji bila ovdje su živi. U ‘demografskoj zimi’ – kako ju zovu – primjećujemo da je uzrok u duhovnoj zimi, u sebičnosti, u zatvaranju u prolazno, što dovodi do nezadovoljstva i sukoba.

Povijest ove župe pokazuje nam što čini Bog, ako mu se pridružimo u njegovoj sućuti i sebedarju.

8. Ovaj jubilej slavimo u ovoj crkvi staroj više od četiri stotine godina kojoj je naslovnik sveti arhanđeo Mihael. Građena je i uređivana tako da se u njoj odražavaju istine vjere Katoličke Crkve, ali su u njoj prepoznatljive sastavnice ljudskoga života i otajstva Radosne vijesti.

Ovaj nas prostor poučava da je Krist u središtu svega što postoji. Na sve četiri strane, na zidovima, odnosno iznad središnjega oltarnoga prikaza (oltar sv. Mihaela), nalazi se Isusovo ime, ispisano početnim slovima njegova imena (IHS) u krugu žarećega, zrakastoga sunca. Ta ‘omeđenost’ koja otvara beskraju daje sigurnost i čovjeka trajno upućuje na Boga.

Na ulazu u ovu crkvu susrećemo predivnu škropionicu, blagoslovljenu vodu, spominjući se svoga krštenja po kojemu smo preporođeni na vječni život; s braćom i setrama u lađi, u zajednici Crkve, usmjereni smo prema oltaru, sa svime što obilježuje naš život.

Pod ovim lûkom nalazi se namjerno baš sedam stuba, kao slika sedam sakramenata koji vode u prostor oltara i gozbe uskrsnuća. Na tim je stubama Kristova raspetost, na pragu smrti i života.

Tu je i naša vjera u kojoj su sva naša trpljenja koja povezuju Stari zavjet i trajnu prisutnost Uskrsloga, po kojoj smo mi živi na zemlji i preminuli pridruženi zajednici svetih koji nas prate i zagovaraju u svakodnevici, gdje se čuje bìlo našega kršćanskog, katoličkog hrvatskog srca. Pred likom smo arkanđela Mihaela koji pita Tko je kao Bog? I koji daje prostora svjetlu koje nadvladava tamu.

9. Draga braćo i sestre! Nažalost, tijekom više od trideset godina hrvatske slobode po posljedicama vidimo da se nije istinski slušalo bìlo hrvatskoga naroda, jer da jest, tada bi se čulo da to bìlo nije usklađeno s našim iseljeništvom.

Zbog toga predugo osjećamo tu aritmiju kucanja srca našega naroda!

Dio hrvatskoga vjerničkog srca koji kuca u iseljeništvu ima snagu čežnje, ljubavi i nade koja je dovoljna za obnavljanje hrvatske domovine i biti proročkim znakom drugima u Europi od koje kao da mnogi odustaju.

Poznajemo kušnju i među nama – kušnju odustajanja od Hrvatske! Neprijateljima je to najdraže… I onda kada ljudi na vlasti upravljaju Hrvatskom, a ne osluškuju bìlo naroda; i onda kada u umoru i razočaranju i sami želite prihvatiti neko drugo životno bìlo, drugo srce, Hrvatsku zaboraviti ne možemo. To najbolje znaju oni koji su se od nje morali rastajati.

A onda taj isti ritam srca, to isto srce zakuca u njihovoj djeci…

Liječimo aritmiju hrvatskoga srca pouzdanjem u Boga, privrženošću Gospi, vjernošću Crkvi, svetošću kardinala Stepinca!

Amen.