Pismo Generalnoga ministra i Definitorija za svetkovinu svetoga Franje

Oživjeti našu vjeru u svećenike

Predraga braćo, Gospodin vam dao mir!

Kao što je već običaj, pišemo vam u ovoj prigodi da vas pozdravimo i da vam poželimo sretnu svetkovinu sv. Oca Franje. Neka to bude zgodna prilika da ojačamo svoju karizmu, založeni u nasljedovanju Krista po načinu života koji nam je ostavio Franjo.

Ponovno razmišljajući o nedavno završenoj Svećeničkoj godini, i također na traženje mnoge braće, ove godine želimo s vama podijeliti neke točke razmišljanja o ministerijalnom svećeništvu u svjetlu Spisa sv. Franje, tako da započnemo promišljanje o identitetu braće pozvane u svećeništvo, kako je to od nas zatražio Generalni kapitul 2009. godine u Nalogu br. 2. Nakon toga ćemo imati priliku razmišljati o identitetu braće laika.

S Asiškim Siromaškom i u suglasnosti s Crkvom želimo u vjeri produbiti svećeničko služenje «koje nije jednostavna ‘služba’, nego sakrament» (Benedikt XVI., Homilija, 11. lipnja 2010. godine). Upravo stoga je riječ o lijepoj i velikoj stvarnosti povjerenoj ljudima izbranima «između ljudi za ljude» (Hebr 5, 1), koja pokazuje, prije svega, «odvažnost Boga koji ljudskim bićima povjerava samoga sebe; koji, premda poznaje naše slabosti, smatra ljude sposobnima da djeluju i da budu prisutni u njegovo ime. Ta Božja odvažnost koja se krije u riječi ‘svećeništvo’ uistinu je velika» (Benedikt XVI., nav. mj.)

.

«Gospodin mi dade … tako veliku vjeru u svećenike» (OR 6)

Prije osam stoljeća Franjo u Oporuci izričito ispovijeda svoju čvrstu vjeru u svećenike, također i «u siromašne svećenike»; vjeru koju smo mi pozvani danas živjeti, ponovno otkrivajući značenje svećeničkoga služenja za naš život i poslanje.

Po Franji, svećeništvo treba promatrati prije svega u odnosu s «tijelom i krvlju Kristovom …» i sa «svetim riječima … Gospodina našega Isusa Krista koje klerici izgovaraju, naviještaju i poslužuju» (2P 33 – 34). To konkretno znači da po apostolskoj službi, u kojoj svećenici sudjeluju, primamo navještaj Evanđelja i sakramente spasenja, tj. krštenje, euharistiju i oproštenje grijeha, po kojima postajemo istinskom djecom Božjom i koji nas čine udovima tijela Kristova. Tako se bolje razumije zašto se Franjo uvijek želi «utjecati upravo njima (svećenicima) … I ne želim u njima gledati grijehe, jer u njima prepoznajem Sina Božjega i moji su gospodari» (OR 6 – 9).

U sadašnjoj situaciji Crkve od temeljne je važnosti doći do korijena te stvarnosti o kojoj govori Franjo. On nas rasvjetljuje da spoznamo kako se ponašati u našoj konkretnoj egzistenciji vjernika prema svećenicima i, ako smo svećenici, kako se ponašati s obzirom na našu službu. «Ponovno razumjeti ljepotu svećeničke službe» (Benedikt XVI., nav. mj.) znači istovremeno prihvatiti s realizmom i poniznošću da se ta veličina i ljepota nalaze «u glinenim posudama» (2 Kor 4, 7) a da se ne sablaznimo ili, još gore, odijelimo od Crkve koja nam, po službi svećenika, omogućuje da imamo puni pristup Isusu i njegovu spasenju.

.

«Gledajte svoje dostojanstvo, braćo svećenici» (PBr 23)

Franjo je u različitim prigodama govorio o svećenicima i o stavu koji je trebalo imati prema njima. Bratstvo koje se malo pomalo oblikovalo oko njega uključivalo je kako klerike tako i laike, što dokazuju neki njegovi Spisi: «Moja blagoslovljena braća, kako klerici, tako laici, neka svoje grijehe ispovijedaju pred svećenicima našega Reda» (NPr 20, 1; usp. PPr 7, 2). Pred kraj svoga života, kad su braća svećenici bili brojniji, posvetio je «braći svećenicima koji jesu, koji će biti i koji žele biti svećenici Svevišnjega» (PBr 14), obilan dio svoga Pisma Redu naslovljenoga «svim ministrima i kustodima i svećenicima ovoga istoga bratstva», označenima kao «poniznima u Kristu» (PBr 3). Čini se da je to sjećanje, želja i opomena!

Središnji dio poruke, posvećene svećenicima, odnosi se na slavljenje Euharistije. Franjo podsjeća svećenike da se tom sakramentu trebaju približiti «čisti» i također «da s poštovanjem slave pravu žrtvu presvetoga tijela i krvi Gospodina našega Isusa Krista svetom i čistom nakanom, ni za kakvu zemaljsku stvar niti iz straha ili ljubavi prema kojem čovjeku, kao oni koji se ulaguju ljudima (Ef 6, 6; Kol 3, 22), nego neka svu volju, koliko pomogne božanska milost, uprave k Bogu želeći se svidjeti samo njemu vrhovnom Gospodaru» (PBr 14 – 15). Taj značajan popis stvari koje treba činiti i izbjegavati naznačuje u Franji neki nemir, jer postoji mogućnost da stvari krenu drugačije. Čini nam se da ta zabrinutost ne vrijedi samo s obzirom na prošlost. Stroga upozorenja i prijetnje koje slijede, preuzete iz Poslanice Hebrejima, pokazuju ozbiljnost kojom se Franjo postavlja prema sakramentu Euharistije i Božje riječi.

Sve, pak, smjera tomu da se naglasi neusporediva veličina i dostojanstvo svećeništva. S paradoksalnim realizmom Franjo govori o bratu svećeniku kao o onom koji «svojim rukama dotiče, srcem i ustima blaguje i drugima pruža da ga blaguju Onoga koji više neće umrijeti nego će vječno živjeti i bit će proslavljen i nad kojega se i anđeli žude pogledom nadviti» (PBr 22). Usuđuje se, štoviše, usporediti svećenika s Marijom koja je Krista nosila u svom krilu, s Ivanom Krstiteljem koji je uzdrhtao dok je na krštenju doticao tjeme Isusovo, grobu gdje je ležalo Isusovo tijelo (usp. PBR 21). Evo duboka smisla službe koju je Bog udijelio svećenicima i zbog koje im dugujemo ljubav, poštovanje i čast.

Nastavak teksta dovodi nas do još veće dubine: objave Božje poniznosti u Euharistiji. Veoma realističan opis – tijelo i krv, ruka koja dotiče i dijeli, usta koja blaguju – otvara se prema konačnom i zapanjujućem otajstvu: Boga koji se ponizuje u Euharistiji, onako kako se već dogodilo u trenutku utjelovljenja, kad je napustio slavno Očevo krilo i prihvatio krhkost ljudskoga stanja (usp. OP 1, 17 – 18; 2 P 4), Njegovo je utjelovljenje već očitovalo poniženje Boga, njegovu kenozu. U Euharistiji ta stvarnost ide još dalje: ne uzima čak ni ljudsko tijelo, nego se uprisutnjuje pod znakom kruha, svakidašnje jednostavne tvari. «Pogledajte, braćo, Božju poniznost i pred njim svoja srca izlijevajte (Ps 61, 9). Ponizite se i vi, da vas on uzvisi (1Petr 5, 6; Jak 5, 10). Ništa, dakle, svoga ne pridržite za sebe, da vas primi cijele onaj koji se vama cio predaje» (PBr 28 – 29). Poniznost Božju očitovanu u Euharistiji Franjo predstavlja kao osnovicu i temelj evanđeoskoga poziva u koji smo pozvani.

.

Naša vjera u svećenike i naše življenje

Vizija koju Franjo ima o svećeničkoj službi može se činiti teoretskom, idealističkom. No ona je, naprotiv, nadahniteljska za ponašanje koje bismo trebali imati također i danas.

Dobro nam je poznato da trenutno gledanje i vrednovanje svećenika nije baš visoko! Neke situacije koje su svima poznate to jasno pokazuju: osim smanjenja broja svećeničkih zvanja u mnogim zemljama, opći nedostatak vjere koji se živi u svijetu i u Crkvi, optužbe za zlostavljanje maloljetnikâ od strane nekih svećenika, sam stil života koji često dovodi svećenika da živi «odijeljen» od vjernika laika, čine to da poštovanje prema svećeničkoj službi i vjera u svećenike sve više slabe.

Unatoč tomu, pozvani smo obnoviti našu vjeru u ono što utemeljuje svećeničku službu, potvrđujući potrebu te službe za Crkvu, premda svjesni da svećenici, kao i sama Crkva, nikada nisu savršena bića. Kako bismo uspjeli sve to živjeti nema ničega boljega nego meditirati ovaj Franjin veoma osobni tekst: «Gospodin mi je dao i daje toliku vjeru u svećenike koji žive po uredbi svete Rimske Crkve, poradi njihova reda, da, kad bi me i progonili, hoću da se k njima utječem. I kad bih imao toliku mudrost koliku je imao Salomon, pa kad bih našao siromašne svećenike ovoga svijeta u njihovim župama u kojima borave, neću propovijedati mimo njihove volje. Njih i sve ostale hoću da poštujem, ljubim i častim kao svoje gospodare. I neću da u njima gledam grijeha, jer u njima vidim Sina Božjega i oni su moji gospodari. A to činim zbog toga što na ovom svijetu ne vidim ništa tjelesno od samoga svevišnjega Sina Božjega osim presvetoga tijela i presvete krvi njegove, što i oni primaju i samo oni drugima dijele» (OR 6 – 10).

«Red Manje braće sačinjavaju braća kako klerici tako laici» (GGKK 3, 1). Naš franjevački poziv, prema tome, nije nužno vezan uz svećeništvo. Ovdje vrijedi ono što je napisao Apostol: «Svatko neka ostane u onom zvanju u koje je pozvan» (1Kor 7, 20). Svećenički poziv, kao i onaj laički, nije naš izbor, nego osobiti poziv Gospodinov. Na nama je jednostavno da odgovorimo s velikodušnošću. U svakom pozivu priznajemo dar Gospodinov Crkvi i čovječanstvu. Jednaki po zavjetovanju (usp. GGKK 3, 1), svi smo pozvani živjeti kao braća i sukladno zahtjevima zajedničkoga poziva i poslanja: «U različitosti službi svi su kršćani pozvani odgovoriti riječi Gospodina koji šalje naviještati dobru vijest Kraljevstva» (PdV 25). Osim toga, onaj tko je pozvan vršiti svećeničku službu treba uvijek imati na umu da takvu službu ne smije shvatiti kao osobnu promociju ili osobno dostojanstvo koje ga stavlja iznad njegove braće laika ili, u Crkvi, iznad vjernikâ laikâ. U dubokom zajedništvu sa svima, osobito s posljednjima, i – u duhu crkvenoga obraćenja – otvoreni zajedničkomu poslanju (usp. PdV 25), na nama je da svećeništvo živimo sukladno onomu što zahtijeva naš identitet Manje braće, kako je naznačeno u našim Generalnim konstitucijama i u Prioritetima. Tako će nam dar svećeništva u Redu biti veliko bogatstvo za izgrađivanje Kraljevstva među sobom.

Draga braćo, evo nekoliko točaka koje nas potiču na šire razmišljanje o identitetu braće pozvane u svećeničku službu. Pozivamo vas stoga da nastavite takvo razmišljanje u svojim bratstvima, provincijama i kustodijama. Napose vas pozivamo da razmišljate o polaznoj točki, poniznosti Božjoj, kako to napisa Franjo, ili o odvažnosti Božjoj, kako to reče Benedikt XVI.

Ne možemo bolje završiti ovo pismo nego navodeći Franjine riječi: «I sve klerike i redovnike smatrajmo svojim gospodarima u onome što se odnosi na spasenje duše a ne protivi se našemu životu i častimo u Gospodinu njihov sveti red, službu i služenje u Gospodinu» (NPr 19, 3 – 4).

Na sve vas, ljubljena braćo, klerici i laici, neka siđe obilni blagoslov Gospodinov.

Vaša braća iz Generalnoga definitorija.

Rim, 15. srpnja 2010.

Svetkovina sv. Bonaventure

Fr. José Rodríguez Carballo ofm (Min. gen.)
Fr. Michael Anthony Perry, ofm (Vic. gen.)
Fr. Vincenzo Brocanelli, ofm (Def. gen.)
Fr. Vicente-Emilio Felipe Tapia, ofm (Def. gen.)
Fr. Nestor Inácio Schwerz, ofm (Def. gen.)
Fr. Francis William Walter, ofm (Def. gen.)
Fr. Roger Marchal, ofm (Def. gen.)
Fr. Ernest Karol Siekierka, ofm (Def. gen.)
Fr. Paskalis Bruno Syukur, ofm (Def. gen.)
Fr. Julio César Bunader, ofm (Def. gen.)
Fr. Vincent Mduduzi Zungu, ofm (Def. gen.)
Fr. Aidan McGrath, ofm (Seg. gen.)

Prot. 101195