München: Stepinčevo 2023.

Ovogodišnja proslava blagdana bl. Alojzija Stepinca, zaštitnika Hrvatske katoličke župe München, koju je predvodio don Damir Stojić, župnik župe Duha Svetog na Jarunu u Zagrebu, započela je trodnevnom duhovnom obnovom od četvrtka 9. veljače do subote 11. veljače u kapeli blaženog Alojzija Stepinca i u crkvi St. Paul. Duhovna obnova odvijala se pod motom „Stepinac – Životni put sve do mučeništva“, a privukla je veliki broj hrvatskih vjernika iz bavarske metropole koji su sve tri večeri kroz molitvu krunice i trodnevnice, sudjelovanje na sv. misi, duhovni nagovor i klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom promišljali kako u svom životu pronaći put do Boga i slijediti Njegove staze u današnjem svijetu. Teme duhovnih nagovora bile su: „Tko sam ja? Stvoreni i otkupljeni od Boga“, „Kamo odlazim? Smisao života i postojanja“ te „Poziv na svetost. Biti u svijetu ali ne od svijeta“. Pjevanje su kroz tri večeri duhovne obnove animirali članovi Zbora mladih Frame HKŽ München.

Svečanim euharistijskim slavljem u nedjelju 12.veljače u crkvi sv. Mihaela u centru Münchena hrvatski vjernici su proslavili blagdan nebeskog zaštitnika blaženog Alojzija Stepinca. Na euharistijskom slavlju u 12:30 okupilo se preko 2000 hrvatskih vjernika iz glavnoga bavarskog grada, uz sudjelovanje članova župnog vijeća HKŽ München. Slavlju je nazočio i generalni konzul RH u Münchenu gospodin Vladimir Duvnjak. Don Damir Stojić je u suslavlju s fra Petarom Klapežom, voditeljem HKŽ München, i đakonom Ivicom Viskovićem predslavio svetu misu koja je započela svečanom procesijom. U procesiji su nošene relikvije blagopokojnog kardinala i blaženika koje se od 2007. godine čuvaju u ovoj velikoj hrvatskoj iseljeničkoj zajednici. U procesiji su sudjelovali folkloraši iz skupine Fra Andrija Kačić Miošić kao i ministranti. Misno slavlje uljepšali su članovi mješovitoga crkvenog zbora te zbora i orkestra mladih pod ravnanjem s. Nikoline Bilić koji su na kraju euharistijskog slavlja otpjevali i himnu župe (stihovi: don Ante Mateljan, glazba: don Šime Marović).

Na kraju euharistijskog slavlja voditelj HKŽ München fra Petar Klapež svim prisutnim vjernicima čestitao je blagdan zaštitnika župe te se zahvalio don Damiru na spremnosti predvoditi duhovnu obnovu i proslavu zaštitnika župe te zaželio svima da uvijek nasljeduju geslo našeg blaženika: „U tebe se, Gospodine, uzdam!“ Izrazio je zahvalnost članovima župnog vijeća, ministrantima, folklorašima kao i članovima mješovitoga crkvenog zbora te zbora i orkestra mladih na aktivnom sudjelovanju i obogaćenju ovoga centralnog slavlja zaštitnika HKŽ München.


Homilija don Damira Stojića

„Braćo i sestre, u današnjem Evanđelju po Ivanu (Iv 12, 23-28) čuli smo potresne riječi Isusa Krista. Isus je ušao u Jeruzalem i zna što ga čeka. On zna da farizeji i pismoznanci vrebaju da ga uhite i zato kaže: ‘Došao je dan da se proslavi Sin čovječji.’ Važno je znati da kroz cijelo Ivanovo evanđelju više puta Isus govori: ‘Nije došao moj čas’, a pri tom učini neko veliko djelo, npr. pretvori vodu u vino – jedno spektakularno čudo. Isus cijelo vrijeme putuje prema Jeruzalemu i čini velika djela: ozdravljuje, umnaža kruh i nahrani pet tisuća ljudi… i cijelo vrijeme govori: ‘Nije došao moj čas.’ Čovjek se može upitati: ‘Što će tek učiniti kad dođe taj čas?’ I, evo, u dvanaestoj glavi Ivanova evanđelja (Iv 12, 23) Isus konačno kaže: ‘Došao je čas da se proslavi Sin čovječji.’ I što se dogodilo? Uhitili su ga, osudili su ga, napustili su ga, klevetali su ga, ogovarali su ga, lažno optužili, mučili, bičevali i na kraju razapeli, ubili i zapečatili mu grob. I tada Isus kaže: ‘Došao je moj čas!’ Ali mi znamo također da će Isus treći dan uskrsnuti. Koristeći jednu agrarnu sliku, Isus kaže: ‘Ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo. Ako li umre, donosi obilat rod.’ Dakle, dragi Bog je utkao u prirodu jedno pravilo da zrno pavši u zemlju zaista mora umrijeti, rastvoriti se i raspasti, a iz tog umiranja zrna izlazi takva moć da iz njega niče pšenica. To je utkao u prirodu da čovjeka nauči da isto pravilo vrijedi i u duhovnom životu. Zato Isus Krist koristi sliku pšeničnog zrna koje pavši u zemlju mora umrijeti i kad umre donosi obilat rod. Govoreći o pšeničnom zrnu, govori o sebi – Kruhu života. Njega će bičevati, njega će zgnječiti i On će umrijeti pavši u zemlju da bi donio rod svojim uskrsnućem. Isus nas uči da u patnji i boli može biti otkupiteljska snaga. Da je ovo istina, potvrđuju nam sjajni primjeri svetaca, počevši od prvomučenika Stjepana sve do blaženika i mučenika kojega danas slavimo – kardinala Alojzija Stepinca. Ako Isusa slijedimo u istini, makar zemaljski umrli i makar zemaljski izgledalo da smo poraženi, postoji još jedan život, a to je život vječni i tu Bog ima zadnju riječ. Zato je naš Stepinac toliko velik. Proglasivši ga blaženim 1998. godine, sveti Ivan Pavao II. nama je Hrvatima rekao da je Stepinac ‘najsvjetliji lik hrvatskog naroda’.

Zašto je Alojzije Stepinac najsvjetliji lik i najvjerniji sin hrvatskog naroda? Kad gledamo njegov život, a umro je 1960. godine i živio tek 62 godine, zaista možemo od njega puno naučiti. Smisao ovoga euharistijskog slavlja i sjećanja na Alojzija Stepinca nije, braćo i sestre, toliko da naučimo kronološke podatke njegova života, nego da se njime nadahnjujemo. Stepinčev život još i danas nama progovara. Ima toliko razloga zašto je Stepinac najsvjetliji lik hrvatskog naroda. Jedan od najbitnijih je taj što je Stepinac uvijek govorio istinu. Govorio je istinu u teškim vremenima, u razdoblju kad je bio okužen otrovnim ideologijama. On je vidio na vlastitoj koži što se događa našem hrvatskom narodu u tom vremenu lažnih ideologija: fašizma, komunizma i socijalizma. Cijelo vrijeme Stepinac je govorio istinu o Bogu i o čovjeku. On je govorio istinu i o braku, da je brak zajednica između muškarca i žene, jer su u komunizmu sve radili da se ta institucija razori. Također u sudnici Stepinac kaže da je čovjek slika i prilika Božja, a ne kako su oni tvrdili da potječe od majmuna.

Braćo i sestre, imamo toliko prilika i danas govoriti istinu. Sami vidimo da u suvremenoj kulturi u kojoj živimo mnogi ne žele čuti istinu. Stepinac je rekao: ‘Doći će vrijeme kad će se suvremeni čovjek ljutiti kad čuje istinu.’ I to se danas događa. Nastojmo i mi, braćo i sestre, svjedočiti istinu naše Katoličke Crkve, ali također i istinu o čovjeku. Vidimo kako je svugdje napadnuta institucija braka, kako se napada najosnovnija istina da je Bog stvorio muško i žensko, da život počinje začećem… Toliko prilika imamo kad trebamo govoriti istinu. Ako imamo duh Alojzija Stepinca, govorit ćemo istinu.

Također, Stepinac je toliko ljubio Crkvu. Kad čitamo njegova pisma, kad čitamo njegove okružnice svećenicima iz njegova vremena, vidimo koliku je ljubav gajio prema Katoličkoj Crkvi i nije htio činiti kompromis. Čitao sam djela njegovih progonitelja. Jedan je čak napisao: ‘Nismo mi od Stepinca tražili da se odrekne Boga. Mi smo tražili samo jednu sitnicu – odvajanje Crkve u Hrvata od rimske Crkve.’ Stepinac je bio spreman umrijeti iz ljubavi i vjernosti prema Crkvi Katoličkoj i svetom Ocu. I danas, braćo i sestre, ima toliko razloga okrenuti leđa Crkvi. Ja sam svjestan da u našoj Crkvi ima problema i kad čitamo Stepinčev rokovnik i njegove zapise, vidimo da je bilo problema i u njegovo vrijeme. Nažalost, bilo je skandala kao i danas. Međutim, Alojzije Stepinac je znao da je Crkva Katolička Kristova Crkva. Ne zaboravimo da je u Isusovoj Crkvi među dvanaest apostola bio i jedan Juda, ali On se nije odrekao svoje Crkve. Kad ga je Petar zatajio, Juda izdao, svi napustili, Isus Krist je ostao vjeran svojoj Crkvi i nije je se odrekao. Dapače, rehabilitirao je Petra nakon uskrsnuća nakon što ga je tri puta zatajio. Braćo i sestre, budite vjerni Crkvi. Ovih dana na duhovnoj obnovi, koja je za mene bila velika milost, rekao sam i sada ponavljam: ‘Nemojte nikada preskočiti nedjeljnu svetu misu, redovito se ispovijedajte, budite bliski Majci Božjoj u molitvi i vjerni našoj Crkvi Katoličkoj.’ Ta istina bila je toliko važna Stepincu.

Tu dolazimo na sljedeću točku – Stepinac je trpio radi Crkve. Jednom prilikom je rekao: ‘Možete me i ubiti, ali neću pokleknuti pred lažima!’ On nije ovo samo govorio, to je i životom pokazao i učinio. Ostao je vjeran do kraja. Trpio je. Za neke se stvari, braćo i sestre, isplati trpjeti. Stepinac je bio spreman podnijeti smrt i podnio ju je. Komunisti su ga trovali dok je bio u zatvoru u Lepoglavi. To su kasnije znanstvenici otkrili na njegovim posmrtnim ostacima. Stepinac je znao da ima nešto mnogo vrjednije čak i od vlastitog zemaljskog, ljudskog života: ostati vjeran Isusu Kristu, ostati vjeran svojoj Crkvi i ostati vjeran evanđelju, kako bi stekao nebo. Budimo i mi spremni trpjeti radi Crkve, evanđelja i radi istine.

Ono što se dogodilo blaženom Alojziju Stepincu, događa se i danas. Vremena se nisu promijenila. Danas bih posebno spomenuo dva velikana u Crkvi. Jedan je nedavno umro, a drugi je prekjučer osuđen na 26 godina zatvora komunističke diktature u Nikaragvi – biskup Alvarez Lagos. Samo zato što je govorio istinu, komunistička ga je vlada osudila na 26 godina zatvora. Povijest se ponavlja. Nedavno je, prije tjedan-dva, umro jedan suvremeni mučenik, a za mene velikan i svetac, australski crkveni dostojanstvenik George Pell, koji je bio krivo optužen, oklevetan, a najveći su klevetnici bili suvremeni mediji koji su sijali vatru i mržnju protiv njega. Sramotno je došao do vrhovnog suda. Bogu hvala, vrhovni sud ga je potpuno oslobodio svih optužbi. Evo, braćo i sestre, to će se događati. Klevete i laži – samo zato što mrze Isusa Krista i Katoličku Crkvu. Svi smo mi pozvani biti vjerni istini.

I još nešto, što nije manje bitno za kardinala Stepinca – on je ljubio svoj hrvatski narod. U njega se možemo ugledati i preko njega vidjeti što znači biti domoljub, što znači biti Hrvat katolik, jer koliko primjećujem, danas ima puno „hrvatovanja“ bez Boga i to nam, braćo i sestre, ne treba. Stepinac je zaista ljubio svoj narod, ali ne nauštrb svog naroda. Kad čitamo njegove propovijedi, vidimo koliko je on naprosto ljubio čovjeka. On je toliko ljubio svoj narod da ga je ta ljubav nadahnjivala da ljubi sve ostale narode i sve ljude. Bio je također ponosan Hrvat i znao je da Hrvati imaju pravo na svoju domovinu i na svoju državu. Zbog toga su ga i mrzili.

Kao bogoslov dobio sam Stepinčeva Pisma iz sužanjstva. To su pisma koja je Alojzije Stepinac pisao dok je bio u kućnom pritvoru u Krašiću. Krašić je bio okružen i Stepinac je doslovno bio cijelo vrijeme u pritvoru. Teško je bilo doći do njega. Župnik u susjednoj Župi sv. Ane u Svetoj Jani u to je vrijeme bio velečasni Josip Đuran. Bio je toliko progonjen da je 1969. godine završio u Kanadi, u Torontu. Imam čast što je mene taj svećenik krstio i duhovno odgajao. Sva Stepinčeva pisma koja mi danas imamo, došla su do nas preko ruku vlč. Đurana. I ja sam ih čitao. Kad bih mogao u jednu riječ sažeti sva njegova pisma koja je pisao svojim svećenicima, a posebice najdirljivije pismo koje je napisao svojoj sestri čiji je sin ubijen, bila bi riječ ‘Oprost!’ Braćo i sestre, u našem hrvatskom narodu na kolektivnoj, ali i na individualnoj razini toliko je važno opraštati. Svjestan sam da su se nepravde događale i događaju se. Kad čitamo evanđelje, Isus Krist ne daje garanciju da će ovdje na zemlji biti pravde. Isus nas je pozvao da opraštamo zato što na mjesto na koje odlazimo, a to je nebo, ništa nečisto ne ulazi. I zato budimo slični našem nebeskom Ocu, svjesni da naše opraštanje možda neće ispraviti nepravde ovdje na zemlji. Možda ćemo trpjeti i veće nepravde, ali tamo gdje idemo, a to je nebo, nema mjesta za neopraštanje. I zato ove godine dok slavimo nebeskog zaštitnika, našega blaženog Alojzija Stepinca i 75. obljetnicu ove župe, ako netko ima nekome što oprostiti, neka to učini u srcu.

Kad je Alojzije Stepinac 10.veljače 1960. godine umro u Krašiću, komunisti su mislili da je gotovo i da su konačno mirni. Međutim, oni su shvatili da im je sada kad je mrtav opasniji nego dok je bio živ na zemlji. A zašto? Zato kad se umre u Bogu i istini, ulaziš u nebo, a kad si u nebu, zagovaraš, a kad zagovaraš, onda nebo djeluje na zemlji. Zato mi imamo svoga nebeskog zaštitnika. Molimo se njemu, braćo i sestre, da možemo govoriti istinu, da možemo biti katolici bez kompromisa, da možemo ljubiti našu Crkvu, trpjeti radi Crkve i istine, ljubiti svoj hrvatski narod, ali najvažnije da možemo govoriti istinu i opraštati. Amen.“

s. Nikolina Bilić